Jump to content


Photo

FILOZOFSKI SPISI...


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
12 replies to this topic

#1 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 04 May 2005 - 00:11

mi svi tripujemo da je ljubav nešto ekstra, ali nije tako. ljubav je prosta igra uzimanja-davanja, kao kad se dobacuješ frizbijem pod topolom ili stavljaš kondukteru na uvid svoje putne isprave. uzimaš ono što ti se pruža i daješ ono čime raspolažeš. svako može da se zateleba, ali ne može svako da ukapira malu tugu koja tiho treperi u senci srca svake ruže. to dovoljno govori o sferama u kojima obitava čudo ljubavi. ovaj svet je retard iznedren iz bolesno ambicioznih teoloških maštarija. tako da su tu svakakve nemoguće pojave posibilne. pre neki dan muvao sam se Kališem u društvu sestre i sestrine čivave. veoma simpatično stvorenjce, ta čivava: buljavo i komično biće, reda veličine prosečnog uličnog pacova. mora da je nastalo negde pri kraju šestog dana, onda kada je bogu već prilično ponestalo inspiracije oko proizvodnje novih oblika života. hiljadu puta dok smo šetali ta čivava se saplela o travku ili zastala da iskulira pod cvetom maslačka ili bele rade. kakav šou, kakav nesrazmer u geometrijskim odnosima. svi ti želežni mostovi i sve te monumentalne pravoslavne bogomolje i ostali grandiozni kulturno-istorijski spomenici, a onda odnekud iskrsne ta čivava i sjebe ti ustaljenu predstavu o večitim vrednostima pred kojima se treba klanjati i slično. ipak, tek sam u njegovom društvu uspeo do kraja da ukapiram zašto Džulija Roberts i ostale holivudske dive tako nerado odlaze u nabavku namirnica, prethodno zaklonivši većinu svoje filmske face onim ogromnim cvikerima za sunce. ne, u potpunosti kapiram Džuliju. sestra i ja nismo mogli da povežemo tri sekunde razgovora. obožavaoci čivava prilazili su sa svih strana, iskakali iza drveća, upirali prstom, uletali nam u trajektoriju kretanja itd. naročito devojke. one su totalno odlepile u smiraj tog dana. nikad mi u jednom smiraju nije prišlo toliko njih željnih upoznavanja i konverzacije i svega. eto, tu mi grešimo trudeći se da ispadnemo dase u igri zavođenja po kafićima i lokalima i diskaćima. ne trebaju nam sva ta sastajališta mladih da bi pojebali nešto. dovoljno je samo muvati se malo Kališem sa jednom čivavom na uzici. uspeh zagarantovan. eto načina da privedemo u postelju sve ono o čemu smo oduvek samo bogohulno snatrili. neverovatno. i tako sam odlučio da što češće rentiram tu čivavu od sestre. možda i meni čivava pribavi nekoliko vrelih CENZURISANO. i tako, ja sam mislio da one traže dušu u čoveku, ali nije tako, one samo traže neku malenu repatu igračku na koju bi mogle da projektuju svoje tuge za neovaploćenim uzdasima.... to, naravno, dodatno obasjava sve ozbiljne devijacije što postoje u glavama i srcima devojaka. u stvari, celokupan sistem muško-ženskih odnosa potpuno je sjeban. sve je sjebano. život na ovoj planeti apsolutno je nemoguć. čak i bubašvabe šire krila hoteći da emigriraju u svemir. toliko za sada. nastavak sledi, naravno.

#2 Pikoleta

Pikoleta
  • Members
  • 1,012 posts

Posted 04 May 2005 - 00:50

imala sam najbolju namjeru odartikulisati sva njezna cuvstva spram ciuvave, kao sporednog lika tvoje price, kad se sjetih salingera. pa i on je bio u vezi sa zenom, koja je bila utjelovljenje njegovog sporednog knjizevnog lika. phoebe.

#3 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 04 May 2005 - 01:33

naravno, postoje pojedini trenuci noći kada nas smore ontološki zajebi i metafizičke zavrzlame i mi onda ponovo okrenemo lice ka suncu poezije, i stihovima koji su obeležili naše problematično odrastanje:

prastari termit kucnu o drvo
pa mu se svide, prvo i prvo.
zato je danas tvoj ujka Bobi
propao kroz pod u dnevnoj sobi.

