...
Sva ta frustracija je explodirala negde krajem 80tih, i kulminirala u 90tim.
Gresis ako mislis da SR nije patila od ksenofobije, jeste, ali kontrolisano. Do 91ve nisam znala da je nas poslasticar Albanac, znala sam ali niko nije komentarisao na to. Svi smo mi bili jednaki nekako - tu negde oko 87me su stvari pocele da se menjaju ozbiljno.
Danas imas par zemalja koje su minimalno ksenofobicne, gde mozes da budes samo ti. Zadovoljna sam da sam u jednoj od njih, ali ova zemlja ima istorijat imigracije. Balkan je jos relativno zatvoren u plemenskom sistemu.
Slažem se, i ništa nije sporno u slučaju u Srbije. Napisao sam na prethodnoj strani da su mnogi ljudi gledali sa visine na Rome i Albance, da su ih često smatrali inferiornim i da su ih primarno zamišljali kao čistače, prodavce semenki, poslastičare, fizičke radnike i slično. Poenta je da su ostali tek kasnije došli na red, što je Milošević svesno podsticao. Sećam se da su se baš oko '87 u medijima pojavljivali ovi stereotipi o Albancima, pa je bilo nešto skečeva na TV i na radiju koji su jasno ukazivali na državnu politiku. Famozno Indeksovo radio pozorište je imalo neki skeč o Ljatifu koji ore srpska groblja po Kosovu, a upravo kada su kritikovali Mladinu zbog 'antijugoslovenskog delovanja' indeksovci su napravili emisiju Dedinjastija, parodiju na tada popularnu Dinastiju, koju su više puta emitovali i zato sam je zapamtio, a gde se govorilo o nekom velikom vođi kome o glavi radi Alexis Rankovson. Veoma brzo su imali i emisiju KviKSoteka, čijeg su voditelja nazvali Proliver Dlakar, a koji je svesno favorizovao takmičare iz Hrvatske. Počelo je relativno bezazlenim peckanjem koje se kasnije izrodilo u nešto mnogo gore, iako se u mainstream javnom diskursu zalagalo za Jugoslaviju i toleranciju, ali se na jeftin ančin radilo na podsticanju kafanskog nacionalizma.
...
Vidiš, ja danas smatram da je to bilo jako pogrešno isto kao što je jako pogrešno pišu smatrati "sramotom" samo zato što je intimni dio tijela - to naravno ne znači da njom treba mahati na ulici svakom prolazniku, ali ne znači ni da je sex nešto jako "prljavo" zato jer su "intimni dijelovi sramota". Ako imaš zdrav odnos prema sexu, pardon, - vlastitom identitetu, onda nemaš potrebu ugrožavati tuđ. Ja sam znala tko sam jer mi je objasnila mama ali me je upozorila da se o tome ne smije govoriti javno. Oni koji me ovdje poznaju od prije znaju da sam rođena Subotičanka, bunjevačka Hrvatica. U djetinjstvu mi to saznanje ništa nije predstavljalo ali sam u pubertetu s nekih 14 kad je bilo važno pripadati grupi, intuitivno shvatila da je biti "Jugoslovenka" fora a i sviđala mi se pjesma pa sam se time okolo hvalila ali me je bilo sram reći da sam Hrvatica. Kad danas o tome razmišljam, uz veliku vjerojatnost da su moji zaključci infantilni jer sam bila dijete, Vojvodina je po meni bila mala država u državi jer je bila izuzeta od skrivanja nacionalnosti. U Subotici naprosto nisi mogao sakriti činjenicu da si Mađar ili Hrvat ili Srbin zbog jezičnih razlika pa se savršeno dobro znalo tko je tko - i upravo zato je Vojvodina bila tolerantna - očigledne stvari se silom prilika nisu mogle trpati pod tepih niti sakriti u gaće. I nitko nikad nije od toga pravio pitanje, ali su postojale neke druge razlike na koje se diskretno pazilo. Nisam nikad živjela u Subotici ali sam tamo kao dijete svake godine provodila školske praznike i kad sam s mojom pokojnom bakom Nanikom hodala ulicom a komšije nam dolazile u susret, ona me je šapatom upozoravala "Nju pozdravi sa "ljubim ruke". "Njemu kaži dobar dan". "Njoj kaži faljen Isus". Naravno, i kad bi nas netko prvi pozdravio, naučila sam kud ide koji odgovor. Od čitave Jugoslavije, danas mi je najviše žao Vojvodine. Ona je trebala biti primjer i putokaz kojim smjerom treba ići, a eto nažalost nije.
