Da bi "kupili" neko ostrvo potrebno je da dobijete nekih 50 dozvola. Posle toga po nekom Grčkom zakonu ste ograničeni koliko uopšte možete da gradite na ostrvima. Po jednoj takvoj računici je jedan arapin došao do gorkog saznanja da na svom ostrvu može da sagradi samo jedan objekat veličine 250 kvadrata. Ko je lud da gradi infrastrukturu za tako mali objekat. Na stranu to što taj arapin želi da mu samo kupatilo bude 100 kvadrata . Zatim tu je zakon po kome su sve plaže javne što znači da ti kupiš ostrvo a ja imam prava da dođem brodom i koristim tvoju plažu.
To je više kritika Merkelove za propuštenom šansom. Grci su zamrsili svoje zakone do te mere da sami sebi ne daju da napreduju. Inače oni imaju 6000 nenastanjenih ostrva od kojih 3000 može da se iskoristi za ovaj vid investicija. Ali problem je u njihovim zakonima. Cene ostrva su različite, idu od par miliona do par stotina miliona evra, zavisno od lokacije i veličine. Ali niko neće kupovati ostrvo da bi se hvalio da ima ostrvo, nego hoće da gradi na njemu tako da bi korist Grčke bila mnogo veća od same cene koštanja ostrva.
Prodaja ostrva bi bila samo deo resenja. I ne samo ostrva vec mozda jos nekih drugih nacionalnih bogatstava : recimo davanje koncesije za Partenon na 20-30 ili 50 godina i ts. Drugi deo bi bio pokretanje privrednog rasta, da se onaj "kolac" koji se oporezuje poveca : jer merama stednje drzava uzima sve veci deo kolaca, koji , medjutim, postaje sve manji! Treci deo bi bio reprogramiranje dugova - kako bi se omogucio nesmetan razvoj onog drugog ( tj. pokretanje privrednog razvoja). Eto, igrao sam se malo ekonomskog eksperta , ali ovi predlozi mi izgledaju logicni, razumni i realni.