613 replies to this topic

[Nizozemac]

Ironside... kazes da je vecini u bivsoj ex-Yu danas bolje nego pre rata! Otkud ti to? Je ti to pravio anketu ili nesto slicno?

Ja kada dodjem u BiH ili Srbiju vidim puno jada/bijede/siromastva/tuge itd. U onoj uzasnoj SFRJ to nisam mozda znao da vidim...

I onda su mnogi zeljeli na zapad... danas po meni vise nego pre rata!

Sport je bio na vecem i kulturnijem nivou... danas sta da ti kazem.

Ljudi razocarani, jer kojima je stvarno bilo dobro u SFRJ dobro im je i danas. Tako bar ja to vidim. A oni koji su bili zadovoljni su danas razocarani.

[Vjekoslav]

građanske obitelji u kojima nema agrikola bar 20 generacija unatrag.

 

 
kaaaaj?
 

Spoiler

 
 
...
 
 
 

Sport je bio na vecem i kulturnijem nivou... danas sta da ti kazem.

 
pa, to je pitanje. kultura zdrave (vojnicki zdrave) jugoslavenske nacije njegovala se kroz radnicke sportske igre i omladinske sletove, bas kao i u prvoj Jugoslaviji, preko Sokolskih domova i Sokolskih sletova.

danas toga vise nema, vojska je profesionalna, a amaterski sport ostavljen sportasima i rekreativcima. radnicke sportske igre su se zadrzale, u vidu raznoraznih divljih liga za raznorazne amaterske sportove. klinci pak, rekao bih, ipak imaju bolje uvjete za bavljenje sportskim aktivnostima danas nego su imali u Jugoslaviji, barem kod mene u Osijeku, gdje je u posljednjih 20 godina izgradjeno puno sportskih terena i dvorana (ja sam recimo, dok sam trenirao plivanje, zimi putovao 25km na bazen u Borovo kod Vukovara, ili cak u Sombor, jer Osijek nije imao zatvoreni bazen. danas ga ima). sto se klupskih aktivnosti tice, tu je situacija znatno slabija, jer sportski klubovi nisu bogati kao nekada, dok je postojala SOFKA i jaka industrija kao sponzor klubovima.

ali ti si vjerojatno mislio na vrhunski sport, tipa zlatnih medalja u basketu? pa i to je pitanje. zabranis igracima da idu van, i eto ti najbolje ekipe na svetu.

[muras]

pa, to je pitanje. kultura zdrave (vojnicki zdrave) jugoslavenske nacije njegovala se kroz radnicke sportske igre i omladinske sletove, bas kao i u prvoj Jugoslaviji, preko Sokolskih domova i Sokolskih sletova.

danas toga vise nema, vojska je profesionalna, a amaterski sport ostavljen sportasima i rekreativcima. radnicke sportske igre su se zadrzale, u vidu raznoraznih divljih liga za raznorazne amaterske sportove. klinci pak, rekao bih, ipak imaju bolje uvjete za bavljenje sportskim aktivnostima danas nego su imali u Jugoslaviji, barem kod mene u Osijeku, gdje je u posljednjih 20 godina izgradjeno puno sportskih terena i dvorana (ja sam recimo, dok sam trenirao plivanje, zimi putovao 25km na bazen u Borovo kod Vukovara, ili cak u Sombor, jer Osijek nije imao zatvoreni bazen. danas ga ima). sto se klupskih aktivnosti tice, tu je situacija znatno slabija, jer sportski klubovi nisu bogati kao nekada, dok je postojala SOFKA i jaka industrija kao sponzor klubovima.

ali ti si vjerojatno mislio na vrhunski sport, tipa zlatnih medalja u basketu? pa i to je pitanje. zabranis igracima da idu van, i eto ti najbolje ekipe na svetu.

 

hebemti ovo jos malo pa repriza onoga "prije rata nismo imali nista, a onda su dosli njemci i razrusili nam sve".

Edited by muras, 14 February 2014 - 23:44.

[muras]

Sad na 'kulturni prostor':

 

Get serious, Floskule o YU jedinstvenom kulturnom prostoru nisu nikad pile vodu, ni za SHS/Kraljevine, pa ni za vrijeme domene zemlje u kojoj je gro nas rođen i proživio veći dio života. Pri tome ne mislim na flach superponiranje zurla i tapana (uključivo mitske maćedonske water buffalos i kamile (i koleru)), s jedne strane i braću Avsenik s druge. Govorim o nametnutom kulturnom mainstream obrascu.

