Edward W. Said, jedan od najuglednijih američkih intelektualaca, s diplomom s Princetona, magistraturom i doktoratom s Harvarda, profesor engleskog jezika i knji ževnosti s Columbije, predavač na svim najuglednijim svjetskim univerzitetima, autor desetine izuzetno vrijednih knjiga koje su prevedene na 32 svjetska jezika, nosilac počasnih doktorata četrnaest svjetskih univerziteta, kultna ličnost kritike moderne literature i književne teorije, jedan od najglasnijih i najpriznatijih boraca za prava palestinskog naroda, stručnjak za međunarodnu i politiku Bliskoga istoka (kažu, i odličan pijanist), nije više mogao šutjeti i gledati intelektualni cirkus koji se skoro godinu dana vrti po američkim medijima i lomi police američkih knjižara preplavljenih kvaziekspertnim, nabrzinu protumačenim knjigama o muslimanima, Arapima, terorizmu, nasilju, primitivizmu i antimodernizmu.
Recenzenti su ova izdanja u zvijezde ukivali, a kratke historije islama i svakojaki "kur'anski priručnici" zaposjeli liste bestsellera. Na tim listama našla se i knjiga Bernarda Lewisa, ideološke preteče Samuela Huntingtona, čiju pojavu Said, zvijezda njujorške intelektualne scene, s koje se zbog teške bolesti bio prilično povukao, nije mogao odšutjeti.
U uglednom magazinu Harper's profesor Said napisao je članak Nemoguće historije: Zašto islami ne mogu biti simplificirani, kojim je ošamario šarlatanstvo, trgovinu ljudskim sudbinama i podilaženje interesima sumanutih vladinih ministarstava i površno obrazovanoj publici željnoj brzih objašnjenja. Ovim člankom, kao i svime što je Said objavio, a objavio je mnogo, dominira otvoreni humanistički pristup istinskog intelektualca i, pored svega ostalog, obilje briljantnih teza o svijetu u kome živimo nakon hladnog rata. Možda nije nevažno napomeniti da je riječ o Amerikancu-Palestincu, po rođenju kršćaninu, istina sekularnom, koji je odavno zaslužio da u nekoj budućoj palestinskoj državi jedna od najljepših ulica u Istočnom Jerusalemu dobije njegovo ime.
Said i intervjui Mjesec dana nakon užasnih napada 11. septembra u New Yorku posjetila me je jedna danska novinarka. "Veoma mi je žao što nisam imala vremena pročitati Kur'an prije nego sam vas došla vidjeti", rekla je, "znate, Kur'an je u Kopenhagenu rasprodat."
U prvi mah nisam uspio uočiti razlog njenog čudnog izvinjenja, ali ona je nastavila: "Htjela sam ga pročitati kako bih bolje razumjela", objašnjavala je, i ja je upitah šta je to htjela razumjeti. "Islam", rekla je, "htjela sam razumjeti islam prije nego dođem u New York da vas intervjuiram o događajima od 11. septembra." Ovo je bio prvi put da mi je neko eksplicitno stavio do znanja da moji komentari o 11. septembru neće biti mjereni u odnosu na to da li imaju nekog smisla ili ne, nego u odnosu na to šta je moj ispitivač prethodno pročitao u islamskoj svetoj knjizi.
Tokom postseptembarske krize bio sam preplavljen zahtjevima za intervjue i pisane članke, i to svake američke novine i TV-kanala koji ovdje išta znače. Odbio sam se pojaviti ili biti intervjuiran u Americi jer je bilo očigledno da sam zvan da bih im dao malo sublimne ekspertize koju bih trebao imati o islamskom terorizmu, iako sam posljednjih pedeset godina proveo u Americi, cijelih četrdeset kao profesor engleskog jezika i komparativne književnosti i oduvijek bio otvoreno sekularan u svojim istupima.
