..........
... dedi niti sam morao da potpisujem da sir kupujem na svoju odgovornost, niti sam morao da se zezam sa tim glupostima. Sir je bio prva liga, a žao mi je što ga nisam kupio još više.
Izvinjam se sto vec ovako rano ulecem sa trolovanjem. No podsetio si me na jednu zgodu.
Sredina '70-ih, prijatelj i ja autostopiramo do Dubrovnika i kampiramo. Letovanje. Kako to vec ide, u kampu uhvatimo dve Svabice - devojke letuju bez pratioca. Sad, nakon dan-dva, neki normalniji ljudi bi ih odveli u sator ili u sumu i "standardno" se zabavljali. Al' ja nisam normalan, ja sam Jugosloven i omladinski aktivista, pa ih odvedemo na izlet na Lovcen, da vide Njegosev mauzolej. Nije daleko od Dubrovnika. Odlicno vreme, nigde oblacka, sa Lovcena se cak preko nazire Italija. Drzim devojkama predavanje o istoriji i Njegosu, ove to strpljivo podnose, kad nam se obrati jedan brkati starkelja - doveo ga sin da "obidju vladiku." Pita kojim jezikom govorimo i sta pricamo. Objasnim, a on ce - momci, tako valja! Kad sidjete u Cetinje, stanite [objasni gde], cekace vas moj sin.
Pomalo zbunjeni, sidjemo i stanemo i, stvarno, doceka nas sin i odvede do obliznjeg sela. A tamo starkelja i njegova baba ispred kuce pripremili sto - ej, stari rucno istesan sto i klupe, bez ijednog cavla - sve spojeno drvenim klinovima, bez lepka! - i na stolu domaci sir, prsuta i hleb, paradajz i luk i svasta. Naravno, i rakijica pre jela i vino uz/posle. Mako mila, hrane - sve se topi u ustima.
Jedini los moment - prijatelj ponudi da plati, a starac se uvredi. Kaze, ko ceni Njegosa, pa jos dovede i strance da ga cene, ne placa!
Tako smo se dobro najeli i naslusali lokalne istorije da su mi cak i Svabice oprostile gnjavazu sa lekcijom...
Secajuci se najvise sira (Svabice su izbledele), par godina kasnije stanem u Cetinju tokom jednog "tour of Yugoslavia" motoristickog putesestvija. Pokusao sam da nadjem selo, ali nisam uspeo. Jebiga. Tek sad mi je palo na pamet da se malo zezam sa GoogleEarth i vidim hocu li stogod prepoznati, mada sumnjam.
troll off...