Zagrebački bazeni - Izgradnja mreže od plivališta
Ovogodišnji program Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja tematizira pitanje vode u gradu. Javni bazeni su značajan aspekt prisutnosti vode u javnom urbanom prostoru, kako zbog sportsko-rekreativne i zdravstvene, tako i zbog društvene uloge. Ovaj tekst stoga nastoji dati pregled razvoja, trenutnog stanja i perspektive daljnje izgradnje infrastrukture javnih sportsko-rekreacijskih plivališta u Zagrebu.
Pregled izgradnje postojećih plivališta
Prva kupalište na Savi izgrađena krajem 19. stoljeća predstavljaju začetak izgradnje mreže sportskih i rekreativnih kupališta u Zagrebu namijenjenih građanstvu. Arhitektica i istraživačica Ariana Štulhofer u članku "Športski objekti Franje Bahovca", temeljenom na istoimenom magistarskom radu, navodi da je "od 1862. godine, kad je napravljen prvi nacrt za plivačku školu kod Savskog mosta, izrađeno više od deset projekata za kupališta, otvorenih ili zatvorenih" (između ostalog i projekt za veliko javno kupalište s bazenskom dvoranom, kinom i restoranom bečkog projektnog biroa 1921.), "do prvih izvedenih bazena – maloga na Šalati i 50-metarskoga "Marathonova" na Savi – čekat će se sve do 1939. godine." Kao zametak budućih školskih bazena, prvo je kupalište za školsku djecu izgrađeno 1905. u podrumskim prostorijama osnovne škole na Laščini. Uz bazen veličine 4,20 x 2,30 m s okolnim tuševima, uređena je svlačionica sa 60 kabina, kupaonica i praonica rublja, a kupanje je bilo moguće dva puta tjedno uz nadzor učitelja. U članku "Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu" autorica daje pregled izgradnje sportske infrastrukture između 1808. i 1975. Prvi je zatvoreni bazen u Zagrebu javno kupalište "Terapija", izgrađeno u suterenu Središnjeg ureda za osiguranje radnika u Mihanovićevoj 3 prema projektu arhitekta Rudolfa Lubynskog. Podijeljeno je na dva dijela: kupalište za zdrave posjetitelje (parno, tušno, kadno i sunčano) i fizikalno-balneološka terapija za bolesnike. Uključivalo je i prostoriju s elipsoidnim bazenom osvijetljenom odozgo, a od 1959. služi samo za terapijske svrhe.
Gradski građevni ured je 1937. izradio projekt velikoga bazenskog kupališta u blizini Gradske električne centrale i Vodovoda, na prostoru omeđenom Zagorskom, Vodovodnom i Daničićevom na sjeveru, Trakošćanskom na istoku, Selskom na zapadu i prugom "Samoborčeka" na jugu. Predviđena je gradnja nenatkrivenog kupališta s tri bazena od kojih bi najveći bio dimenzija 50 x 3,3 m i prosječne dubine 1,5 m te ukupnog volumena oko 2.500 m2, a najmanji, dječji, 24 x 15 m, dubine 0,70 m i volumena oko 250 m2. 1939. je sagrađen mali bazen na Šalati kao prvi takav bazen u Zagrebu, dimenzija 20 x 8 m i dubine 1,1 do 1,8 m, projektanta arhitekta Franje Bahovca. Iste je godine Gradsko poglavarstvo izradilo osnovu za moderno bazensko kupalište na terenu iza Gradskog kupališta na Savi, između Horvaćanske ceste, potoka Črnomerca, Save i Savske ceste. Projektom je bila predviđena gradnja dva bazena dimenzija 100 x 50 m s 9.000 i 6.000 m2 vode, zbog visoke podzemne vode izdignutih metar iznad terena na armirano-betonskim stupovima, a podrazumijevao je i izgradnju moderne kupališne zgrade sa sustavom grijanja i filtriranja vode te odvodnim i dovodnim kanalima. Također 1939., uz savski nasip je u dimenzijama 50 x 20 m i dubine 1,25-2,5 m izgrađen plivački bazen športskog kluba "Marathon", s kamenim tribinama za oko tisuću gledatelja. Plivalište je predviđeno i u okviru programa za izgradnju športskog parka HAŠK-a uz Bukovačku cestu arhitekata Drage Iblera i Ljudevita Gaja, graditelja Ive Babića i ing. Veljka Jamnickyja 1940. g. Iduće je godine pak proveden arhitektonski