Jump to content


Photo

Kako je Istanbul postao Istanpool


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
24 replies to this topic

#1 copkillah

copkillah
  • Members
  • 4,075 posts

Posted 29 May 2005 - 20:01

Ovo je tekst koji sam napisao za liverpool.co.yu / enfild.com, ovde ga prenosim u celosti. Originalni thread se nalazi na ovoj lokaciji a ja ga naravno prenosim i ovde pošto je na ovom mestu sve i počelo.


Kako je Istanbul postao Istanpool


Zaista nisam imao ideju kako da započnem ovaj izveštaj sa utakmice.
Bilo je previše utisaka koje je zaista teško oblikovati, pogotovo ako se pisanjem ne baviš profesionalno.
Ispostavilo se da je ipak najlakše sve to opisati hronološki.
Celokupan put u Istanbul je za mene počeo jednim košmarom. Kretalo se u utorak, 24.5. u 12:30 a ja sam 22.5. oko 23h ukapirao da mi je pasoš istekao pre par meseci. Frka-panika, srećom, novi pasoš je bio spreman kao i ja za put.

24.5. se okupila mala grupa od 4 navijača iz Srbije, 2 navijačice Milana - Sonja i Ivana, naša Mighty Reds - Diana i moja malenkost.
Turistička agencija preko koje smo išli je dala oglas kako organizuje put na finale LŠ u Istanbul i kada smo ih zvali, rekli su da su sve ulaznice prodate. Onog momenta kada smo svi ušli u poluprazni autobus, shvatili smo da je to priča
za malu decu. Sve je obećavalo da će putovanje da bude izuzetno udobno pošto nas je bilo možda 10ak unutra.
I bilo je vrlo udobno... Sve dok nas nisu obavestili da na recimo 1h vožnje od Beograda presedamo. U tom trenutku sam shvatio da sam bio suviše naivan kada sam mislio da se nekome isplati da vozi 10 ljudi do Istanbula. Preseli smo u
autobus novopazarskih registracija koji je bio naravno.. pun...
U pitanju je bila organizovana šverc-tura, koja je izgleda već dugo postojala pošto su se u autobusu svi poznavali. Srećom, ispostavilo se da to i neće biti nešto preterano strašno, tačnije da će biti više smešno nego bilo šta drugo.
OK, znam da se Sonja i Ivana neće složiti sa tim rečima pošto su sedele iza jednog vrlo samouverenog smarača koji je bio expert za sve životne oblasti i koji je uporno pokušavao da impresionira svog saputnika koji je izgleda neki uspešan čovek u Istanbulu, tako što od Beograda pa do Istanbula nije nijednom zatvorio usta. Stvarno zapanjujuć kapacitet pluća, pogotovo kada se uzme u obzir da ni cigarete nije gasio.
Mislim da bi takodje vredelo spomenuti scenu sa Turske granice kada su nam vodje puta uvalile račune i rekao da ih pokažemo cariniku ukoliko bude tražio.
Tako sam saznao da sam kupio Bailey's, neke mentol cigarete i još nešto u vrednosti od 95e.
Ja, kao i pola autobusa. Izgleda da smo svi imali identičan ukus za pića i za cigarete.

