No replies to this topic

[Edin]

INTERVIEW: Resid Hafizovic, islamiski mislilac

BARBARIZAM NE POZNAJE DIJALOG


Prof.dr. Resid Hafizovic se niz godina u svojim djelima bavi pitanjima islama, provincijalizacije u islamu, njegova odnosa spram drugih religija, te zapadnim pogledima na islam. Ovaj ugledni profesor i prevodilac sa francuskog, engleskog i arapskog za magazin Walter govori o globalizaciji i njenim posljedicama po islam, o islamu u Bosni i Hercegovini i poziciji Bosnjaka u islamskom svijetu

U jednom Vasem eseju koristite sintagmu provincijalizacija ideje islama. Time, naravno, ne mislite na kulturalne osobenosti razlicitih lokalnih muslimanskih zajednica. Sta bi bila provincijalizacija islama?

HAFIZOVIC: Ne, nikako ne mislim na kulturne posebnosti razlicitih lokalnih muslimanskih zajednica. Naprotiv, kulturne posebnosti muslimanskih zajednica diljem svijeta samo posvjedocuju neistrosivu i bezuvjetnu univerzalnost ideje islama i duhovnosti koju na njenom bremenitom sadrzaju gradi razudjeni, misleci muslimanski genij, ma kojem kulturnom podneblju i ma kakvom duhovnom naslijedju pripadao. Dzunejdovskim jezikom kazano, islam je svjetlosna rijeka koja protjece cijelom zemaljskom kuglom, pa je stoga boja njegova svjetlosnog vodotoka boja korita kojim on tece. Ideja islama je cista svjetlost, a muslimani, ma gdje zivjeli, su obojene staklenici koje na vlastiti nacin primaju tu svjetlost i na sebi svojstven nacin prosipaju dugine boje tog prelomljenog svjetla. A provincijalizacija ideje islama je svaki pokusaj da se njegova univerzalnost reducira na bilo koju vrstu lokalne interpretativne iskljucivosti. Rumijevskim jezikom kazano, to je pokusaj da se u mrklini vlastite pomrcine i neprosvijetljenosti napipa slonova surla ili uho slona, a onda se izvede zakljucak kako je to i samo to cijeli slon. Inace, svaka vrsta interpretativnog redukcionizma univerzalne ideje islama jest provincijalizam, a svaki provincijalizam je los samim tim sto jest bas to sto mu i samo ime kaze da jest.

Ima li provincijalizacije islama medju muslimanima Bosne danas? Ako da, u cemu se ona prepoznaje?

HAFIZOVIC: Prirodno je da ga ima, posebice nakon nedavne agresije na Bosnu, koja je za jednu od posljedica imala i stvaranje jednog potpunog kriznog konteksta odvec podatnog za bujanje svake vrste duhovnog i inog korova. Ali, u usporedbi sa muslimanskim svijetom, islam u Bosni se jos uvijek, snagom svojih najboljih znanstvenih pera, interpretira u duhu njegova nebeski uvjetovanog univerzalizma. No, provincijalizam u Bosni je, u svakom slucaju, svako nastojanje da se univerzalni svetogeografski topos islama, kao sto je Quds, Mekka i Medina, nadomjeste nekim lokalnim, bosanskim toposom i hodocascem, kakva je, primjerice, Ajvatovica. Provincijalizam je i to kad se u Bosni vehabizam, kao kvazi pokret i kvazi religijska kultura i tradicija, od strane nekolicine bosanskih muslimana, smatra sinonimom za islam kao univerzalnu religijsku tradiciju i dar Boziji. Provincijalizam je i to kada se iz krila samo jedne teoloske discipline promatra i tumaci islam, osporavajuci pravo drugim segmentima muslimanske mislece tradicije da dijele jednako pravo znanstvenog posredovanja te plemenite ideje. A takvih zahtjeva imamo u Bosni, jer je Bosna danas prepuna raznih interpretativnih skola, obrazovnih zavoda sa predznakom vehabijski, selefijski, tradicijski i ini, koji za racun vlastite ortodoksnosti cejrece univerzalnu i pet stotina godina prepoznatljivu supstancu raskosnog i razudjenog autohtonog muslimanskog bitka.

