Ove godine 11. jula navrsava se 20 godina od najmasovnijeg zlocina na europskom tlu poslije Holocausta, naime zlocina genocida u Srebrenici. Tada su vojne snage srpskih pobunjenika iz Bosne i Hercegovine, uz asistenciju Ujedinjenih nacija, sistematski pogubile preko 8.000 bosnjackih djecaka, odraslih muskaraca i staraca. Mrtva tijela su naknadno zatrpavali u primarne, sekundarne i tercijerne masovne grobnice, kako bi zataskali zlocin, te deportirali preko 60.000 Bosnjaka sa okupiranog teritorija i time zaokruzili projekt “Republike Srpske”. Za to je bila potrebna ogromna logisticka sistematika i organiziranost. Tu takodjer ne smijemo zaboraviti da je Medjunarodni sud pravde osudio Srbiju da nije sprijecila zlocin genocida u Srebrenici, zasticenoj zoni UN-a.
Da bi obim tog zlocina bio jasniji, pokusat cu ga prikazati kroz brojke:
Tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, zivot je izgubilo oko 100.000 ljudi. Iz cega slijedi, da je svaki 12. ubijeni covjek tokom cetverogodisnjeg rata, ubijen u Srebrenici jula 1995. godine! Od ca. 67.000 ubijenih Bosnjaka, ca. 35.000 bili su civili, iz cega slijedi, da je svaki cetvrti civil/nenaoruzani Bosnjak ubijen u srebrenickom genocidu.
Ono sto povodom ove tragicne godisnjice zelim diskutirati jeste odnos spram zlocina genocida u Srebrenici, kao i poukama koje mozemo izvuci za buducnost.
Cesto puta iz Srbije u vezi Srebrenice regionom odjeknu floskule tipa “zeli se na cijeli srpski narod staviti zig ‘genocidnog naroda’” i slicno, kao i druge izjave, koje se uvijek kolektivno odnose na srpski narod, a nikada na same zrtve genocida, cime se pokusava legitimirati negiranje pocinjenog zlocina genocida.
Zelim podvuci sljedece:
Genocidni narodi ne postoje i u regionu se taj apsurdni termin upotrebljava iskljucivo u Srbiji i to u sluzbi i kontekstu negiranja zlocina genocida. Jedinu odgovornost za pocinjeni zlocin genocida snose vlasti koje su ga planirale i sprovele u djelo, kao i pojedinci koji su bili karika u zlocinackom lancu izvrsavanja. Narodi nikada ne mogu biti kolektivno krivi! “Jer tamo gdje su svi krivi, niko nije kriv.” (Hannah Arendt).
Volio bih kroz diskusiju cuti razlicita misljenja, koja bi po mogucnosti isla u pravcu odgovora na sljedeca pitanja:
1. Sta je svrha negiranja zlocina genocida?
2. Zasto oni koji ga negiraju, polaze od toga, da se pri diskursu o zlocinu genocida u Srebrenici radi o zigosanju srpskog naroda (koji kao takav fakticki ima isto onoliko sa zlocinom genocida u Srebrenici, kao i norveski fjordovi), a ne o bosnjackim zrtvama odnosno prevenciji tog zlocina u buducnosti?
3. Kako to da se Nijemci ne osjecaju zigosanima, kada se spomenu zlocini nacista? Nijemci se danas u svakom smislu distanciraju od nacista, nacisticke Njemacke i sveukupne popratne ideologije. Kada neko spomene Holocaust, oni ne smatraju da ih neko zigosa. Naprotiv! Koje pouke se mogu izvuci iz primjera Njemacke?
4. Sta mozemo uraditi, kako bi u buducnosti sprijecili zlocin genocida u nasem regionu?