Tri put ura za Hong Kong, taj mali komad kamena u jugoistočnoj Aziji. Već dvadeseti put za redom, Indeks Ekonomske Slobode—kojeg publiciraju Wall Street žurnal i Heritage foundacija—rangira Hong Kong (HK) najslobodnijom ekonomijom na svijetu.
Iako je dio Kine, jer su ga Britanci ustupili 1997, Hong Kong ima lokalnu samoupravu. Do sada, Kinezi su ostali razumno vjerni svom obećanju da će ekonomiju Hong Konga ostaviti na miru. Ono što ga čini toliko slobodnim je muzika za uši svakome ko voli slobodu: Relativno malo korupcije. Efikasno i nezavisno pravosuđe. Poštovanje vladavine prava i imovinskih prava. Jednostavan poreski sistem sa niskim stopama i za pojedince i za korporacije, i celokupno poresko opterećenje koje je samo 14 odsto BDP-a (što je polovina porezne stope Sjedinjenih Država). Nema poreza na kapitalnu dobit, na prihod od kamata, niti čak na zarade izvan Hong Konga. Nema poreza na promet niti PDV. Ima veoma mali regulatorni dodir. Nema državnog budžetskog deficita i javni dug je skoro nepostojeći. Oh, i ne zaboravimo prosječnu carinsku stopu od blizu nule. Dobro ste pročitali: nula!
Ovo najnovije rangiranje u WSJ/Heritage izvještaju potvrđuje ono što je kanadski Fraser institut našao u njihovom najnovijem Indeksu ekonomske slobode, koji je takođe rangirao ekonomiju Hong Konga najslobodnijom na svijetu. Svjetska banka rangira “lakoću poslovanja” u Hong Kongu kao skoro najboljom na svijetu.
Kazati da je neka ekonomija “najslobodnija” znači kazati da je ona “najkapitalističkija.” Kapitalizam je ono što se desi kada se miroljubivi ljudi ostave na miru. Kapitalizam ne zahtijeva nekakvu složenu i umjetnu majstoriju tipa Rube Goldberg, spravljenu od strane redovnih centralnih planera u svojim kulama od slonovače. Ali, ako želimo da vjerujemo kritičarima kapitalizma, Hong Kong takođe mora biti prava paklena tvornica pohlepe, siromaštva, eksploatacije i očaja.
Međutim to nije tako. Ni blizu.
Možda je to razlog zašto socijalisti ne vole da pričaju o Hong Kongu: To nije samo najslobodnija ekonomija, već je takođe i jedna od najbogatijih. Njen prihod po glavi stanovnika, koji iznosi 264 odsto svjetskog prosjeka, se u posljednjih 15 godina više nego udvostručio. Ljudi ne bježe iz Hong Konga, oni hrle u njega. Na kraju Drugog svjetskog rata, njegovo stanovništvo je brojalo 750.000. Danas je skoro deset puta taj broj: 7,1 milion.
Pozitivni neintervencionizam
Vijest da je Hong Kong ekonomija ponovo ocijenjena kao najslobodnija na svijetu je prilika da proslavimo jednog čovjeka, najodgovornijeg za ova višegodišnja dostignuća. Ime Sir John James Cowperthwaite (1915–2006) treba da zauvijek zauzme najvišu policu u panteonu libertarijanskih velikana. Neki od nas pišemo o libertarijanskim idejama. Ovaj čovjek ih je pretvarao u javnu politiku za milione ljudi.
Pokojni Milton Friedman je u čast Cowperthwaite-a 1997 godine objasnio kako je izuzetno njegovo ekonomsko naslijeđe: "Uporedimo Britaniju - rodno mjesto industrijske revolucije, ekonomske supersile devetnaestog vijeka u čijoj imperiji sunce nikada nije zalazilo - sa Hong Kongom, komadićem zemlje, prenapučenim, bez prirodnih resursa, osim velike luke. Ipak, u roku od četiri decenije stanovnici ovog prepučenog komadića zemlje su postigli nivo prihoda koji je za trećinu veći nego što ga uživaju stanovnici njihove bivše matične zemlje."