natječaj za izgradnju zimskog plivališta "Srebreno" s hotelom za sportaše u Preradovićevoj ulici. Nagrađeni su radovi arhitekata K. Jurišića, Lj. Gaja, A. Albinija i Drage Galića. Potonji je svojim projektom predvidio mobilni ostakljeni krov iznad cijelog bazenskog prostora i pokretne tribine za posjetitelje smještene s obje strane olimpijskog bazena, što bi omogućilo brzo pretvaranje sportskog borilišta u bazen za rekreaciju, a zanimljivo je da je omogućen i pogled s ulice na aktivnosti na bazenu jer je cijelo pročelje ostakljeno. Veliki je bazen na Šalati izgrađen 1947. prema projektu Franje Bahovca. Olimpijskih dimenzija, 50 x 22 m, s osam plivačkih staza, dubine na sjevernom dijelu 1,3 a na južnom 4,5 m. Prve ljetne sezone skakači u vodu su trenirali na provizornoj drvenoj skakaonici, a iduće se podiže profesionalna olimpijska skakaonica s dvije daske na 3 m i zaletištima na 5 i 10 m visine. U idućoj su godini na zemljanom nasipu sa sjeverne, zapadne i južne strane bazena izgrađene betonske tribine kapaciteta 4.000 posjetitelja. Deset godina kasnije izgrađena je i strojarnica bazena s uređajima za pročišćavanje, kloriranje i filtriranje vode. Kupalište je međutim 1975. zatvoreno zbog zapuštenosti, a obnovljeno je i ponovno otvoreno povodom Univerzijade 1987.
Za gradonačelnika Većeslava Holjevca 1958. je izgrađeno zimsko plivalište "Mladost" na Trgu sportova, prvi zatvoreni sportsko-rekreacijski plivački objekt u Jugoslaviji, prema projektu arhitekata Franje Bahovca, Vladimira Antolića i Božidara Tušeka nagrađenom na natječaju provedenom 1952., Bahovec je izradio izvedbeni projekt. Bazen je dimenzija 25 x l6 m, dubine 1,8 do 3,8 m, sa šest natjecateljskih staza, pet skakaona i tribinom s 800 mjesta. Na zapadnom je zidu plivališta postavljen vrijedan i vizualno atraktivan reljef Miljenka Stančića i Dušana Džamonje, dužine 20 metara s fragmentiranim prizorom skakača u vodu, plivača i vaterpolista. 2004. je prilikom djelomične rekonstrukcije plivališta privremeno uklonjen, a zbog izostanka restauratorskog zahvata još uvijek stoji u podrumskom spremištu Mladosti, iako 2006. zaštićen kao kulturno dobro. Na nekadašnjem nadbiskupskom zemljištu na Sveticama (koje je 1912. HAŠK dobio u zakup i uredio u sportski park s nogometnim igralištem, atletskom stazom i pet teniskih terena) 1965. je izgrađen sportski park s otvorenim kupalištem, također prema projektu Franje Bahovca. Kupalište je bilo odvojeno od ostalog dijela sportskog parka i zauzimalo njegov istočni dio, ukupno 7.500 m2, od kojih vodena površina 1.800 m2. Olimpijski je bazen bio dimenzija 50 x 25 m i dubine od 1,80 do 3,60 m (s deset plivačkih slaza), bazen za neplivače 2 x l6 m i dubine od 0,80 do 1,40 m, a praćakalište za djecu nepravilnog oblika i površine oko 150 m2, dubine od 30 do 60 cm. Godine 1980. je u sklopu OŠ Marija Jurić Zagorka u Dubravi izgrađen mali bazen (dužina 15 m) za obuku neplivača – učenika osnovnih škola, kojemu gravitiraju učenici cijelog istočnog dijela grada (Dubrava, Peščenica, Maksimir, Sesvete) te Velike Gorice. Bazen je 2010. u potpunosti obnovljen. Kao nadogradnja obaveznog edukativnog programa osnovnoškolaca osnovano je i Sportsko društvo "Modra lasta", čije je osnivanje financijski podržala nakladnička kuća Školska knjiga. 1987. ono postaje Plivačka škola Dubrava, a iz nje se razvija profesionalni plivački klub Dubrava. Nakon Univerzijade 1987., prvi javni izgrađeni bazen je Bazenski kompleks Utrine, izgrađen 2004., s olimpijskim bazenom (50m x 25m), bazenom za djecu – za obuku neplivača (10 x 25 m) i bazenom za skokove u vodu (10 x 23 m), te teretanom, dvoranom za vježbanje i wellness centrom, uz ugostiteljski objekt s ljetnom terasom.