#4 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 04 May 2005 - 22:47

težak majski dan. previše trulih kompromisa u svim segmentima egzistencije. radimo stvari koje ne moramo, a ne radimo koje bi morali. gotovo svaki naš korak je pogrešan, na ovaj ili onaj način. misaone i pokretačke mape ljudi suviše su krute i suve, kao dimljeni bakalari. grešimo u koracima kotrljajući se naokolo pod suncem sa kopljem u grudima i suzama u očima. život je danas lak, sutra naporan. danas nije bio lak. možda bude sutra, a ako ne sutra onda možda prekosutra. nikada ne treba gubiti 3 stvari: nadu u Bolje Sutra, otvarač za flaše i ključeve od kola. čak i kad usahnu sve realne pretpostavke da će stvari krenuti na bolje, ne isticati belu zastavu nego otići negde i napiti se ko letva. to obično uspešno zatomi gro naših unutarnjih previranja. ako nam baš ništa ne polazi za rukom, uvek možemo da probamo sa paklom droge i ponorom alkoholizma. nakon nekoliko delirijum tremensa možda započne zaokret na bolje. naravno, tu je i samoubistvo kao poslednje pribežište. čekaj, koji je danas datum, 4. maj, ako se ne varam. to znači da je danas rođendan druga tita. e pa, druže tito, srećan ti rođendan. nadam se da upravo nad tortom duvaš svećice u paklu. žešće si me zajebo, poglavito iz razloga što si mom sirotom dedi, koji je bio predratni veleposednik, maznuo svu zemlju i podelio je radničkoj klasi da bi u njihovim kuglagerskim glavama stvorio uverenje da je život pod tobom bio puno lepši nego danas. a i đole balašević pridružio se toj radničkoj ideji. tito ovo, tito ono. okej, đole, drago mi je što si lepo živeo u titovo vreme i ljubio snašu na salašu i sve ostalo od triglava do đevđelije, ali – zašto je to, miki, moralo da ide preko mojih leđa? ne znam da li bio toliko pun hvale da je titov sistem stavio šapu na tvoje porodično nasleđe i lišio te 19 hektara građevinskog zemljišta, nekoliko fabrika tekstila i te tvoje gitare. verujem da bi tada promenio pesmu. ne bi se onda više zvala “računajte na nas”.

i tako, čituckao sam ovih dana bodlera i njegove stvari nisu mi toliko bliske zbog razlike u senzibilitetima, ali tu i tamo sevne poneka opičena rečenica, kao: “jedinstvena i vrhovna slast ljubavi počiva u izvesnosti da se čini zlo”. to je misao koju, u bodlerovo ime, poklanjam ovom sramnom majskom danu, a evo sada i jedan bonus poklon za njega: 4 stiha:

Ko anđeo riđih zjena
ponovo ću, draga, doći,
tvom krevetu, s pratnjom sjena
u tišini mračne noći.

#5 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 05 May 2005 - 00:11

još jedan zakasneli osvrt na tita i njegov upliv u sadašnje vreme. uporedo sa ekonomskim progresom i okultnim potrebama naše države da što pre ugura svoje dembelansko neradničko dupe u krilo evropske unije, došle su i neke promene: spaljena je savezna skupština, uvedene su fiskalne kase, promenjeno nekoliko naziva ulica i porušeno par spomenika ivi loli ribaru, a mnogi arhaični pridevi doživeli su određene modernizacije. i tako, tito nije više drug. a ona himna što je izazivala vrtoglavicu i talasanje masa morala bi što pre da bude reimenovana u: “gospodine tito, mi ti se kunemo...”

