nisu tjedni trudnoce bili uopce problematizirani, vec je, kao sto rekoh, spomenuta bioeticarka pokusala sa "drzava Island ubija nerodjenu djecu i pravo na slobodu izbora" poturiti takvu (laznu) bioeticku dilemu. kao da roditelji, tj. zena nema pravo izbora nakon prenatalnog testa donijeti odluku da ce nastaviti sa trudnocom. ima, dakle gospodja bioeticarka jednostavno je lagala. na HRT1, nedjelja / udarni termin.
Jutarnji kaze 12. tjedan
Prenatalno testiranje nije obavezno za trudnice na Islandu, ali se o njihovu postojanju mora informirati svaku buduću majku. Tako se na Islandu, čija je populacija 330.000 ljudi, godišnje rađa samo jedne do dvije bebe s Downom. Te su bebe obično rezultat nepouzdanosti testa. Kombinirani probir, koji se obično provodi u 12. tjednu trudnoće, sastoji se od procjene rizika na temelju dobi trudnice, analize uzorka krvi i ultrazvučnog pregleda, a otkriva rizik na Down sindrom i još neke poremećaje. Pouzdanost ovog testiranja je oko 85 posto. Zakon na Islandu omogućuje trudnicama da se odluče na prekid trudnoće i nakon 16 tjedna ako se utvrde abnormalnosti na fetusu. Helga Sol Olafsdottir, savjetnica u Sveučilišnoj bolnici Landspitali, razgovara s trudnicama na Islandu koje se odlučena prekid trudnoće. - Za nas abortus nije ubojstvo. Gledamo na taj čin kao na nešto što smo okončali. Okončali smo nečiji život koji je mogao biti pun komplikacija, mi sprečavamo patnju za dijete i obitelj. Mislimo da je pravednije tako, nego to nazvati ubojstvom, to je crno-bijela slika. Život nije niti crn niti bijel. Život je siv, objašnjava ona.
Ovo boldovano jeste problem.
Naime, test koji se pominje u clanku, taj koji se radi u 12 nedelji, je veoma nepouzdan, u smislu da pokazuje izvesnu mogucnost da plod razvije downov sindrom, ali ne daje procenu kolika je ta mogucnost. Sad zamisli par gde je zena u kasnim tridesetim ili ranim cetrdesetim, to joj je poslednji voz i nece imati novu sansu. Njih ovime stavljas pred pretesku dilemu, a ne mozes sa sigurnoscu da tvrdis da ce ishod biti takav; samo znas da postoji izvesna verovatnoca, ne i kolika.
Iz ovog razloga se taj test u Svedskoj i ne radi. Moze u privatnim klinikama, uz naknadu, ali ne u redovnom postupku. Razlog sigurno nije ekonomske, vec eticke prirode. Isto i s drugim testovima pre 16 nedelje trudnoce. Zbog toga razlicite zemlje imaju razlicit pristup ovom problemu.
Kao sto vec rekoh, ovde kod mene se ceka s testom do one starosti trudnoce kad postaje pouzdan. S druge strane, zakon o abortusu je veoma fleksibilan, pa je abortus moguc bez ikakvih procedura do 18 nedelja i 0 dana trudnoce. Posle toga, sve do 22 nedelje i 0 dana, moguc je uz izvesnu proceduru, koja ukljucuje misljenje lekara i socijalnog radnika (time sam bar jednom mesecno ukljucena u ovu problematiku, zato je i poznajem), koje soc.radnik prosledjuje socijalnoj upravi, koja onda daje konacno odobrenje. Stvar je hitna i formalne prirode, nikad se ne odbija. Ono sto se dalje dogadja je vrlo traumaticno iskustvo za sve, jer se pobacaj izaziva medikamentima i zena dobija najnormalnije trudove, nakon cega sledi to sto nije ni porodjaj, ni abortus. Roditelji nakon toga imaju priliku da se u okviru male ceremonije oproste od ploda kao da je potpuno doneseno dete (a fetus i jeste prilicno formiran u to vreme) i da mu uprilice sahranu. Troje od cetvoro kasnih abortusa pristanu na to, a moje kolege i ja smo ukljuceni sve vreme, prisutni u trenutku oprostaja. Nas policy cak kaze da treba da ih motivisemo da to urade, da vide plod, jer je kasnija trauma manja (kaze nauka, ali ja bas i nisam sigurna )
Tako da sve to uopste nije neproblematicno i vrlo mi je tesko da se odredim da li je bolje to kao na Islandu, gde se preventivno uklanjaju i oni (zeljeni!) plodovi za koje pouzdano ne znamo kako bi razvoj dalje isao, ili ovo kod mene gde zasigurno znamo da nose anomalije, ali veruj mi, izgledaju zastrasujuce normalno, bas kao i ocaj roditelja primoranih da se s time suoce.
Nauka nam, znaci, jos nije ponudila srecno resenje za ovo. Ako se gleda konacan ishod, Island je u prednosti jer bi 1 do 2 slucaja downovog sindroma na 330 hiljada ljudi, znacilo 30-60 slucajeva na svedskih 10 miliona. Ipak, u Svedskoj se godisnje rodi oko 120 beba s tim poremecajem. Ono sto ne znamo jeste koliko se zeljenih trudnoca na Islandu prekine bez prave potrebe. To je za mene pravo eticko pitanje, i to ne s pozicija nepostojecih prava fetusa, jos manje nacionalne demografije, vec iz ugla roditelja koji moraju da donesu tesku odluku, a u nedostatku potpunih informacija.
Tako da je i tvoja bioeticarka imala poentu, ali je nije iskoristila na pravi nacin, za rasvetljavanje problema, vec je zloupotrebila za sopstvenu agendu.