Dvanaest godina kasnije, u svibnju 2016. je nakon sedam godina izgradnje na mjestu nekadašnjeg kompleksa otvorenog bazena napokon dovršen i Bazenski kompleks Svetice, arhitekata Vjere Bakić i Matthiasa Kulstrunka. Smješten uz zapadnu tribinu Dinamova stadiona, sastoji se od velikog olimpijskog bazena (50 x 25 m dužine i 2,2 m dubine), bazena za rasplivavanje (25 x 13,7 m dužine i 1,4 m dubine) i bazena za obuku neplivača i djecu (8 x 6 m dužine i 0,4 - 0,8 m dubine). Na krovu kompleksa smješteni su tereni s umjetnom travom za stolni tenis, mali nogomet i košarku te sunčalište, ispod tribina solarij, jacuzzi, saune, masaža i mali bazen s ledenom vodom, a u podrumu –ispod bazena – teretana i fitness dvorana. Ovakav bazenski kompleks otprilike odgovara zoni gravitacije do 50.000 stanovnika. (Boris Koružnjak: Zgrade za sport - sažeci) Grad Zagreb tako danas raspolaže s pet javnih bazenskih kompleksa. Njima upravlja Grad Zagreb, odnosno Ustanova Upravljanje sportskim objektima transformirana krajem 2013. godine iz Podružnice Upravljanje sportskim objektima u sastavu Zagrebačkog Holdinga. Otvoreni bazeni čija sezona traje od lipnja do početka rujna su oni na SRC Šalata i u okviru Plivačkog i vaterpolo centra Sportskog parka Mladost (na Savi). Oni zatvoreni su Bazenski kompleks Utrina, Zimsko plivalište Mladost (Trg sportova / Trg Krešimira Ćosića), Zatvoreni bazen u sklopu Plivačkog i vaterpolo centra Sportskog parka Mladost (na Savi) i Bazenski kompleks Svetice. Uz njih postoje i tri školska bazena u odgojno-obrazovnim ustanovama – u OŠ Marija Jurić Zagorka u Donjoj Dubravi, u osnovnoj školi u naselju Iver u Sesvetskom Kraljevcu (33 x 25 m, izgrađen u rujnu ove godine, otvoren i za građanstvo) i u gradskom vrtiću u Novom Jelkovcu (4 x 8 m, izgrađen 2012.). Bazen u okviru srednje škole u Novom Jelkovcu, također predviđen i za građanstvo, je u izgradnji.
Sportsko-rekreativni programi za javnost
Uz slobodne termine za građanstvo, od programa uz stručno vodstvo postoje oni za djecu: Bebe ribe i Bebe vidre, Mala škola plivanja, Tečaj učenja plivanja za djecu između 5 i 12 godina; i oni za odrasle: Zdravstveno plivanje (namijenjeno svima koji imaju probleme sustava za kretanje: iskrivljenje kralježnice, loše držanje tijela, probleme sa zglobovima i sl.), Programi usavršavanja plivanja (odvojeni za dobne skupine do 15 godina i one starije, namijenjen svima koji žele naučiti četiri tehnike plivanje, uz pravilno disanje koje je preduvjet ispravnog plivanja), Korektivno plivanje, Gimnastika u vodi za žene i za treću životnu dob. Ovi programi prostor bazena dijele s treninzima plivačkih i vaterpolskih klubova, sportaša invalida, sinkroniziranog plivanja, ronjenja i skokova u vodu, tvrtkama koje određene termine unajmljuju za rekreaciju svojih zaposlenika i fakultetima koji na pojedinim bazenima za izvođenje nastave tjelesnog iznajmljuju dio traka dva puta tjedno po dva sata. Grad Zagreb kroz Program javnih potreba u sportu u sklopu Zagrebačkog saveza sportske rekreacije "Sport za sve" (postoji od 1950., član Sportskog saveza Grada Zagreba) nudi niz programa za građane svih dobnih skupina, a vode ih profesori kineziologije. Programi plivanja ZSSR "Sport za sve" provode se na Zimskom plivalištu Mladost, unutarnjem bazenu Sportskog parka Mladost, Bazenskom kompleksu Utrina i novootvorenom Bazenskom kompleksu Svetice tijekom cijele godine osim srpnja i kolovoza, a osim rekreativnog plivanja u nekoliko mogućih tjednih termina nude i program aqua-aerobika, usavršavanja plivačkih tehnika, te mogućnost sudjelovanja i natjecanja u Rekreativnoj plivačkoj ligi