Škot po rođenju, Cowperthwaite je pohađao školu Merchiston Castle u Edinburgu a poslije toga je studirao klasiku na univerzitetu St Andrews i na Christ's koledžu u Cambridge-u. Služio je u Britanskoj kolonijalnoj administrativnoj službi u Hong Kongu tokom ranih 1940ih. Poslije rata od njega je zatraženo da napravi planove vlade da se poveća ekonomski rast. Mora mu se priznati, imao je oči širom otvorene i primjetio je da se privreda već sasvim lijepo oporavljala bez uplitanja vlade. Dakle, dok se majka domovina zateturala u socijalističkom pravcu kod kuće pod upravom Clement Attlee-a, Cowperthwaite je postao zagovornik onoga što je on nazvao "pozitivni ne-intervencionizam" u Hong Kongu. Kasnije kao Financijski Sekretar kolonije od 1961 do 1971, on je lično rukovodio.
"U širokom polju naše privrede još uvijek je bolje osloniti se na "skrivenu ruku" devetnaestog vijeka nego da uplićemo nespretne birokratske prste po njenom osjetljivom mehanizmu," izjavio je Cowperthwaite 1962. "Konkretno, mi ne možemo sebi priuštiti da oštetimo njenu glavnu oprugu (privrede), slobodu konkurentnog preduzetništva." On nije volio protekcionizam ili subvencije za nove, čak takozvane "u kolijevci" industrije: "Industrija u kolijevci, ukoliko je zaštićena i pažena, teži ka tome da ostane novorođenče industrija i nikada ne odrasta niti se proširuje." On je čvrsto vjerovao da je "dugoročno gledano, sveukupan broj odluka pojedinačnih privrednika, donošenjem vlastitih prosuđivanja u slobodnoj ekonomiji, čak i ako bi često bili u zabludi, je vjerovatno manje štetno nego centralizovano odlučivanje vlade, a zasigurno je vjerovatno da će tako i šteta biti brže neutralisana".
Još od vremena John Maynard Keynes-a, ekonomija je prokleta shvatanjem da ljudsko djelovanje treba destilovati u brojeve, koji potom centralnim planerima postaju "pretvaranje o znanju." U mnogim kolegijalnim kursevima ekonomije, teško je reći gdje matematika prestaje i stvarna ekonomija počinje. Za Cowperthwaite-a, potraga planera za statistikom je bila omražena stvar. Stoga je on odbio da je prikuplja. Kada ga je Friedman 1963 pitao o "nedostatku statistike," Cowperthwaite je odgovorio, "Ako im dozvolim da izračunaju te statistike, oni će htjeti da ih koriste za planiranje."
Ako to zvuči neobično nazadno ili arhaično, dozvolite mi da vas podsjetim da su najveći ekonomski promašaji godina prošloga vijeka centralno planirani i bili su opsjednuti brojevima. Čitava ministarstva su bila posvećena njihovoj kompilaciji, jer su čak i loši brojevi davali planerima iluziju kontrole. Ali ne i u Hong Kongu!
Statistike, bez obzira koliko tačne ili obimne, nisu zamjena zdravim principima. Pokretana obiljem potonjeg pod Cowperthwaite-om, privreda Hong Konga je porasla tokom njegovog mandata. Pišući u novembarskom izdanju The Freeman magazina iz 2008, Andrew P. Morriss je primjetio da su u deceniji za vrijeme njegovog mandata kao finansijski sekretar, “realne zarade porasle za 50 odsto, a dio stanovništva u akutnom siromaštvu pao je sa 50 na 15 odsto.” Teško je raspravljati sa uspjehom. Nakon Cowperthwaite-ovog penzionisanja 1971, manje principijelni nasljednici bavili su se potrošnjom na socijalnu zaštitu, ali su to financirali prodajom zemljišta a ne povećanim oporezivanjem. Poreske stope su i dan danas tamo gdje ih je starac (Cowperthwaite) ostavio.
Komentar na temu društva Mont Pelerin Society
U septembru 2014, društvo Mont Pelerin Society—prestižna međunarodna organizacija ekonomista, privrednika i intelektualaca, posvećena ciljevima slobodnog društva—održaće svoj sljedeći opšti sastanak u Hong Kongu. Sir John je bio dugogodišnji član tog društva. Pošto sam i ja jedan od njih, želim tamo podići čašu u njegovu čast. Nikada ne smijemo zaboraviti čovjeka koji je u Hong Kongu pokazao da je slobodno preduzetništvo dobra teorija iz mnogo razloga, od kojih je u najmanju ruku to da za razliku od socijalizma ona zapravo funkcioniše u praksi.
