Jump to content


Photo
- - - - -

Nevidljivost beskonačnog svemira.


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
7 replies to this topic

#1 Vujić95

Vujić95
  • Members
  • 176 posts

Posted 27 July 2014 - 21:30

Pa kao što sam ovde nekim licemerima i nagovesti, da ovako nešto potpada pod jednu mistiku podložnu naknadnim objašnjenjima, pa, sada se i oficijalno nazire takav problem. (Vest od 11.07.2014 od Daily Mail-a istraživača Džuna Kolimejer, Bendžamin Openhajmer i Čarls Danfort iz Centra za astrifiziku i astronomiju Univerziteta u Kaliforniji što se nadam da će ih SCHRODINGER priznati u naučnike). Oni inače taj problem (svetlosti) nisu imali na svom spisku, ali, ima nas koji smo to i te kako imali u vidu!
Normalno sam se već bio opredelio da čekam ove nove (jače) teleskope za potvrđivanje nekih stvari, ali eto, i HABEL ispade za neke stvari na zadovoljavajućem nivou. Pomoću njega se ustanovilo da neke stvari izgleda i nisu onakve kakvim ih vidimo. Na prvom mestu se može postaviti taj čuveni problem osvetljenja svemira. Inače pojam koji između ostalog sprečava poimanje neograničenog svemira. Neograničeni svemir bi zapravo morao biti dosta svetliji!?
Pa sad. Odakle bi se kod ovako nečeg najpre moglo početi? Možda čak i od filozofije razvoja našeg i što čijeg 'vida'! Naravno oko jedne takve 'vidne' praktičnosti. Mi inače zapažamo različite evolucije razvijanja spektralnog opažanja. Direktna i indirektna prikupljanja informacija okruženja su zastupljena. Većina življa, pa i mi, imamo indirektni način dobijanja informacije. Dok to slepi miševi rade na dosta direktniji način. Oni u principu informaciju ne moraju da čekaju, oni je stvaraju. Pa sad, u ranoj evoluciji gotovo, ako bi me neko pitao, da ne bi ni mogao reći za koji princip 'vida' da bi se čovek opredelio (filozofija)! Mi sada konkretno gledamo pomoću svetlosti koje tek treba da ima da bi po tom pitanju bili uspešni, a svetlost se događa pukom slučajnošću. Tu je u pitanju jedna mala varijacija 'elektrona' i bi svetlo koje dolazi i odlazi, a mi opet molekularno i elektronski tu svetlost obrađujemo pomoću 'oka' i mozak stvara 'dosta prijatan' spektar informacije. Možda bi to mogli odrediti i za najvećim užitkom koji uopšta imamo. Počastvovani smo takvim vidom, a mogao je on biti i drugačiji i smatram ga apsolutno zadovoljavajuće funkcionalnim. Možda eto samo da ne bi posegao za kategorijom preterane pouzdanosti takvog jednog vida, mada semože primetiti da se današnja nauka gotovo isključivo oslanja na takvu kategoriju.
Mi ono što vidimo, to služi nama, a ne opštim fizičkim principima i tu je svetlosna informacija možda i glavni kamen spoticanja. I ja sam ovo kao problem pre par meseci i najavio obećavši objašnjenje 'nevidljivosti beskonačnog svemira' pošto se zaključilo da bi jedan neograničeni svemir morao biti mnogo svetliji. Svemir je dakle po skorijim merenjima, koja je HABEL omogućio, dovoljno osvetljen. Dakle, ono što sam i naumio, treba objasniti 'nevidljivost'! Sa jedne strane sad imamo da instrumenti govore sasvim nešto drugačije od onog što mi vidimo. Počev od 'pozadinskog zračenja', pa evo i sad u dosta većoj meri 'jonizovani vodonik' u među galaktičnom prostoru koji ukazuje na prisustvo mnogo veće svetlosti u odnosu na ono što mi vidimo. U ovakvoj situaciji bi već morali da počnemo da se razmišljamo oko našeg vida, pa samim tim i oko nekih fundamenata po tom pitanju. Moj 'model' razmatranja, u biti model sa konotacijom da se prostor krivi oko mase. Nešto o čemu je priče već bilo. Naprosto nalaže da se Veliki prasak nije mogao odviti bez variabilnosti, pa i svaki drugi bi takođe imao variabilnost, što bi ja nazvao 'momentum Velikog praska, a ne nečim determiniranim' koji bi mogao dati popriličnu raznovrsnost. Počev od dominantne kreacije i sporedne(ih) simetrija, pa do dominantne konstante i uzroka i mehanike (motorike) samog Velikog praska, pa i, ako bi mogao da uzmem za pravo, najavljenog viška nevidljive svetlosti oko čije prirode se inače još veća...