Nisam htio biti simbolički "predstavnik druge strane" tokom aktuelne krize, uprkos mom dugom stažu zastupnika prava Palestinaca i mnogih knjiga i članaka na temu kulturalnog nerazumijevanja, neznanja, pogrešnih interpretacija i predstava o Arapima i islamu.
A time sam se bavio, i šta sam mogao znati o ludim fanaticima koji su počinili samoubistva i pobili toliko nevinih? Nije mi jasno zašto je uopće i postojala ta čudna pretpostavka da ja iz mog univerzitetskog kabineta imam neki specijalni uvid u tinjanje "blizanki"?
Istina je, rođen sam u muslimanskom svijetu, kulturološki gledano, i sâm sam se kao i moji roditelji (kršćanski Palestinci - Arapi) utopio, kao što svaki Arap jeste, u muslimansku kulturu. Tačno je i to da je arapski jezik vjere same i da je to jezik mog rođenja. Ipak, mojoj danskoj sabesjednici postavio sam pitanje analogijom: Ako bi srela Sirijca koji dolazi u posjetu Danskoj i to prvi put u životu, da li bi mu sugerirala da se za to iskustvo pripremi čitajući Bibliju ili Hansa Christiana Andersena?
"Andersena, naravno", bez ustezanja je odgovorila. Sugerirao sam joj tada da bi čitanje suvremenih romanopisaca iz islamskog svijeta, poput Naguiba Mahfouza, Tayeba Saliha, Jabra Jabra ili Yashara Kemala za nju bilo mnogo vrednije od iščitavanja Kur'ana, jer se ne smije uobraziti da se muslimani uhvate Kur'ana odmah nakon što se ujutru probude, a onda tokom dana nastavljaju raditi ono što u njemu piše. To nije ta vrsta knjige, niti u islamskom svijetu ima te koherencije koja čini da sve u njemu bude islamsko.
Kako definirati muslimanski identitet Kao religijska ideja, islam potiče iz sedmog vijeka, iz arapskog svijeta i od Muhammeda, Božijeg poslanika, čija je knjiga Božijih otkrovenja skupljena u prozno-poetične sure Kur'ana. To je samo prvi nivo onoga što islam jeste i sve što tamo stoji, kažem to s dužnim poštovanjem, neka je vrsta kompletiranja judaističke i kršćanske monoteističke tradicije. Ta religija je rasla i vjera se proširila u stotine različitih regiona i kultura; od Kine i Indije na istoku, do Maroka na zapadu, Evrope na sjeveru i Afrike na jugu. Svaka regija i ljudi koji su došli pod njen uticaj razvili su svoju vlastitu vrstu islama i to je sada svijet različitih historija, naroda, jezika, tradicija i interpretacija. Svijet je to više od 1,2 milijarde ljudi, vjera koja se proširila na svaki kontinent i ne može adekvatno biti shvaćena ako se tretira kao isključivo jednoobrazni "islam".
Ima mnogo problema s kojima se suočava svako ko pokušava da kaže nešto razumno, korisno i tačno o "islamu". Svako ko se u to upusti treba (kao što to čini naučnik Aziz al'Azmeh u svojoj odličnoj knjizi Islami i moderniteti), specificirati vrstu islama o kojoj govori i tokom kojeg vremenskog perioda. U seriji veoma zapaženih eseja, briljantni muslimanski filozof iz Indije Akeel Bilgrami, moj kolega s Columbije, skicirao je probleme koji moraju biti naznačeni i s kojima se mora suočiti svako ko pokušava definirati muslimanski identitet. Ono što islam demonstrira daleko je od postavljanja jednostavnih pretpostavki i konstrukcija u koje ga pokušavaju uglaviti, i u tu konstrukciju svakog vjernika i odanog muslimana. To nije moguće jer među tim "islamima" ima konflikata između apsolutizma i tolerancije, doktrine i liberalizma, apsolutne odanosti i skepticizma, i kada se svemu tome dodaju pitanja jezika, kulture, historije, politike, lokalne zajednice i škola, interpretacije u svim tim različitim dijelovima svijeta, pitanjima "islama" i muslimana praktično je nemoguće pristupiti s bilo koje pojednostavljene, sumarne tačke gledišta.