U Istanbul smo stigli oko 3 po našem vremenu. Bili smo smešteni u hotelčić gde svi pričaju srpski. Sasvim je bio pristojan, pogotovo za 15e po noćenju. Inače zaboravio sam da napomenem da je sa nama u autobusu bio i jedan novinar Bete, Pedja koji je putovao u funkciji autora naručenog texta za CKM (jeee!!! ) i kao navijač Liverpoola. Mislim da je ovo drugo ipak bitnije
Tamo negde posle 4 smo završili smeštanje, tuširanje i unošenje hrane u organizam pa je moglo malo i da se odspava. Plan je bio da se ujutru posle doručka (koji nismo nijednog dana iskoristili u hotelu, ne znam zašto) odemo do Taksim trga gde se okupljaju navijači Liverpoola i da se direktno odatle ode na utakmicu. Planirali smo mnogo šta, ali se ispostavilo da neke stvari neće biti
izvodljive.
Za početak, spavanje nije bilo izvodljivo. Kao i tokom puta, prevrtao sam se, bio u nekom polusnu, ali od dubokog sna i odmora nije bilo ništa. Nema veze, barem sam poneo par Guarani iz Beograda, da bih imao dodatnu energiju za utakmicu.
Ustali smo oko 9-10 i krenuli sa Pedjom do stadiona, da podigne akreditaciju. Iz hotela su nam obezbedili vozača koji govori srpski (i ne samo da ga govori već ga i razume!). Put do stadiona je bio duuuuuug pošto je Istanbul ogroman grad.
Ogroman možda i nije najbolji opis. Prema pričama koje smo čuli, on zvanično ima 12 miliona stanovnika. Više nego cela Srbija i Crna Gora.
Nezvanično, on ima preko 20 miliona stanovnika - čak možda i 25. Radi još boljeg dočaravanja njegove veličine, navešću to da su nam rekli da on po dužini dostiže i 300km.
Kao od Beograda do Niša.
Pa vi sada računajte šta znači stići od tačke A do tačke B tamo.
Tokom našeg puta od tačke A (hotel) do tačke B (Ataturk stadion) koji je trajao oko sat vremena, vozač je činio sve da bismo se osećali što prijatnije i kao kod kuće. U tu svrhu, pustio nam je Daru Bubamaru. Našoj sreći nije bilo kraja.
Posle puno peripetija, zaobilaženja, pokušavanja da se nadje slobodan put do stadiona, uspeli smo nekako da se probijemo i približimo se toj impresivnoj gradjevini. Da bi naš drugar Pedja mogao da podigne akreditaciju, morali smo da prodjemo jedno 5 checkpointa.
Srećom svi su bili više nego ljubazni i nijedna provera nije bila neprijatna.
Dok je Pedja podizao akreditaciju, iskoristili smo šansu da se slikamo sta stadionom u pozadini. Jedinstvena prilika da se to uradi bez 60.000+ ljudi u pozadini.
Još jednom bih morao da pohvalim organizatora pošto je svim novinarima obezbedio zaista sjajan paket, tačnije ogromnu kesu u kojoj
su se nalazile stvari kao što su raznorazne brošure vezane za ovogodišnje takmičenje u Ligi šampiona, raznorazne statistike, vodič kroz Istanbul, istorijat Istanbula, neki DVD, majica finala LŠ, kačket finala LŠ itd itd.
Nakon toga, opet je usledio dugačak put do Taksim skvera. Moram da napomenem da smo tokom tih dugačkih vožnji taksijem, non stop prolazili
pored drugih taksija koji su bili puni Liverpoolovih navijača i da smo stalno pozdravljali jedni druge. Tokom celog dana video sam možda 5 taksija u kome su se nalazili Milanovi navijači.
Što smo se više približavali Taksimu, sve je postajalo sve crvenije i crvenije. Onog momenta kada smo iskoračili iz taksija, mogli smo da osetimo Atmosferu. Atmosferu finala LŠ.
Ja sam išao na puno Derbija i uvek se osećao elektricitet u vazduhu, ali bez želje da umanjim naš najveći sportski doživljaj (za šta nema potrebe - on godinama već umanjuje sam sebe), ovo ipak ne može da se poredi.