Pisali ste o problematici medjureligijskog dijaloga. Kako ozbiljiti dijalog u svijetu u kome se predsjednik najmocnije zemlje svijeta i njegovi generali previse i ne libe nazvati svoje ratove krizarskim?

HAFIZOVIC: S takvima, sve i da hocete, ne mozete voditi dijalog. Oni to ne zele, jer je to protivno njihovoj doktrini, strategiji i tecaju njihove dnevne politike. Dijalog bi bio njihova slabost, poraz, jer bi to bio povratak u civilizaciju i u svijet istine, morala, pravde, demokracije, ljudskih prava... Barbarizam ne moze biti ni u kakvoj vezi sa plemenitim pojmovima kao sto je pojam dijaloga. Kako se u duhu najboljih tekovina suvremene civilizacije mozete sporazumjeti sa onima koji se oslanjaju na brutalnu silu, ciji vojnici, kao posljednje hulje, haraju svijetom najdrevnijih kultura i civilizacija, a u raskosne palace «muslimanskog Orijenta», umjesto kao fin i uljudjen svijet, ulaze sa tenkovima. Ta vrsta bahatosti prevazilazi cak i onaj krvnicki ethos srednjevjekovnih krizara.

Vratimo se domace teme. Kako uspostaviti istinski dijalog sljedbenika abrahamovskih religija na nasim prostorima? Na nivou trancedentnog jedinstva religija dijalog se podrazumijeva, no puk, religiju ne dozivljava na isti nacin kao duhovna elita.

HAFIZOVIC: Nema dijaloga u Bosni sve dok sa njenog lica ne isceznu ruzni i isforsirani savovi po kojima je danas njen univerzalni milenijski bitak izdijeljen. Sve dok u Bosni svaki politicar iskljucivo govori u ime svog politickog stada, religijski poglavar zastupa interese samo svoje pastve i svog religijskog atara, kulturni poslenik nastupa u ime svoje nacionalne kulture, sve dotle cemo u Bosni imati ozracje i klimu nedijaloga i, na taj nacin, civilizacijskog nerazumijevanja. Osim toga, u kontekstu religijskih zajednica tzv. abrahamovske provenijencije taj dijalog je dobrano osujecen snagom periodizacije biblijske ideje povijesti i neumoljivoscu biblijske kronologije, koja je unutar svete povijesti tzv. objavljenih religija postavila dvije nepremostive pregrade: jednu na Sinaju u kontekstu starozavjetne biblijske kronologije, koja je zatvorila tok svete povijesti prema novozavjetnim vremenima, i drugu na Kalvariji, koja je definitivno zapecatila povijesno vrijeme, otvorila vrijeme nepovijesnog kairosa i, na taj nacin, definitivno iskljucila muslimane iz svete povijesti i osujetila zavrsnicu bozanskog samo/objavljenja sa svetopovijesnim razdomljem kur'anske Rijeci. Prema tome, kako da vodite dijalog sa nekim koga u svetoj povijesti nema?

Sta je zapravo u osnovi medjureligijskog dijaloga?

HAFIZOVIC: Sto se dijaloga tice na razini ideje o transcendentnom jedinstvu religija, ni tu stvari ne stoje sasvim dobro. Naprosto zato sto postoji razlicito tumacenje ideje o transcendentnom jedinstvu religija ili ideje o jedinstvenom transcendentnom dnu svih religijskih tradicija. Judeo-krscani misle da i u tom kontekstu njihova religija mora predstavljati metafizicku paradigmu o koju se samjeravaju druge religije, a muslimani, s druge strane, smatraju da je jedino islamska religijska tradicija do danas sacuvala potpunu autenticnost svojih vrela. S druge strane, muslimanski ucitelji smatraju da bi dijalog u kontekstu udeje o transcendentnom jedinstvu religija po guénonovskom konceptu, gdje su sve religijske tradicije, i objavljene i povijesne/neobjavljene, potpuno jednake, izazvao nedopustivu provincijalizaciju ideje islama i njenu sveto/povijesnu relativizaciju. To je nemoguce. Takav postupak bi bio ravan blasfemiji.