Opredelio sam se inače da ovo okačim u delovima. Tako se to lakše čita, a i nisam sve završio. Nisam mislio da će ovo ovako brzo da me strefi.

Edited by Vujić95, 27 July 2014 - 21:54.


#2 Nimrod

Nimrod
  • Members
  • 2,514 posts

Posted 28 July 2014 - 13:23

:krsta:



#3 Vujić95

Vujić95
  • Members
  • 176 posts

Posted 29 July 2014 - 09:30

:krsta:

Evo ti pa se krsti. A nisi ti inače toliko glup za ovakve stvari! Ovo je inače kopija iz novina.


Univerzumu nedostaje svetlost

11.07.2014. - 23:26

35

Instrument na teleskopu Habl je otkrio da nedostaje čak 80 odsto ultraljubičaste svetlosti iz univerzuma.

Količina svetlosti koja se emituje iz jonizovanog vodonika u svemiru je samo deo onoga što bi u stvari trebalo da postoji.



“To je kao da se nalazite u velikoj jarko osvetljenoj prostoriji i vidite samo nekoliko sijalica od 40 vati. Odakle onda dolazi sva ta svetlost? Nje nema na našem popisu”, rekla je Džuna Kolmajer sa Instituta za nauku Karnegi u studiji objavljenoj u žurnalu “The Astrophysical Journal Letters”.


Naučnici su istražili tragove vodonika u prostoru između galaksija.


Kada su atomi vodonika izloženi ultraljubičastoj svetlosti sa velikom energijom, oni se od električno neutralnih atoma pretvaraju u naelektrisane jone.


Na njihovo iznenađenje otkrili su postojanje mnogo većeg broja ovih jona nego što bi to moglo da se objasni izmerenom količinom ultraljubičaste svetlosti u univerzumu.


Interesantno je to što ova nejednakost postoji samo u “obližnjem delu svemira”.
Za transformisanje neutralnog vodonika u jonizovani vodonik neophodni su jonizujući fotoni koji potiču od kvazara i navrelijih mladih zvezda.



Kvazar je kosmološki izvor svetlosti koji prividno izgleda kao obična zvezda s vrlo izraženim pomakom prema crvenom delu spektra.


Jonizujuće fotone iz mladih zvezda uglavnom apsorbuje gas u njihovim galaksijama, pa su naučnici izbrojali poznate kvazare i ispostavilo se da je on mnogo manji od količine koja je potrebna za proizvodnju svetlosti koja je mogla da stvori tako veliku količinu jona vodonika.



Do sada je izbrojeno više od 100.000 kvazara.


“Ako izbrojimo sve poznate izvore ultraljubičastih jonizujućih fotona, dobijamo pet puta manji broj. Nedostaje nam 80 odsto jonizujućih fotona i pitanje je šta se sa njima desilo. Fascinantna je mogućnost da oni potiču od nekog nepoznatog izvora”, rekao je Bendžamin Openhajmer iz Centra za astrofiziku i astronomiju Univerziteta u Kaliforniji.