#6 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 07 May 2005 - 00:26

odista nisam sklon svakodnevnim pisaćim egzibicijama, tako da sednem za računar da kucam isključivo u dve situacije: ili kad me zapljusne neki val dosade, ili kad me zapljusne neki val dosade. i tako, popio sam nekoliko čaša jelena u bistrou mala vltava a onda odlučio da kažem fajront. obzirom da mi sutradan u 16:00 predstoji uzbudljivi blajndejt, noćas neću previše lumpovati nad tastaturom, izneću samo nekoliko brižljivo odvaganih misli a zatim se povući natrag u tamu ove sobe, da bih ujutru osvanuo svež.

imam problem sa ovom gajbom u kojoj živim. mislim da je ukleta, ukleta na način svih onih ukletih gajbi iz holivudskih filmova. bilo je tu nekoliko transcedentnih iskustava što ozbiljno dovode u sumnju moje darvinovske poglede na svet. ponekad me iz sna prene lomljava kuhinjskog posuđa ili režanje ispod kreveta ili otkucaji srca iz pravca ormana; ili me probudi bešika naduvena od urina i dok podižem sneno dupe iz postelje i usmeravam ga u pravcu najbližeg pisoara (sudopere), usput provalim da zidovi zjape u mene punom silinom svojih razrogačenih betonskih očiju. a tu je i onaj slučaj kada sam ležao sa devojkom u krevetu i pušio kent gold a onda me za jaja ćapila neka ledena šapa. uložio sam protest kod dame: “ej, skloni to odatle, mnogo ti bre ladna!” ali ona mi ništa nije odgovorila; pogledao sam je, dok mi ledena šapa i dalje stiskala muda: kuntala je blaženim snom a njene obe bele nežne čarobne ruke bile su uredno položene preko pokrivača... nije dobro. kapiram da se ova kuća svim raspoloživim snagama trudi da mi oduzme razum. kao da je tavan iznad mene krcat svakakvim silama onostranog što se nalivaju burbonom i mortus-pijane nadmeću koja će od njih više da me prca u glavu. a možda su u pitanju neki drugi oblici slanja u ludilo: zemljište na kojem je gajba podignuta obiluje podzemnim vodama a nekoliko stotina metara dalje odavde, u senovitom šumarku iznad seoskog puteljka, tokom drugog svetskog rata nemački okupator je bez jasnog razloga likvidirao mnogo hiljada života; možda me danas sustiže opravdani bes duhova svih tih nedužnih žrtava fašizma?... ne znam više šta da mislim, ali kako god obrneš, nije nimalo prijatno. svaki živi organizam što ukorači kroz ova ulazna vrata veoma brzo premine, na ovaj ili onaj način. oba moja prokreatora, nekoliko pasa-čuvara, mačak Maksim, mnoge bivše ljubavi, televizor marke toshiba, plus masa saksijskog sobnog cveća: sve je to, uz izdašni doprinos kuće, poslato na onaj svet. ali mene ova dvospratna kurva neće tako lako zajebati. boriću se do poslednje kapi, gledaću da tih nekoliko desetina tona demonskog građevinskog materijala što pre pošaljem pod zemlju. dobro, a sad odosmo da se pripremimo za onaj predstojeći uzbudljivi blajndejt. no pre toga ide jedan pasus iz pripovetke Dilena Tomasa, čisto da malko oplemenimo ovaj idiotski post:

“Naišla je oluja crnog tela, sa juga, i donela je kišu i dvanaest vetrova da oteraju brdske ptice sa lica neba, naišla je oluja, crni čovek, kao sa dna mora, riblje kamenje, grmljavina, noćni šljunak, kao mučnina, kao posteljica posle rođenja iz utrobe vremena; ludo kao magla, kao antihrist iz morskog plamena, ili iz krsta od pare. Kiselina je postajala jača, bura se umnožavala, i boja ljutnje, i zdravi, i prokleti, s rukama od stena – svi su naišli, penjući se. To je bio spoljni svet.”

Edited by Willow, 07 May 2005 - 00:38.


#7 Carmen

Carmen
  • Members
  • 63 posts

Posted 07 May 2005 - 09:25

Uvijek uspijes da me uvuces u svijet koji opisujes. Podsjeca me na sanjanje.



Thank you

Much affection

#8 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 09 May 2005 - 23:23

ovo je jedan filozofski spis što datira još iz dalekog meseca maja 1999.
naravno, ni tada, kao ni sada, nisam imao šta da kažem, ali čovek mora nečim da se zanima dok čeka svojih 5 minuta sreće...