A taj, od Države i Medija (povezanih u vječnoj ljubavi sa Drž. Službom i Rep. Službama) kreiran obrazac obraćao se, na općoj razini, "narodu" posredstvom Lepe Brene i "Bijelog Dugmeta", čobanskom retorikom upakiranom u kvazipotrošački kič koji je posredovao arhetipske mačističke fore, jeftine sex aluzije i iluziju da se preko tih i takvih slika i trivijalne, falsificirane muzike, je li, svi povezujemo i postajemo, što li? urbani tipovi.

Doista? A moglo je bolje?

 

Moj kulturni prostor Jugoslavije sačinjavali su profesori Zagrebačkog arhitektonskog fakulteta, ekipa koja je studirala pod palicom Gropiusa i Breuera, Zagrebački muzički biennale, Bitef, Salon arhitekture u paviljonu Cvijete Zuzorić na Kalemegdanu (i neprocjenjivi sastanci sa prof. Bogdanovićem, svaki dan mi nedostaje) , beogradska arhitektonska škola 80-ih, ZGRAF, Tomislav Gotovac, Laibach i NSK, Borghesia, cijelo more zagrebačkih i slovenskih muzeja i galerija, FEST, čuvena studentska mantra kako nam u životu treba Zagreb za Kovačića, Ljubljana za Plečnika, Beč za Loosa, a Dessau za posvećene.

 

Tu mantru mijenjam za europsku, bez puno premišljanja, sad i odmah.

A da pritom ne gubim niti mrvicu svog integriteta, ne ostavljam ni jednog 'onostranog' prijatelja.

 

Part#1

 

evropska matra je da nema evropske kulture? ili?

koliko se sjecam imadjasmo po svim udzbenicima i preserna, i njegosa, i iva andrica, i milosa crnjanskog, i krlezu, i marinkovica etc isto tako imali smo "oko nas" i petra lubardu, i dada djurica, i matorog mestrovica, i matorog augustincica, i mladjasnog bracu dimitrijevica, i mladjasnu marinu abramovic etc

imali i drazena petrovica, i tonija kukoca, i kicanovica, i divca, i arsena dedica, i josipu lisac, i branka miljkovica, i kisa, i kovaca  etc etc

poenta je u "imali smo".

slusani su, gledani, citani, dozivljavani kao nasi. hrvatski, a i nasi, srpski, a i nasi etc.

mnogi od njih su bili, i evropski, i svjetski poput bogdna bogdanovica koga pominjes (btw dje li je realizovao svoje najpoznatije spomenike i ko li je bio mecena?)

ne mislis da je on evropski, pa je "sletio" u zemlju "bijelog dugmeta" ili "lepe brene"?

ni gropius koga pominjes nije nastao u svjetskoj ili evropskoj kulturi.

Edited by muras, 15 February 2014 - 00:14.

[Vjekoslav]

Slovenci su, recimo, davno poceli (koncem sezdesetih proslog stoljeca) njegovati kulturu individualnih sportova, a uz to, neminovno, i kulturu roditeljske brige o djeci (financiranje, vodjenje na treninge, podrska, itd.).

a tu gdje se freneticno pokusava zadrzati sokolska kultura, tipa fuzbalja, i ostalih socijalisticko-nacionalistickih grupnjaka, tu se sad gorke suze liju.

Edited by Vjekoslav, 15 February 2014 - 00:15.

[drvoprvo]

 
.
 

 

 
ja sam inace prvi put u zivotu cuo za jugoslavenstvo na ovom topicu (kao npr. za srbijanstvo), pa cekam tebe, ili nekog klasno osvjestenog Amerikanca, da mi to pojasnite. 
 
 

 
pitanje je bilo da li si mogao biti i Abanac. odnosno, zasto je na Kosovu bilo najmanje Jugoslovena. gdje je to "klasno osvjescivanje" zapelo, kud bas na najsiromasnijima? je li, Drvo moje Prvo, drveno?
 
 

 
Kanrgin esej ne bi imao filozofsku vrijednost kada bi se njegova kritika nacionalizma odnosila iskljucivo na hrvatstvo. on to kristalno jasno i naglasava. dakle procitaj ti to jos jednom, prije nego krenes "o razlicitim stvarima".
 
