Jump to content


Photo

Katarza 15. januar 2005.


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
No replies to this topic

#1 iPhuck10

iPhuck10
  • Members
  • 18,742 posts

Posted 24 January 2005 - 18:15

Vukosavljević: Preuzeti odgovornost za to što sam ja uradio ili što je činjeno u moje ime, na primer za zločine koje su činili u moje ime, to danas predstavlja ogromnu opasnost. Ismailji: Ne možemo kriviti samo druge, ne možemo reći – Pa šta ćeš? Kako ti ko kroji kapu moraš da je staviš na glavu - i da je staviš. Kostić: Ne želim više da ne budem pitan, želim da mogu da otvoreno kažem, da budem saslušan, da saslušam druge


Gosti: Nenad Vukosavljević, Nedžat Ismailji, Novica Kostić
Domaćin: Jasna Janković

B92: Dobar dan. Nenad Vukosavljević je za Radio B92 govorio 1997. godine. Ostavio je poruku na telefonskoj sekretarici kako bi se vratio u Srbiju kada bi bili amnestirani svi oni koji se nisu odazvali vojnom pozivu da idu u rat. Ta poruka emitovana je na našem programu. A Nenad danas živi u Beogradu i aktivan je u Centru za nenasilnu akciju.

Vukosavljević: ''Ja sam '86. bio u vojsci kratko, tri nedelje, i pušten sam iz vojske na četiri godine. I onda, pre nego što je istekao taj rok od četiri godine, ja sam otišao iz zemlje zato što nisam imao nameru da služim vojsku. Te tri nedelje su onako bile poprilično gadne. Onda sam bio prvo u Engleskoj, malo, nekih godinu-godinu i po dana, potom u Nemačkoj. Tu je već bilo jasno da počinje rat. Bio sam u Nemačkoj do '97. godine i odlučio sam da se vratim. Kako nisam mogao u Srbiju zato što mi je pretio zatvor zbog odbijanja da služim vojsku, otišao sam u Sarajevo, gde je rat bio završen. Eto, godinu dana je prošlo otprilike. Angažovao sam se na mirovnom radu. Zapravo sam krenuo sa tom organizacijom Centra za nenasilnu akciju, koja je tamo i osnovana. Okupilo se više ljudi sa raznih strana. Ima nas danas iz Bosne, iz Srbije, iz Hrvatske, koji zajedno radimo. Bavimo se mirovnim radom u celoj regiji bivše Jugoslavije, prevashodno u obrazovanju. Radili smo dosta u poslednje dve-tri godine, posebno sa učesnicima ratova. Izdavali smo neke publikacije, knjige, napravili jedan dokumentarni film.

Za vreme svog boravka u Nemačkoj angažovao sam se za prava naših izbeglica i ljudi koji su odbili da služe vojsku iz cele bivše Jugoslavije. Postojala je jedna evropska inicijativa, koja je krenula još '93-'94. godine, koja je dovela do toga da je i Evropski parlament usvojio rezoluciju, kojom se svim zemljama EU preporučuje, ja mislim, skoro jednoglasno sve glavne frakcije Evropskog parlamenta su glasale za to da se ljudima koji su odbili da služe vojsku odobri privremeni boravak, znači da se zaštite od toga. A nijedna od zemalja EU to nije sprovela u delo, zato što preporuke Evropskog parlamenta nisu obavezujuće, one su samo preporuke. To govori o nekoj dvoličnosti zapadnoevropske politike barem u ovom slučaju, koja jedno priča a drugo radi. Amnestija je ovde čak u dva navrata usvojena. Usvojena je za vreme Miloševića, koja i nije sprovođena u delo. I usvojena je, ako se ne varam, 2001. godine, koja se, koliko ja znam, sprovodi u delo manje-više. Kada sam napunio 35 godina, onda sam se vratio sa malo manje straha. Zvuči pomalo apsurdno da neko treba da odgovara zatvorski za to što nije hteo da učestvuje u ratu, ali je stanje bilo takvo. Ja sam zbog toga proveo nekih 13 godina van zemlje. Kad sam otišao, ja sam zapravo mrzeo zemlju. Ja sam bio jako ljut zbog svega toga, i zbog te torture koju sam doživeo u vojsci '86, i od svega mi je bilo muka. Zapravo, nisam hteo uopšte da razmišljam, ni o Jugoslaviji nisam hteo ništa da čujem. Kada je prošlo nekoliko godina, kada sam se relativno dobro snašao tamo gde sam bio, shvatio sam da nisam mrzeo zemlju – u to vreme je zapravo već počinjao rat – već da sam mrzeo režim, a da mi ja zapravo jako bilo stalo do svega što se dešava, da ja volim i zemlju i ljude, a da je taj moj bes bio usmeren ka režimu. Tada sam i krenuo da se angažujem oko pomoći našim ljudima, izbeglicama uglavnom koje su bile u Nemačkoj, oko prava dezertera, prigovarača savesti. Angažovao sam se u nekim mirovnim organizacijama kao volonter, u vreme dok sam bio tamo, koje su radile na ljudskim pravima. Jedna od njih je, recimo, «Balkan pis». Ona je možda poznata, imali su svoje timove u Krajini, i za vreme rata i posle rata u Hrvatskoj, kao i na Kosovu.''