PLAVI MESEC NAD BEOGRADOM



Leto je, početak meseca avgusta. Jutro je toplo i senovito i lepo kao butine Džulije Roberts. Šest časova nula minuta. Vreme da se diže dupe i ode se na posao. Na redovno otaljavanje dnevne kazne. Fabrički radnici i pralje danas će se opet satirati pod suncem, za neku bednu nadnicu, a sinovi njihovih poslodavaca provešće dan trpajući najbolje pičke i krstareći svetskim morima. Ovaj život predstavlja nepresušno vrelo mnogih dijametralno različitih ljudskih sudbina... Jebiga. Nemam na ovom mestu reč utehe za fabričke radnike, i nijednu sličnu reč za pralje.

Ustao sam iz postelje i ušao u gradski bus (primećujem da sam prešao iz prezenta u perfekt ali koga zabole). Našao slobodno sedište i seo. Prišao mi neki starac i pokušao me diplomatskim rečnikom ubediti da mu ustupim mesto. Snimio sam ga. Bio je na zalasku, sve je na njemu stalo i kapituliralo, kajševi osušenog mesa koje je nastavilo da traje bez snova i smisla, ruke i noge i uši i nos, sve je to čekalo let u nebo inertno se vukući kroz vekove, i samo su vlažna usta i dalje pružala otpor, srčući supice i iznoseći svoje zahteve u nedogled; tebi, meni, porodici, crkvi, bogovima, svima. Osim toga, starac je bio lud, držao je u šaci mrtvog vrapca i milovao ga i pomalo uzdisao nad njim, a iz oka se, tu i tamo, otela i poneka suza. Okrenuo sam glavu za četrdesetpet stepeni udesno i surovo nastavio da ga ignorišem.

Međutim pošto sam zahvaljujući rasejanosti ušao u 88 umesto u 9, nisam sada bio za radnim stolom već na obalama jezera Ade. Jupi! - povikah sa ne malom dozom egzaltiranosti u glasu. Izašao sam iz busa i ušao u vodu. Pre toga sam otresao odeću i ostao samo u kupaćim gaćicama. Dobro je što sam i danas pre polaska na posao umesto običnih gaćica obukao kupaće. Ovu praksu upražnjavam već godinama. Doduše, jaja ti se malo oznoje i usparuše i usmrde, zato ih prethodno obavezno štrcni nekim Niveinim deodoransom koji ti garantuje svežinu najmanje 24 sata. Nikad čovek ne može biti siguran kada mu kupaće gaćice mogu zatrebati. Ponekad njihova uloga ume da bude od kapitalnog značaja. Postoji iks primera o korisnim implementacijama u kabali i spisima svetogorskih monaha. Ali kad im kažem da sam umesto običnih gaćica opet obukao kupaće, sve kolege mi se sa posla smeju. Smatraju me ludim i svaki put kad uđem u kacelariju, oni počnu da se šegače sa mnom i da viču - ej, evo ga onaj ludak što na posao dolazi u kupaćim gaćicama umesto u običnim! - Da, miki, surov je ovo svet. Ali ja nisam lud. Ja možda jesam budala i lovac na udaljene duge, ali - lud?... To svakako ne... Oni su ludi, svi oni! Danas je tako divan dan, a oni sede u buđavoj kancelariji i flertuju sa nedojebanim frajlama iz pakla. Ludaci! A ja - ja nisam lud. Ja sam samo jedan malo sjeban i zbunjen i nepovezan čovek, to je sve. Takođe sam i prilično razočaran čovek. Posle će se videti zašto.

Dakle, ušao sam u vodu noseći akt-tašnu. Ona bi mi, sa jedne strane, mogla poslužiti umesto dušeka, a sa druge strane, nisam želeo da je ostavim na obali, pa da je neko zdipi. U toj aktn-tašni stajalo je celokupno moje bogatstvo. Lascivna fotka Linde Hamilton. Pramen bakine sede kose. Dekino zubalo. Kesica žele-bombona. Tregeri mrtvog oca. Mamine crne najlon-čarape. Zbirka pesama. Nisam dakle želeo da se ni po koju cenu odvajam od tašne. Bilo je strašno važno da ta aktn-tašna zauvek ostane vezana za mene. Da...

