Jedan Dan sa Parking Servisom
Subota, 20 sept. 2014. Beograd, ulica Narodnog fronta, nedaleko od porodilišta ali nema veze s djecom.
Automobil s crnogorskim registracionim oznakama je propisno parkiran u drugoj zoni, još u petak veče i poslata su dva sms-a da bi se platio isti za prva dva jutarnja subotnja sata. Između 9:30 – 9:45 h istog jutra silazeći do automobila – njega nije bilo. Pored opcije da je ukraden, javlja se i kasnije potvrđuje opcija da je odnešen 'paukom'[1] na parking za oduzete automobile koji se nalazi u Bloku 42, preko puta buvljaka a iza tržnog cetra Delta. Razlog za oduzimanje i odnošenje vozila su neplaćene parking karte iz nekog prethodnog dužeg perioda (ne znam tačno koliko), koji je dobijen putem telefonskog razgovora s ljubaznom gospođom iz dotične firme kao i informacija da auto može biti preuzet sa parkinga na kom se nalazi pod uslovom da se u cjelosti izmire dugovanja što može biti učinjeno i na licu mjesta.
S obzirom na (dez)informacije koje imam oko imanja/nemanja prava da se vozila oduzimaju na ovaj način zbog ovakvih razloga, odlučim da prije negoli preuzmem vozilo, posjetim policijsku stanicu i prijavim slučaj – kao vid 'krađe' vozila jer sam potpuno ubijeđen da nemaju ovlašćenja da odnose auto (moja ubijeđenost ne garantuje i tačnost toga, jer, kako nisam pravnik niti detaljno poznajem zakone i propise) najo on ni na koji način ne remeti saobraćaj. Na tvrdnju da želim da prijavim krađu vozila, policijski službenik pita: „da li sam svestan da podnosim lažnu prijavu?“. Meni se čini da jesam, i mislim da nije lažna, iako znam ko mi je 'ukrao' auto. Ali, nakon 'ljubazne' molbe da napustim kancelarije i sačekam u prizemlju policijske stanice, nakon skoro sat vremena bivam pozvan da se vratim u istu i 'dam izjavu' jer je to jedino što može po tom pitanju da se uradi. Kako je subota, mogu da dodjem u ponedeljak za izjavu. Iskreno, ne znam šta davanje izjave znači – vjerovatno ništa. Vjerovatno je moguće doći u policiju i dati izjavu da 'mislim da će Izraelci zauzeti Gazu' ili da 'sam neosnovano i danima praćen od tajnih službi naše zemlje' – tako da me ni ova data izjava ne čini ništa manje ludim ili hipohondričnim nego ove dvije iz primjera. Ali, kad već ne može prijava krađe, onda može izjava. Šta će čovek, valjda smo svi takvi – kad ne možemo da dobijemo ono što hoćemo, hoćemo ono što možemo, makar.
Već je uveliko prošlo 14h, istog tog dana i teški i tmurni oblaci se bijahu nadvili nad stanicom policije kao da se nešto i tako dešava – a kasnije sam shvatio da im je samo namjera bila da skinu sloj prašine sa nekoliko old-tajmera parkiranih u dvorištu obližnjeg muzeja automobila. A ta slika me i navela na pomisao da mi danas dan prolazi u znaku parkinga i automobila...nekako sam ih više primjećivao nego ikad, iako nam ih je grad pun – rekao bi čovek da ih ima više negoli ljudi...ali, ajd sad ... dok je kiša sve jače i jače padala, osvježavajući vazduh i onemogućavajući taxi dispečera da mi 'dobavi' automobil koji bi me odvezao do 'bloka 42' i već sad ozloglašenog parkinga, prigušena svjetlost malog pub-a me navede da se tu kratko sakrijem i sačekam da se pljusak sam od sebe obuzda uz malo, strano i hladno pivo. Kako obično biva, jak pljusak ne potraja dugo, te se i želja za taxijima po gradu smanjila, pa samim tim lakše i ja dođoh do jednog koji me sa zadovoljstvom odbaci do mjesta za primopredaju.
Veliki plac, žicom oivičen sa kapijom dobro učvršćenom i čuvarevom kućicom tik uz nju me nedvosmisleno podsjećao na filmove o zatvorima – samo gomila automobila koji se mogu vidjeti i omanji, postariji čuvar koji je umjesto puške imao samo obris osmjeha, me razuvjeriše. Nakon par riječi dobrodošlice razmijenjenih 'preko mreže' u bukvalnom smislu, kao da stojimo u različitim državama od kojih je jedna Sjeverna Koreja, razumjeh da sam došao nakon radnog vremena (koje je, inače subotom do 15:00). Bilo je 15:30.