grada Zagreba. Cijena dvomjesečne iskaznice je između 100 i 150 kn, dok je cijena mjesečne karte za odrasle po redovnom cjeniku bazena između 250 i 300 kn. Redovna cijena pojedinačne ulaznice za odrasle iznosi između 15 i 30 kn, ovisno o bazenu i danu u tjednu odnosno vikendu. Školski sportski savez Grada Zagreba organizira pak besplatni program namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola, "Odmorko". Održava se tijekom nastavne godine i u vrijeme školskih praznika te omogućava učenicima da na osmišljen, sadržajan i stručno vođen način korisno provedu dio slobodnog vremena.
Stanje i funkcionalnost infrastrukture
Na SRC Šalata kontrola vode provodi se svaki drugi dan. Prema komentarima korisnika, svlačionice i tuševi su zadovoljavajući, no nisu obnavljani najmanje 22 godine. Bazen je protočan pa se voda kontinuirano izmjenjuje. U populaciji posjetitelja prevladavaju djeca i mlađi plivači, a za sigurnost brine jedan dežurni liječnik, desetak redara i spasioca. Radno vrijeme za građanstvo radnim danom je od 13.30 do 18 h, a vikendom i blagdanom od 11 do 19 h. U bazenima Sportskog parka Mladost voda se pročišćava neprekidno jer je bazen protočan, a kontrolu nekoliko puta tjedno vrši Zavod za javno zdravstvo. Svlačionice i tuševi su funkcionalni i dovoljni za tisuću sportaša i građanstvo. Populaciju čine sve dobne skupine, a također je zaposleno 10 spasioca i dežurni liječnik. Radno vrijeme za građanstvo je u tjednu između 7 i 20 h, subotom između 13 i 17 h, a nedjeljom od 10 do 14 h. Na Bazenskom kompleksu Utrina korisnici se često žale na premalo svlačionica i tuševa, a tuševi ponekad i ne rade ili imaju samo hladnu vodu. Roditelji djece u školi plivanja primjerice navode da stvari i odjeću za vrijeme treninga povremeno moraju ostavljati na tribinama. Programe učenja plivanja međutim pozitivno ocjenjuju i preporučuju. Bazen je također protočan. Pojavu zelene boje u bazenu početkom 2016. uprava je objasnila promjenom u sustavu kloriranja, a vodu ocijenila zdravstveno i bakteriološki ispravnom, uz napomenu da je Zavod za javno zdravstvo ispituje jednom mjesečno, dok su to prije provodili na dvotjednoj bazi. Radno vrijeme za građanstvo je u tjednu između 9 i 20.30 h, subotom između 13 i 17 h, a nedjeljom od 15 do 20 h.
Subjektivne ocjene čistoće vode Zimskog plivališta Mladost se razlikuju, neki ga korisnici ocjenjuju najčišćim bazenom u Zagrebu, dok drugi primjećuju pijesak na dnu i alge koje rastu na stjenkama bazena. Bazen je također protočan. Populaciju čine svi uzrasti, a programi učenja plivanja za djecu su također pozitivno ocijenjeni. Svlačionice i tuševi s odijeljenim muškim i ženskim garderoba su zadovoljavajući. Na bazenu je prisutno između dva i tri spasioca. Radno vrijeme tijekom tjedna je od 6 ili 9.30 do 15 h, subotom od 12 do 14 h, a nedjeljom od 8 do 18 h. Najnoviji bazen, kompleks na Sveticama je uglavnom izrazito pozitivno ocijenjen. Organizacija prostora i kretanje je jednostavno, za razliku od primjerice bazena na Utrinama. U svlačionici s garderobnim kazetama i kabinama ima sasvim dovoljno prostora, a praktično je i elektroničko zaključavanje čipom na narukvici / ulaznici. Dobro je i što su svlačionice opremljene dovoljnim brojem sušila za kosu. Radno vrijeme je tijekom tjedna i vikenda od 8 do 22 h, a raspoloživost pruga za građanstvo varira ovisno o programima koji su u tijeku. Građani - korisnici su uglavnom nezadovoljni radnim vremenom bazena i slobodnim prugama dostupnima građanstvu u popodnevnim satima. Dnevni broj posjeta na bazenima Sportskog parka Mladost i Kompleksa Utrina procjenjuju na oko tisuću.