#4 Vujić95

Vujić95
  • Members
  • 176 posts

Posted 31 July 2014 - 11:34

:krsta:

Evo malo preturah po mojim postovima i na moju žalost baš nigde eksplicitno nisam naveo da je u pitanju svetlost koja se ne vidi. Pa dobro, navodio sam na to da treba objasniti 'nevidljivost' nečeg što po svemu sudeći mora biti vidljivo. Jednom od članova ovog foruma sam inače naveo da bi trebao da se zamislo oko diferencija konstanti po osnovu dodatnih univerzuma i da je tu problem. Dakle, ako bi se uhvatili za mogućnost 'multiverzuma', što i postaje dominantno poimanje u skorije vreme, sa rezličitim Velikim praskovima. Da tu u osnovi možemo da očekujemo različite konstante 'elektrona'.
U ovom postu ću samo malo u suštini da navedem ovaj problem, a u nastavku teme bi konkretnije objasnio neke stvari.
U biti na Velike praskove ne bih gledao na deterministički način, već kao na puku slučajnost u nekom momentu. Taj momenat elektronu može da prenese konstantu koja je za naš univerzum i inače aktuelna, nekih 270'000 km/s, a opet postoji mogućnost da drugi praskovi daju veće ili manje naboje. Prasak koji elektronu prenese nekih 400'000 km/s, primera radi, povlači za sobom niz drugih faktora. Masa tog elektrona je dakle veća, svetlost u celom sistemu bi izbijala na nekih 500'000 km/s, a poenta bi bila da mi tu svetlost nismo u stanju da obradimo pomoću našeg vida. Naše 'oko' preređuje, ustvari je predodređeno na obradu 'elektromagnetnog' talasa i energije u tom talasu, pa ako mogu tako da kažem, da mi bukvalno vidimo ono od čega smo i nastali (naših 300'000 km/s). Elektronski naše oko, pa i ostala optika pomoću koje pravimo spektar, nisu u stanju da gledaju nivoe koji odstupaju. Prosto se to ni talasno, a ni efektivno ne uklapa. Talasno zato što je svetlost talas, a efektivno zato što je svetlost i čestica. Jedno od ovo dvoje, a možda i oboje mi ne možemo da modifikujemo kad smo na nižem intenzitetu, pa vrevatno kad bi bili i na višem intenzitetu da je problem isti.

Tako da ja generalno mislim da svetlosti ima na pretek u svemiru, pa još pogotovo u beskonačnom i ona je tu. To je sada pomoću HABLA, nadam se, i dokazano.

Ovo je inače samo ukratko suštinski segmenat od onog što spremam. Imam još malo nekih stvari da nadomestim. To ću ovih dana.


