A. P. Čehov: Cирена/Sirena (1887.)
Poslije jedne sjednice N-skoga okružnog suda, suci se okupiše u vijećničkoj dvorani, da skinu svoje mundire, časak se odmore i odu kući na ručak. Predsjednik suda, vrlo naočit muškarac jakih zalisaka, budući da je u jednom maločas pretresanom predmetu ostao „pri zasebnom mišljenju“, sjedio je za stolom i žurio zapisati to svoje mišljenje. Rajonski mirovni sudac Milkin, mlad čovjek izmučena, melankolična lica, na glasu kao filozof, nezadovoljan svojom okolinom i kao čovjek koji traži svrhu života, stajaše do prozora i tužno gledaše napolje. Drugi rajonski sudac i jedan od počasnih članova suda već su bili otišli. Preostali počasni član suda, podbuo debeljko i pomoćnik državnog tužioca, mlad Nijemac s upalom lica, sjedili su na malom divanu i čekali, kad će predsjednik završiti pisanje, da odu zajedno na ručak. Pred njima je stajao tajnik suda Žilin, nizak čovjek sa zaliscima oko ušiju i sladunjava izraza na licu. Medeno se smiješeći i gledajući debeljka, on je govorio u po glasa:
- Svi mi sada želimo jesti, jer smo se zamorili i već su četiri sata, ali to, dušo moja, Grigorije Saviču, nije pravi tek. Pravi, vučji tek, kad bi, čini ti se, oca rođenog izjeo, dođe samo poslije fizičkog kretanja, na primjer, poslije lova s hrtovima ili kad se izdrndaš na seljačkim kolima stotinjak vrsta bez predaha. A i mašta, molim, mnogo znači. Ako li, uzmimo, idete iz lova i želite s tekom ručati, onda nikada ne treba misliti o pametnim stvarima; sve pametno i učeno uvijek ubija tek. I sami izvolijevate znati, da su filozofi i učenjaci u pogledu jela posljednji ljudi i da gore od njih, oprostite, ne jedu čak ni svinje. Kad se ide kući, valja se pobrinuti da se misli jedino na jelce i pilce. Jednom ja putem zatvorio oči i zamislio prasence s hrenom, tako da sam od teka u histeriju pao. Dakle, molim, kad se dovezete u svoje dvorište, onda treba da vam istoga trenutka iz kuhinje zamiriše nečim, znate ovaj...
- Pečena guska zna tako fino miriti, - reče počasni član suda, teško dišući.
- Ne govorite, dušo moja, Grigorije Saviču, patka ili šljuka mogu gusku za tri koplja nadmašiti. U guščjem mirisu i okusu nema nježnosti i delikatnosti. Najzamamnije miriše mladi luk, kad se, znate, počne pržiti, pa kad, shvaćate li, cvrči, gad jedan, da cijelom kućom ječi. Dakle, molim, ulazite vi u kuću, a ono stol već mora biti prostrt, pa kad sjednete, odmah ubrus pod bradu kao kravatu, te ne hiteći posegnete za bocom votke. Pa vi nju, votkicu majku, ne nalijevate u čašicu, već u kakav pretpotopni djedovski srebrni pehar ili u kakvu trbušastu kupu s natpisom „ovoga se ni kaluđeri ne libe“, te ne ispijate od prve, nego najprije uzdahnete, protrljate ruke, ravnodušno pogledate u pod, onda i opet ne hiteći prinesete je, rakijicu, k usnama i – istog vam trena iz želuca po cijelom tijelu zastruji...
Tajnik napravi na svom slatkom licu izraz blaženstva.
- Zastruji... – ponovi on, žmureći. – Tek što ste popili, odmah valja prigristi.
- Čujte, - reče predsjednik dižući oči na tajnika, - govorite malo tiše! Ja zbog vas već drugi arak papira pokvarih.
- Ah, oprostite molim lijepo Petre Nikolajiču! Ja ću potiho, - reče tajnik i nastavi polušapatom: - Dakle, molim i za prismok se, dušo moja, Grigorije Saviču, isto tako traži umijeće. Treba znati što da se prigrize. Najbolji prismok, ako želite znati, jeste haringa. Čim pojedete komadić s lukcem i umakom od gorušice, a vi odmah, dok još osjećate iskre u trbuhu, zakusite malo ikre same, ili ako želite, s limunčićem, zatim obične rotkvice sa solju, zatim opet haringe, ali najbolje su, dragi moj, usoljene gljivice, kad ih nameko izrežu, kao ikru, pa, shvaćate li, s lukom, provansalskim uljem... poslastica i pol! A tek pečeni manić – to je već tragedija, vrhunac uzvišenosti!
- M-jest... – potvrdi počasni sudac, stiščući oči. – Za prismok su isto tako dobri, ovaj... prženi vrganji.
- Jest, jest... s lukom, znate, pa s lovorovim lišćem i svakojakim začinima. Otklopiš lonac, a iz njega para, miris gljiva... čak da ti suze navru koji put! Dakle, molim, čim iz kuhinje donesu pirog punjen ribom, odmah, bez oklijevanja, valja drugu popiti.
- Ivane Gurjiču! – plačnim će glasom predsjednik. – Zbog vas sam i treći arak pokvario!
- Vrag bi ga znao, samo na jelo misli! – zagunđa filozof Milkin, napravivši prezirnu grimasu. – Zar osim gljiva i ribljih piroga nema drugih interesa u životu?
- Dakle, molit ću lijepo, prije piroga punjenog ribom, popiti. – nastavi tajnik poluglasno; on se već bio tako zanio da, poput raspjevana slavuja, nije čuo ništa, do svog vlastitoga glasa. – Pirog punjen ribom mora biti ukusan, bestidan u svoj svojoj nagosti, toliko da sablažnjuje. Namiguješ mu, odrežeš mali zalogajčić i prstima nad njim, evo ovako, zatitraš, sve od provale čuvstava. Počneš ga jesti, a s njega ti ulje, kao suze, mastan, sočan, s jajima, sitneži, lukom...
Tajnik prevrne očima i iskrivi usta od uha do uha. Počasni sudac zastenje, te, vjerojatno zamislivši riblji pirog, zatitra prstima.
- Vrag bi znao, što je to... zagunđa rajonski sudac odlazeći prema drugom prozoru.
- Dva komada pojedeš, a treći za šči čuvaš, nastavi tajnik nadahnuto. Čim svršite s pirogom, odmah, da ne pokvarite tek, naredite da vam donesu šči... Ta kupusna juha mora da je topla, vrela. Ali je ipak najljepši, dragoviću moj, boršč od cikle na ukrajinski, sa suhim rebarcima i kobasama. Uz to ide vrhnje i svježi peršun s koprom. Isto su vam tako divni kiseli krastavci sa sitneži i mladim bubreščićima, a volite li juhe, najbolja od svih juha je ona što se zaspe povrćem: mrkvom, šparglom, cvjetačom i svim drugim tome sličnim mudrolijama.
- Jest, predivna stvar... uzdahne predsjednik, skidajući oči s papira, ali se istog trena trgne i zavapi: Boga se bojali! Ovako ja do večeri ne napisah svoga zasebnog mišljenja! Četvrti arak već pokvarih!
- Neću, neću! Oprostite, molim! – ispričavao se tajnik i nastavio šaptom. – Čim ste dokusali boršč ili juhu, odmah naredite da vam donesu ribu, dragane. Od nemuštih riba najbolji je prženi karas u vrhnju; samo, da ne bi smrdio po mulju i da bi zadržao svoju tanahnost, valja ga živa pričuvati u mlijeku čitav dan i noć.
- A dobra je bogme i kečiga svijena u kolut, - reče počasni sudac, sklapajući oči, ali istoga časa, na iznenađenje sviju, podskoči s mjesta, načini zvjersko lice te urlikne prema predsjedniku: - Petre Nikolajiču, hoćete li već jednom? Ja više ne mogu čekati! Ne mogu!
- Dajte, da dovršim!
- E, onda ja odoh sam! Vrag vas odnio!
Debeljko odmahne rukom, dohvati šešir, pa i ne pozdravivši izjuri iz dvorane. Tajnik uzdahne, pa nagnuvši se k uhu zamjenika državnog tužioca, nastavi poluglasno:
- A dobar je i smuđ ili šaran s umakom od rajčica i gljivica. Ali od ribe se nećeš najesti Stjepane Franciču, to je jelo prazno, glavno kod ručka nije riba, ni umaci, nego pečenje. Koju vi živinu najvećma obožavate?
Zamjenik državnog tužioca načini kiselo lice i reče s uzdahom:
- Na nesreću, ja ne mogu s vama suosjećati: imam želučani katar.