Zdravstvena ispravnost vode u bazenima
Kakvoća vode u bazenu bi u idealnom slučaju trebala biti jednaka onoj vode za piće i ne bi smjela djelovati iritirajuće. Zdravstvena ispravnost vode u bazenima od 2012. je na nacionalnoj razini regulirana Pravilnikom o sanitarno – tehničkim i higijenskim uvjetima bazenskih kupališta te o zdravstvenoj ispravnosti bazenskih voda (prije toga lokalnim propisima i odlukama gradova). Praćenje bazenskih voda provode zdravstvene ekološke i epidemiološke službe županijskih zavoda za javno zdravstvo, a zdravstveni i nadzor nad sigurnošću vode za kupanje podrazumijeva mikrobiološku i kemijsku kontrolu vode te izviđanje na terenu radi uočavanja i otklanjanja potencijalnih rizika. Tijekom 2010. godine ispitano je 1136 uzoraka vode za kupanje iz zagrebačkih sportsko-rekreacijskih, školskih i hotelskih bazena. Važeću Odluku o higijensko tehničkim uvjetima na bazenima nije zadovoljilo 44 uzorka ili 3,9 %. To se uglavnom odnosi na neodgovarajuće koncentracije slobodnog rezidualnog klora te povišene koncentracije klorida što je posljedica neadekvatnog održavanja i nedovoljne izmjene vode u bazenu. ("Gradska slika zdravlja i okvir gradskog plana za zdravlje 5. faze projekta 'Zagreb – zdravi grad'", 2012.) Tijekom 2013. godine ispitano je 804 uzorka vode za kupanje iz sportsko-rekreacijskih, školskih i hotelskih bazena, a od toga je 300 uzoraka bilo zdravstveno neispravno, što se uglavnom odnosi na povišenu pH vrijednost i neodgovarajuću vrijednost oksidativnosti te povećan broj mikroorganizama. Također je ocijenjeno da je rezultat posljedica neadekvatnog održavanja (dezinfekcije vode) ili nedovoljne izmjene vode u bazenu. ("Gradska slika zdravlja", 2014.)
Korištenje – (ne)razvijenost mreže i procjena potreba
Na internetskim forumima mogu se pronaći komentari korisnika da primjerice 99 % Zagrepčana ne odlazi na bazen. Taj dojam najvjerojatnije ipak nije točan, no moguće je da je broj korisnika bazena u ukupnoj populaciji grada ipak relativno nizak. Postojeći kapaciteti kupališta na vrhuncu posjećenosti (radni dan između 17 i 20 h) su prekapacitirani, a u prvom dijelu dana i vikendom poluprazni. Dio razloga leži i u tome što zbog nedovoljne razvijenosti mreže bazena u cijelom gradu, odnosno njihove relativne udaljenosti od mjesta stanovanja, građani nisu zainteresirani putovati 45 minuta ili više zbog tog oblika rekreacije. Prema nekim smjernicama o kvaliteti života u Europi, svaki bi grad trebao imati jedan mali bazen na 35.000 stanovnika. Prema UN standardima na svakih bi 50.000 stanovnika trebalo izgraditi jedan bazen. Postojeći su kapaciteti daleko nerazvijeni, a sustavno zanemarivanje ulaganja u javnu infrastrukturu za sport i rekreaciju reflektira se i na navike posjećivanja plivališta kod građana. Prema Pravilniku o prostornim standardima, normativima te urbanističko-tehničkim uvjetima za planiranje mreže sportskih objekata ("Narodne novine", broj 38/91 i 111/97 – Zakon o športu), analiza potreba stanovništva za objektima temelji se na demografskoj prognozi broja i dobnoj strukturi stanovništva na području za koje se mreža objekata planira, pri čemu se za pojedino područje na svakih tisuću stanovnika pojedine dobne skupine osigurava broj jedinica objekata u skladu s normativom propisanim ovim pravilnikom. "Strategija razvoja hrvatskog sporta" iz 2000. navodi da izgradnja sportskih objekata već duže vrijeme nije rezultat promišljenih prostornih rješenja i urbanističkih planova, već političke volje ili ad hoc potrebe uz dobivanje domaćinstva pojedinih sportskih priredbi – primjer nemara, voluntarizma ili stjecaja okolnosti. Strategija prepoznaje izrazito velik nedostatak suvremenih, racionalno programiranih dvoranskih plivališta namijenjenih školskim, rekreacijskim i sportskim programima. Nepostojanje sistematizirane i dostupne baze podataka i sustavne hijerarhije stručnog i kvalificiranog programiranja, planiranja, projektiranja, izgradnje te financiranja korištenja i održavanja sportske infrastrukture na svim razinama ilustrira činjenicom da bi sredstva uložena u rekonstrukciju stadiona u Maksimiru bila dovoljna za izgradnju svih potrebnih školskih dvoranskih plivališta u Hrvatskoj. Navodi da samo u Zagrebu, prema austrijskim i njemačkim prostornim standardima, nedostaje 11 školskih dvoranskih plivališta.