Ne može da se poredi zbog mnogo stvari. Ja ću navesti samo jednu, ali najbitniju: ovde je vladala SPORTSKA atmosfera. Puno raspoloženih ljudi, svih godina. Od sitne dece do "senior citizens". Svi u crvenom, svi raspoloženi. Ni traga bilo kakvom nasilju/vandalizmu/mržnji itd.
Bilo je naravno i pijanih, ali niko nije bio nasilan, samo dobro raspoložen i raspevan. Mogu da garantujem da se bilo kom navijaču Milana ne bi ništa desilo tamo (naravno ne govorim o pijanoj budali koja bi krenula da provocira
ili da se bije). Uostalom mislim da je par njih i prošlo tuda u Milanovim dresovima, ali nikakvih incidenata nije bilo.
Bio je organizovan i raznorazni program, sitna takmičenja za osvajanje raznoraznih suvenira.
Autor teksta je probao da 2 puta iz 5 pokušaja ubaci loptu (nogom naravno) kroz otvore na jednom panou i da osvoji loptu kojom će da se igra
finale, ali mu to nije pošlo za nogom. Nema veze, vežbaću do sledeće godine i u Parizu na odbrani titule ću već osvojiti nešto
Kao što sam već napomenuo, engleski navijači su bili više nego pristojni, jedino što u lokalnom restoranu nisu birali gde će da vrše malu nuždu. Pisoar, lavabo i wc-šolja su imali istu funkciju. Doduše bilo je i onih kojima se jako žurilo i koji su čežnjivo gledali slobodan lavabo, ali su ipak govorili "Nooo, i just can't do that.. I can't do that". Svaka čast.

Nakon boravka na skveru i jela, rešili smo da prošetamo malo i da potražimo neke suvenire vezane za utakmicu. Englezi su bili u punoj opremi, mnogi su imali dresove Liverpoola gde je na ledjima umesto imena igrača pisalo Istanbul, a umesto broja 05. Bilo je i puno njih sa majicama gde su na ledjima bile ispisane sve utakmice Liverpoola u LŠ ove godine. Nažalost ništa od toga nije moglo da se kupi. Kada se radilo o obeležjima klubova, Turci su odradili dobar posao pošto su mogle da se kupe vrlo kvalitetne replike dresova ovogodišnjih finalista, kao i šallovi, ali malo šta se odnosilo na samu utakmicu. No dobro i to je moglo da se nadje, pa sam uspeo da kupim majicu "Istanbul, The final 2005" kao i zastavu koja sada ponosno krasi zid moje sobe.
Nakon šetnje po gradu, ipak smo iz više razloga morali prvo do sobe, pa tek onda na utakmicu. Ponovo je usledila avantura zvana "povratak do hotela kroz Istanbulsku gužvu" i vožnja je potrajala ali smo ipak nekako stigli. U hotelu se nismo dugo zadržavali, svako je obavio šta je morao, baterije na foto aparatima su malo dopunjene (pošto su se trošile tokom dana) i sve je bilo spremno za polazak. Naše navijačice Milana ipak nisu krenule sa nama tada, ali su i one bez mnogo problema malo kasnije došle do stadiona.

Put na utakmicu je tek bio nešto posebno. Neopisiva gužva. Prepuni taksiji i autobusi, svi do jednog ispunjeni Liverpoolovim navijačima. Lično sam video i jedan autobus sa Milanovim navijačima, ali mi niko nije poverovao u to. Stanovništvo Istanbula je izašlo na ulice da pozdravi navijače. Naravno mnogi su to iskoristili i da prodaju još jedno pivo ili još jedan suvenir. Mislim da je Istanbul više profitirao od te jedne utakmice nego od celog EP u košarci. Stekao sam utisak da su i Istanbulci bili više naklonjeni Liverpoolu, što je možda i malo čudno s obzirom na viševekovno prisno prijateljstvo izmedju ta dva naroda koje se najčešće prenosilo putem noževa, pesnica i bilo čega što je pri ruci a može da posluži za povredjivanje. Izgleda da su ovogodišnji underdogsi u finalu svima prirasli srcu.
Vožnja, ako se to milenje metar po metar uopšte i može nazvati vožnjom, je trajala oko sat ipo - dva sata. Pomalo sam i izgubio pojam o vremenu u toj kilometarskoj koloni koja se vrlo polako, ali sigurno, pomerala ka Ataturk stadionu.