Ono na šta pokušavam ukazati jeste da na intelektualnoj i historijskoj ravni "islam" uopće nije odgovarajući predmet rasprave, i, u najboljem slučaju, može biti predmetom različitih interpretacija koje su, opet, toliko divergentne u gotovo svakom pojedinačnom slučaju da parodijom postaje svaka inicijativa onog što hoće da interpretira "islam" kao nešto monolitno i uopćeno.
Svako s imalo jasnoće misli i zdravog razuma, i koji ima ideju o kompleksnosti i nizu konkretnih ljudskih iskustava, radije će govoriti o različitim vrstama islama, različitim vremenskim periodima, ljudima, na različitim poljima; kao što su, naprimjer, muslimanski arapski filozofi historije u 13. vijeku, ili islamska andaluzijska arhitektura u 11. vijeku, ili religijska kontroverza u 18. vijeku, ili politički, ekonomski, kulturni i religijski razvoji u nekoj pojedinačnoj islamskoj zemlji, sa svim njenim specifičnostima.
Jednom kada se napravi taj tanušni korak koji ide preko srži vjerovanja, seta doktrinarnih pravila i centralnog mjesta Kur'ana, ulazi se u zapanjujuće kompliciran svijet. Za taj put od srca preporučujem, kao rudimentaran ali vema koristan početak, knjigu Tarifa Khalidija Classical Arab Islam: The Culture and Heritage of the Golden Age (Klasični arapski islam: Kultura i naslijeđe Zlatnog doba, Darwin Press 1985). Imajući u vidu upadljivo neuspješne pokušaje u evropskim jezicima, bilo bi bolje i ne pokušavati ići dalje od toga gdje je Khalidi išao tako dobro i odmjereno.
Ali, zbog različitih ideoloških, pa čak i komercijalnih razloga, priručnički pregledi na ovu temu nastavljaju biti zbijani i svi polaze od kompletno fiktivne premise da "islam" može biti raspravljan kao da je koherentan poput Habsburške imperije, naprimjer, muzike od Bacha do Beethovena ili historije Philadelphije.
Šta traži tržište Od samog nastanka islama postojao je konstantan napor i među samim muslimanima, od Poslanikovih direktnih sljedbenika - halifa, pa do Osame bin Ladena, da govore u ime "istinske vjere". Toga ima u svim vjerama. Historija islamskog svijeta puna je konkurentskih ideja, rivala, različitih interpretacija, dinastija i kultura koje su uspijevale uspaljivati ili prosvjetljivati različite islamske zajednice, ili pak čineći i jedno i drugo. Zavisilo je od toga kako neko čita knjigu kao što je Kur'an, koja se smatra istinskom tradicijom, koji aspekti islamske prošlosti su bili važni, koji prepravljeni, koji odbačeni i tako redom. U ovome je "islam" kao i svaka druga religija, naročito kao kršćanstvo i judaizam. Sve ove vjere su u stanju kretanja i turbulencije. Zato ni islam ne smije biti tretiran drugačije nego kršćanstvo ili judaizam.
I zašto uopće nastavljati s pokušajima pisanja o islamu?
Ovo je pitanje naročito značajno u SAD-u nakon 11. septembra, od kada su milioni riječi prosuti u pokušaju okarakteriziranja islama. Američki javni diskurs se energično hrve s našim neprijateljima - islamskim fundamentalizmom, terorizmom, osovinama zla, i slično, ali uz odsustvo bilo kog određenog i korisnog rezultata za koji znam.
Nepristrano istraživanje delikatnog pitanja vjere ili historije, pokazalo se, izvan je predmeta rasprave. To nije ono što tržište traži.