B92: Nema režima Slobodana Miloševića. Svi smo se mi nadali da kada ode Milošević otvara se prostor za ispunjenje naših nada, da će sve biti potpuno drugačije, da će oni koji su krivi odgovarati, da više nećemo gledati neke ljude zbog kojih smo odlazili i zbog kojih smo, što ti kažeš, mrzeli ovu zemlju.

Vukosavljević: ''Tog petog oktobra sam bio u Sarajevu. Bilo je nas par Beograđana, slučajno se zateklo, mi smo plakali od sreće bukvalno, i verovali da će sada zaista da dođe neka nova era, ne samo za ljude u Srbiji, već i za ceo region. Ta energija i ta nada me je držala dosta dugo. Verovao sam čak i posle ubistva Đinđića da će to opstati. Ja doživljavam ovo sadašnje stanje kao neki zastoj, kao neku totalnu konfuziju. I želim da verujem u to i ne želim da odustanem od toga, da će stvari opet krenuti negde nekim svojim tokom napred, na bolje. Bitna stvar koja se desila je da se uspostavio sistem smenjivosti vlasti, i to je strašno bitno. I možda je onda baš i dobro što, eto, prošle godine su izbori prošli na pomalo zastrašujući način, ipak nije ispalo potpuno crno. Po meni bi potpuno crno bilo da dođu ljudi kao što su radikali na vlast. To bi zaista bila katastrofa za ovu zemlju.''

B92: Ali su to prognoze, u ovom trenutku.

Vukosavljević: ''Ja ne verujem u to. Ne želim da verujem. Možda sam slep, možda loše prognoziram, ali ja ne želim da verujem u to. Postoji ogromno nepoverenje, što je normalno posle rata, ogroman strah. Ja mislim da jedino proces razoružavanja, i to regionalnog, i demilitarizacije, i to ne demilitarizacije samo u tehničkom smislu uništavanja oružja, već demilitarizacija načina razmišljanja, može da doprinese. Ja za Džordža Buša mislim da ne može da funkcioniše bez vojske. A meni se postavlja pitanje – da li mi želimo da se ugledamo na Džordža Buša? Ako nam je to model, onda nam treba vojska sigurno. Ja se slažem da je to globalni problem. Mislim, hajde da krenemo od onoga što možemo da promenimo, na šta imamo uticaj i gde imamo odgovornost da možemo da menjamo. Ako je funkcija vojske da doprinosi sigurnosti, hajde da vidimo šta je sve to što utiče na sigurnost. Hoćemo li mi dobiti sigurnost ako stavimo, ne znam, trupe u južnu Srbiju ili ih naguramo na granice Kosova i oni naguraju s druge strane? Je l' to sigurnost, ta kojoj težimo ili postoji neki drugi način da to postignemo? Ljudi treba da se osećaju sigurni. Hajde da pitamo ljude šta im treba da bi se osećali sigurni. Koji je to sadržaj? Znači, ne da pričamo o tome – Ovde treba da bude granica, pa će sve biti u redu. To nije suština. Priča se isključivo kuda će granica proći. Suština je koje potrebe postoje. Znači, šta je to što ljudima treba što danas ne mogu da ostvare, što ih ometa, što ih plaši? I da probamo to da uvažimo i sa jedne i sa druge strane. Kako živim u Srbiji osećam odgovornost posebno da utičem na ono što država u kojoj živim može da promeni, i to je ono gde želim da se angažujem. A istovremeno, kako se bavim regionalnim radom, znam da postoji mnogo takvih ljudi na svim stranama, koji razumeju isto svoju odgovornost, koji su spremni i dovoljno hrabri da učine takve korake tamo gde oni žive, da se stvari menjaju. Znači, ako govorimo o tome da želimo da zaštitimo Srbe na Kosovu, želim da zaštitim sve ljude koji žive i u Srbiji i na Kosovu, onda moram da razumem da na Kosovu većinu ima albansko stanovništvo, da je najveća odgovornost na njima, i da podržim i da se povežem sa tim ljudima koji su spremni da pomognu u ostvarenju prava svih i tamo na Kosovu. A ja ću činiti to u Srbiji zato što mi to moj osećaj odgovornosti nalaže. Ja uopšte ne želim da ulazim u priču oko toga – radim li protiv ove ili one države. Ja želim da moje delovanje bude usmereno ka tome da ljudi žive bolje i da imaju prava koja im pripadaju. Tačka. I ne želim da ih delim po tome da se zovu ovako ili onako.''