Stigli smo tamo nekih sat ipo pre utakmice. Trebalo je da se pešači još oko kilometar da bi se stiglo do platoa ispred severne tribine gde su se nalazili Liverpoolovi navijači. Sve je opet bilo crveno, kao tog dana ranije na Taksim skveru. Desetine hiljada ljudi su bili tu samo iz jednog jedinog razloga. Da svojom velikom podrškom omoguće voljenom timu da opet postane najveći tim u Evropi, da se vrati na mesto koje mu odavno pripada.
Pre ulaska je postojala mala bojazan da će možda neko da pravi probleme zato što na kartama piše drugo ime, a u brošurici koja se dobijala uz kartu je bilo napomenuto da se ponese pasoš radi identifikacije. Posle prilično kratkog čekanja na ulazu, shvatili smo da je briga bila nepotrebna. Nepotrebna do te mere da je, po mojoj ličnoj proceni, mnogo šta moglo da se unese na stadion. Pretres nije bio toliko detaljan koliko je moglo da se očekuje od jedne ovako važne utakmice, ali i to je bilo sa razlogom pošto se ispostavilo da su stvarno došli ljudi koji su tu bili zbog navijanja i sporta, a ne zbog nekih drugih stvari.
Mogla je da se unese i malo bolja video oprema, što su tri ortaka iz Beograda i iskoristili, pa su ušli sa kamerom i snimili oko 40 minuta materijala.

Kao što sam već spominjao, Ataturk stadion je stvarno impresivno zdanje, uradjeno na vrlo zanimljiv način. Kada smo ušli i došli do naših mesta, videli smo da će pregled utakmice biti više nego dobar. Ceo teren je bio kao na dlanu.
Inače, pomenuta mesta su se nalazila na samom vrhu zapadne tribine, tik uz južnu tribinu gde su se nalazili Milanovi navijači.
Oko sat vremena pre utakmice, ceo jug je bio pun, dok je sever bio još uvek poluprazan.
U narednih sat vremena i sever se dupke napunio, kao i ostatak stadiona. Bilo je još praznih mesta, ali mislim da ih nije bilo više od 1000-2000 (možda i grešim, voleo bih da me neko ispravi). Jedna od neobjašnjivih stvari je izostanak 6000 Milanovih navijača, što je dovelo do toga da bude više Liverpoolovih navijača sa ulaznicama za jug, gde naravno nisu bili pušteni da udju.
Naše koleginice Sonja i Ivana je trebalo da budu na zapadu, ali su se menjale sa Liverpoolovim navijačima koji su upravo imali karte za južnu tribinu pa su se našle medju Milanovim navijačima. Verujem da im je bilo izuzetno lepo. Makar u prvih 55 minuta utakmice.
Italijani su imali standardnu koreografiju u vidu plastičnih kesa (kabanica) u bojama njihovog kluba i dve velike zastave.
Kod Engleza klasika: šalovi, stotine transparenata (koji su bili na atletskoj stazi) i najjače oružje: grlo.
Orile su se sve poznate pesme, a posebno lep momenat je bio kada su na stadionu pustili YNWA i onda je isključili da bi se navijači još bolje čuli. Mada mislim da to nije bilo ni potrebno, da bi i pored toga nadglasali zvučnike.
Atmosfera je polako rasla i sve je bilo spremno za spektakl.
10ak minuta pre početka utakmice, Turci su odradili svoj zanimljiv program u najboljem maniru 25.maja i nekadašnjih sletova (kakva simbolika), doduše bez posvete odredjenoj ličnosti.

A onda - Utakmica.