Postojeći kontekst i okvir diskusije i pisanja o islamu suviše su raspaljujući i suviše zaključani u pitanje odbrane, rata, sukoba civilizacija (ne spominjući jednako naprasita pitanja američkih vrijednosti, slobode, ispravnosti, i krstaškog rata Zapada), dok je izostalo ono što bi moglo biti smatrano adekvatnim razumijevanjem ogromne kompleksnosti islama i činjenice da se on sam otima reduktivnim formulama. To očigledno nije značilo da pisci neće pokušati napraviti sinteze koje daju odgovor i zadovoljavaju potrebu za brzim, pseudorazumijevanjem, na način na koji ga je tražila moja zbunjena danska novinarka.
A pomoglo bi mnogo kada bi se znalo da naš današnji "kontekst borbene gotovosti", prije nego islam, određuje vrstu islama koju ćemo dobiti.
Historija pokušaja da se dođe do nekog fikcioniziranog, u najmanju ruku konstruiranog islama, u Evropi je i kasnije u SAD-u oduvijek bila označena krizom i konfliktima prije nego smirenom i uzajamnom razmjenom. Sada još samo postoji dodatni faktor - komercijalno izdavaštvo - koje brine tek o novom bestselleru, djelu nekog vještog eksperta koji će nam nabrzinu reći sve što trebamo znati o islamu, njegovim problemima, opasnostima i perspektivama.
Neznalačka teza Samuela Huntingtona U mojoj knjizi Orijentalizam dokazivao sam da je Evropa pokušavala postupati s islamom kao da je to neki gigantski entitet koji je prijetnja kršćanskoj Evropi i da treba biti "sređen", na način na koji Dante sređuje Muhammeda u jednom od svojih nižih krugova pakla.
Vremenom, kada se evropska imperija razvila, znanje o islamu je bilo uvezivano s kontrolom, moći, s potrebom da se razumije "um" i krajnja priroda "pobunjeničke i nekako rezistentne kulture", baveći se njome administrativno, kao nekim neprijateljem u srcu rastućih imperija, naročto britanske i francuske.
Tokom hladnog rata, kada su se SAD protiv SSSR-a borile za dominaciju, islam je brzo postao pitanje brige za nacionalnu sigurnost. Do iranske revolucije (čak i nakon nje, tokom sovjetske invazije u Afganistanu) SAD su slijedile put hrabrenja, zapravo pomaganja islamskih političkih grupa, koje su, po definiciji, također bile i antikomunističke i pokušavale biti korisne u oponiranju radikalnim pokretima potpomognutim Sovjetima.
Nakon što je hladni rat završen, i SAD postale "jedina svjetska supersila", brzo je postalo evidentno da je u potrazi za novim svjetskim sistemom vrijednosti, među spoljnim neprijateljima broj jedan islam postao glavni kandidat. Brzo su oživljeni svi stari religijski klišei o nasilju, antimodernizmu, monolitnom islamu. Ovi klišei su bili korisni Izraelu i njegovim političkim i akademskim pristalicama u SAD-u, i to zbog pojave islamskih pokreta otpora Izraelu i njegovoj vojnoj okupaciji palestinskih teritorija i Libana.
Odjednom je krenula navala onoga što je predstavljano kao respektabilan ekspertski materijal, a zapravo bilo koještarija objavljena u periodičnoj štampi u kojoj se uglavnom pravi predstava o islamu u cjelini i to s apsurdnom reduktivnošću i strašću kao o religiji antimodernizma, antiamerikanizma, antiracionalizma, nasilja i terora. A onda se 1993. godine pojavio nadaleko precijenjeni članak o sukobu civilizacija Samuela Huntingtona, u korijenu ratoborna i obeshrabrujuće laička teza o sukobu između Zapada i islama, u kojoj je "mudro" upozorio da je islam čak mogao biti i opasniji da se ujedinio s konfučijanizmom.
