Ovo je divan topic.
Ako uistinu "gledate".
( ogranicenima sva moja ljubav i potpora i silno zaljenje...uz nadu da cemo konacno, jednog dana uistinu i biti na "istom nivou")
I ako "vidite", otvara vrata mnogim "slucajnostima ", "obicnim danima" koji nas okruzuju, "obicnim ljudima" koji nas okrznu.... i svasta nesto.
Moj "najcudniji" primjer:
Bila sam (zvucat' ce kao iz filma, znam, ali je ZAISTA bilo tako; uostalom ne kaze se bez razloga da "zivot pise najbolje romane"...)
Dakle, bila sam taj dan, ne pamtim datum, nije bitno. Inace ne pamtim datume, to mi je neka "falinga", valjda u genima. Al' pamtim dogadjaje.
Bila sam strasno tuzna. Ali bas JAKO tuzna. To stanje nije samo "tuzno", vec i apaticno. Bila sam potpuno i apsolutno bezvoljna za bilo sto.
S obzirom na moj posao, morala sam zanemariti svoje trenutno raspolozenje, a vjerujte, toga dana, u tom trenutku, to je bio gotovo nadljudski napor.
I nista. Tako sam se na kraju jedva dovuka do posla. I.....
"Slucajno" je tamo bio on. Ali nista. Bila sam u svom filmu. Hocu kuci. Hocu krevet. Mrzim svijet, ljude, sve oko sebe. I tako. Da ne duljim pricu. Heee.
Bila sam rascupasna, nepocesljana, (a imam puno kose, vidi se iz avatara

), nenasminkana... Sjecam se, bilo je ljeto, imala sam neke stare sandale, stare traperice (farmerke)- poderane, sve u svemu, bila sam totalno down-ovo ce zenski dio publike shvatiti.
I tako, mrzila sam sebe, posao, i cijeli svijet.
A on je dosao zbog "posla". I bio je potpuna utopija u mom kaleidoskopu.
I za pet minuta, nakon sto smo bili prisiljeni pruziti si ruke, ja sam mrzila sebe, i svijet, i šminku, i haljinu, i sve sto mi je ostalo kod kuce...... i moju depresiju.
Ma dobro, jedino sto sam dobro ucinila jest precizno savladavanje njegove naucne studije, sto uostalom i jest princip mog posla, ali znate vec... kako to ide kad radite nesto "preko one stvari". I to nije bilo presudno.Ha-ha

Ne znam sto je bilo presudno. Ja, rascupana i poderana; on, potpuna suprotnost, ali toliko bogat iskustvom i znanjem koje me opcinilo.
No.
Mi smo se, kao dva posve suprotna svijeta sreli. Njega sam (cuj ne znam , tako On kaze) opcinila ja. Mene je definitvno on.
I eto, do danas opstali. On- me uvijek uci, nadogradjuje, intrigira. Svojim ,meni ponekad tako dalekim racijom. ( Al' samo ponekad. Sushi, you know what I mean, kad se malo izgubim

)
Ja njega, uglavnom kad se previse "zapali", haha-sto indirektno, ali ne ruzno i vulgarno, smirujem i "gasim" , u prijevodu, znaci; kad izgubi MOJU nit koja ga veze uz VLASTITU nit.( A tako je lako izgubiti tu nit.) Ali nebitno sad.
Ovo, u mom zivotu uistinu jest bila cudna "slucajnost". Da se netko "takav" zaljubi u moju "cupavost". I naravno ja kao takva, u "nekog" - ups

ha ha, skroz "pocesljanog".
P.S. I lagano.
Svima koji (s obzirom na moje nedavno prozivljeno iskustvo) me nesto ne vole, pa cu sad dobit' po "brnjici" jer sam iznijela trenutak iz svog zivota koji je eto, jbt. konacno donekle i intiman, samo na znanje da cu bez milosti, uzvratit' istom mjerom, ovisno o potrebi.
A jacina mog "uzvracanja" nije uopce rangirana "kvalitetom".
Vec umjesnoscu. A tu sam, "gospodo", vjerujte, silom prilika, vrlo dobro istrenirana.
Molim sve one na koje se ne odnosi, brisati iz zapisnika.
Sushi girl. Nesvjesno, vratila si me u cudo jednog trenutka koji je tako prolazan, a eto. Jos uvijek traje.
Thanx.