Globalizacija kulture na korak je od faze kada ce citav svijet biti pretvoren u kulturnu repliku Zapada. Imaju li muslimani alternativu? Imaju li snage i znanja da se odupru izazovu?

HAFIZOVIC: To je tacno. Muslimanski svijet od globalizacije nece dobiti ono sto i svijet koji to nije. Najbolje tekovine svakovrsnog vida globalizacije ce dobiti samo Zapad. Ostali ce dobiti mnogo manje. Muslimani ce dobiti samo najpogubnije plodove tog procesa. Oni se, za sada, ne mogu nadati najboljim vrijednostima suvremene civilizacije kao sto je demokracija, ljudska prava koja Zapad danas najdrasticnije krsi u muslimanskom svijetu, poglavito tzv. izraelizirani Zapad, socijalna pravda, sloboda na vlastiti idejni i ideoloski izbor, pravo na svoje kulturne, civilizacijske, moralne i druge vrijednosti. Muslimanski Orijent ce biti pozitivno globaliziran samo u mjeri u kojoj bude licio na Zapad i u kojoj mjeri usvoji duhovne obrasce zivljenja koji dolaze sa Zapada. One muslimanske zemlje koje to dobrovoljno ne prihvate, proci ce kroz pakao kroz koji prolaze danas Afganistan i Irak, a i Ariel Sharon je uvijek tu negdje, koji ce samo pokazati prstom, i Bushova armada ce pojuriti u novu avanturu zvanu sloboda samo za muslimanski svijet. Buduci da najveci broj vlada u muslimanskom svijetu danas uglavnom lobira za Izrael i, na taj nacin, za Bushovu administraciju, tad su sanse muslimanskog svijeta da se odupre globalizaciji, koja se provodi milom ili silom, gotovo nikakve.

Edward Said je jasno pokazao kako je orijentalizam posluzio kao sredstvo zapadnjackog imperijalizma. Zakljucilo se kako bi muslimani morali razvijati okcidentalizam, znanost o Zapadu, kao sredstvo vlastite odbrane. Koliko je muslimanski svijet to kadar, kako on uopce poima Zapad?

HAFIZOVIC: Dijagnoza koju je pokojni Edward W. Said dao o zapadno-europskom orijentalizmu je jedna od najpreciznijih i najistinitijih. Nekoc je orijentalizam bio dobra predradnja za kasniji imperijalizam i kolonijalizam Zapada na muslimanski svijet. Danas je to tzv. politicki islam kao, navodno, drugo ime za islamski terorizam koji je, opet u optici Zapada, postao globalni fenomen i jedini terorizam danas u svijetu, ukoliko ne racunamo one drzavne tipove terorizama kakav danas pred kamerama izvodi Ariel Sharon u Palestini i Bush u Iraku i Afganistanu. Razlika je samo u tome sto se ovaj drzavni terorizam potpuno izjednacuje sa genocidom, jer su razmjere njegove razornosti upravo takve.

A sta bi bio politicki islam u danasnjem vokabularu nekih agresivnih vojnih i politickih krugova na Zapadu? Samo los izgovor za novu formu zapadnog imperijalizma, kao sto je to, uostalom i globalizacija u varijanti namijenjenoj muslimanskom svijetu. Ne postoji politicki islam drugaciji od onoga sto je ideja islama kao cjeloviti svjetopogled muslimanskog populusa. On je isto sto i islamska filozofija, islamska teologija, islamsko pravo, sufizam ili bilo koji drugi segment mislece tradicije islama. On je ona prefinjena teorija, politicka filozofija koju su u najboljem akademskom stilu pisali al-Kindi, al-Farabi, al-Gazali, Ibn Sina, Ibn Hazm, Ibn Haldun i drugi znacajni filozofi islama. No, ukoliko Zapad pod pojmom politickog islama podrazumijevaju talibanski ili sadamovski politicki rezim, tad je ili sasvim u krivu ili je predumisljajno i bezocno drzak i bezobrazan. Svakom je na bijelom svijetu jasno da su takvi politicki rezimi odvratne i nakazne tvorevine Zapada, zlo sjeme zapadnjackog teroristickog inzenjeringa, posijano u muslimanskom svijetu i, kao takvo, uvijek dobar razlog da se udari na taj svijet, otmu njegova dobra ili, u krajnjoj liniji, sasvim uniste.