I studija "Temeljna načela i smjernice razvoja športa u Republici Hrvatskoj" iz 2011., navodi da u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina nije provedeno niti jedno ozbiljnije istraživanje vezano za stanje izgrađenosti postojećih športskih objekata, a planiranje mreža objekata blokirano je nespretnim formulacijama postojećeg Zakona o sportu. Autori studije su kod procjene normativa za planiranje plivališta koristili podatke iz "Preporuka o održivom programiranju, prostornom planiranju i projektiranju javnih plivališta u Gradu Zagrebu" u izdanju Zagrebačkog športskog saveza 2008. godine, a koje je priredio i uredio arhitekt Krešimir Ivaniš, predsjednik Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš HOO-a. Za taj su projekt korišteni relevantni podaci iz područja planiranja javnih plivališta u Engleskoj, Škotskoj i Njemačkoj. I ova studija primjećuje izrazito velik nedostatak suvremenih, racionalno programiranih i projektiranih dvoranskih plivališta namijenjenih školskim, rekreacijskim i športskim programima, te navodi da u Hrvatskoj postoje svega četiri standardizirana olimpijska dvoranska plivališta (50 x 25 m). Kada su u pitanju standardi plivališnog prostora u odnosu na broj stanovnika, broj javnih dvoranskih plivališta u Hrvatskoj uspoređuju sa stanjem u svijetu (podaci iz 2002.): Austrija, s 8 milijuna stanovnika, raspolaže s otprilike 200 dvoranskih plivališta, odnosno jednim plivalištem na 40.000 građana; Slovenija, s 2 milijuna stanovnika ima 22 plivališta, tj. jedno plivalište na 90.909 stanovnika; Italija, s 57.5 milijuna stanovnika, ima oko 2000 plivališta, ili po plivalište na 28.750 građana; Španjolska, s 40 milijuna stanovnika, raspolaže s 500 plivališta, odnosno jednim plivalištem na 80.000 građana; Škotska, s 5 milijuna stanovnika, ima 265 plivališta, ili po jedno plivalište na 19.000 građana; Kenija, s 30 milijuna stanovnika, ima 60 plivališta, ili jedno plivalište na 500.000 građana; Njemačka, s 82 milijuna ljudi, raspolaže s 3.500 plivališta, ili jednim plivalištem na 20.500 građana. Hrvatska međutim, s 4.500.000 stanovnika, ima 13 plivališta – dakle jedno plivalište na 375.000 građana. Od 13 tada postojećih pet je plivališta u Gradu Zagrebu, no prema pregledu potreba izgradnje javnih plivališta u Hrvatskoj u Zagrebu ih najviše i nedostaje. U procjeni potreba i planiranju mreža objekata javnih plivališta i druge sportske infrastrukture, mogao bi biti od koristi računalni model planiranja sportskih sadržaja razvijen na sveučilištu u Edinburghu, a temeljen na analizi ponude i potražnje. Predlaže ga Sport England (ili English Sport Council), organizacija pod upravom Ministarstva kulture, medija i sporta Ujedinjenog kraljevstva odgovorna za razvoj sustava javne sportske infrastrukture i podizanje razine njezinog aktivnog korištenja unutar zajednice. Cilj je procijeniti može li kapacitet postojećih objekata namijenjenih određenom sportu zadovoljiti lokalnu potražnju za tim sportom, uzimajući u obzir koliko su građani spremni do njega putovati. Da bi se procijenila poželjna razina dostupnosti određenog sadržaja u nekom prostoru, model uspoređuje broj postojećih objekata s razinom potražnje lokalnog stanovništva. Taj se interes međutim ne procjenjuje isključivo prema broju stanovnika, već se dodaje treća varijabla – nacionalna stopa korištenja objekata sportske infrastrukture, koja se onda primjenjuje na populaciju određenog područja. Kako su parametri potražnje temeljeni na postojećim razinama sudjelovanja građana, procjena potrebnih kapaciteta do koje se dolazi na ovaj način više bi odgovarala stvarnosti od nedokučivih ideala koje propisuju pravilnici temeljeni na standardnoj analizi potreba stanovništva prema demografskim pokazateljima, poput gorenavedenog hrvatskog.
