397 replies to this topic

[Ripper]

 

bogotac

[Ne sam Safete]

[MrTwister]

Ja ih samo zbog ovih navijaca ne volim.Dignu mi pritisak kad god ih vidim da ovo rade.

[Rutenka]

I u Sloveniji su ova dvojica mlatarala rukama.

[Ne sam Safete]

Ja ih samo zbog ovih navijaca ne volim.Dignu mi pritisak kad god ih vidim da ovo rade.

Ovo mi je potpuno nebulozno, kao neki zajebani likovi i na kraju tashun- tashun

[Asterion]

 

 

 

[djura.net]

prosto ne znam gde da okacim odlican tekst, a steta da ljudi ne procitaju

 

Piše: Zoran Čutura

Mnogo me je ljudi tijekom proteklog Eurobasketa, ili barem onog dijela Eurobasketa koji je igran u Zagrebu, upitalo kako je to bilo prije dvadeset i šest godina, kada je posljednji put Zagreb bio domaćin smotri najboljih kontinentalnih reprezentacija. Da povučem paralele… I uglavnom bih takva pitanja u startu otklonio riječima: "Malo se tu paralela može povući, osim grada u kojemu se igra, gotovo ništa nije isto". S tim da grad jeste isti, ali se dramatično promijenio njegov mentalitet. Promijenio se i status košarke u tom gradu, a ni lokacija baš nije ista, u "onoj" dvorani, velikoj dvorani Doma sportova već se godinama igra isključivo hokej i tamo više ne stanuje košarka.

Uostalom, i moja je osobna perspektiva vrlo različita, davne 1989. bio sam protagonist Eurobasketa, ove 2015. sam bio gledatelj, i to dijelom u prvom redu gledališta uz parket, a dijelom u omiljenoj fotelji u vlastitoj dnevnoj sobi. I na sve to, kao šlag na tortu, ide bolna biološka činjenica da mi je polovica života protekla od te '89., pa su mi sjećanja maglovita, bez oštrih kontura. Cijeli su dani, tjedni i mjeseci iz tog sjećanja izbrisani, kao da ih nisam ni proživio.

I doista, što je to toliko različito? Što se to, u međuvremenu, izdogađalo? Na širem planu, raspali su se SSSR i SFRJ, dvije države koje su te '89. osvojile medalje, promijenivši geopolitičku sliku svijeta, pa su na njihovim ruševinama, da baš ne evidentiram zgarišta, iako je to zapravo neizbježno na užem, sportskom planu, nastale nove države koje su odmah postale sportska konkurencija jedne drugima i proširile krug kandidata za visoke dometa na svim košarkaškim natjecanjima.

U drugoj polovici osamdesetih (pa i prije, jasno, ali u tome nisam sudjelovao) zapravo su samo SSSR i SFRJ bile neprikosnovene europske košarkaške velesile, osim njih su na planetarnom planu dominirali Amerikanci, i ako bi se među tu trojku ugurao netko četvrti kao osvajač medalja, bila je to senzacija.

Bez obzira na tadašnji potcjenjivački stav Amerikanaca prema svim natjecanjima osim olimpijskih igara, na svjetska prvenstva slali su selekcije koje su ponekad bile tragikomične. Danas je situacija bitno drugačija. Litva i Rusija, nešto manje Ukrajina, Latvija, Estonija i Gruzija, pa Srbija i Hrvatska, nešto manje Slovenija, Makedonija, Crna Gora i BiH. Sami bi mogli odigrati neko natjecanje u formatu kakav se igrao 1989., i kvalitetom blizu današnjim eurobasketima. Tada je na Eurobasketu igralo osam reprezentacija, a danas ih igra 24. Onda sam kao igrač reprezentacije SFRJ na svako natjecanje išao kao kandidat za medalju, i sve osim odličja bilo bi tretirano grandioznim podbačajem, što mi se dogodilo, recimo, 1985. godine. Danas niti jedna od navedenih reprezentacija nema pravo u svoje planove ukalkulirati medalju. Danas je bilo koja medalja grandiozan uspjeh za bilo koju od navedenih reprezentacija.

Promjena države bez selidbe

Ma, i slika svijeta se strašno promijenila, tih 26 godina je ljudski vijek, i u tom su ljudskom vijeku padali zidovi, vodili se ratovi, pa se danas opet, kao što vidimo, dižu novi zidovi na novim doktrinama, a bojim se da se spremaju i neki novi ratovi. Te '89. supruga me posjećivala u hotelu, zamrljana bojom kojom je farbala zidove stana u koji smo se useljavali. Nismo se od tada makli iz tog stana, a promijenili smo državu, društveno uređenje, premijere i predsjednike, postali smo djed i baka, dobili mobitele i kompjutere bez kojih je život nezamisliv (kako smo onda živjeli prije njih?!). Neke su promjena bile željene i dobrodošle, neke su kao po zdrav razum, pa čak i po život opasni virusi, nepozvane i neželjene uletjele u naše živote, najednom, niotkuda.