Sto se tice okcidentalizma, kao muslimanskog teorijsko-filozofskog i opcenito znanstvenog projekta muslimanskog svijeta, u smislu odgovora i protuteze zapadnoeuropskom orijentalizmu, on je, prema misljenju modernog egipatskog filozofa i teoreticara Hasana Hanafija, vec na samom pocetku propao. Kako ce, u tom smislu, moci odgovoriti muslimanski svijet, ako njegova najbolja pera danas vise ne zive ondje, nego na Zapadu?

Kad je svojevremeno medju Bosnjacima ubacen virus vehabizma, mnogi su, zvani i nezvani, pozurili reci kako nam se valja drzati “bosanskog islama”. Malo ko je uopce pokusao i objasniti sta bi se pod tim podrazumijevalo. Bosnjaci jesu hanefijskog mezheba, no mezheb je u biti tek formalisticka pravna skola. Sta bi, u naznakama, bile temeljne duhovne i kulturne odlike bosanskog islamskog nasljedja?

HAFIZOVIC: Vehabizam je jedan reakcionarni i samoreduktivni «pokret» koji u svojoj naravi nosi virus svog, prije ili kasnije, samounistenja. S druge strane, on kao takav moze funkcionirati jedino u muslimanskom svijetu za ciju upotrebu je i namijenjen, kako bi sprijecio svaku mogucnost demokratskog budjenja tog svijeta. Veci problem je u nas to sto nemamo potpunu svijest o onom sto s navodnicima ili bez njih nazivamo «bosanskim islamom». Ja bih to, zapravo, radije nazvao izvornom bosanskom interpretacijom islama koja je, unatoc svemu, danas jedino ziva u Bosni i najbolja je od svih koje postoje na globusu. Bosnjaci, iako mali narod, danas imaju dovoljno dobrih pera koja iz dana u dan posvjedocuju raskosnost i univerzalno znacenje islama na ovim prostorima, i to posvjedocuju podjednako dobro u polju filozofije, teologije, knjizevnosti, jezika, poezije, umjetnosti, historiografije, duhovnog naslijedja itd. Samo je tesko znati kada ce nase religijske, kulturne i drzavne institucije to uvidjeti i umjeti to cijeniti. Vrijednosti nase «bosanske interpretacije islama» danas su uglavnom prepoznatljive izvan granica ove zemlje, ali ne u dovoljnoj mjeri i kod kuce. To je nas problem, ozbiljniji od vehabizma i svih drugih izama koji danas bujaju u razgradjenom vrtu Bosne.

Nisu li Bosnjaci u svom nacionalnom i duhovnom bicu zapostavili naslijedje srednjovjekovne Bosne? Nazalost, o ucenju Crkve bosanske ne zna se previse. Koliko je po Vama sinkretizma u onome sto cini bosanski islam?

HAFIZOVIC: Ne samo da su zapostavili taj segment svog milenijskog naslijedja, nego su ga potpuno prepustili drugima. Bosnjaci se nekako prema srednjovjekovnoj Bosni i njenom naslijedju odnose kao prema necemu kuznom, blasfemicnom i, u svakom slucaju, nepozeljnom. Oni se prema tom razdoblju svoje historije odnose na slican nacin na koji se muslimani uopce odnose prema svetopovijesnim razdobljima bozanske objave prije Poslanika islama, ne vodeci racuna o tome koliko je vazna ideja periodizacije svete povijesti i njena univerzalnost.

Sto se prisutnosti sinkretizma u bosanskom islamu ili islamu uopce tice, ukoliko o tom fenomenu mnijemo na nacin na koji je svjetlosna rijeka Rijeci Bozije tekla kroz nebrojena svetopovijesna razdoblja, nepregledna svetogeografska prostranstva i ko zna kolike duhovne klime, tad u bosanskom i inom islamu je vidljiv sinkretizam taman toliko koliko su vidljive i vode Cehotine, Pive i Tare u vodotoku rijeke Drine.