Utakmica koja nije bila kao ijedna druga pre nje. Ne znam da li uopšte vredi trošiti reči i opisivati je. Jedino što bih opisivao su osećanja koja su bila dijametralno drugačija u prvom minutu utakmice i posle izvodjenja penala.
Navijači Liverpoola nisu prestajali sa pesmom i podrškom svom klubu.
Jeste nastao tajac posle šok gola Maldinija već u prvom minutu igre, ali se sa pesmom odmah nastavilo.
Jeste nastajao tajac još dva puta do kraja poluvremena, ali 'poolovci ne bi bili ono što jesu da nisu odmah nastavljali sa pesmom i navijanjem kao da njihov (naš!) klub vodi.
Ono što se dešavalo u drugom poluvremenu, tačnije u prvih 15 minuta može se opisati u tri reči: neverica, magnovenje, delirijum.
Možda nisam objektivan, ali ubedjen sam da je samo jedan klub na celom svetu mogao da uradi ono što je tada uradjeno. Samo je Liverpool, posle sezone pune pehova i raznoranih glupih poraza, mogao da smogne snage i da pokaže svima zašto u stvari fudbal postoji. Ne želim da umanjujem prošlogodišnju pobedu Porta u LŠ, ali na početku sezone malo ko je verovao da Liverpool može tako daleko da dogura (čak i da prodje grupno takmičenje), dok je prošle godine Porto za mene bio favorit iz senke.
Ma koliko voleo Liverpool, zbog "bolnice Anfield" i drugih faktora i ja sam bio malo skeptičan po pitanju mogućnosti.
Srećom, bio sam demantovan na najbolji mogući način. Liverpool je pokazao svima kako se igra srcem i šta znači velika želja da se pokaže svima da su bili nepravedno potcenjeni.
Posle izjednačenja, mislim da je bilo nemoguće da Milan pobedi, ma šta da se dešavalo i ma kakve prilike da su imali. A imali su prilike.
Ostatak utakmice i penali su istorija, neću da trošim reči.

Tokom neopisivog slavlja, navijači Milana su napustili stadion i onda se ispostavilo da je utakmici prisustvovalo oko 2/3 ili možda čak i 3/4 Liverpoolovih navijača.

Nakon utakmice je trebalo da usledi slavlje na Taksim skveru. I usledilo je ali ne za mene i Dianu. Mi smo svoje slavlje za to veče završili na stadionu. Naime, bio je organizovan prevoz do pomenutog trga za navijače Liverpoola i to gradskim autobusima, u stilu GSP-a. Velika greška koju smo učinili je bila ta što smo ušli u autobus, a nismo uzeli taksi. Vožnja je trajala više od dva sata. Stajati 2 sata prislonjen uz vrata i priklješten kao sardina je jedno iskustvo koje nikome ne bih poželeo. Bilo, ne ponovilo se.
Posle tog mrcvarenja malo kome je bilo do slavlja. Bilo je već 3am. Klopali smo i rešili da uzmemo taksi za hotel. Inače autobus nas čak nije ni doveo blizu Taksima. Barem je to bio moj utisak na osnovu kasnije vožnje taksijem ka hotelu. Preskočiću i taj deo, ali ću samo jednu vrlo vrlo vrlo važnu napomenu da dam: ukoliko ikada odete u Istanbul, NAJBITNIJA STVAR kada izlazite iz hotela je da uzmete vizit kartu istog. Ili više komada, za svaki slučaj. U suprotnom može lako da se desi da posle par sati bezuspešnje vožnje i traženja hotela otvorite štand za hamburgere.
Koristim opet ovu priliku da se zahvalim Sonji i Ivani na tome što su bile budne u te sitne sate i što su nam pomogle

Prepodne pred put smo proveli u kratkom obilasku kraja u kome se hotel nalazio i kupovini suvenira. Inače Turci su neretko aplaudirali ljudima u Liverpoolovim dresovima koji su takodje išli ulicama grada.
Povratak u Beograd je trajao nešto duže, što zbog dužih odmaranja na stajalištima, što zbog povećeg maltretiranja od strane bugarskih i srpskih carinika.
Šverc-turist autobus, šta reći dalje.
No, pošto sam ja završio to medju prvima, izašao sam napolje i sreo tri lika iz Beograda koji navijaju za Liverpool već godinama i koji su u sopstvenoj organizaciji otišli i vratili se nazad. Njihova avantura je bila još veća zbog činjenice da karte nisu imali, ali je višegodišnje (višedecenijsko!) iskustvo u odlasku na utakmice doprinelo tome da znaju da na svaku utakmicu može da se udje na ovaj ili onaj način. Pošto nisu imali obezbedjen povratak, snašli su se nekako i stigli do granice sa Srbijom a onda su tu imali sreće i naleteli na nas. Povrh svega su snimili i jedno 40 minuta utakmice (kao što sam već spomenuo) tako da će biti zanimljivog materijala za razmenu.
Dolazak u Beograd je bio oko 5 ujutru.