 

 
kaj ti pravis neki umak, pa ti je potreban recept?

 

 
 

 

ja tvoje postove uvijek citam kroz dobru vibraciju, vjerovao ti meni ili ne. medjutim, dobre jugoslavenske vibracije ostavio bih za Klub Jugoslavena, ili za Kavicu. ovdje bi ipak trebali argumentirano i prije svega, trijezno diskutirati, a ne napuseno vijugati po pijanim slavjanskim bankinama ignorirajuci ono sto u postovima pise, tj. verujuci da u njima pise nesto sasvim deseto.

Pored tvoje permanentne nadrkanosti, ne pada mi na pamet ni segmentirana diskusija.

[lubli]

Moj kulturni prostor Jugoslavije sačinjavali su profesori Zagrebačkog arhitektonskog fakulteta, ekipa koja je studirala pod palicom Gropiusa i Breuera, Zagrebački muzički biennale, Bitef, Salon arhitekture u paviljonu Cvijete Zuzorić na Kalemegdanu (i neprocjenjivi sastanci sa prof. Bogdanovićem, svaki dan mi nedostaje) , beogradska arhitektonska škola 80-ih, ZGRAF, Tomislav Gotovac, Laibach i NSK, Borghesia, cijelo more zagrebačkih i slovenskih muzeja i galerija, FEST, čuvena studentska mantra kako nam u životu treba Zagreb za Kovačića, Ljubljana za Plečnika, Beč za Loosa, a Dessau za posvećene.

 

To navedeno se jeste izrodilo, valjda, iz necega. Ne bih rekla da je bas ateriralo odnekud, kao i da nije bilo arteficijelno. Ne?

Ta vrsta platforme i angazmana je itekako postojala i ne sumnjam da su mnogi od nas, kao sto ste to i Vi, svedoci iste.

 

Kad kazem iz necega, tu i pravim aluziju na ono sto neki od nas ovde upravo i pokusavaju da indiciraju kao osecaj pripadnosti tom nekom jugoslovenskom kulturalnom i multi-(nacionalnom/narodnom/ma, upisi ovde sta ti volja) prostoru. Koji je upravo u sebi i sadrzavao upravu tu neku prostornost, mogucnost razmene, poroznost.

Pa eto, nije lose zapitati se da li je ta vrsta razmene koju ste, eto, i sami doziveli, zaista moguca danas ili cak u blizoj buducnosti? Kad smo vec kod sirina vs. zatvorenosti.

 

Danas, ako se i ide u tom pravcu to nije jasno prepoznatljivo i verovatno vise bazirano na iskljucivim slucajevima (koji samo, nazalost, naglase koliki jaz zapravo postoji). Meni je to ipak vrsta osiromasenja i tesko mi je tu prepoznati progres. 

Edited by lubli, 15 February 2014 - 01:26.

[drvoprvo]

Vjekoslav, on 14 Feb 2014 - 08:01, said:

Kanrgin esej ne bi imao filozofsku vrijednost kada bi se njegova kritika nacionalizma odnosila iskljucivo na hrvatstvo. on to kristalno jasno i naglasava. dakle procitaj ti to jos jednom, prije nego krenes "o razlicitim stvarima".

 

Samo da se osvrnem na tvoje "igranje" kangrginim tekstom. Mnogo je to komplikovanija stvar nego što ti misliš. A toliko si pisao o identitetu, a pouka je izostala. Mali citat, na žalost od pre neki dan preminulog, Halla.

 

Za razliku od onih oblika kritike kojima je cilj nadomjestiti neprikladne pojmove "istinitijima", ili onima koji teže proizvodnji apsolutnog znanja, dekonstrukcijski se pristup odnosi prema ključnim pojmovima kao da su "prekriženi". To upućuje na činjenicu da oni više nisu upotrebljivi  "dobri da se pomoću njih promišlja" u svom izvornom i nerekonstruiranom obliku. Ali budući da nisu dijalektički dokinuti, i da ne postoje drugi, u potpunosti različiti pojmovi koji ih mogu zamijeniti, ne preostaje nam ništa drugo do li promišljati pomoću njih - iako to sada činimo preko njihovih detotaliziranih ili dekonstruiranih oblika, koji uz to više i ne djeluju unutar paradigme u kojoj su prvotno stvoreni (usp. Hall, 1995). Sama crta kojom su prekriženi, paradoksalno, omogućuje im također daljnje iščitavanje. Derrida je opisao ovaj pristup kao promišljanje na granici, kao promišljanje u intervalu, na neki način dvostruko pisanje. "Pomoću ovog dvostrukog, točnije stratificiranog, izmještenog i izmještavajućeg pisanja, moramo primijetiti i interval između inverzije koja spušta ono što je bilo visoko, i eruptivno pojavljivanje novog 'pojma' koji više ne može, niti je ikad mogao biti uključen u prethodni poredak" (Derrida, 1981). Identitet je jedan od takvih pojmova - koji djeluje dok je "prekrižen", u intervalu između dokidanja i pojavljivanja: ideja koju se ne može misliti na stari način, ali bez koje određena ključna pitanja uošte ne možemo promišljati.

[drvoprvo]

Još malo Halla, da se ukapira prvo šta je identitet i da je jugoslovenstvo prekomplikovano za simplifikacije.

 

Upravo zbog toga što su identiteti konstruirani unutar, a ne izvan diskurza, trebamo ih razumjeti kao proizvode specifičnih strategija iskazivanja u specifičnim historijskim i institucionalnim mjestima u kojima se koriste specifine diskurzivne formacije i prakse. Štoviše, oni nastaju unutar igre specifičnih modaliteta moći, i time su više proizvodi označavanja razlika i isključivanja, nego što su znak jednog identičnog, prirodno konstituiranog jedinstva, "identiteta" u njegovu tradicionalnom značenju (koje je sveobuhvatna jednakost, bez šavova, bez unutarnje diferencijacije).

Dakle, identiteti se konstruišu kroz razlike, a ne izvan njih.

Edited by drvoprvo, 15 February 2014 - 04:49.

[ironside]

Pa hajde, to sa 20 generacija je tek hiperbola, ne bih li naljutio ovoforumske nostalgičare koji vape za Ponte Rossom i Azrom, previđajući čl. 133.

[ironside]

evropska matra je da nema evropske kulture? ili?

koliko se sjecam imadjasmo po svim udzbenicima i preserna, i njegosa, i iva andrica, i milosa crnjanskog, i krlezu, i marinkovica etc isto tako imali smo "oko nas" i petra lubardu, i dada djurica, i matorog mestrovica, i matorog augustincica, i mladjasnog bracu dimitrijevica, i mladjasnu marinu abramovic etc

imali i drazena petrovica, i tonija kukoca, i kicanovica, i divca, i arsena dedica, i josipu lisac, i branka miljkovica, i kisa, i kovaca  etc etc

poenta je u "imali smo".

slusani su, gledani, citani, dozivljavani kao nasi. hrvatski, a i nasi, srpski, a i nasi etc.

mnogi od njih su bili, i evropski, i svjetski poput bogdna bogdanovica koga pominjes (btw dje li je realizovao svoje najpoznatije spomenike i ko li je bio mecena?)

ne mislis da je on evropski, pa je "sletio" u zemlju "bijelog dugmeta" ili "lepe brene"?

ni gropius koga pominjes nije nastao u svjetskoj ili evropskoj kulturi.

 

Ništa od toga što si napisao ne kontradira mojoj tezi da jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor zaista nije postojao, odnosno da je egzistirao na svojevrsnoj mitskoj razini. Lako što sam ja čitao pobrojane književnike, čitala ih je (valjda i pod mus) cijela moja generacija "iz 50 i neke". So what?

Čehova znam naizust, veliku rusku ekipu čitam stalno i iznova, no čini li to mene dijelom ruskog kulturnog prostora? Da li me fascinacija opusom Satyajita Raya čini dijelom indijskog kulturnog prostora? Mene miljei, kulturni i socijalni oba navedena "kulturna prostora" odbijaju i strani su mi, kao i društveni okvir iz kojih su izrasli. Yet, volim Belugu i Turgenjeva, vrući curry i Tagorea.

Neke osobe koje si naveo, poznavao sam i poznajem lično, Mirka Kovača sam izgubio nedavno i, na jedan neugodan način mi se u mislima javlja u najmanje prigodnim trenucima, (osim sportaša, tu sam poznavao samo Nikolu Plećaša i mog vićina Matu Parlova), pa me ipak istinski osjećaj poštovanja prema, recimo Tomi Zdravkoviću ili Raymondu Carveru ne stavlja u isti kulturni milje.