Da razjasnim samo – svjestan svoje želje da se žalim, tužim i kukam na nepravdu i šta sve ne, ali, takođe sam vrlo dobro svjestan da kazne kako saobraćajne tako i životne kad tad dođu na naplatu, na mostu ili na ćupriji, pitanje je samo. Prihvativši sve to, iako nevoljno, spreman sam da se odreknem novca na ime plaćanje dažbina da bih opet bio bogat u onom staro-narodnom smislu: onaj koji nije dužan. Tako da, povinovan neumoljivoj sudbini državnih i drugih manje ili više državnih aparata, pomislih da mogu da platim svoje dugovanje, preuzmem svoj auto i nasvatim za, takođe svojim, poslom. Ali...nijedna priče se ne bi ni pričala a kamoli pisala kad ne bi imala ono jedno 'ali'...
Već je prošlo 16 h, kiša, iako skoro nevidljivo, sipi i ekranizuje dotičnu sliku – čovek s jedne strane ogromne kapije, sa rukama na kukovima, bezizražajno gleda u svakom pravcu toliko kratko kao da ga je strah od mogućeg odgovora tišine i olupina automobila i isto tako skoro bezličnog čuvara koji je tu jer 'čuva' i nema veze nikakve sa dotičnom firmom, njihovim načinom poslovanja i jedino pod uslovom naredbe 'odozgo' smije nekog da pusti unutra ili van kapije. Da je neko mogao da fotografiše ovo iz neke približno ptičije perspektive – bilo bi jasno zašto slika vrijedi hiljadu riječi.
Raznorazni pozivi upućeni ka 'ljudima koji završavaju' stvari, te odlasci s jedne strane grada do druge u potrazi za poslovnicam firme nisu donijele ništa više od nepotpunih i čudnih razgovora sa čuvarima prostorija dotične firme. A to je vrlo prijatno iskustvo – vrlo uljudni i vrlo vrlo vrlo neupućeni u ono što se dešava. Jedinstven odgovor je: 'radno vrijeme je....' propraćen sa sporim podizanjem ruke u smjeru ulaznih vrata na kojima jasno piše taj podatak. Pomislio bi čovek da su se dogovarali. Kao koordinisani prestupnici zakona, koji štite jedan drugog.
Već je pao mrak, kiša polako prestajala da pada, umor se javljao kao i rezignacija i nemoć. Sa više strana je potvrđena informacija da se automobil može preuzeti tek u ponedeljak, kada dotični počinju da rade, jer su u subotu popodne i nedelju na kolektivnom odmoru na Sejšelima ili na Marsu ili ne postoje. Tako stvari stoje.
Za prekšaje koje praviš neplaćajući parking (što je vrlo diskutabilno da li je legitimno da ga na ovaj način naplaćuju, ali ajd da pretpostavimo da jeste) ti pored toga što moraš da platiš kazne ili doplatne karte ili kako se to čudo već zove, moraš i da izgubiš dva dana. Da, jeste neradna ali to su dva dana. I to važi za sve strance (šta ćemo sad, auto sa MNE oznakom je isti kao onaj sa NL ili F). Posao može i mora da trpi. Putovanje će da sačeka. Beograd je pun hotela, hostela, napuštenih kuća, mislim...kako ne možete da se snađete. Jeste, kiša je, ali dajte, budite malo inovativni, nemojte uvijek misliti da sve ide kao podmazano i brzo i odmah. Mislim, da li ste stvarno mislili da možete da platite kazne za svoje postupke i izvučete se samo sa tim? Ma dajte. Kod nas vas prevaspitavaju i kažnjavaju kao roditelji malu djecu. Ako si previše koristio računar – e sada, dva dana bez njega i tačka. Tako i ovdje – edukacija u višem obliku. Zbog nesavjesnog parkiranja nemate automobil dva dana. Ne interesuje nas što ste naumili da putujete dalje. Što su u automobilu stvari vrijedne i bitne za posao zbog kojih se uostalom i došlo u Beograd. Ne, ne možete doći do njih i morate ispaštati za svoje grijehe – onoliko dugo koliko se nama ne radi. Za sada je to, na sreću ili nesreću samo dan ipo.
Noć je pala na zadovoljstvo mnogih. Pretpostavljam da je čuvarima svejedno, ali nekima je potreban san kao bijeg u stvarnost u kojoj možeš da voziš i tuđe automobile.
[1] kako ono reče plavuša iz vica: „Razumijem da roda donese dijete, ali da pauk odnese auto, e to ne razumijem nikako“