B92: U opštini Medveđa na jugu Srbije su do '99. godine Albanci činili 36 odsto stanovništva, a danas ih je tamo ostalo samo sedam procenata, podseća Nedžat Ismailji iz nevladine organizacije 'Akcija protiv nasilja i izgradnja mira'. Ismailji sada živi i radi u Gnjilanu i kaže da se mogući sukobi na jugu Srbije, gde su ostali njegovi roditelji, mogu sprečiti.

Nedžat Ismailji: ''Sve je krenulo 2002, kada sam aplicirao za jedan trening u Ulcinju, koji je organizovao Centar za nenasilnu akciju. Tu sam upoznao jedan veliki krug prijatelja sa kojima i danas veoma dobro saradnjem. I tu sam na neki način i potaknut da dam svoj doprinos. Video sam svoju odgovornost u ovom društvu da dam svoj doprinos na polju izgradnje mira. Kroz odgovornost podrazumevam da za stvari koje se događaju u društvu ne možemo kriviti samo druge, ne možemo reći – Pa šta ćeš? Kako ti ko kroji kapu moram da je stavim na glavu - i da je staviš. I za stvari koje se događaju, da li to bile lepe stvari ili loše stvari, nosimo neku odgovornost u društvu. Tako da, posle treninga koji je bio u Ulcinju zajedno sa prijateljima, naišao sam na podršku, i registrovali smo jednu nevladinu organizaciju koja se zove 'Akcija protiv nasilja i izgradnja mira'. Kroz naše aktivnosti težimo jednom modelu aktivnih građana, koji bi reagovali u datim situacijama na nepravde počinjene nad njima ili svojim sugrađanima. Povremeno posećujem Medveđu, pošto mi roditelji žive tamo, gde sam rođen i proveo dosta vremena. Imam jedan veliki krug prijatelja, sa kojima se i dan danas čujem i radimo na tome. Moguć je neki zajednički projekat sa nekim prijateljima iz Medveđe, koji su aktivni u nevladinom sektoru. Ali, za podršku, ne mogu reći da imam neku veliku podršku iz Medveđe, jer sam više ovde sada u Gnjilanu. Na koju podršku nailazim ovde? Na početku je sve to teško išlo. Teško je da se ljudima objasni stvarno šta želim da promovišem. Dok posle dve godine mogu reći da se i jasnije vidi naš cilj, cilj naše nevladine organizacije, čiji sistem vrednosti ja podržavam. A promovišemo kulturu nenasilja. U mestu u kojem živimo vrlo lako može doći do budućih konflikata. Zbog toga dosta tih aktivnosti radimo sa mladima. Cilj je prevencija tih budućih konflikata i rad na prepoznavanju mehanizama koji bi mogli dovesti do transformacije postojećih konflikata. Što se tiče uopšte situacije, nadam se da će glave da se ohlade, da će da se nađe jedno pravo rešenje za prevenciju budućih konflikata. Medveđa je najbliže mesto Kosovu, najbliži grad je Priština, gde na žalost nema nekih zajedničkih aktivnosti, da bi se situacija nešto promenila. Druga stvar je da je u Medveđi ostalo sedam posto Albanaca. Tih sedam posto Albanaca ima velikih problema što se tiče dvojezičnosti, ali nije to samo taj problem. Tu isto vlada jedan veliki ekonomski problem, velika nezaposlenost ljudi. Ne samo što je raseljen veliki broj Albanaca, nego i dosta Srba ide iz Medveđe u veće gradove ili negde u inostranstvo. Vidim kao potrebu da se radi više u Medveđi, da se radi na povratku, da se stvaraju uslovi da bi ljudi mogli da se vrate. Nije bilo školovanja. Zbog tog školovanja ljudi i napuštaju mesto, zbog toga što u Medveđi nema osnovne škole na albanskom jeziku, ima do četvrtog razreda. Tako da, su ljudi primorani ili ranije ili kasnije da napuste mesto.''