Kao što se mogu naći u istom likovnom i estetskom prostoru s Marinom Abramović, Bracom Dimitrijevićem, Dadom, Jermanom, Stilinovićem ili Gotovcem, ali nipošto s Meštrovićem, Augustinčićem ili Kršinićem.

Molim te da mi ne podigravaš jeftine štoseve o Bogdanovićevim investitorima. On se sam investirao: Kamenim cvijetom.

[ironside]

ps;ironside

"Ponavljam: Jugoslavija je bila prostor neslobode"

 

koje neslobode?

 čl. 133

Α  i Ω svake diskusije o političkim slobodama u Jugoslaviji.

Početak i kraj.

[muras]

Ništa od toga što si napisao ne kontradira mojoj tezi da jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor zaista nije postojao, odnosno da je egzistirao na svojevrsnoj mitskoj razini. Lako što sam ja čitao pobrojane književnike, čitala ih je (valjda i pod mus) cijela moja generacija "iz 50 i neke". So what?

Čehova znam naizust, veliku rusku ekipu čitam stalno i iznova, no čini li to mene dijelom ruskog kulturnog prostora? Da li me fascinacija opusom Satyajita Raya čini dijelom indijskog kulturnog prostora? Mene miljei, kulturni i socijalni oba navedena "kulturna prostora" odbijaju i strani su mi, kao i društveni okvir iz kojih su izrasli. Yet, volim Belugu i Turgenjeva, vrući curry i Tagorea.

Neke osobe koje si naveo, poznavao sam i poznajem lično, Mirka Kovača sam izgubio nedavno i, na jedan neugodan način mi se u mislima javlja u najmanje prigodnim trenucima, (osim sportaša, tu sam poznavao samo Nikolu Plećaša i mog vićina Matu Parlova), pa me ipak istinski osjećaj poštovanja prema, recimo Tomi Zdravkoviću ili Raymondu Carveru ne stavlja u isti kulturni milje.

Kao što se mogu naći u istom likovnom i estetskom prostoru s Marinom Abramović, Bracom Dimitrijevićem, Dadom, Jermanom, Stilinovićem ili Gotovcem, ali nipošto s Meštrovićem, Augustinčićem ili Kršinićem.

Molim te da mi ne podigravaš jeftine štoseve o Bogdanovićevim investitorima. On se sam investirao: Kamenim cvijetom.

 

pozdravljam tvoju individualnost. vjerovao ili ne i sam sam formiran u stalnom suprostavljanju mnogim tzv glavnim tokovima u kulturi u ex-yu (da ne kazem mainstreams). i ja sam kao gimnazijalac radije citao recimo hesea (sjecam se tadasnjih samo par prevoda - "demijan" u izdanju prosvete i "narcis i zlatousti" neko jos starije izdanje) i sl (piljnjak, bunjin etc). slicnim putem je mnogo nas proslo (btw i kis, i kovac, i dado etc etc). nesto slicnoga smo imali i u pozoristu, filmu etc etc.

imo nema tu reza, oni su postali dio te kulture. zajednicke je mozda bolje reci, nego jedinstvene.

nisu mestrovic i augustincic ni moj par rukava (prije bi to bio branko ruzic), ne spadaju svi pobrojani ni u "moj prostor".

kultura je u krajnjem jedan konstrukt. milje te odbija u mjeri u kojoj si individualac. to je univerzalno i nije argument koji je presudan za suditi o tome da li neka kultira postoji.

 

ps

nije mi bila nikakva namjera podmetati jeftine stoseve, ponajmanje o bogdanu bogdanovicu koga sam uvjek veoma uvazavao. htjelo se reci da su ipak prepoznate njegove univerzalne i humane poruke, a ne da je on bio nekakav ex-yu nadnicar.

[ironside]

pozdravljam tvoju individualnost. vjerovao ili ne i sam sam formiran u stalnom suprostavljanju mnogim tzv glavnim tokovima u kulturi u ex-yu (da ne kazem mainstreams). i ja sam kao gimnazijalac radije citao recimo hesea (sjecam se tadasnjih samo par prevoda - "demijan" u izdanju prosvete i "narcis i zlatousti" neko jos starije izdanje) i sl (piljnjak, bunjin etc). slicnim putem je mnogo nas proslo (btw i kis, i kovac, i dado etc etc). nesto slicnoga smo imali i u pozoristu, filmu etc etc.

imo nema tu reza, oni su postali dio te kulture. zajednicke je mozda bolje reci, nego jedinstvene.

nisu mestrovic i augustincic ni moj par rukava (prije bi to bio branko ruzic), ne spadaju svi pobrojani ni u "moj prostor".

kultura je u krajnjem jedan konstrukt. milje te odbija u mjeri u kojoj si individualac. to je univerzalno i nije argument koji je presudan za suditi o tome da li neka kultira postoji.

