Dragi formuaši,
prvi put pišem na nekom forumu i večeras sam osjetila potrebu da Vam pišem. Imala sam katastrofalnu godinu iza sebe ( dva raskida u godinu dana) i mogu vam reći da sam tako iscrpljena. Inače sam osoba koja se jako brzo veže za osobu sa kojom je, jednostavno-ne pretvaram se, to sam što jesam, jako sam jednostavna a na kraju uvijek ispadne da je nešto forsiram.
Prošlog septembra sam izašla iz predivne veze koja je trajala tri i po godine. Trebali smo se uzeti u aprilu ove godine, kupili smo stvari, počeli da se "kućimo" , javili rodbini, zakazali vjenčanje i odjednom mi on kaže - ja te više ne volim, Bila sam , blago rečeno, u šoku. Sve je funkcionisalo- bili smo najbolji prijatelji, u krevetu je savršeno funkcionisalo,sve smo dijelili. Insistirala sam da saznam od njega šta nije u redu, kako to odjednom..on se navodno sa tim borio mjesec dana i na kraju sam prelomio da to nije više to. Pitala sam se gdje sam ja bila u toj priči, zašto nije razgovarao sa mnom..pokušavala sam da se pomirimo..ali on je bio riješen. Na kraju sam saznala (sasvim slučajno) da se spetljao sa drugom curom koja je , blago rečeno, katastrofa. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne sudim o osobama na onovu fizikog izgleda, ali djevojka je stvarno dno.
Kada sam saznala, nešto se u meni slomilo. Počeo je period preboljevanja, i na moje iznenađenje prolazilo je bolje nego što sam mislila. Sa njim nisam u kontaktu, niti želim da budem. Nismo se ni sreli tokom ovih godinu dana.
Posle 4 mjeseca počeo je sasvim spontano (makar sam ja mislila) da mi se javlja čovjek, 17 godina stariji od mene (ja imam 26) kog sam upoznala preko bivšeg...počelo je muvanje, a mene je uhvatio strah. Svidjela mi se priča, ali nisam znala da li sam spremna da uđem u neku vezu, posebno sa njim-straijim, razvedenim i sa djetetom od 12 godina. Nije mi bio ni naročito privlačan, ali mi je prijala priča sa njim. Počeli smo da izlazimo (mislim na bioskop, kafu, prijateljsko ćaskanje) ali naravno posle dva mjeseca počelo je da prerasta u nešto više. Kada smo se poljubili prvi put rekla sam mu da mi se ne dopada kako se ljubi (nikad mi to nije zaboravio i često je znao da me zeza na taj račun). Kada smo prvi put imali odnos, to baš i nije bilo to jer on baš i nije mogao...otvoreno sam ga pitala da li ima problem ( što mi takođe nikad nije zaboravio). Nekako smo pokušavali, tj. ja sam mu se stalno vraćala jer mi je više od seksa bilo potrebno njegovo društvo, duhovitost, ali i ozbiljnost...na početku je bio jako pažljiv i uporan..a onda je počeo da se mijenja..ponašanje mu je kao da je neki klinac. Na primjer: dok smo sjedjeli i gledali film, kada sam spontano pokušala da ga poljubim odmakao je glavu i rekao kako razmišlja o ćerki, kad sam mu pomenula da ću da se prijavim za master u inostranstvu kao kroz šalju mi je govorio da ću tamo nači nekog momka, kad god ga navodila na seks ( tri nedjelje se bukvalno nismo ni takli) pitao me zašto ga pritiskam, i na kraju ( e tu je baš prevršilo) rekao mi je isto kao kroz šalu: nisi aljda tako nisko pala da u meni vidiš priliku? samo sam ga pogledala, rekla mu izrevoltirano da je idiot i da sam sita njegovog ponašanja i izašla. Potom sam otišla na poslovni put, nije se javljao na telefon iako sam ga ja zvala, nije mi otvorio vrata iako sam dva puta dolazila da ga vidim. Željela sam da popričamo,da pokušamo da izgaldimo stvar..kada sam došla kod njega na vratima sam primjetila da je neko nacrtao onu stvar pored pločice sa njegovim imenom. Znate li šta sam prvo pomislila? "Jao, a šta ako misli da sam ja ovo..." Posavjetujte me šta da radim. Lakše mi je ako osoba sa strane kaže iskreno šta misli, nego da o ovome pričam sa najbližima jer će stalno slijediti pitanja : Ima li šta novo? da li se javljao? i bla bla bla...Zaista nemam snage za to.. Pišite mi