Ono što nije bilo zapaženo u to doba jeste da su Huntingtonov naslov i tema zapravo pozajmljena fraza jednog eseja iz 1990. koju je napisao energično samoponavljajući britanski akademik Bernard Lewis pod naslovom Korijeni muslimanskog bijesa. Autor je ime izgradio prije četrdeset godina kao ekspert za modernu Tursku, došao u SAD sredinom sedamdesetih i ubrzo bio poslan da služi kao "hladni ratnik", aplicirajući svoj klasični trening iz orijentalizma na sve šira i šira pitanja, stvarajući ideološki portret islama i Arapa koji je odgovarao dominantnim proimperijalnim i procionističkim stajalištima u američkoj spoljnoj politici.
Ta vrsta orijentalističkog učenja zasnovana je na šutnji "domorodaca", čiji je reprezent bivao zapadni ekspert koji je ex-katedra govorio u njihovo ime, prezentirajući ih kao nesretna, jadna, nerazvijena, siromašna i necivilizirana bića koja ne mogu predstavljati sama sebe.
Ali, baš kao što je sada postalo neumjesno da bijeli naučnici govore u ime "crnaca", nakon kraja klasičnog evropskog kolonijalizma prestalo je biti moderno, čak i prihvatljivo, na taj način govoriti o orijentalnom (dakle muslimanskom, indijskom ili japanskom) mentalitetu. Za sve osim za anakronizme poput Lewisa.
Intelektualna i moralna katastrofa U svojim dosadnim, oporo fraziranim knjigama i člancima koji rezolutno ignoriraju svako napredno saznanje u antropologiji, historiji, društvenoj teoriji i kulturološkim studijama, on insistira na filološkim trikovima izvodeći jedan aspekt predrasuda o modernom arapskom islamu koji je opredijeljen za revolucionarno nasilje beduina koji jašu na kamilama. Za čitaoca tu nema iznenađenja, nema otkrića. Sve što je Lewis napisao stočeno je u njegov pogled koji dokazuje islamsku tendenciju ka nasilju, gnjevu, antimodernizmu i islamskoj, naročito arapskoj, zatvorenosti uma, sklonosti ka ropstvu, te muslimanskoj nemogućnosti da se bude zainteresiran i za koga osim za sebe i sebi slične.
Doima se da na njega u njegovoj fotelji na Princetonu (Lewis je sada u penziji i u svojim kasnim osamdesetim, ali i dalje uredno udara svojim polemičkim traktatima) nisu uticale nove ideje i shvatanja, a ni činjenica da je među mnogim ekspertima za Bliski istok njegov rad bio ignoriran i diskreditiran mnogim skorašnjim unapređenjima u znanju o pojedinačnim formama islamskog iskustva.
Sa svojim providnim slojem engleske sofisticiranosti i perfektnom spremnošću da nikada ne posumnja u ono što govori, Lewis je bio sasvim prikladan učesnik u postseptembarskoj diskusiji, ponovo pretresajući svoje proste i grube simplifikacije u The New Yorkeru, The National Reviewu jednako kao i u Charlie Rose Showu (emisiji koja se prikazuje na javnoj televizijskoj stanici PBS na cijeloj teritoriji SAD-a; op. prir.). Njegovo podvaljkasto prisustvo, doima se, ushićivalo je njegove sabesjednike i urednike, a njegove oštre i široko nedokazive anegdote o islamskoj nazadnosti i antimodernizmu žudno prihvatane.
Njegov pogled na historiju sirovo je darvinistički, onaj u kome se sile i kulture otimaju za dominaciju, gdje se neke penju, a neke tonu. Lewisove predstave (teško da ih se može nazvati idejama), čini se, imaju, doduše zamagljen, spenglerijanski kalup, ali Lewis niti ima Spenglerovu filozofsku ambiciju, niti njegovu veličinu.
Nema tu šta mnogo što je Lewis rekao, osim da kulture mogu biti mjerene u njihovim najstrašnije simplificiranim terminima - moja kultura je jača - to jest ima bolje vozove, pištolje i simfonijske orkestre - nego tvoja.