 

ps

nije mi bila nikakva namjera podmetati jeftine stoseve, ponajmanje o bogdanu bogdanovicu koga sam uvjek veoma uvazavao. htjelo se reci da su ipak prepoznate njegove univerzalne i humane poruke, a ne da je on bio nekakav ex-yu nadnicar.

Što je ok, i zapravo je ovaj podforum mjesto za takvu debatu. Isto je tako istina da je teško, barem meni, razdvojiti dvije ključne društvene komponente, tj, onu političku i kulturnu. Da nije postojala čvrsta veza između politike i kulture, teško bi bilo zamisliti Augustinčića ili Kršinića, Frangeš-Mihanovića, u krajnjoj liniji čuvenu opasku o jugoslavenskom kiparu divne Audrey Hepburn. O Ivanu Meštroviću, njegovoj skoro ljubavnoj vezi s Aleksandrom, o close-death iskustvu s, danas među balavurdijom  idoliziranim krvožednim 'ndh' neandertalcima, treba li govoriti?

Najmanje od svega me smeta dovođenje u vezu Bogdanovića s Yu-budžetom. U skupim strukama kao što su arhitektura ili monumentalna spomenička plastika, svi mi pomalo prodajemo dupe velikim investitorima, zvali se oni Država, ArcelorMittal ili strategija Horizont 2020. Dobar primjer je Vojin Bakić, autor spektakularnih spomenika na Bilogori i Petrovoj gori, inter alia, koji se nikako nije slagao s Titom, koji opet nije razumijevao Bakićevu estetiku (pa ni Bakića osobno). A bez financijske sprege države i Autora, koliko god država bila odiozna, a autor neomiljen, ne bi bilo ni Bilogore ni Petrove gore.

Zapravo, kad se Država i autor previše slažu dobijemo Piacentinija ili Muhinu, na opću nesreću.

[veciti putnik 2]

 čl. 133

Α  i Ω svake diskusije o političkim slobodama u Jugoslaviji.

Početak i kraj.

 

ok, ja nisam mislio na politicke slobode ali opet kad danas vidimo gde su nas dovele "politicke slobode", taj clan koji pominjes je bio svrsishodan. (izgleda) 

 

Jugoslavija, njen vodja je mogu slobodno reci, "pobio" tezu Frojda, gde je odnos "pojedinac - masa" u svom delu Masovna psihologija i ego analiza objasnio odnos pojedinca u masi i masu, copor koji slepo sledi vodju.  On je napisao;

 

" Odnos pojedinca u masi prema vođi je identičan odnosu hipnotisanog prema hipnotizeru.Vođu mase opisuje kao onog koji ne treba nikog da voli, koji sme imati narav gospodara, koji je apsolutno narcisoidan, siguran u sebe i samostalan, željan autoriteta s potrebom podvrgavanja drugih. On je ideal mase i vlada svojim podanicima (njihovim Ja) umesto "Ja" - ideala. Vezivanjem za vođu u masi pojedinac gubi slobodu i nestaju međusobne veze između pojedinaca."

 

Ako smo citali murasov post, gde je nabrojao umetnike * prave umetnicke duse *  sto u muzici, vajarstvu, slikarstvu, knjizevnosti, arhitekturi... ja bar mogu zakljuciti da je pojedinac itekako imao nezavisnu slobodu stvaranja koja je neophodna za vrednost same umetnosti, tako da su najbolji stvaraoci ipak iskakali iz mase svojim radom, stvaranjem i prepoznavanjem tih vrednosti od vecine. Naravno, bilo je i "crnog talasa", sto je i razumljivo za jednopartijski rezim... ali mogu reci da se vise umetnosti izrodilo nego sto ih je bilo zabranjeno...i da se danas u demokratiji vec 25 godina ne naziru takva umetnicka stvaranja, stvaraoci koji zaista vrede i dela koja bi i svet zadivila.