...
Mislim da ovde imamo dva polazišta – jedno je sopstveno interesovanje, a drugo je šta se dešava u okviru opšte populacije. Upravo ta Darling, koja je objektivno imala interesa da sazna nešto više o rađanju, nije želela da sluša ono što si joj čitao, dok je tebe zanimalo. Upravo zbog toga sam spomenuo i onaj mali test – ono što zanima osobu X, ne zanima osobe Y i Z i obrnuto. Ovde ne govorim o tebi, meni ili nekom trećem forumašu, već o opštoj populaciji. Ako bih krenuo istim putem, vratio bih se na svoj primer sa geografijom – nastavnica je bila meni zanimljiva, nije tražila bubanje definicija, prema svima se odnosila ljudski i korektno, ne sećam se da ju je neko mrzeo ili smatrao vešticom, ali nekoga jeste zanimalo da ljudi na nekim područjima zimi imaju kraće dane, da je kod nekih tokom cele godine proleće/leto, da ljudi u nekim zemljama i dan-danas žive od onoga što ulove ili nađu u šumi, a nekoga ne. Isto važi i za matematiku, srpski, strane jezike, biologiju, istoriju ili neki deseti predmet. Da se vratim i na pomenutu geografiju – posedujem GPS i koristim ga, mada je pre nekog ozbiljnog puta zgodno pogledati i Viamichelin, pa prebaciti podatke u uređaj, ali ima još nekih caka – ako putuješ kroz neko područje, zgodno je pogledati i kakav je reljef, tj. da li jedna trasa podrazumeva vožnju po brdovitom terenu ili ravnici, da li u blizini ima većih gradova, što ima uticaj na gustinu saobraćaja, da li ćeš zimi prolaziti kroz područje gde je moguća poledica ili sneg i slično. GPS ti samo daje informacije o tome kako stići od tačke A do tačke B na jedan ili više načina, dok je za ove druge stvari zgodno pogledati i kartu. Ako znaš da je npr. na većem delu puta kojim voziš leti uspon (vidi se po bojama na karti), pametno je isplanirati put da se upravo na takvoj deonici odmoriš kako ne bi bez potrebe mučio automobil pod klimom, ili ako je u pitanju neki stariji/slabiji gradski auto, da ne bi prokuvao.
Za prevođenje sam krenuo od svog primera i od primera još nekih ljudi sa kojima sarađujem. Kada si na početku karijere, prihvataš sve i svašta, samo da bi nešto zaradio, ali kada uđeš među ozbiljne klijente koji nisu kokošari, priča je sasvim drugačija. Put jeste dug i mukotrpan, ali kada imaš u vidu da nije isto prevesti ljubavni roman za polupismenu publiku i ugovor, gde i sitna nijansa u značenju može da napravi ogroman problem pri eventualnom sporu, onda se prevodilac svakako bira na osnovu znanja. Navešću i slučaj da se jedna poznata kompanija sa stranim kapitalom kod nas debelo opekla kada je tražila prevodioca preko tendera – jeftino su dobili krš od prevoda koji je bio neupotrebljiv, pa su naučili lekciju na teži način.
Kada sam govorio o favorizovanju loših đaka, tu sam mislio na zaposlene u prosveti. Nije isto završiti filozofiju, sociologiju, fiziku ili IT – ova prva dva fakulteta ne daju mnogo izbora za posao, dok druga dva svakako daju. Upravo zato je bogatim zemljama lako – ako nemaš dovoljno lekara, naprosto ih uvezeš, ali ako živiš u siromašnoj zemlji, imaš interes da napraviš kakvu-takvu intelektualnu bazu kako bi se zemlja jednog dana razvila. Razvijene zemlje su odavno shvatile da novac leži u onome što proizvedeš intelektualnim radom, bilo da imaš sopstvenu bazu obrazovanih ljudi, bilo da imaš od čega da ih uvezeš. Pretpostavljam da nema potrebe govoriti o korelaciji između intelektualne baze u Švajcarskoj, Finskoj, SAD, Kanadi ili Nemačkoj i stepenu njihovog razvoja i standarda. Prve dve zemlje nemaju nešto mnogo sirovina, ali imale su nekoga ko će im razviti sektor usluga i industriju, dok su i ostale tri sasvim dobro uspele uz nešto više preimućstava.
Upravo zato je i bitno da se u školi ne radi za sitniš. Oni koji predaju tvom unučetu u inostranstvu se svakako ne razbacuju mercedesima, putovanjem na Havaje, kilogramima zlatnog nakita i slično, ali svakako da ne moraju da računaju kako da prehrane dvoje dece, dok dvoje ovdašnjoh nastavnika sa dvoje dece moraju da odlično vladaju matematikom, naročito ukoliko ne predaju predmete koji se mogu unovčiti i nekim poslom sa strane.
U obrazovnom sitemu je najopasniji nastavnik koji ne zna posao, koga boli uvo za rad i koji ne ume da predaje, i to sve u paketu. Kada se poboljšaju uslovi u prosveti, u šta spada i licenciranje nastavnika, onda možemo da govorimo o nekom boljitiku. Škole su danas raj za nastavnike-kretene, a kao što rekoh, oni su najopasniji i najveći neprijatelji dece.
Edited by DJ_Vasa, 01 December 2016 - 01:35.