B92: Nedžat Ismailji boravio je u Beogradu 17. marta, u vreme nasilja na Kosovu, kod svojih prijatelja iz Centra za nenasilnu akciju. Slušamo dalje Nenada Vukosavljevića.

Vukosavljević: ''Ne radimo specifično u južnoj Srbiji, znači Preševo, Bujanovac, Medveđa. Imali smo u par navrata ljude koji dolaze iz tog regiona na obrazovnim programima koje mi vodimo. Imali smo dosta ljudi sa Kosova, što Albanaca, što Srba, što Goranaca ili Bošnjaka. Poznato mi je na koji način ti ljudi razmišljaju. Ono kako ja vidim situaciju u južnoj Srbiji je da je evidentno da postoji neko nezadovoljstvo. Meni zaista zvuči pomalo suludo da se na granici još uvek prvo puca, pa onda gleda. Ne mogu da opravdam takav način delovanja. Mislim da postoje mehanizmi. Ilegalne prelaske granice, šverc droge ili šta god već, treba svakako sprečiti. Mogu da razumem delom strahove ljudi Albanaca, koji žive na jugu Srbije, da će se ta neka politika ugnjetavanja kojoj su oni bili izloženi za vreme Miloševića, koje se na primer na sličan način danas dešava spram Srba na Kosovu, da će se vratiti. Njihove potrebe su sasvim legitimne tu. Hajde da čujemo koje su to potrebe. A priča o tome da, recimo, multietnička policija nadgleda granicu mi zvuči izvanredno. Hajde, zašto se to ne uradi? Šta je to što je potrebno da se ti ljudi osećaju sigurno? Hajde da se uključe u te razne službe koje su tu prisutne i rade važne poslove, koji utiču na njihov život. Šta je još potrebno za to? Ja zaista vidim da postoje mogućnosti da se nešto uradi. Jedna stvar koju bih voleo da naglasim je da kad se poverenje izgubi potrebno je jako puno vremena da se ono ponovo izgradi, a vrlo lako se gubi. I zato treba biti strašno pažljiv. Smatram da bi trebalo da odgovaraju ljudi koji negde stoje iza akata kao što je, recimo, ubistvo šesnaestogodišnjeg mladića, prelazio on granicu ilegalno ili ne. Takve stvari ne smeju da se događaju. Hajde, zamislimo šta bi bilo da je neki Srbin sa Kosova prelazio ilegalno granicu ovde ili onde, pa da ga ubiju. Na koji način bi to bilo interpretirano? Mislim da ne postoje čarobni recepti koji u sekundi mogu da spreče rat, koji su toliko dobri i genijalni. Ta izgradnja poverenja o kojoj sam govorio je dugoročan proces. Meni se čini da je u jednom trenutku bilo urađeno dosta na jugu Srbije. Znači, nasilje je zaustavljeno nekim konstruktivnim koracima, koji su išli ka uspostavljanju dijaloga i ka slušanju tih potreba. To je onaj posao koji je Čović i Koordinaciono telo uradio kada je to krenulo. 2001. je to bilo. Kao da je taj proces stao u poslednjih godinu-godinu i po dana. Imamo rezultat da tenzije rastu. Znači, ja ne verujem u rat koji se dešava preko noći, i kaže se – Počeo je rat – kao da je pala kiša. Pa setimo se malo šta se sve dešavalo pre nego što je počeo rat u Hrvatskoj, u Bosni, na Kosovu. Nije počeo odjednom. Postojale su grupe ljudi koje su svesno želele to i spremale. I bio je potreban dosta dug vremenski period da se ljudi psihološki pripreme na to i dovoljno naoštre, da tako kažem, da budu spremni da u tako nečemu učestvuju. Znači, ukoliko je ljudima na jugu Srbije dobro, ukoliko oni imaju utisak da se stvari kreću na bolje, ne da ih se ignoriše, ukoliko im se da prostor i da učestvuju u vlasti, i da odlučuju, i da se njihove potrebe uvažavaju, plodno tle za oružani sukob kao najekstremniji oblik nasilja će biti smanjeno drastično. Meni je jasno da provokacije i tenziju mogu da dignu male grupe ekstremista. Ali bez podrške, široke podrške, naroda, to ne može da prođe.