I tako, evo me dok sam bio vodi. Brčkao sam se i kolutao i proizvodio mehuriće i brčkao se i kolutao a i gnjurao. Onda sam se poleđuške izvalio na aktn-tašnu i plutao po površini smešeći se neprestano. Talasi su se oprezno komešali oko mene uvek prvo pitajući da li smeju i nikad ne remeteći moj ustanovljeni mir. Mnogo mi lepo bilo. Plutaš, plutaš, posmatraš nebo i rupe u ozonskom omotaču, dok se radnici i pralje tope po fabrikama i podrumima. Ljudi oko mene takođe su plutali smešeći se. Jeste. Baš tako. Beše vrelo letnje poslepodne i valjalo se nečim rashladiti, zato smo svi sada bili u tom fazonu. Da. To vam je Ada kad stigne avgust: na hiljade kupača raštrkanih unaokolo i svi plutaju po vodi kao plovci i bove smešeći se neprestano. Svi smo se ludo zezali, svi smo - da se izrazim na način Ivana Sergejeviča Turgenjeva - terali kera. Na jednom dušeku primetio sam starca i njegovog mrtvog vrapca. I njih dvojica plutahu okupani zlatnim suncem.

Pošto mi brčkanje i plutanje pomalo dokurčilo, izašao sam iz vode i od neke starice kupio krofnu i losion protiv opekotina. Starica je bila luda, pokušala je da mi uvali i mrtvog kanarinca. Predložio sam joj da svog kanarinca ponudi na prodaju onom starcu što pluta u društvu mrtvog vrapca. Starica se zahvalila na korisnoj informaciji, zatim ukoračila u vodu odevena i otišla prema matorom.

Imao sam sada u rukama krofnu i losion protiv opekotina. Šta sa njima učiniti? Da ih žongliram? Ne. Pojeo sam losion i namazao se krofnom. Ili sam pojeo krofnu i namazao se losionom?... Ne sećam se, jebiga, kao da je reminiscencija na ovaj trenutak zayvek izbrisana iz memorije. A možda sam smazao i krofnu i losion?... Čoveče, koje sranje ako sam smazao i jedno i drugo. Čime ću, miki, sada da se namažem?! Ali rekao sam vam već da sam ja jedan nekoristan čovek, sjeban i zbunjen itd. Plus prilično razočaran. Kasnije ćete saznati iz kog razloga.

Da nastavim. Pojeo sam dakle losion i namazao se krofnom (biće da je tako), pa se popeo na smokvu. Seo na granu i kulirao nekoliko trenutaka u senci lišća. Zatim probao nešto novo. Da poletim. Aha, baš tako. Da poletim. Kao boing da se vinem preko neba. Zamahnuo rukama čisto probe radi. Jedanput, dvaput. Ništa se ne dešava. Nikako da se odlepim sa smokve. Nije bilo teorije da uspem. Odustao sam. Zašto se Ikar, jebiga, toliko trudio? Koji mu je bio andrak? Šta je to hteo da nam dokaže prkoseći svim zakonima fizike i aerodinamike? Onda sam premotao film u prošlost sve do njegovog pada i ukapirao u čemu je stvar: naravno, jadni Ikar je bio lud.

Usled promene nadmorske visine pritisak u glavi podigao se do usijanja. Uskoro se postavilo pitanje života i bio sam prinuđen da siđem. Sišao sam sa smokve i ušao u autobus koji me verno čekao na stanici. Dobra stara crvena krntija, čekala me. Vrata se zatvoriše, motor zabrekta, gume zaškripaše, pođosmo.

Onda je vozač autobusa bez ikakvog razloga naglo prikočio, vezao crni povez preko očiju, uzdahnuo, izdahnuo, udahnuo, izdahnuo, udahnuo udahnuo i potom povikao - Kroz Beograd, s firmom Krstić! - Tri sekunde napete tišine kombinovane sa zjapećom nevericom u našim očima. A onda je stigao taj potmuli zvuk, kao da se iza brda valja nešto ogromno i ubistveno. Stakla busa počela su da se tresu, patos se gibao pod našim nogama, rukodržači su se topili u šakama kao da su od plastelina, celokupna zadnja platforma pretvorila se u plamen i dim. Bilo je kao lansiranje rakete. Urlao sam od straha dok je autobus kao doga puštena s lanca šibao kroz samo srce grada dok smo lomili semafore i stabla duž ulice Maršala Tita dok smo odnosili pešake i aparate za kokice po Knez Mihajlovoj leteći prema Kališu... Dok su se bandere tamo napolju smenjivale brzinom od 200 km/h., pomislio sam da je sve to možda samo ružan san. Ali nije bilo tako. Vozač autobusa, Krstić junior, bio je očito udaren mokrom čarapom u glavu.