Jedna velika avantura je došla do svog kraja. Kao i ovaj izveštaj.

Za kraj sam ostavio ono što sam rekao svakome ko me je pitao bilo šta u vezi sa utakmicom:

Ovako nešto se doživi samo jednom u životu i to ako imaš puno puno sreće da ga doživiš.

Miloš Todorović, maj 2005.


Eto to je bio moj izveštaj.
Znam da je malo poduži, ali želeo sam da što vernije prenesem sve ono što se dešavalo i sopstvene utiske. Nadam se da će vam se dopasti

#2 blueblock

blueblock
  • Members
  • 729 posts

Posted 29 May 2005 - 21:12

Strava dozivljaj za 400 evra. I izvestaj je super, bez nepotrebnih detalja a bas slikovito docarava atmosferu. :lol:

#3 Venom

Venom
  • Members
  • 3,447 posts

Posted 29 May 2005 - 21:48

nice read.

#4 8-Walker

8-Walker
  • Members
  • 3,907 posts

Posted 30 May 2005 - 03:03

a slike ?

#5 blueblock

blueblock
  • Members
  • 729 posts

Posted 30 May 2005 - 10:54

Meni jedinpo pada na pamet ili da ne moze da nadje mesto za upload ili da ne zeli da otkrije identitet, razumem.




--------------------
Posted Image

Edited by blueblock, 30 May 2005 - 11:14.


#6 copkillah

copkillah
  • Members
  • 4,075 posts

Posted 30 May 2005 - 11:23

Ma biće slika naravno, kao da je identitet problem, pa ako želim da ga sakrijem, najlakše je ne okačiti slike na kojima se ja nalazim :lol:

#7 blueblock

blueblock
  • Members
  • 729 posts

Posted 30 May 2005 - 12:34

Meni bi bilo tekso odoleti da nisam na svakoj slici :lol: Salim se...ok, cekamo da se pojave fotke.




--------------------
Posted Image

#8 Marvin (Paranoid Android)

Marvin (Paranoid Android)
  • Banned
  • 5,617 posts

Posted 30 May 2005 - 12:39

:lol: za izveštaj

#9 Nikola21

Nikola21
  • Members
  • 7,472 posts

Posted 30 May 2005 - 13:25

Dabogda nam i sledece godine pisao ovakav izvestaj iz Pariza.

#10 Cvija

Cvija
  • Members
  • 2,488 posts

Posted 30 May 2005 - 14:44

bravo cop!

svaka ti cast, faca si bre.. bas ti zavidim, onako drugarski :lol:

#11 falcon

falcon
  • Members
  • 2,050 posts

Posted 31 May 2005 - 07:31

Svaka chast! Ponesite fotke na Adu :lol:

#12 Nikola21

Nikola21
  • Members
  • 7,472 posts

Posted 31 May 2005 - 08:52

Svaka chast! Ponesite fotke na Adu :lol:

Zar ti ne zivis na Kipru?

#13 copkillah

copkillah
  • Members
  • 4,075 posts

Posted 31 May 2005 - 10:14

Svaka chast! Ponesite fotke na Adu :lol:

Hoćeš li ti da poneseš laptop ili? :huh:

#14 falcon

falcon
  • Members
  • 2,050 posts

Posted 31 May 2005 - 11:39

Zivim u Zemunu, vratila se s Kipra.

Ne mogu da ponesem lap-top, danas sam ga menjala, mislila sam da imas i fotografije?

#15 copkillah

copkillah
  • Members
  • 4,075 posts

Posted 31 May 2005 - 11:42

Nema, moderna tehnologija je preuzela primat :lol: