Normalno sam se već bio opredelio da čekam ove nove (jače) teleskope za potvrđivanje nekih stvari, ali eto, i HABEL ispade za neke stvari na zadovoljavajućem nivou. Pomoću njega se ustanovilo da neke stvari izgleda i nisu onakve kakvim ih vidimo. Na prvom mestu se može postaviti taj čuveni problem osvetljenja svemira. Inače pojam koji između ostalog sprečava poimanje neograničenog svemira. Neograničeni svemir bi zapravo morao biti dosta svetliji!?
Pa sad. Odakle bi se kod ovako nečeg najpre moglo početi? Možda čak i od filozofije razvoja našeg i što čijeg 'vida'! Naravno oko jedne takve 'vidne' praktičnosti. Mi inače zapažamo različite evolucije razvijanja spektralnog opažanja. Direktna i indirektna prikupljanja informacija okruženja su zastupljena. Većina življa, pa i mi, imamo indirektni način dobijanja informacije. Dok to slepi miševi rade na dosta direktniji način. Oni u principu informaciju ne moraju da čekaju, oni je stvaraju. Pa sad, u ranoj evoluciji gotovo, ako bi me neko pitao, da ne bi ni mogao reći za koji princip 'vida' da bi se čovek opredelio (filozofija)! Mi sada konkretno gledamo pomoću svetlosti koje tek treba da ima da bi po tom pitanju bili uspešni, a svetlost se događa pukom slučajnošću. Tu je u pitanju jedna mala varijacija 'elektrona' i bi svetlo koje dolazi i odlazi, a mi opet molekularno i elektronski tu svetlost obrađujemo pomoću 'oka' i mozak stvara 'dosta prijatan' spektar informacije. Možda bi to mogli odrediti i za najvećim užitkom koji uopšta imamo. Počastvovani smo takvim vidom, a mogao je on biti i drugačiji i smatram ga apsolutno zadovoljavajuće funkcionalnim. Možda eto samo da ne bi posegao za kategorijom preterane pouzdanosti takvog jednog vida, mada semože primetiti da se današnja nauka gotovo isključivo oslanja na takvu kategoriju.
Mi ono što vidimo, to služi nama, a ne opštim fizičkim principima i tu je svetlosna informacija možda i glavni kamen spoticanja. I ja sam ovo kao problem pre par meseci i najavio obećavši objašnjenje 'nevidljivosti beskonačnog svemira' pošto se zaključilo da bi jedan neograničeni svemir morao biti mnogo svetliji. Svemir je dakle po skorijim merenjima, koja je HABEL omogućio, dovoljno osvetljen. Dakle, ono što sam i naumio, treba objasniti 'nevidljivost'! Sa jedne strane sad imamo da instrumenti govore sasvim nešto drugačije od onog što mi vidimo. Počev od 'pozadinskog zračenja', pa evo i sad u dosta većoj meri 'jonizovani vodonik' u među galaktičnom prostoru koji ukazuje na prisustvo mnogo veće svetlosti u odnosu na ono što mi vidimo. U ovakvoj situaciji bi već morali da počnemo da se razmišljamo oko našeg vida, pa samim tim i oko nekih fundamenata po tom pitanju. Moj 'model' razmatranja, u biti model sa konotacijom da se prostor krivi oko mase. Nešto o čemu je priče već bilo. Naprosto nalaže da se Veliki prasak nije mogao odviti bez variabilnosti, pa i svaki drugi bi takođe imao variabilnost, što bi ja nazvao 'momentum Velikog praska, a ne nečim determiniranim' koji bi mogao dati popriličnu raznovrsnost. Počev od dominantne kreacije i sporedne(ih) simetrija, pa do dominantne konstante i uzroka i mehanike (motorike) samog Velikog praska, pa i, ako bi mogao da uzmem za pravo, najavljenog viška nevidljive svetlosti oko čije prirode se inače još veća...
Opredelio sam se inače da ovo okačim u delovima. Tako se to lakše čita, a i nisam sve završio. Nisam mislio da će ovo ovako brzo da me strefi.
Edited by Vujić95, 27 July 2014 - 21:54.