#5 Vujić95

Vujić95
  • Members
  • 176 posts

Posted 12 August 2014 - 19:03

Pa evo ako bih nastavio sa jednim delom gde ću malo bolje da predočim šta i kako mi nešto možemo da primetimo kao informaciju i šta u tom pogledu ne moramo ni da očekujemo da može da bude očevidno, pa i varijacijama u Velikim praskovima. Eto, jedna od primetnih varijacija bi bila podela na 'materiju' i 'antimateriju' stim što se ne bih složio sa mogućnošću da svaka čestica ima i svoju antičesticu negde u svemiru. I u biti se dolazi do nekih četiri, pet mogućih simatrija, mada je ova naša (narušena simetrija) u kojoj mi doživljavamo 'kreaciju' dominantna. Pa sad, to je jedna od stvari koje ukazuju na to da je Veliki prasak imao jednu vrstu određenosti. Praktično bi moglo da se uzme da je 'tvar' Velikog praska bila u svojevrsnoj rotaciji. Defakto, rotaciji koja se pripisuje i crnim rupama. I da ne bi bilo dileme, ja inače ni nisam pristalica teorije inflacije i smatram da su neki rezultati, između ostalih 'pozadinsko zračenje' i 'ubrzavanje udaljavanja' galaksija na osnovu crvenog pomaka, jednostavno i previše paušalno dovedeni u vezu sa teorijom inflacije svemira, a ovo što pišem bi u tom smislu trebalo da napravi neke pomake. Nekako mi, i, inače više prija i logičnije dođe večno stanje svemira gde bi u tom sklopu dolazilo do Velikih praskova što bi ih ja po mernoj jedinici nazvao 'univerzumom'. Terminološki, rekao bih, fale neke komponente po pitanju nečeg beskonačnog i ovog što mi vidimo i doživljavamo. Pa dobro. Dakle, 'univerzumski' pojam proizilazi iz pojma Velikog praska stim što bih ja tu početnu 'tvar' rezložio na malo drugi način od do sada prihvaćenog pojma beskonačne gustine i temperature nečega u ničemu. I pri tome se ne bih preterano oslanjao na ono što vidimo. Primera radi, ono što ne vidimo može da bude dosta krupnije, a ne moram pri tom da podsećam na evolutivnu funkciju našeg očnog zapažanja. I evo u zadnje vreme se menjaju i teoretska poimanja crnih rupa. Ja bih taj fenomen za početak malo razložio. Dakle u pojam možemo da uzmemo kategorične crne rupe, koje su zapale u nepovratni singularitet i nebeska tela koja jednostavno rade na drugačijoj svetlosnoj osnovi, a isto se stavljaju u koš sa crnim rupama. Kategorične crne rupe inače uglavnom zauzimaju centre galaksija i u biti se ni ne zna kako su one nastale kao tolike. Mada bi mnogo prostiji stav bio kada bi se prihvatilo da su one kao takve preostale posle Velikog praska. A i inače čisto sumnjam da je kod Velikog praska sve otišlo u param-parčad. Pristalica sam scenarija da masivni singulariteti pod velikim težinama mogu (moraju) da kolabiraju i da se subatomski u dobroj meri dezintegrišu. Ovaj princip sam na forumu krstarice pod naslovom 'Veliki prasak u potpunoj tami' malo detaljnije opisao. U biti, kada je osnova postavke da gravitacija gura na dole i ako se prostor krivi oko mase, onda se dolazi do scenarija implozije (kolapsa) jednog takvog singularnog masiva. Interakcija energije, naravno, poprilična i u suštini bi tu za momenat morao da se pojavi i bukvalni vakum koji je oslobodio subatomski faktor. U principu bi se kod Velikog praska moglo pričati o 'deploziji'. 'Imlozija' je poimanje spoljnog prtiska sa manjim otporom iznutra, eksplozija je inače uobičajna struktura, dok deploziju kao obradu možda samo u slučaju Velikog praska i crnih rupa možemo uzeti u obzir. I crne rupe se u zadnje vreme spominju kao nešto što može da eksplodira, mada mislim da je smer punjenja obratnog dejstva. Pa kao i kod Velikog praska ako se zamisli da on ni na koji način nema jasno opredeljenje kad i što bi se dogodio, ili ako uopšte!.....