Onda se onaj starac sa mrtvim vrapcem iznova pojavio. Taj starac me svuda progoni. Sada je mrtvi vrabac dobio kompanjona - starac je imao pri sebi i mrtvog kanarinca koga mu uvalila luda starica dok je matori plutao po površini jezera smešeći se neprestano. Starac je prišao vozaču i diplomatskim rečnikom uspeo da ga ubedi da zaustavi vozilo, ustane i ustupi mu mesto. Vozač je ustao a matori seo na mesto šofera. Eto koliko su daleko ti penzosi u stanju da idu u potrazi za slobodnim mestom da uvale svoje mlohave guzice. Na trenutak mi se učinilo da je agoniji kraj. Ali ne. Starac je odložio mrtvog vrapca i mrtvog kanarinca u stranu, vezao crni povez preko očiju i uhvatio volan. Miki, najebali smo, pomislih.

Međutim, to kao da nikog nije kosnulo. Putnici su se smejali i prdeli i ćaskali i vikali - vozi, Miško, vozi!... - Išao sam od jednog do drugog i sugestivno im govorio - izlazite, izlazite! Starac je lud, zar ne vidite, sve će nas pobiti! Uskoro ćemo svi biti mrtvi i hladni, kao vrabac i kanarinac! - Ali niko se nije obazirao, niko do njih nije imao nameru da beži. Neki su me čak i gurali siktajući besno - skloni se od mene, ti si, čoveče, lud! - Bio sam jedini putnik koji je uspeo da zbriše pre nego što je matori zatvorio vrata i nagazio gas kvarno se kesereći, dok se bus klatio na ivici kalemegdanskih zidina. - To unutra, pomislih, nisu bili putnici. Bila je to unutra, pomislih, gomila ludaka.

Istrčao sam dakle iz busa potresen ludilom masa i stuštio se u kupatilo. Seo na vece-šolju, povukao vodu, zatim oljuštio krompir i pojeo ga presnog kao jabuku. Žena je upravo klala petla i zalivala prozorsko cveće i spravljala pizzu i levitirala u eteričnim sferama onostranog i kidala mi živce proizvodeći te užasne zvuke prelazeći viljuškom preko površine limenog tanjira. Ali ona je luda i ja sve te groze koje mi svakodnevno priređuje moram da podnosim. Inače, da nije luda, sada bih otišao tamo, nalupao joj nekoliko vaspitnih šamara i oduzeo joj prokletu viljušku, ili je štipnuo za dupe i, uz dve tri tople i birane reči na konto njene neodoljive anatomije, ubedio je prekine da mi kida živce. Ne znam. Nešto bih već uradio... To je inače razlog zbog čega sam ja prilično razočaran čovek. Imam umobolnu ženu. Eto.

Čini se da je pizza gotova, svuda unaokolo možeš da osetiš njen miris, dakle miris mora i maslina i daleke Italije. Čujem ludu ženu kako viče - dragi, dođi, pizza je spremna! - Izašao sam iz kupatila i ušao u hrastov plakar. Planirao sam da tu ostanem skriven izvesno vreme, ali u tom plakaru ludača je sahranjivala preminule kućne ljubimce, pa me je bazd raspadanja ubrzo isterao napolje. Da bih se već u sledećem trenutku suočio sa ženinim pogledom. U ruci je držala kuhinjski nož, još uvek krvav od petla. Utronjao sam se, aktivirao skakavac i piskutavim sopranom ciknuo:

- Jebem ti... Ne prilazi!

Žena ustuknu.

Posmatrali smo se pažljivo neko vreme, bez glasa, glumatajući u zraku, praveći manevre telima u levu ili desnu stranu, svako sa svoje teritorije, držeći bezbedno rastojanje i nikad ne prelazeći zamišljenu liniju fronta, tamo gde su sevali noževi i gruvali topovi. Ta pantomima mogla je da traje u nedogled. Ali onda ona reče:

- Dušo, u čemu je problem?... Opet si u ormanu radio nešto nevaljalo? Rekla sam ti sto puta da se u ormanu ne sme kakiti... Ajde dođi, pizza je spremna.