Ljudi sa kojima mi radimo nisu političari, vodeći političari. Mi uglavnom radimo sa ljudima koji imaju neki ugled, koji imaju neki potencijal da deluju. Znači, to su ljudi iz prosvete, to su ljudi iz medija, iz nevladinih organizacija, pa i političkih stranaka i nekih podmladaka, i šta god već. Mi već godinama radimo sa ljudima sa Kosova konkretno. I taj neki međuetnički dijalog se dešava u okviru obrazovnih programa koje mi sprovodimo. On se dešava tiho i bez prisustva medija, ali se na taj način stvaraju veze i stvara poverenje. Tako da postoje već neke grupe koje su se obrazovale tamo, koje deluju i sa kojima mi sarađujemo, koje su potpuno otvorene i bez predrasuda za saradnju sa ljudima iz Srbije, iz Makedonije, Bosne, odakle god. I to je jedan dugotrajan proces. To se nije desilo odjednom, isto kao što se nisu odjednom desile ni tribine koje smo mi organizovali sa učesnicima ratova u BiH. Nama su bile potrebne godine rada da bi mi izgradili neku bazu ljudi koja je bila spremna uopšte da se uključi u organizaciju tako nečega, zato što ne vidim smisao da mi dođemo kao padobranci, organizujemo tribine u nekom gradu i odemo. Važno mi je da postoje ljudi koji su deo lokalne sredine, kojima je bitno da pitanje suočavanja s prošlošću, o čemu je tu konkretno bilo reči, guraju dalje. Potrebno je određeno vreme da se ta baza ljudi, aktivista stvori, koji su dovoljno ohrabreni da deluju sredinama koje su kada su male vrlo teške za mirovno delovanje. Jer, vrlo brzo se nailazi na neku osudu – Ti si izdajnik ovaj ili onaj, zato što si učestvovao u tome da možda jedan balija, četnik ili ustaša bude doveden u naš grad. I uraditi to na način da ne polarizuje, da uključi ljude potrebno je dosta vremena, iskustva negde i veštine. Tribine koje smo mi radili sa učesnicima ratova, ja vidim da će se one dešavati i po pitanju Srba i Albanaca, znači po pitanju rata na Kosovu, ali mi je potpuno jasno da danas nije vreme za to. Hajde, nađi ti ljude koji su učestvovali u UČK, koji su spremni da dođu u Srbiju i da govore javno o tome. Ili obrnuto, nađi ljude koji su bili dole na Kosovu, učestvovali u ratu, koji su spremni da odu u Prištinu i pričaju o tome javno. Imaš poteškoće da nađeš ljude koji bi ti dali izjavu za radio, a kamoli da izađu i da se eksponiraju u svojoj sredini kao neko ko preuzima odgovornost. Meni suština jeste preuzeti odgovornost za to što sam ja uradio ili što je činjeno u moje ime, na primer zločina koje su činili u moje ime. To danas predstavlja ogromnu opasnost za ljude. Znači, ako bi neko sa albanske strane izašao javno o tome da osuđuje zločine počinjene od albanske strane, on bi možda svoj život doveo u opasnost. Ja ne želim da se tako nešto desi. Znači, potrebna je neka društvena klima koja dozvoljava, toliko toleriše, da barem životi tih ljudi nisu ugroženi. Mi to radimo. Znači, potrebno je stvoriti veze sa ljudima koji žive dole, koji dole rade. Mi imamo neke veze sa tim ljudima i još ih gradimo, zato što to još uvek nije dovoljno veliko i jako da bi moglo da nosi tako neki proces.''

B92: Novica Kostić, bivši rezervista JNA u Hrvatskoj i u Bosni, danas kao invalid živi u Vlasotincu. Za njega je Centar za nenasilnu akciju, čućete, označio put u ''Katarzu''.

