Neki od navedenih pozitivaca su bili uvjetno rečeno neobični, da ne kažem 'problematični': Atatürk je bio opaki pijanac, vječito gladan novaca, ali veći liberal od 3/4 forumskih liberala (iako je proklamirao turski nacionalizam kao sredstvo borbe protiv religijske moći i kohezioni turski faktor, sam nije bio veliki nacionalist); De Gaulle je bio potpuna suprotnost Kemalu - teški purist i autoritarna ličnost, Garibaldi je bio avanturist, Dayan ima ponešto putra na glavi iz ratova, a bio je i politički 'preletač' (+ ne mirišem nešto previše političare koji dolaze iz obavještajnog miljea). Rabinu se teško što može predbaciti, Izrael nije imao i dugo neće imati takvog državnika.
Trebalo bi u tu ekipu dodati i Dwighta Eisenhowera, jednog od najvećih američkih predsjednika uopće, ne samo onih s vojničkim backgroundom, a nije ih bilo malo: od Washingtona, preko U.S. Granta (sa svim navedenim manama), do Kennedyja.
Kad smo Ike-a, odlično je vodio državu u ratnom stanju, a strah me pomisliti što bi na njegovom mjestu napravio Douglas MacArthur, guverner Filipina i poslijeratni Japanski Car. Uostalom "Homo sum, humani nihil..."
Što se tiče ekipe negativaca, trebalo bi, vjerujem dopuniti popis plejadom azijskih vojnih lidera tipa chairman Mao, Pol Pot, burmanskim vođama, Tajlanđanima, te svom silom latinoameričkih tirana, predvođenih Castrom i Ernestom Guevarom, iako je potonji lik strogo govoreći bio doktor, a ne pravi vojnik, (Pinochet not to be omitted, kao ni Stroessner).
Pozicija predsjednika/ce države (kao i monarha) je uglavnom ceremonijalna, ali podrazumijeva ingerenciju proglašenja ratnog stanja. U normalnim demokracijama takvu odluku mora amenovati Parlament, a suveren (u Europi) se o odluci obavezno konzultira s pravim obnašateljem izvršne vlasti, tj premijer(k)om (osim u Francuskoj, gdje predsjednik obavlja i izvršnu vlast).
Nitko ne očekuje od šefa države (u demokraciji) da vodi ratne operacije.
Kraljica Elizabeta II je vrhovni zapovjednik Her Majesty's Armed Forces, ona ih šalje u rat, a to Britanci rade dobro i bez izravne komande 91 godišnje kraljice.
U Belgiji su skoro svi kraljevi bili vojnici, monarh je odlučivao o ratu, mnogi kraljevi su i sami bili na samoj fronti (Albert I, le roi-chevalier, najčuveniji), pa nitko od njih nije operativno vodio La Défense.
Sve za 5, mada sam malo spreman za diskusiju po pitanju Pinocheta.
Vrlo zanimljiva knjiga, Portret diktatora, autor Gonzalo Vial, dvostruki ministar u Pinochetovim vladama, znači, po defaultu lojalan, ali i tako bih preporučio pročitati, u najmanju ruku otvara još neke kontraverze.
Nije sve tako crno a ni belo.
