"Kaca Božijeg gneva sručiće se na tebe, Ameriko! Došao je vapat. Sram da te bude! Sa kakvom junećom upornošću hoćeš srpski plast sena da razbucaš! Usta ti se za vrat okrenula, guba ti se na dom rasputila, obadva ti oka iscurila, te vranama živa hrana bila; ka zengama Srbi što su sada!
Od šta bežala od tog ne pobegla, naopačke noge okrenula, sa psima se oko kosti klala, iz pasijeg korita lokala. Oko vrata verige nosila, dom ti crna koprena zavila. Na krovu ti zagraktale cavke ako bombe na Beograd sručiš! Ognjište ti kiša ugasila. Krv ti mrka za zverinje lokva. Na pseći se sugreb navrznula, svrab nosila - dranje ne pomoglo. Uskrsova jaja ne šarala, svoja oba u mengele metla što Bejkera i Buša ponela.
Bog veliki i velika sila, naredio te se ispunilo. Vriskom išla na časne verige, vrat slomila na vovedenije, manit lajala na voskresenije, Ameriko, čuj glas ponositog! Srpom žnjela nad zmijama trnje! Kosom strugala studeno kamenje! Užetom se konjskim opasala a prosjačkim štapom poštapala. Kile vukla do zemljice crne, na glavi ti stajalo kamenje, oko vrata belutak privezla i u bunar kosmički se vrgla. Smrčalo ti al ti ne svitalo. Plakalo ti al se ne tešilo. Veštice ti sreću odnosile a sove ti hranu donosile, po sred noći dok ljudi spavaju.
Snaga ti se u drobu prelila. Do pasa te živina kljucala a od pasa guba razjedala. S ježevima zime zimovala, oštre bodlje kapke ti grebale, tuđe oči zemljom te vodile, od kamenja koljivo kuvala, u rešeto vodu zavatala, pseće meso u pomami jela a na glavi mravinjak nosila! Umirala a ne mogla umreti.
Grob sama sebi rukama kopala, raspadala se a ne raspala se. U krpelj se teški pretvorila, a iz kože nikad ne izišla što Tuđmana demokratom tvoriš. Vetar meso sa tebe skidao, u kući ti duša ne zborila, sve ti hladnim ledom zaledilo. Nit ženila niti se veselila, od kuće ti ostali ugarci, međ zubima pseća deltina! Ameriko, Broz te usrećio! Da i tebe ropac drhtav snađe! Crnački te gnevi umorili! Kletva moja sa nebeskih soha neka bude Božija pomisao."
Milić od Mačve, 28. januar 2004