...
Zar nije odlazak u banku dobrovoljna stvar?
...
Kakve to veze ima.
Tamo neki Džo, recimo, nikada nije otišao u banku, nije uzeo nikakav kredit, nije davao novac za pod kamatu, radio je, plaćao porez i onda država zahvati od tog poreza, dela Doovog rada, i da bankama da se izvuku iz dubioze nastale zbog alavosti i nestručnosti onih koji su dobili stotine hiljada i milione bonusa i drugih, koji su slušajući prve, uzimali kredite kao da će se sami vraćati.
Sad će neko, znam i ko, reći da je spasavanjem banaka država profitirala jer su, ustvari, dali pozajmicu sa kamatom i sad zarađuju. Samo, pitam se jel sad Džo oslobođen plaćanja poreze jer je njegovim parama spasen bankarski sistem i država postala bogatija.
Po ko zna koji put, kad se krene na temo socijalnih i ekonomskih razlika javljaju se samozvani glasnogovornici bogatog dela društva, objašnjavaju zašto je bolje biti bogat nego siromašan, valjda se lepo osećaju kad se vide na strani bogatih, nude nekoliko hiljadu puta ponovljenih fraza, polemišu uglavnom sa sopstvenim tezama.
Živimo u vreme najmanje gladi, najmanjeg siromaštva, da, isto kao i pre 50, 100, 300 ili 800 godina. Nije li bolje da se pitamo šta bi današnji svet mogao da učini da bude manje gladnih, siromašnih, bolesnih. Čemu znanje, nauka i tehnologija ako dobar deo čovečanstva nema pijaću vodu, medicinsku pomoć, obrazovanje. Šta može humanitarna pomoć? Ništa na duge staze, omogućiće da siromašni prežive još neko vreme, naravno i dalje siromašni, bez perspektive.
Znaju i oni koji daju da nije sevap pokloniti siromašnom ribu nego naučiti ga da peca, ali znaju i da, ako svi počnu da pecaju manje ostaje onima koji danas imaju, koji love mrežama. Niko ne želi da stvara sebi konkurenciju iako se svi, uglavno, slažu da bez konkurencije nema napretka.
Kapitalu je potreban ekonomski razvoj siromašnih zemalja, potrebna su nova tržišta, kupci one robe koju izbacuje sve veća proizvodnja, ali su im potrebni i siromašni slojevi, izvor jeftine radne snage, jer, socijalni mir u bogatim zemljama održava činjenica da su radnici, svi zaposleni ne samo oni u fabrikama, relativno dobro plaćeni, mogu da kupe deo robe, a nisu spremni da traže više jer se boje onih koji bi radili za manje para. Zapadu odgovara da gradi pogone u Aziji, da ima jeftinu radnu snagu i manje troškove poreza, i ispunjenja ekoloških standarda, ali nezaposlenost kod sebe mora da drži na nivou koji obezbeđuje konkurentnost na tržištu, da nezaposlenost u sopstvenoj zemlji ne dovede do bunta a ni da se sindikati ne osile previše.
Normalno, radi održavanja stabilnosti ide se sitnim koracima, svaki nagli iskorak nosi rizike nestabilnosti. Biće sve manje siromašnih, onoliko koliko bogatima odgovara.