- Prvo spusti jebeni kuhinjski nož! - rekoh.

- O?... ovaj nož? - reče žena i pogleda ga.

- Baš taj nož. Prvo ga spusti pa onda možemo da razmotrimo i naredne korake.

- Ali, to što držim u ruci, bebo, nije kuhinjski nož nego dve ulaznice za "Mačka u čizmama".

- Dve ulaznice za šta?...

- Za "Mačka u čizmama". Znaš i sam da ti je to omiljena predstava. Kupila sam najbolja mesta, balkon, prvi red; imaćeš pogled kao na dlanu. Mislila sam ako si raspoložen da posle večere izađemo malo i tako to...

Da, tačno je to da volim "Mačka u čizmama" i žena to zna. Znala je sve moje slabosti i sada je pokušavala jednu od njih da okrene sebi u korist. Ali to što je držala u ruci definitivno nije bila moja ulaznica za "Mačka", već kuhinjski nož. Kuhinjski nož, oštar i blistav i iskovan od nerđajućeg čelika i još uvek umrljan krvlju petla. Držala ga u ruci, strpljivo čekajući da se polakomim i da mi popusti pažnja, pa da me natenane skenja. Ali mene, sine, ne možeš tako lako zajebati.

- Luda ženo, rekoh ti da spustiš taj nož! - iznova povikah na nju.

Onda ga je ona spustila i prekrila lice rukama i počela da rida. Ja sam onda takođe odložio svoj i pridružio joj se. I tako, ridali smo dugo dugo dok se plavi mesec nad Beogradom dizao polako.

Edited by Willow, 09 May 2005 - 23:40.


#9 Jutro

Jutro
  • Members
  • 343 posts

Posted 10 May 2005 - 13:49

Hieronymus Bosch

Posted Image

#10 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 14 May 2005 - 21:54

ljubav je okej. i pivo je okej isto tako. ljubav i pivo jedine su dve pristojne stvari koje nam je bog poklonio tokom procesa geneze. dakle, primi ta dva nebeska dara bez oklevanja i dodatnih tumačenja, jebiga. a sve ostalo što je On ponudio treba nedvosmisleno osuditi, ili, da se jasnije izrazimo, šutnuti u dupe. sve što je bog stvorio, izuzev ljubavi i piva, trebalo bi šutnuti u dupe ili posaditi usred njive da se stidi dok rasteruje svrake. naročito zamorno zvuče velike izjave ljubavi, misli zanesenjaka sklonih rimama bogato prožetim toplinom i alpskim različcima. istinski zanosi srca nisu dostupni verbalnim interpretacijama. sve te plamteće izjave što šatro dodatno podgrevaju osećaj bliskosti sa partnerom, lažne su kao odanost otadžbini. sve je to samo par dramatičnih i pompeznih reči vešto poređanih jedna pored druge. previše smo se pogubili u ortografskoj estetici i znacima interpukcije. nismo dovoljno opušteni. da bi to postali Neko bi nam što pre morao oduzeti moć govora i kucanja po tastaturi. ili nam otkinuti ruke i glas.