Zbog očiglednih razloga, njegova posljednja knjiga What Went Wrong?, koja je napisana prije, ali je publikovana nakon 11. septembra, dobro stoji na listi bestsellera. Ona popunjava ono što osjećaju mnogi Amerikanci, zadovoljava njihovu potrebu da im se potvrdi zašto ih je "islam" napao tako okrutno i nemilosrdno 11. septembra i da to što je "pogrešno s islamom" zaslužuje svu sramotu i gađenje. Prava tema knjige je, zapravo, šta je pogrešno s Lewisom i to je jedan stvarni, a ne izmišljeni predmet rasprave.
Knjiga je zapravo intelektualna i moralna katastrofa i privremeno moderna škripa uobraženog akademskog glasa, potpuno sklonjenog od svakog direktnog iskustva s islamom, koji prebire i reciklira umorne orijentalne, manje nego polovne, istine.
Trgovina vlastitim neznanjem Lewis hoće da diskutira o cijelom "islamu", ne samo o ludim militantima u Afganistanu, Egiptu ili Iranu. Čitav islam! On pokušava da raspravlja da je to sve "krenulo naopako" kao da o čitavoj "toj stvari" - ljudima, jezicima i kulturama kategorično može govoriti neko bogoliko biće koje nikada nije imalo iskustvo i sa jednim živim muslimanom (osim s pregršti turskih autora) i kao da je historija jednostavna stvar koja se definira imanjem ili nemanjem sile.
Može ga se čak gotovo i čuti kako preko svog džin-tonika govori: "Znaš, ortak, ti ga Arapi nikad nisu uhvatili kako treba, jelde?"
Ali je, zaista, stvar daleko gora. S nekoliko izuzetaka, sve Lewisove fusnote i citati (a to je onda kad on urijetko upućuje na neki izvor koji neko može uzeti pa pročitati) jesu turski, uz dodatak površnog poznavanja arapskih i evropskih izvora. Nije jasno kako mu to dozvoljava da implicira da su njegovi opisi relevantni za više od dvadeset arapskih zemalja, da su validni za Indoneziju, Pakistan ili Maroko, ili da vrijede za 30 miliona kineskih muslimana koji su također integralni dio islama, a koje Lewis nigdje ni ne spominje kad lupa o islamskim tendencijama da urade ovo ili ono i sve to podupire tanušnom grupom turskih izvora.
Tačno jeste da Lewis štiti sebe na samom početku kad kaže da se njegova polemika "specijalno, ali ne i ekskluzivno" tiče područja koje on sasvim neodređeno zove Bliskim istokom. On potom piše da su se muslimani "zadugo pitali šta je to krenulo pogrešno", a onda nam počinje prenositi šta to oni kažu i misle, rijetko citirajući i jedno ime, epizodu ili period, osim na najgeneralniji mogući način. Niko čak ni običnom studentu ne bi dozvolio da piše tako nemarno, šlampavo i neobavezno kao što to čini Lewis kada kaže "muslimani su imali interes za umjetnost ratovanja tokom 19. vijeka" ili da je "u 20. vijeku postalo itekako jasno da su na Bliskom istoku, i svakako svuda u islamskim zemljama, stvari zaista krenule strašno loše".
Kako on samo impresionira nestručne Amerikance generalizacijama koje ne bi prošle niti u jednoj drugoj oblasti, u bilo kojoj drugoj religiji ili zemlji što je, opet, očigledan znak koliko je ovdje degradirano generalno znanje o svijetu islama i kako beskrupulozno Lewis trguje tim istim neznanjem, pothranjuje ga, zapravo.
Nema dokaza, nema imena, nema demonstracije ili konkretne dokumentacije o svim tim bliskoistočnim i muslimanskim nekompetentnostima koje navodi. Ono što Lewis piše o islamu sve je, jelte, samodokazivo i daje mu za pravo da zaobiđe normalne konvencije intelektualnoga diskursa, uključujući dokaz.
Kada je prikaz njegove knjige objavljen u New York Timesu (a napisala ga je ne manja intelektualna zvjerka - Paul Kennedy s Yalea), bila je to samo još jedna nekritička glorifikacija koja sugerira da kanoni i pravila historijskog dokaza trebaju biti suspendirani kada je islam tema.
