Kad ja pođoh...
Zaista, prvi mečevi u Hramu prošle sezone bili su baš atipični. Dugo nismo doživeli toliko mučenje na samom početku evro turneje. Sto minuta strepeli smo protiv simpatične narandžaste ekipe iz Gjumrija. Volkov je sedam dana nakon spasilačkog pogotka morao da najavi da će i ovu sezonu igrati od sjaja do očaja (od beka sa centaršutem kojem smo se obradovali kao sedmici na lotou, do crvenog protiv Širaka, i asistencija u četvrtfinalu Kupa i prolećnom derbiju, koji su mu bili dovoljni da ostavi svoj pečat u svim takmičenjima u kojima smo učestvovali). Ispadanja u trećoj sedmici jula spasio nas je na kraju Fofana (simbol našeg skautinga) koji u dve izgledne situacije nije uspeo ni da da gol, ni da dovoljno sponatno padne i izbori penal (iako je polovina stadiona oko 80. minuta pomislila da je nerećni Kipranin svirao isti).
Humska ulica...
Kao i nekoliko prethodih i prošlu sezonu, makar ovaj domaći deo, imali smo čast da otvorimo u svom Hramu. I po jutru se mogao poznati dan. Nije to jutro bilo kao šest prethodnih (goleada protiv Borca, najava Jamba protiv Pazara, Stojketov penal i 7+ protiv BSK-a). Sve je bilo kao poručeno, lepo vreme, protivnik sa jednom izmenom na klupi i tri leva beka u sastavu, a opet momci u crno-belom nam opet priređuju 90+ minuta preznojavanja i mučenja. Umuva ga Luka nekako na kraju, za preokret i simboličnih 4:3 da nas sete na Bežaniju 2006. i Ješićeve bravure. Dosta je simbolike ove sezone, od 4:3, pa sve do Kruševca. Ali polako, dug je bio put do Kruševca...
I na mesecu da igraš, čak i tu ću poći ja...
Pa i nismo se baš naputovali ove sezone, nekih 1000km do Tuna, i upola toliko do Razgrada. Definitivno (evro)sezona za zaborav, posebno partija u Švajcarskoj, mada teško ćemo izbrisati iz sećanja kung fu Markovića i Stankovića na ledu.
Ceo život veran tebi...
Jesenju polusezonu su samo najzagriženiji mogli da isprate. Rezultatski odlična u poređenju sa onim što smo mogli videti po terenima širom Srbije. Pa i kod Ješića smo znali koje su nam utakmice lakše, a koje teže, a ove polusezone svaka utakmica je bila mučenje za sebe. Kod kuće, na strani, protiv drugog ili petnaestog, za nas je bilo apsolutno nebitno. Nakon tog Pazara, Stojke nas je odmah u Nišu podsetio koliku smo sreću imali sto smo ga imali ove tri sezone (HVALA, majstore), pa su usledile dve naše najbolje utakmice te polusezone (goleada po nikad jačem pljusku protiv Kragujevca i pobeda nad Radom - ipak sam malo preterao, nismo se mučili protiv petnaestog i šesnaestog u Hramu).
A kad dođu nevolje...
Polako stigosmo i do dva jesenja derbija i dve najbitnije utakmice te polusezone, koje smo naravno izgubili. Po onom novosadskoj pljusku, naši igrači (a i oni koji su to tek kasnije postali), učinili su sve da ne dođemo ni do boda. Desetak poklonjenih korenera, bespotrebnih faulova, autogol, uz Škuletićev gol bili su dovoljni Vojvodini za pobedu, a mi smo i dalje bili prvi. Kao hladan tuš stižu dva kiksa za redom u Hramu, i opet možemo biti srećni sa ta dva boda i zahvaliti se starom grobaru Mirosavljeviću. A derbi, derbi je tek posebna priča. Opet autogol i 90 minuta ničega, ničega osim logorske vatre na jugu, a opet smo bili prvi.
Najbolji tim, to svako zna...
Sa bodom više i najboljim timom, ili smo tako makar mislili, ušli smo u jesenju polusezonu. Trajković, Škuletić, Drinčić i Lazović su stigli, posle dužeg vremena doveli smo samo afirmisane igrače u najboljim igračkim godinama. Nisam zaboravio i onog petog, ali hteo sam da ga izdvojim. Posle nekoliko sezona ispunila mi se velika želja da u svetom dresu gledam Vuleta, i nije me razočarao ni najmanje. Nikolić je već u Turskoj malo požurio i najavio napad na 15 od 15, a prepreke su stajale već na početku puta...
...I kad dođe tuga...
Prvi meč, i po treći put za redom mi se iz Pazara vraćamo samo sa jednim bodom, i već od samog početka prolećne polusezone više nismo prvi. Nakon toga, penal u 90. na prvom od prolećnih derbija i slaba partija protiv Napretka bili su dovoljni da se opraštamo od titule. Tamo gde je sve počelo, pre šest godina, sad se i završava.
U ranu zoru...
Ipak, imali smo priliku da se ovog proleća još jednom proradujemo, i to kakvu, u goste nam je došla najbolja ekipa na svetu u tom trenutku, ekipa sa petnaest vezanih pobeda (pobedila je sve ekipe u ligi za redom, sve do jedne). Lukač, Drinčić, Kojić, nije moglo slađe.
...Uvek ćete voleti Grobari sa juga...
Nešto neverovatno se desilo ove polusezone. Izgubili smo titulu posle šest godina dominacije, nismo stigli ni do polufinala Kupa, evropsku turneju završili pre septembra, a na stadionu se nije čuo ni jedan zvižduk. Navijači nisu pronašli novog Babovića, Miljkovića, Šćepovića, trener koji je prekinuo niz niko nije terao iz kluba. A bilo je prilika, čekali smo golove i po 85 minuta, gubili bodove u nadoknadi, mučili se, ali uvek smo prepoznali da igrači daju sve od sebe i da je ovog proleća to što se odvijalo pred našim očima više ličilo na ono što želimo da gledamo...
Samo za tebe srce mi kuca...
Što se tiče nove sezone, nemamo nikakvu predstavu šta nas očekuje, a ja znam da imam samo jednu želju, da igramo fudbal.
VOLIM PARTIZAN!
P.S.
Ja bih da pevam još malo...
Golom protiv OFK Beograda, Saša Ilić je pretekao Bobeka i postao najbolji prvenstveni strelac u istoriji kluba. Legenda!
Edited by Baros, 15 October 2014 - 15:05.