ajmo polakice
.........
RSE: Profesore Zgaga, čuli ste izjavu portparola kompanije, koja je na neki način ovlašćena da snabdeva semenom kompanije koje nameravaju da uvoze modifikovani kukuruz u Evropu, ali kao što ste takodje mogli da čujete, tražnje je malo pa su i oni pomalo rezervisani. Kako komentarišete odluku Evropske komisije, šta praktično znači da hrana koja sadrži više od jednog procenta treba da se etiketira, a da do 0,9 nije potrebno? Kakva je to “demarkaciona linija”, u čemu je tu razlika, zašto baš ta odrednica od 0,9, a ne 1,9, ili 2,9?
ZGAGA: To je kontraverzna tema. Ona nije kontraverzna sa znanstvanog stanovišta, ali je odnos prema hrani u Evropi puno drukčiji nego u Americi. Nama hrana mnogo više znači, naša kultura je puno više vezana za hranu, i to je tema koja je prožeta brojnim predrasudama, ali ja bih rekao čak i manipulacijama. Sama ova odredba 0,9 – 1 posto na neki način to ilustrira. Radi se o jednom političkom kompromisu. Naime, evidentno, sva istraživanja nezavisnih znanstvenih udruga, uključujući i evropske, utvrdila su da je takva hrana jednako štetna kao i konvencionalna hrana. Sada se postavlja pitanje: imamo li mi pravo izbora? Naravno da imamo, mogu reći: meni se ta hrana ne svidja, i ja je ne želim jesti. Zbog toga se mora u Evropi obilježavati, Amerikanci se na to bune, smatraju da se na taj način sugerira da takva hrana nije zdrava, i oko toga se vodi još dosta polemika. Stav je u Evropi da se mora obilježavati, i ja se sa tim stavom potpuno slažem.Medjutim, zašto se ne mora obilježavati ako je ispod 0,9 posto? Osobno ne bih hteo jesti pseće meso koje se konzumira u Kini; različite kulture i religije imaju različita ograničenja u prehrani, koje se moraju poštivati. Ne bih hteo niti jedan posto, niti 0,9 posto takvog mesa imati u svojoj pljeskavici ili odresku. Dakle, moje pravo na izbor je ugroženo čak i sa tih 0,9 odsto, odnosno 1 posto. Po mojem mišljenju trebalo bi biti: ima ili nema genetički modificiranih sastojaka u toj hrani. Medjutim, u praksi je to danas gotovo nemoguće postići. Naime, postoje takozvane tehnološke kontaminacije, bilo u proizvodnim pogonima, bilo u poljima prilikom uzgoja, i na taj način bi došlo do jednog bloka u tom lancu proizvodnje i distribucije hrane, Prema tome, kada bi išli stvarno do ekstrema i rekli: bilo koja količina genetički modificirane hrane se mora obilježiti, na taj način bi zapravo doveli cijelu prehrambenu industriju u jednu neugodnu situaciju. Onda se došlo do te neke kompromisne vrednosti 0,9 posto, za koju je odlučeno da će ona biti prihvatljiva, i da se neće trebati obilježavati, a sve što je preko 0,9 posto, trebaće se obilježavati. Medjutim, u praksi je takvu odluku vrlo teško provesti, i ona je neki put besmislena. Naprimer, ako se radi o nekom sastojku tipa lecitin, ili šećer, ili ulje, u njemu vi ne možete ustanoviti prisutnost genetički modificiranog organizma, osim samo nekih kontaminacija koje su zaostale prilikom prerade. Prema tome to je čisto jedna politička kompromisna odluka sa kojom su, na moje čudjenje, svi zadovoljni, čak i oni koji su izraziti protivnici genetički modificirane hrane. Ja na njihovom mjestu sa takvom odlukom ne bih bio zadovoljan.
RSE: To je veoma zanimljivo, naime, profesor Glišin, akademik iz Beograda, rekao je da se Evropa protivi radi zaštite evopske hemijske industrije, koja proizvodi pesticide, herbicide i druge materijale kojima se štite biljke. S druge strane, mnogi farmeri u Americi, pre svega u Kanadi, protive se genetski modifikovanom žitu, jer se boje da izgube tradicionalno tržište u Evropi. To je inače razlog što neke afričke zemlje, koje su suočene sa gladju, nerado pristaju na uvoz genetski modifikovane soje i žita iz Amerike, jer se boje da neće moći da svoje proizvode izvoze u Evropu.
ZGAGA: Mislim da se tema seli sve više sa područja znanstvenih argumenata i rasprave na područje ekonomije, politike, kulture, sociologije, i očito se na toj temi prepliću različiti interesi. Što je profesor Glišin rekao za kemijsku industriju, to se može primeniti i na drugo. To su proizvodi visoke tehnologije i samo najjače svjetske kompanije si mogu dozvoliti ući u razvoj takvog jednog proizvoda. Evropa je kasnila, ne znam koliko danas kasni, za Amerikom, imali su interes jedno vrijeme zaustaviti prodor američke tehnologije u Evropu. I to bi mogao biti isto dio odgovora na tako rigidni stav Evrope, ali se pred znanstvenim argumentima pomalo mora povlačiti, sad na različite načine, različitim strategijama taj svoj uzmak nastoje kontrolirati, a koliko ja znam, istovremeno razvijaju i vlastite proizvode i ja vjerujem da će za par godina ova diskusija biti sasvim neinteresantna.
..... dalje je na linku, da ne preteramo sa informacijama odmah
OVDE CEO CLANAK
malo materijala za pocetak
Edited by elle, 16 March 2005 - 03:24.