Zivim u US. Jedino sto ja znam da se svercuje su vatromet iz drzave koja dozvoljava upotrebu u drzavu koja ne dozvoljava, negde u vreme 4.tog jula, i ljudi preko granica, ako ne racunamo drogu. Ne racunam neke nase babe koje svercuju kajmak kad dodju u posetu deci.
Ali to svercovanje sacekuje policija, cak i ove sa vatrometom a inace to se svercuje za sopstvenu upotrebu
Svaka normalna drzava pospesuje mala i srednja preduzeca, bas zbog tog zaposljavanja.
Mali otklon od teme, ali meni bi bilo zanimljivo:
Ako živiš u US of A, onda verovatno možeš li da nam objasniš kako tamo država naplaćuje porez kad je promet isključivo u kešu i između pojedinaca i ne ostaje nikakav pisani trag transakcije?
Dosta često gledam na History Channelu razne "American Pickers", "Storage Wars", "Counting Cars" i "Pawn Stars" i uvek me začudi da nema fiskne cene i da se posluje isključivo s kešom. Recimo, u jednoj epizodi Pickersi su kupili za keš nekakav krš od (vrednog) motocikla u jednom gradu, utovarili ga u kombi i preprodali takođe za keš i uz solidan profit u drugom gradu.
U "Counting Cars", vlasnik radionice krstari gradom i čim vidi auto koji mu izgeda kul, odmah iz ruke nudi keš, 20, 30 hiljada dolara, bez problema!
Ako se sve to prikazuje na TV, pretpostavljam da je to tamo potpuno legalno. Ne mogu da verujem da se američka država jednostavno odriče od poreza u takvim slučajevima. Kako ga onda naplaćuje? Da li ljudi na kraju godine manje više pošteno prijavljuju sintetički prihod u koji su ušli i svi prihodi ostvareni za keš, pa im onda država razrezuje? Ako je tako, pretpostavljam da je sistem takav da s jedne strane, porez nije preterano visok, a s druge strane kazne koga uhvate u prekršaju su tako žestoke, da većina nije ni motivisana da vara, što bi za nas bila čista naučna fantastika! Osim toga, važnu ulogu igra sigurno i "law habit" koji u normalnim društvima postoji (zato su i normalna), a mi nemamo čak ni direktan prevod za taj izraz!
Da se vratim na temu:
Jedan od naših velikih problema je, kao što je ovde već navedeno, to što mi nikad, od samog osnivanja države Srbije, nismo imali funkcionalnu državu, s jakim institucijama koje bi građanin doživljavao kao svoj servis i na koje bi mogao da se osloni. Ovde je oduvek sve bilo na "mož' da bidne, al' ne mora da znači" i oduvek je od države bila važnija (samo)volja i interes moćnih pojedinaca. Zato smo došli u situaciju da se ne zna da li država (tj. vladajuća kasta) više prezire svog građanina i vidi ga samo kao gusku za čerupanje, ili građanin zbog toga mrzi tu istu "svoju" državu i vara je gde god može i stigne jer on to ne vidi kao prevaru, nego samo kao povraćaj neznatnog dela onoga što država od njega svakodnevno otima.
Meni se cini (zamalo da kazem da me plasi ali posto sam otisla nista od toga me ne plasi) da je siva zona duboko ukorenjena sada u mentalitet u Srbiji.
Tačno je da je siva zona (kao i mito i korupcija) duboko ukorenjena u mentalitet Srbiji. Ali ne od sada, nego oduvek, baš zato što je Srbija oduvek bila država u pokušaju, bez jakih i pouzdanih institucija koje se poštuju i koje su servis svih građana podjednako i neselektivno. Otuda i ta sklonost Srba ka "prečicama" i "snalaženju", ne zato što ljudi to vole ili im je u genima, nego zato što iz životnog iskustva znaju da praktično ne može drugačije.
Ovakav užasan obim sive ekonomije u Srbiji delimično samo je delimično odraz tog mentaliteta snalaženja i muljanja, ali najviše zasluga same države koja građanima ne ostavlja mnogo drugih mogućnosti. Tranzicija i banditska privatizacija (i rezultujuća dezindustrijalizacija Srbije) stvorile su ogroman broj tranzicionih gubitnika koji ne mogu drugačije da prežive nego kršeći zakone. Ko će da zaposli nekoga u poznim 40-im ili 50-im godinama života? Šta taj da pokrene, kad nema ni evro kapitala, niti ga može negde dobiti, a nema ni zemlje, ni dovoljno fizičke snage i znanja da živi od zemlje, sve i kad bi mu je neko poklonio? Preostaje mu samo kartonska kutija sa švercovanim boflom.
S druge strane, kao što je ovde već rečeno, i državi odgovara to stanje jer pošto nema rešenja za takve, niti je u stanju da ga nađe, pa je zato za državu manje je zlo da prepusti tim nesrećnicima da se sami snalaze kao znaju i umeju i da pri tome ipak ubere koju kintu od njih, nego da ih (previše) kažnjava.
Često nailazimo na mudrovanja u stilu "milioni hektara neobrađene zemlje u Srbiji, a oni kukaju kako nemaju 'leba da jedu". Tako pričaju samo oni koji su zemlju videli samo saksiji za cveće i otprilike toliko i znaju o obrađivanju zemlje. Tačno je da su u Srbiji "milioni hektara neobrađeni", ali treba znati i to da je poljoprivreda privredna aktivnost kao i svaka druga i da zato i za poljoprivredu treba i znanje i kapital, oboje u popriličnim količinama. Poljoprivreda je sve samo ne "lako, može svako". Neko može, ali ne mogu svi i poljoprivreda nije univerzalni lek za sve. Ali čisto sumnjam da je bilo takvih koji su mogli da slobodno biraju između kartonske kutije u pasažu kod Zelenog Venca i gajenja pilića ili kupusa na selu, pa su se zato što ne vole da mnogo rade, radije opredlili za znatno profitabilniju i lakšu karijeru u oblasti valjanja bofl robe na ulici.