Nekako mi se čini da je ono pitanje s početka teksta postavljano s namjerom da se izazove nostalgija, ali baš i nisam na tim valnim dužinama. Mislim, svi mi sredovječni ljudi imamo pravo s nostalgijom se prisjećati vremena u kojima smo bili mladi, zgodni, moćni, i smatrali da je cijeli svijet naš i da ga imamo mogućnosti s vremenom polako promijeniti. Promijeniti nabolje. Ni ne znajući kako je i kada vrijeme proletjelo, shvatili smo jednog dana da nam nije ostalo još mnogo, da nismo ništa promijenili; da se svijet mijenjao i promijenio nas. Promijenio nagore. Tja, imamo pravo na nostalgiju. Ali, nije to nostalgija za nekim "boljim vremenima i boljim okruženjem", nego za mladošću.

No, nije to lako objasniti mlađima, koji su čuli bajke o nekim drugim vremenima u kojima se bolje živjelo i o nekoj drugoj, boljoj košarci, da se vratim na osnovnu temu teksta, koja se tada igrala. A koju su imali priliku doživjeti samo na snimkama prebačenim s VHS-a na DVD format, ili fragmentima s YouTubea. Ma, nije bilo bolje, bilo je drugačije, ljudi. A kao što se promijenilo sve, tako se promijenila i košarka. Evolucija ili deevolucija, nije bitno. Polovica tadašnjih igrača, vjerojatno uključujući i mene, danas ne bi prošla selekcije u mlađim dobnim kategorijama i treneri bi ih sućutno potapšali po ramenu: "Sutra ne moraš doći na trening. Idi, sine, veslati. Ili igrati rukomet." Jer tjelesnim kapacitetima ne bi zadovoljavali gladijatorske kriterije današnje košarke.

Razmijenio sam tijekom Eurobasketa nekoliko rečenica s playem makedonske reprezentacije, veteranom Vladom Ilievskim, koji mi je rekao otprilike: "Nije mi najveći problem moje vlastito tijelo, mogu izdržati; veći problem su mi ove nove generacije igrača s kojima se često uopće ne razumijem." A Vlado je mlađi, bitno mlađi od mene.

Cijeli sam svoj životni vijek "tu negdje", blizu košarke, pa sam promjene pratio izbliza. Ali, shvatljivo mi je da prosječni gledatelj/navijač, koji se uključi iz ljeta u ljeto, kad se igraju velika natjecanja, osjeća potrebu prići mi i kazati: "Košarka je bila bolja kad ste vi igrali", ili "Vi biste još mogli igrati u ovoj košarkaškoj konkurenciji." Nije i ne bih. Ali, ovakve govore, kakav sam održao vama, više ne držim na cesti. Ne mogu više, i ja sam izgubio strpljenje, živci su se potrošili.

Poenta priče

I u revijalnom tonu stigoh i do poante priče i kraja Eurobasketa. Predvidiva u svojoj nepredvidivosti današnja europska košarka ponudila je pomalo neočekivano finale Španjolske i Litve. Možemo sad lamentirati nad time tko je, zašto i kako trebao igrati to finale, ali sport je veoma jednostavan u svojoj egzaktnosti i neumoljivosti: uvijek pobjeđuje bolji, uvijek je konačni rezultat na semaforu definitivna potvrda (ne)kvalitete. Lamentacije nad polufinalnom avanturom Bogdanovića u posljednjim sekundama, lošim izdanjem Parkera protiv Španjolaca, promašajem Belinellija za pobjedu Italije protiv Litve, desetak sekundi koje su manjkale Grcima da preokrenu tekmu protiv Španjolaca, sustavom natjecanja koji je uvijek nekome majka, a nekome maćeha, kosturom ždrijeba koji nekome otvara, a nekome zatvara vrata – besmislene su. "Hic Rhodus, hic salta", izguglajte antičku poslovicu koja kaže: Bitno je biti najbolji onda kad treba biti najbolji. Ostalo se ne računa. Španjolska i Litva su to uspjele, osigurale su Rio, i najsjajnije medalje.

Posljednjeg dana programa Francuzi su osvojili utješnu nagradu, brončanu medalju. Utješnu jer su bili prvi favoriti turnira, ali su ih, vraćajući im na sličan način za prošloljetni poraz na SP-u u Španjolskoj, Pau Gasol i društvo udaljili od zlata. Srbiji je time ostala "drvena medalja", iako su odigrali dobar turnir. I četvrto mjesto je fini rezultat (oh, što bih ja sad dao za četvrto mjesto Hrvatske!), ma što u Srbiji mislili o toj konstataciji. Možda su izgubili od Francuza jer su imali dan manje za oporavak i pripremu nakon polufinala. Možda… Finale je, pak, bilo nekako… antiklimaktičko. Poslije svih onih utakmica odlučenih jednom loptom, jednosmjerna finalna utakmica bila je malkice razočaravajuća, dominacija Španjolaca i MVP-a Gasola (dugo nije bilo uvjerljivijeg MVP-a!) baš i nije bila ludo zanimljiva za gledanje. Što da se radi, nije prvi put. I, kako se ono obično kaže na kraju? Doviđenja do 2017., vidimo se u… Vidimo se negdje, jer će domaćin idućeg Eurobasketa biti određen tijekom prosinca. Vidimo se, onda, za početak, u Fibinim kancelarijama.

 

[mfmilan]

http://www.youtube.c...h?v=Hu04yiJCOSQ

 

Nepristrasno.

Edited by mfmilan, 23 September 2015 - 13:34.