#6 Vujić95

Vujić95
  • Members
  • 176 posts

Posted 13 August 2014 - 20:24

....Moje mišljenje je da se oko Velikog praska pravi jedna pogrešna predstava po poitanju celog jednog takvog sklopa. Pa eto, tipa da je to bilo nešto mnogo svetlo, mnogo toplo i mnogo nabijeno, mislim na samu tvar početnog stanja. Kao da je se tu nešto krčkalo i tako nekakva 'plazma' i da je ona iz dosade sebi dala inicijalizaciju da nešto mora da se dogodi?? Pa šta znam, u mojoj strukturi bi ipak jasno moglo da se kaže gde je šta. I samo totalno iracionalno bi mogao da počnem da zamišljam da pre praska ničega nije bilo, pa ni prostora. Pa, s tim što ja uzimam za relevantno da je prostor dominantna pojava u beskonačnosti svemira i da supstanca potpada pod njegov uticaj, pa tako da bi se to dvoje moglo razraditi u nekom dualizmu. Pa čak i kod inicijalizacije Velikog praska. Za moj pojam ovaj naš prasak nije ništa specifično i naravno kao što sam i nagovestio, mislim da nipočemu ne možemo zaključiti da ih nema više i onda bi to bio neki prost princip sažimanja. Stanje tvari praska može da bude kao kategorična crna rupa nekih od galaksija. Uslovni singilaritet bez događaja i sa solodnom rotacijom. Stim što bi ta crna rupa bila poprilično veća od ovih što su po centrima galaksija. Pa i verovatno toliko velika koliko bi bilo nešto kad se sabere cela vrednost vidnog univerzuma u singularitetu. Što bi bilo znatno veće od neke beskrajno male tačke u koju ja jednostavno ne mogu da poverujem. Dakle singularitet sa ogromnim subatomskim tovarom koji je pod popriličnom rotacijom. U toj rotaciji naravno ima trenje sa prostoram i to sa prostorom koji daje ogromno dejstvo težine, pa samim tim i energije. Pa sad, ni ovde nema nekog preteranog faktora koji bi značio što i zbog čega bi moralo da dođe do kolapsa crne rupe. Može biti da jednostavno iznutra nije izdržala težinu, da je došlo do poremećaja centrične strukture i da je pod silnom rotacijom i težinom došlo do disbalansa jednog takvog kolosa od crne rupe. I tu se može uzeti poimanje 'momenta'. To je dakle pitanje momenta kada će to da se desi i verovatno da je kao faktor bitan i momenat rotacije. Eto da se to desi na momentu od 200, 270, 350, pa možda i na 500 hiljada kilometara u sekundi. Ovaj naš prasak je izbio na tih, možda malo više od 270'000 km/s, pa mislim da je elektron povukao tu liniju naslednosti. Mada je isto pitanje koliko fragmenata je ostalo u rotaciji spoljnog dela 'tvari' koje je možda bilo i brže, a i linije tektonskog raspadanja celog masiva mogu biti različite. Tako da ima tektonskog raspada koji uključuje da različiti delovi krenu u različite inercije, a možda bi to moglo i tako ta se fragmentira da sve ostane u približnoj inerciji. Uglavnom scenario ekspanzije jednog praska bi mogao da bude nekakva 'deplozija' na izvrat. Dakle ni eksplozija, ni implozija, ni deplozija, već nešto k'o kad se istisne akna. Malo čudno poređenje, ali punjenje bi bilo spolja, stim što je i iznutra naboj. I tu u tom centričnom poremećaju, koji bi nekim slučajem bio uzrokovan, punjenje (prostor pod velikom energijom težine) počinje da ulazi u pore masiva. Masiv dobija čiste vakumske pore koje oslobađaju subatomske fragmente koji su takođe u obrtnom momentu......

#7 AgroUrban

AgroUrban
  • Members
  • 4,027 posts

Posted 14 August 2014 - 12:47

Za moj pojam ovaj naš prasak nije ništa specifično i naravno kao što sam i nagovestio, mislim da nipočemu ne možemo zaključiti da ih nema više

 

Da li si to sam zakljucio ili si citao misljenja drugih fizicara? Meni to isto pricao profesor fizike u cetvrtoj godini... Gimnazije...

 

Uglavnom scenario ekspanzije jednog praska bi mogao da bude nekakva 'deplozija' na izvrat. Dakle ni eksplozija, ni implozija, ni deplozija, već nešto k'o kad se istisne akna. 