Kennedy je naročio bio impresioniran Lewisovim otkrovenjem u jednom gotovo nerelevantnom poglavlju Aspekti kulturne promjene u kom kaže da svijet islama, među svim ostalim kulturama svijeta, jedini nije imao nikakav interes za zapadnu muziku (misli se na klasičnu, tzv. ozbiljnu muziku; op. prir.). Bez imalo opravdanja Kennedy je na ovom mjestu skrenuo u lamentiranje o činjenici da su "stanovnici Bliskoga istoka lišili sebe čak i Mozarta"! Osim u Turskoj i Izraelu, zapadna muzika, kategorično nastavlja Lewis, "pala je na gluhe uši" islamskog svijeta.
Arapske prijestonice i zapadna muzika E, sad, desilo se da je ovo nešto o čemu poprilično znam, a osim znanja treba malo i direktnog iskustva, trenutak ili dva stvarnog života u muslimanskom svijetu da bi se shvatilo da je ovo što Lewis kaže totalna laž i da odaje fakat da nogom nije kročio, niti je iole značajniji period proveo u arapskim zemljama.
Nekolicina glavnih arapskih prijestonica ima veoma dobre konzervatorije zapadne muzike: Kairo, Beirut, Damask, Tunis, Rabat, Amman, pa čak i Ramallah na Zapadnoj obali. Tu su stasale bukvalno hiljade izvrsnih muzičara zapadnoga stila koji su poslije punili brojne simfonijske orkestre i operske trupe koji nastupaju pred unaprijed rasprodatim auditorijumom širom arapskog svijeta. Tamo također postoji nekoliko festivala zapadne muzike i u Kairu, gdje sam proveo dobar dio mog ranog života prije pedeset godina, postoje odlična mjesta za učenje, slušanje i gledanje zapadne instrumentalne i vokalne muzike koja se izvodi s prilično visokim nivoom umijeća.
Kairska opera je začetnik izvođenja opere na arapskom i ja, da budem konkretan do kraja, posjedujem komercijalni CD Mozartove Figarove ženidbe koja je kompletno otpjevana na arapskom.
Pristojan sam pijanist. Svirao sam, studirao, vježbao i pisao o tom čudesnom instrumentu čitavog svog života. Značajan dio mog muzičkog obrazovanja dobio sam baš u Kairu, od arapskog učitelja koji je prvi inspirirao moju ljubav i dao mi znanje o zapadnoj muzici (i, da, o Mozartu), koje me nikada nije napustilo. Trebam spomenuti također da sam u posljednje tri godine s Danielom Barenboimom sponzorirao grupu mladih arapskih i izraelskih muzičara koji su dolazili da sviraju pod Barenboimovom palicom (i 1990. pod palicom Yo-Yo Ma) na višem internacionalnom nivou. Svi ti arapski muzičari učili su na arapskim konzervatorijima.
Kako smo Barenboim i ja napunili West-Ostlicher Diwan Workshop ako je zapadna muzika pala na tako gluhe muslimanske uši?
Osim toga, zašto Lewis i Kennedy navodno odsustvo zapadne muzike uopće koriste kao batinu s kojom će tući islam? Nema li tamo enormno bogate muzičke riznice koja se može uračunati, umjesto da se pristupa ovom suludom zastrašivanju.
Otišao sam u ove detalje da bih pokazao od kakvog smeća je napravljena Lewisova knjiga. I ovo nije samo indikacija o tome kako su niska ljudska očekivanja onda kad dođe do diskusije o "islamu", već kako je i škodljiva ideološka fikcija s kojom trguju pseudoeksperti kao što je Bernard Lewis i s kojom varaju laike nakon 11. septembra.
Umjesto da omoguće da se ljudi educiraju o tome kako kompleksne i isprepletene sve kulture i religije zaista jesu, ovdašnji dostupni javni diskurs zagađen je reduktivnim klišeima koje Lewis raznosi bez trunke skepticizma i napora. Najgori dio ovoga metoda je u tome što on dehumanizira ljude i pretvara ih u kolekciju apstraktnih slogana u svrhu agresivne mobilizacije i ratobornosti.