Novica Kostić: ''Ja sam na tribinama 'Četiri pogleda – Otkud ja u ratu i kako ka tajnom miru' imao strašnu potrebu da razgovaram sa ljudima koji su bili sa one druge strane. Čovek koji je to zlo, taj rat lično osetio na svojoj koži i izneo na svojim plećima je zapravo uvek u nekoj ratnoj traumi. Pa sam ja imao još jednu potrebu da negde javno mogu da osudim sve zločine koji su činjeni u moje ime, znači one zločine koji su vršeni od srpske strane u moje ime. Pošto ja nosim sad negde beleg nekog ratnika i još veći beleg tj. etiketu ratnog vojnog invalida, a imam ožiljak i na telu i na duši, bitno mi je bilo da porazgovaram s tim ljudima, da vidim kako to da smo mi govorili skoro istim jezikom, a nikako se nismo razumeli. I sama pomisao da opet može negde da dođe do nekih oružanih sukoba za mene je nešto što je van pameti. Jer ako samo uzmemo poslednju situaciju, ovo što se dogodilo dole na jugu Srbije, ova pogibija, za mene nije tu poginio ni Srbin, ni Albanac, ni Makedonac, poginulo je jedno dete. To je užasno. Svi mi imamo decu. Povod ovoj tribini je bio da malo porazgovaramo i da nekako približimo neke stavove tj. da pojasnimo i da prekinemo više sa tim predrasudama. Zapravo, po meni, meni kao Novici, te predrasude su strašna jedna kočnica, jer mi sudimo o nekome samo zato što smo čuli nešto o njemu, a ne upoznamo ga. Međutim, kad se upoznamo i kad porazgovaramo sve to mnogo drugačije zvuči. Mislim da je moj neki cilj i moje mišljenje da trebamo razgovarati možda deset dana, a možda i dve godine, a da ne ratujemo nijedan minut. Ja sam imao strašnu motivaciju da učestvujem na tako nečemu, da razgovaram sa tim ljudima, da čujem i njihovo mišljenje, da vidimo možemo li da malo nekako... Znam ja da mi ne možemo da zaustavljamo ratove. Jer, ja na žalost, to lično ja mislim, to je moje mišljenje i moje pravo da ja mogu da delim ljude na pse rata i sinove rata. Tako da, oni poludeli umovi koji izazivaju ratove... Nekako, ili ne slušamo ili... Najbitinije mi je u svemu tome da prihvatim svoju ličnu odgovornost, jer svi smo mi odgovorni za ono što smo učinili i za ono što nismo učinili. I to je zapravo to što je bio moj neki cilj ili motivacija da se ja pojavim na ovakvim tribinama.

'90-tih godina ja sam na sve to gledao mnogo drugačije. Možda tad ništa nisam činio, čak sam dozvolio sebi da ne prepoznam šta nas čeka. Ne znam. Dao sam sebi za pravo da kažem – To se događa negde daleko. Ali, eto, došla je ta mobilizacija, na koje sam se ja odazvao. Bio sam pun predrasuda. Kad sve to prođe, kad čovek shvati gde je bio, da zapravo u ratu čovek ide samo da ubije i da bude ubijen i da ništa ne dobija, zahvaljujući nekim ljudima ja sam čuo za rad Centra za nenasilnu akciju, priključio sam se. I tu je jedina moja želja bila da radim na sebi, da jednostavno vidim gde sam ja to, da više ne želim da ne budem pitan, da mogu da otvoreno negde kažem, ja da budem saslušan, da saslušam druge, da zapravo ne razgovaram više u zagradama, ono – ovo smeš, ovo ne smeš ili pazi šta pričaš, zidovi imaju uši. Sve to sam našao u Centru za nenasilne akcije. Mislim da su oni fenomenalni. Oni stvarno rade nešto što je sveto. Mislim da je izgradnja mira jedan dug period, ali da je nešto što svi trebamo da radimo i da je nešto što je stvarno sveto. Tako da, ja sam prezadovoljan i srećan. Mislim da sam čak tu mogao i javno da kažem da su svi učesnici rata sa bilo koje strane samo naša deca, naši supruzi, braća, i da to nisu ništa ni lošiji ni bolji ljudi od ostalih građana, osim recimo onih ratnih zločinaca, koje smo dužni svi da osudimo.''

B92: U emisiji ''Katarza'' danas govorili su Nenad, Nedžat i Novica. I kao što ste čuli, za njih je ključna reč - odgovornost. Tonska montaža bila je poverena Ratku Ristiću, realizacija Slobodanu Laliću. Ja sam Jasna Janković.