...
Možda je trebalo da napravim drugačiju analogiju jer nije mi bila namera da kažem da je sramota biti pripadnik nekog naroda. Verujem da je podatak o naconalnoj pripadnosti bolje uporediv sa krvnom grupom ili brojem cipela, dakle ništa što predstavlja tabu, već samo podatak koji će u RL tražiti lekar ili prodavac cipela, ili koji će se u običnom razgovoru pojaviti tek ako razgovaramo o tome kako je npr. neki prijatelj/rođak čekao na transfuziju zbog toga što ima retku krvnu grupu, ili kada kažemo da nismo kupili neke lepe čizme jer nemaju naš broj.
Ja se ne sećam kada sam postao svestan svog nacionalnog identiteta, ali znam da smo u školi učili koji narodi i narodnosti žive u SFRJ. Ne znam kada sam tačno saznao da sam Srbin, ali taj podatak mi naprosto nije bio bitan u svakodnevnom životu, isto kao onaj o krvnoj grupi ili broju cipela. Kao dete sam bio svestan da je npr. neko ko se zove Josip po svoj prilici Hrvat/iz Hrvatske, Janez iz Slovenije, onaj sa prezimenom na -ski ili na -ov iz Makedonije i slično. S druge strane, ne sećam se da mi je iko govorio da nacionalnost treba da krijem, ali naprosto, o tom podatku nisam razmišljao niti ga isticao, dok definitivno mogu da kažem da je u kraju i u školi bilo ljudi iz cele SFRJ koji su se normalno među sobom družili. Moguće je da to zavisi od sredine, jer vidim da spominješ Suboticu kao multietničku sredinu, a u Beograd se uvek dolazilo odnekud, pa je koncentracija ljudi iz cele zemlje učinila svoje. Naprosto, odrasli smo u sredini gde su mnoga imena i prezimena mogla da pripadaju ovom ili onom narodu i skoro niko nije ni zamarao mozak time da li neko ko se zove Mirko, Marija, Luka, Ana, Petar ili Ivana pripada hrvatskom ili srpskom narodu, da li je neko prezime na -ski/-ov makedonsko ili vojvođansko (mada generalno mogu razlikovati), dok je npr. osoba iz Bosne bila automatski Bosanac, bez obzira na etničku pripadnost. Naravno, sve ovo važi za period koji je pomenula Angelia, jer je nacionalna netrpeljivost polako bila podsticana u skladu sa političkim interesima.
Rekao bih da je jugoslovenski identitet u odnosu na etnički bio prominentniji zbog prilika u kojima se isticao. Na svim relevantnim međunarodnim takmičenjima i manifestacijama je učestvovala Jugoslavija, baš kao i sve ostale današnje države, gde ne postoji npr. afroamerička košarkaška reprezentacija, bavarski predstavnik za Pesmu Evrovizije i slično. Ipak, nacionalni identitet se mogao videti u mnogim segmentima, počevši od onih trivijalnih, pa nije bio problem da se kupi npr. lička kapa ili šajkača kao suvenir, ili kada smo u školi učili o makedonskom nacionalnom preporodu, o caru Dušanu, Samovom plemenskom savezu, banu Jelačiću i slično, gde se jasno govorilo o njihovim zaslugama za sopstvene narode. Za ovo čak i mislim da je i približavalo narode, jer iako iz npr. istorije ili srpskohrvatskog jesmo učili najviše o sopstvenom narodu, naučili smo nešto bliže i o istoriji i kulturi ostalih naroda.
Za ovo poslednje smatram da je veoma bitno kako se ne bi upalo u iluziju o višoj vrednosti u odnosu na druge. Šteta je što današnje generacije u Srbiji nemaju prilike da više saznaju o Krleži, Mažuraniću, Marinu Držiću, Ivanu Cankaru, France Prešernu i mnogim drugima, a mislim da isto važi i za ostale narode jer upravo poznavanje drugoga jeste preduslov za toleranciju.