Prevodili ste na bosanski jezik Ibn Arebija, Corbina, Saida, Schouna, Nasra. . . Izdavastvo u BiH u dubokoj je krizi. Ipak, naslova s islamskom tematikom ne manjka. U kojoj mjeri, po Vasem misljenju, dostupna literatura nudi osnovu za ozbiljni povratak stvarnoj tradiciji i duhovnosti?

HAFIZOVIC: Knjizevna produkcija u BiH je danas vise nego skromna, cak ako uzmemo u obzir i one naslove koji spadaju u svojevrsni intelektualni bofl. No, previse bismo depresivno zvucali ako bismo konstatirali da danas u Bosni ne postoji dobra, sto prevedena, sto izvorno napisana, literatura. Postoje, zacijelo, sjajne knjige novijeg datuma. Postoji takodjer zavidna duhovna bastina u smislu rukopisa koje su nasi sunarodnjaci pisali posljednja tri i pol stoljeca na tri orijentalna jezika: arapskom, turskom i perzijskom. Ali ona ceka neumorne istrazivace da njen sadrzaj izvedu na svjetlost dana. Tako cemo ovdje u Bosni iznova uspostaviti pretrgnuti kontinuitet i komunikaciju sa najboljom literaturom koju je muslimanski misleci genij stvarao cijeli jedan milenij. Upoznavanjem sa tom literaturom stvorit cemo dostatnu duhovnu substancu, koja ce biti dobar predujam za nova knjizevna pregnuca na ovim prostorima. Knjige koje su pisali Rumi, 'Arebi, Hafiz, Mulla Sadra Shirazi, Corbin, Schuon, Nasr, Suhrawerdi i drugi, a ciji sadrzaj smo mi vec dobrano unijeli u nas jezik, samo ce biti od velike pomoci za nase novo duhovno samouspravljanje.

Koliko je kvazireligioznosti medju Bosnjacima? Koliko je, opet, hibridne multikulturalnosti?

HAFIZOVIC: Ne mislim da ima previse kvazireligioznosti. Ukoliko je ima, ona je uglavnom prisutna kod onih Bosnjaka koji ili nista ranije nisu znali o islamu, jer su svoje najbolje godine zivjeli u vremenu kada je religija bila prognana iz javnog zivota, ili su zbog, ne znam kojih razloga, zaostali u svom regularnom duhovnom i obrazovno-odgojnom rastu, a onda su, kada su se u vrijeme krvave agresije na Bosnu nasli na vjetrometini, imali «srecu» da naidju na neke nepozvane emisare sa Istoka ili Zapada koji su ih «poducili pravoj vjeri».
Sto se tzv. «hibridne multikulturalnosti» tice, nje ima malo vise, tako da je danas u Bosni tesko osjetiti onu njenu milenijsku, izvornu, nenametljivu multikulturalnost koja je Bosnu uvijek i krasila. Danas su, nazalost, ostaci tradicionalne bosanske multikulturalnosti prezivjeli u onim dijelovima i gradovima Bosne gdje i danas namjerni ili slucajni putnik moze vidjeti jedne uz druge sakralne spomenike i spomenike materijalne kulture razlicitih religijskih i kulturnih tradicija, kao i razlicitih civilizacijskih krugova. Ali su bas te sredine danas osudjene na stalno dokazivanje svog multikulturnog «feelinga» i svog savrsenog osjecanja za toleranciju i postivanje drugog i drugacijeg, i to pred bjelosvjetskim emisarima koji o tome, u svojoj zemlji, jos nisu svladali niti abecedu, ili pred domacim vozdovima kojima rijeci multikultura i tolerancija mirisu na izdaju njihova «nacionalnog pravorijeka». Takva je, uostalom, bila i sudbina bogumilske, kristjanske Bosne, koja je svaki dan morala pravdati Vatikanu ili Konstantinopolu svoj izvorni «katekizam», pa je prezivjela i sacuvala svoj netaknuti religijski i kulturni gen. Prezivjet ce i ova danas ranjena multikulturna Bosna, kao i njeni istrajni apostoli.