 

Mi smo u stvari nastali iz Visnuove akne, tako nekako.... :D



#8 Vujić95

Vujić95
  • Members
  • 176 posts

Posted 14 August 2014 - 15:04

... :D

Evo ono glavno
........U suštini su tu rotacioni momenti i spinovo koji prave naelektrisanost koja dobija udarni talas težine prostora koji prodire prema unutrašnjosti kidajući masiv. Masiv biva raznesen sa ogromnim nabojem, stim što su neki fragmenti u manjoj meri otišlu u kontru (sa nabojem i naelektrsanošću). Tako da po ovoj slici možemo da zaključim što je Veliki prasak dao više materije od antimaterije. Sila je bila određena, a ne neodređena, tako da je glavnica naboja otišla na istu stranu. E sad, kako se tu desio tako specofičan elektron? Specifičan i po masi i naeletrisanosti. To možda možemo da zahvalimo principu opšteg procese naizvratne ekspanzije masiva i implozije prostora preko mikrovakuma. Elektron je defakto iz vakuma koji je ispario (možda i u Hogsov bozon) dobrim delom zauzeo jezgro, ili je eto nekom srećom dobar deo subatomskog faktora (elektron) bio podaleko od centrišta povlačenja tog apsolutnog vakuma koji je izdejstvovao pakovanje jezgra. Inače, tu teško da je moglo da dođe do neke fotonizacije procesa. Samo što je proces imao veliku 'termičku' i možda više električnu vrednost koja je predhodila.
Dakle vrednost koju nosi atom, to je vrednost koja je zasnovana još od Velikog praska, a ne (E=mc^). Stim što ceo događaj nije doživeo totalni debakal pošto je dobar deo fragmenata tog masiva opstao hegemon (nije ga zahvatio mikro vakum) u obliku masivnih crnih rupa koje su ostale da formiraju galaksije.
Atom je izgleda direktno u interakcijama te deplozije ostvaren, a elektron je nasledio inerciju (obrtni impuls) koja je izbačena iz momenta rotacije masiva Velikig praska. A glavna poenta je da ti rotacioni momenti od praska do praska mogu da variraju. Naš elektron je nasledio nekih 270'000 km/s, dok neki drugi možda bude izbačen na 350'000 km/s. I generalno mislim da će sledeći prasak od ove naše supstance da ima veću vrednost od 270'000 km/s. Mada, izgleda da može da se dogodi i da elementi od istog praska malo odstupe od glavnice. Recimo da možda imamo i neku skupinu u kojoj elektron ima 300'000 km/s koji pravi svetlost od 350'000 km/s. To bi bilo taman koliko bi bilo dosta da mi tu svetlost elektronski ne bi mogli da prihvatimo. Takvi objekti su pored standardnih crnih rupa isto kandidati za tela koja podrazumevamo u crne rupe. Ono, zvezda koja je toliko masivna da od nje nema emitovanja svetlosti zbog prezakrivljenosti prostora? A možda i da te zvezde emituju za nas nevidljivu svetlost. Ugao te elektromagnetike našem svetlosnom senzoru (oku) ne odgovara. Naš svetlosni senzor ima elektronski sklop koji je poravnat sa onih 270'000 km/s plus razlika katapulta talasa od onih 30'000 km/s i to je barijera našeg rezonovanja svetlosti. Ostalo je za nas crna rupa, pa čak i da su neki univerzumi dobrim delom prisutni u delovima našeg vidnog univerzuma. Izgleda da bi samo indirektno mogli da zaključimo da je nešto tu. A i da ne počinjem o eventualnim Velikim praskovima na svakom ćošku koji izazivaju prelivanje prostora i što često ni ne možemo da vidimo šta se tu osnovalo. Stim što opet može da se desi da određeni delovi nekog praska i zapadnu na liniju našeg vidnog rezonovanja.
U prirodi čoveka je dakle da ima barijere, pa i neki sklop mehaničkog nastanka i srećan sam što nam se vid razvio po liniji indirektnog zapažanja, ali to možda ne bi trebali da uzmemo zdravo za gotovo!
Ja inače nisam neki pristalica bukvalne tamne materije i nekih fora sa drugim zakonima fizike po osnovu dodatnih univerzuma. Ovo ovako je nekako prostije, a i u zadnje vreme su teoretičari poprilično počeli da sumnjaju u crne rupe kao izvor života. Ali u tom slučaju, kao što sam i ilustrovao, jednostavno mora da se promeni modus težine. Kad će oni toga da se sete?!