- Hajte molim vas, gospodine moj! Katar želuca izmisliše liječnici! Prije će biti da se ta bolest dobija od slobodoumlja i oholosti. Vi se ne obazirite na to. Uzmimo, vama se neće da jedete ili vam je mučno, a vi se ne obazirite i samo jedite. Ako li vam, recimo, ponude kao pečenje parić šljuka, pa primaknu li k tome još jarebicu, ili parić tustih prepelica, bogme ćete vi sve upale svijeta zaboraviti, poštena plemićka riječ. A pečena purica? Bijela, pa masna, pa sočna nekako, da znate, poput nimfe...
- Da, vjerojatno to ide u tek, - reče tužilac tugaljivo se smiješeći. – Puricu, molim lijepo, jeo bih i ja.
- Gospode, a patka? Ako čovjek uzme mladu patku, koja tek što je za prvih mrazeva leda primirisala, pa je ispeče u tavi zajedno s krumpirićima, pa da krumpirići budu sitno narezani, pa da prirumene, pa da upiju pačje masti, pa da...
Filozof Milkin načini zvjersko lice i, očito, htjede nešto reći, ali najedamput cmokne usnama, vjerojatno zamislivši pečenu patku, pa ne rekav ni riječi, povučen neznanom silom, pograbi šešir i istrča van.
- Jest, molim, jeo bih ja i patke... – uzdahne pomoćnik tužioca.
Predsjednik ustane, prohoda te opet sjedne.
- Poslije pečenja čovjek se zasiti i zapadne u sladunjavu omamu, - nastavi tajnik. – U tom je trenutku i tijelu dobro i u duši ugodno. Da se zasladite, možete ispiti tri čašice prepečenice.
Predsjednik prostenje i precrta stranicu.
- Šesti arak već kvarim, reče ljutito. – To je bestidno!
Pišite, samo vi pišite, dobrotvoru naš! – prošapće tajnik. – Neću više! Tiho ću. Po duši vam velim, Stjepane Franciču, - nastavi on jedva čujnim šaptom, - domaća rukotvorna prepečenica bolja je nego svi šampanjci svijeta. Poslije prve čašice svu vam dušu obuzme takva opojnost, takva začaranost, te vam se čini da niste u naslonjaču kod svoje kuće, već negdje u Australiji, na nekakvom najmekšem noju...
- Ah, da se ide, Petre Nikolajiču! – reče tužilac nestrpljivo udarivši nogom.
- Jest, molim lijepo, - nastavi tajnik. – Uz prepečenicu fino je cigaru zapaliti i dimne kolute otpuhivati i tada vam u glavu nadolaze takve maštovite misli, kao da ste generalisimus, ili oženjeni prvom ljepoticom svijeta i ta ljepotica kao da pliva čitav dan pred vašim prozorima u nekakvom bazenu sa zlatnim ribicama. Ona pliva, a vi njoj: „Dušice, dođi da me poljubiš.“
- Petre Nikolajiču! – zastenje tužiočev pomoćmik.
- Jest, molim vas, - nastavi tajnik. – Ispušivši, skupite skute kućnog haljetka, pa hajdemo u posteljicu! Pa onda legnete na leđašca, trbušcem uvis i uzmete novine u ruke. Kad se oči sklapaju i po cijelome tijelu zavlada drijemež, prijatno je čitati o politici: tamo, pogledaš, Austrija nešto zabrljala, tamo Francuska nekome nije ugodila, tamo papa rimski iz inata nešto radi – čitaš i prijatno ti.
Predsjednik podskoči, odbaci u stranu pero i objema rukama pograbi šešir. Pomoćnik državnog tužioca, zaboravivši na svoj želučani katar i premrijevši od nestrpljenja, također podskoči.
- Hajdemo! – vikne on.
- Petre Nikolajiču, a kako je vaše zasebno mišljenje? – uplaši se tajnik. – Kad ćete ga, dobrotvore naš, napisati? Pa vi morate u šest sati u grad otići!
Predsjednik mahne rukom i pojuri prema vratima. Pomoćnik tužioca također mahne rukom i, pograbivši svoju torbu, nestane zajedno s predsjednikom. Tajnik uzdahne, prijekorno pogleda za njima i stane sabirati papire.
Edited by ironside, 25 April 2014 - 13:25.