Na Međunarodnom seminaru o izgradnji i upravljanju javnim plivalištima (Pula, 19. - 22. travnja 2007.), koji su organizirali Hrvatski olimpijski odbor i Društvo građevinskih inženjera Zagreba u suradnji s Međunarodnim olimpijskim odborom i Međunarodnom unijom arhitekata, zaključeno je kako je nadležnim ministarstvima, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva te Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, nužno uputiti inicijativu za hitno donošenje pravilnika i podzakonskih akata za izgradnju plivališta u Hrvatskoj, a što nalaže i Zakon o športu. Uz kronični nedostatak plivališta u Hrvatskoj, predsjednik Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš HOO-a Krešimir Ivaniš, ukazao je i na činjenicu da je većina opremljena zastarjelom tehnološkom opremom i oskudno financirana. Na prikazane se probleme u sustavu sportske infrastrukture nastojalo odgovoriti i inicijativom za razvoj mreže sportske infrastrukture RH kroz pripremu Strategije izgradnje integralnog sustava sportske infrastrukture u RH, predstavljenom na seminaru (Zagreb, studeni 2010.) u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) i Društva građevinskih inženjera Zagreba (GIZ). Temeljna ideja je da je javna sportska infrastruktura dio komunalnog standarda te vrstom, kvalitetom, količinom i rasprostranjenošću svjedoči o udjelu sporta i dokolice u civilizaciji i kulturi određene sredine, o uvažavanju javnog interesa i o načinu raspolaganja javnim financijama pa stoga izgradnja sustava javne sportske infrastrukture mora biti kvalitetno promišljen i stručno interdisciplinaran, slojevit i dugotrajan te organizacijski, financijski i planerski zahtjevan proces.
Troškovi izgradnje
Nakon prikaza stanja razvijenosti postojećih kapaciteta, a s naglaskom na raspolaganje javnim financijama, na kraju je možda zanimljivo navesti primjere izgradnje i vrijednost realizacije nekolicine recentnije izgrađenih bazenskih kompleksa u Zagrebu i Rijeci. Radovi na izgradnji Bazenskog kompleksa Svetice počeli su u svibnju 2009., usporeni u jesen 2010., a zaustavljeni u srpnju 2011. kad je je ugovor o gradnji raskinut na zahtjev izvođača, tvrtke Konstruktor d.d. iz Zlatara (danas u stečaju), zbog znatnih izmjena projekta i povećanja izvantroškovničkih radova. Gradnja je nastavljena 2014., kad je Holding potpisao ugovor s tvrtkom Zagreb-Montaža d.o.o. Realizacija je stajala 133 milijuna kuna. Gradnja objekata bazena OŠ Iver u Sesvetskom Kraljevcu počela je 2009., a radovi su nakon dvije godine prekinuti na zahtjev izvođača, također tvrtke Konstruktor d.d. iz Zlatara. Gradnja je nastavljena u prosincu 2013. godine kada je Holding potpisao ugovor s tvrtkom Zagrebgradnja d.o.o. Realizacija je stajala 72 milijuna kuna. Novo dvoransko plivalište u Rijeci bilo je dio šireg projekta rekonstrukcije bazenskog kompleksa na Kantridi s izgradnjom plivališta s pokretnim krovom, uređenjem obale s kupalištem i rekreacijskim bazenskim školjkama, izgradnjom turističke lučice sa šetalištem, restoranima i mjestima za okupljanje. Izgradnja novog (zatvorenog) bazena, i rekonstrukcija starog (otvorenog, izgrađenog 1972.) počela je 2006. a završila krajem 2008. Posljednja faza projekta, izgradnja bazena za skokove, počela je krajem 2009. a završila početkom 2011. Troškovi realizacije cjelokupnog projekta kojim je Rijeka dobila suvremeni i jedan od naprednijih plivačkih i vaterpolo centara u Europi iznosili su oko 182 milijuna kuna. Kako bi osigurao sredstva za izgradnju kompleksa bazena, Grad Rijeka je izdao municipalne obveznice. U kupovini obveznica su uz ostale investitore sudjelovali i građani koji su se i tako uključili u izgradnju javnog resursa ali i započeli novi oblik štednje.