Malcolm X umjesto priručnika Ovo ovdje uopće nije stvar racionalnog razumijevanja. Izučavanje drugih kultura je humanistička a ne strateška ili bezbjednosna težnja. Lewis osakaćuje sam taj napor i pretvara se da donosi istine s visine. On, ustvari, kao što i površno čitanje njegovih knjiga pokazuje, uspijeva samo u pretvaranju muslimana u neprijateljski narod, koji ima biti kolektivno posmatran i to s prezirom i nepoštovanjem. Ovo nema nikakve veze ni sa znanjem, niti s razumijevanjem i trebalo bi biti dovoljno da poništi njegov ništavni napor da gurne nesumnjičave čitaoce ka mišljenju da je "islam" nešto što se ima suditi strogo, surovo, čemu ne treba biti naklonjen i čega se, shodno tome, treba čuvati.
Naravno da se ovdje može učiti i raditi na razumijevanju islama, ali ne generalno i ne, kao što mnogi naši eksperti sugeriraju, na neutemeljen način. Da bi se išta razumjelo o ljudskoj historiji, neophodno je na nju gledati iz tačke onih koji su je napravili, a ne tretirati je kao upakovani artikal ili instrument agresije.
Zašto bi svijet islama trebao biti na bilo koji način drugačiji? Sugerirao bih da onaj koji o islamu zaista hoće znati, počne s ozbiljnim objašnjenjima koja su dostupna na engleskom i koja opisuju šta znači biti musliman, kao što je to, naprimjer, opisano u izvanrednoj knjizi Muhammada Asada The Road to Mecca o tome kako je Leopold Weiss (1900-1992), koji je rođen u Lavovu, postao musliman i kasnije pakistanski diplomata u UN-u, ili u memoarima Malcolma X, ili sjajnoj autobiografiji Taha Husseina The Stream of Days. Cijela ideja je u tome da se islamski svijet na taj način otvori i da se vidi kako se islam odnosi na život, kako je taj svijet uvezan s nama, a ne da ga se obara, gasi i rigidno kodificira filovanjem knjiga s naljepnicom Dangerous - do not disturb.
Povrh svega, ne možemo se nastaviti pretvarati da "mi" živimo u našem svijetu. Kao Amerikanci, moramo znati da je naša vlada bukvalno rasprostrta po cijelom Zemljinom šaru - vojno, politički i ekonomski. Pa, zašto se onda pretvaramo da je neutralno ono što mi kažemo i radimo, kada posljedice toga snosi čitav ostatak ljudske vrste?
U našim susretima s drugim kulturama i religijama, najbolje je ne misliti kao vlade, ili armije, ili korporacije, nego radije pamtiti i djelati na osnovu individualnih iskustava koja zapravo oblikuju naše i tuđe živote. Da bi se mislilo humanistički i konkretno, radije nego u formulama i apstraktno, uvijek je najbolje čitati literaturu koja može odagnati ideološku maglu koja tako često zamračuje ljude jedne pred drugima.
Treba izbjeći priručnike i ne dati mjesto ekspertima za sigurnost i formulatorima "mi-protiv-njih" dogmi i, povrh svega, s najdubljom sumnjom gledati u svakoga ko želi da nam kaže "stvarnu istinu" o islamu, terorizmu, fundamentalizmu, militarizmu, fanatizmu i tako dalje. I onako ste to već čuli, a čak i ako dosad niste - možete pretpostaviti šta će reći.
Zašto onda ne potražiti izraze različitih vrsta ljudskog iskustva umjesto toga, i ne ostaviti ove velike ne-teme ekspertima, njihovim think-tankovima, vladinim ministarstvima i polito-intelektualcima koji nas vode iz jednog neuspješnog i rasipnog rata u drugi?
Edited by Edin, 17 May 2004 - 09:41.