#11 Willow

Willow
  • Members
  • 680 posts

Posted 17 June 2005 - 02:18

nočas imamo mirno nebo nad beogradom. neki ljudi i žene upravo vode ljubav u potpunosti nesvesni složene političke situacije oko sebe. život teče ustaljenom putanjom. dim što kida nozdrve kulja nad pljeskavicama pečenim na roštilju, svici trepere svojim fluorescentnim zadnjicama kroz noč a zvezde tiho tiho blistaju razbacane svud po vasioni...
eto, upravo sam pročitao Viktora Peljevina, tačnije njegova 3 naslova koja sam uspeo da nađem u prevodu na srpskohrvatski jezik: "Omon Ra", "Čapajev i Praznina", plus "Generacija 'P'".
mislim, šta reći... ima raznih kategorija knjiga danas na tržištu: ima knjiga koje su okej, i knjiga koje su osrednje, i knjiga koje su totalni bulšit. a ima i knjiga koje kao baobab ili, još preciznije, kao King-Kong visoko štrče u odnosu na sve 3 prethodno navedene grupe...
(prekidam izlaganje pošto mi upravo preleće nad glavom avion pohranjen, pretpostavljam, nakarminisanim strjuardesama sa plavim šeširićima i sa dvestotinak dupeta uredno upakovanih u sedišta... verovatno neki DC-10 iz JAT-ove močne nebeske flote... naravno, svaki put kad mi neki avion preleti nad glavom, ja se 10000 metara pod njim tiho pomolim sa nadom da će se odmah nakon toga srušiti i nabiti nos u najbliži vinograd... obožavam masovne katastrofe... ali večeras me mrzi da metanišem pred bogovima vazdušnog saobraćaja i tudže životne puteve svesno opstruišem i usmeravam ka brzom i nenadanom okončanju...)
ok, ne želim na ovom mestu da ulazim u tačne opise svega onog što mi se u pisanju ovog Rusa dopalo ili ne, pošto po struci nisam književni kritičar nego samo još jedan razočarani osrednji database programer koji stoji u žešćem raskoraku sa celokupnim ovim sramnim trodimenzionalnim svetom što nas okružuje...
reći ću samo da je Viktor nešto najbolje što mi se dogodilo u poslednjih mesec dana, a možda čak i više. i to je posebno veliki kompliment za njega, obzirom da mi se događalo svašta u poslednje vreme i samo još nedostaje jedan pompezni bal u društu Džulije Roberts odevene u čipku i krinolinu pa da ovaj period, sa pravom, proglasim besmrtnim...
bilo kako bilo, najtoplije preporučujem Viktora. mislim, u ovoj eri intenzivnog izdavaštva rađa se nekoliko hiljada naslova dnevno, ali u 99% slucajeva to su samo izlišne kupusare koje ne govore ništa i ne otvaraju ti nijedna vrata spoznaje... večina štampanog materijala danas može korisno da posluži jedino za uvijanje jaja babama na kaleničevoj pijaci... i na prste jedne ruke možeš izbrojati one koje su u stanju da te, ah, oplemene...

usput sam ponovo uzeo da prelistavam neke Basarine pripovetke, tačnije one akumulirane u zbirci "Peking by Night". i osnovni utisak je - to nije više to. nije dobro. te stranice su prestale da budu važne, a čak je i moja omiljena "Izgubljen u samoposluzi" izgubila na svežini i trajnosti. još uvek se vrlo jasno sećam onih čudnih dana, te daleke hiljadu devesto devedeset i neke, kada ništa drugo nije postojalo izuzev limun-votke i opskurnih obroka baziranih na pečenim krompiričima sa kečapom i nekolliko saksija filadendrona i 4 plava zida ove sobe i mačka sivobelog krzna prelepih neuhvatljivih zelenih očiju koji me je neprestano bezobzirno lišavao samoće svojim druželjubivim duhom, i moje unezverene duše, locirane u telu koje je vapilo za kadom i sapunom, skvrčene nad literaturom koja nam navodno širi horizonte i otvara oči. između Prusta, Mopasana, Šervuda Andersona, Selina, Kafke, Šopenhauera i ostalih velikana, tu se našao i Bas, kao odlično pribežište od sumorne svakodnevice... nažalost, u međuvremenu je sve to izbledelo, i danas imam utisak da je Bas... šta?
ok, sranje je kad shvatiš da je pisac, kojeg si nekad toliko duboko poštovao, i koji je uporedo s tobom obnevideo tumarao kroz tminu opipavajući predmete oko sebe čuvajući se udarca sekire, umro... dobro, možda nije umro u bukvalnom smislu te reči... koliko čujem, on upravo uspešno reprezentuje našu državu na Kipru... lupa pečate, overava vize, pakuje dopise u ružičaste koverte i tako to... e pa, nek mu je sa srečom...
jedna lepa misao za kraj: lepota je najsavršenija objektivizacija volje na najvišem stupnju njene saznajnosti...
i još jedna: niko ne voli starost, ali to je jedini način da se dugo živi...

Edited by Willow, 17 June 2005 - 02:37.


#12 Glorfindel

Glorfindel
  • Members
  • 921 posts

Posted 22 June 2005 - 18:23

Tebi bar nikad nije dosadno.

#13 Kajuga

Kajuga
  • Members
  • 35 posts

Posted 28 June 2005 - 01:06

wicked - 3.