Međutim, na spomenutom je Međunarodnom seminaru o izgradnji i upravljanju javnim plivalištima istaknuto je da je Hrvatskoj potrebna standardizacija izgradnje objekata kako bi dobili što jeftinija plivališta, koja bi stajala od 24 do 28 milijuna kuna, a ne oko 100 milijuna koliko je primjerice iznosila realizacija Bazenskog kompleksa Utrina. S obzirom na procjene o potrebama izgradnje javnih plivališta u Hrvatskoj, takav bi pristup bio dobrodošao. Sljedeće bi se zagrebačko plivalište trebalo graditi u zapadnom dijelu grada, što se za različite lokacije najavljuje već godinama – između ostalog i za naselje Špansko - Oranice gdje bi na mjestu Karting centra Špansko trebao biti izgrađen zatvoreni bazen duljine 33 metra s klizalištem i tribinama. U Detaljnom planu uređenja Špansko - Oranice iz 2003. (Izmjene i dopune 2005.) ta lokacija nosi oznaku R2 – športsko-rekreacijska namjena s izgradnjom (B - bazen). Mediji navode da bi realizacija trebala stajati 40 milijuna kuna i da je Grad za projektnu dokumentaciju već osigurao milijun. Prije Europskog prvenstva u vaterpolu 2010. spekuliralo se i s mogućnošću da Špansko dobije montažni bazen ako on bude nabavljen za potrebe održavanja prvenstva u Areni, no ono je ipak održano na otvorenom bazenu Sportskog parka Mladost pa do toga nije došlo. Krešimir Ivaniš, predsjednik komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš HOO-a i autor Preporuka o održivom programiranju, prostornom planiranju i projektiranju plivališta u gradu Zagrebu je u ožujku 2000. u otvorenom pismu gradonačelnici Vlasti Pavić o javnom gradskom prostoru i javnim financijama, uz jedanaest specificiranih tema, pitanja i prijedloga iz područja sportske infrastrukture, a naslovljenom "Sustav agresivnog kiča" o izgradnji bazena na Utrinama rekao ovo: "Izgradnja Dvoranskog plivališta u Utrinama Vaša je osobna inicijativa u izboru teme, lokacije i projektanta. Provodi se otprilike dvije godine bez kvalitetna programa i projektnog zadatka, dakle bez jasno artikulirane i specificirane gradske potrebe i prioriteta kao podloge i naloga projektantu, bez saznanja o prijeko potrebnom profilu plivališta i kupališta ovome gradu i bez provedena javnog arhitektonskog natječaja. Pitam: Nije li takav, gradu, a posebno Novom Zagrebu nužan školski, sportski, rekreacijski i društveni fokus zaslužio stručnu valorizaciju programa i lokacije te javni arhitektonski natječaj, priliku za angažman i vrlo vjerojatnu afirmaciju mladih arhitekata? Nije li se pozivom na javni natječaj moglo osigurati sudjelovanje afirmiranih arhitekata, umjesto izdavanja izravne narudžbe bez kvalitetna i konkretna programa?"
Antonija Komazlić / http://arspublicae.tumblr.com/
