Nisam prisutan na društvenim mrežama; ta vrst komunikacije mi je oduvijek bila naporna i strana (uopće relativno malo vremena provodim na Internetu), smatram da oduzima vrijeme, te da se sve bitno može razmijeniti tradicionalnim metodama komuniciranja: telefonom, emailom i poštom. Naravno, zbog primarno poslovne promocije, ali i izvjesne taštine koja je svojstvena mojoj struci, već dugo održavam web site, na kojem su klijentima osim mojih radova, dostupni i kontakt podaci.
Čim sam se vratio u Belgiju, nazvao me poznanik, kolega po struci, kojeg nisam vidio godinama, a koji se nedavno preselio iz NL u Antwerpen. Poželio je da se nađemo, a ja sam ga brzopleto pozvao na ručak (prva dama i studentica su bile u Parizu). Radi pojašnjenja, gospodin je Gruzijac, koji se u EU doselio prije više od 20 godina.
Moj prijatelj je poziv odmah prihvatio i usto pitao može li dovesti sa sobom još Gruzina. Bien sûr, rekoh, istog trena zgrožen slikom šestorice gladnih, brkatih Gruzina, koji pred portirom u prizemlju iz sveg glasa pjevaju, sve onako u čerkaskama.
Naravno, ta slika je bila pogrešna – moj prijatelj je sa sobom doveo sina koji je nedavno upisao studij fotografije pri akademiji na Bozaru - više Francuzića, nego drčnog Kavkasca.
Što se objeda tiče, prekršio sam sva pravila: priredio sam gruzijske kinkali, ciparski haloumi na žaru i pašticadu. Vrlo dobro znam da se gostima ne nude jela njihove nacionalne kuhinje, no nisam izdržao: kinkali sam napravio prema tradicionalnom receptu, sa kimom i tucanom (nipošto ne mljevenom) alevom paprikom, bez češnjaka i s puno crnog papra; sa tijestom sam se nagnjavio. Znao sam da će mi prijatelj oprostiti nesavršenosti u pripravi, a sve sam nastojao kompenzirati krunom dalmatinskog kulinarstva – pašticadom.
Treba spomenuti, i moj gruzinski prijatelj i ja smo se davno 'našli' više oko kuhinje, ne toliko na arhitekturi. Uz to, čovjek voli espresso, pa smo s velim kavopijskim (i inženjerskim) žarom montirali i testirali moj novonabavljeni Saeco espresso automat.
Neuobičajeno za ex-Sovjete, N. mi je kao poklon donio nekoliko ploča (vinila) gruzijske vokalne glazbe, a uzdržao se od gruzijskog 'konjaka' i kahetinskih vina. Uz ručak, koji je potrajao 2 sata, pa se pretvorio u večeru, pili smo Sanpellegrino, a poslije finu kavu iz Axuma.
Svojevremeno, jedan od mojih mitskih splitskih barba, koji je šezdesetih bio u posjetu kolijevki socijalizma, vratio se sa gomilom ploča gruzijskih zborova, Rustaveli i sl., i od tad je, poput brojnih splitskih čudaka, na opći užas hodao uokolo i tvrdio da je gruzijsko zborsko pjevanje superiorno dalmatinskom klapskom.
Elem, na našem ručku se razgovaralo o kuhinji, belgijskoj, gruzijskoj, francuskoj... o začinima... i o filmu. O gruzinskim redateljima u SSSR-u, o suvremenoj gruzijskoj kinematografiji, te najvažnije – o kulinarskoj kinematografiji. Ti razgovori, koji su se nastavili i slijedećeg dana, ponukali su me da pokrenem novu forumsku temu, koja bi mogla korespondirati sa postojećom 'Kulinarskom literaturom', a koja bi privukla i forumaše s PDF-a 'Film', za koje se nadam da će osim filmske erudicije pokazati i nešto sladostrasnih, gurmanskih apetita.
Za početak, evo trailera za gruzijski film „Zaljubljeni kuhar (1996)“
Imam pozamašnu filmoteku filmova o uživanju u hrani, kako igranih, tako i dokumentarnih, pa i tu arhivu mogu, i želim dijeliti sa zainteresiranim kolegama. Do tada - o Gruziji, njihovom joie de vivre i činjenici, da se ne mogu sastati četiri Gruzina, a da ne padne pisma.