Evo, hajde da pokusam po stavkama sa jos kojim mikrogramom strpljenja:
1. Stiven Hoking je dao kljucan doprinos klasicnoj teoriji gravitacije (dakle Ajnstajnovoj opstoj teoriji relativnosti) tako sto je, skupa sa Penrouzom, Voldom, Gerochom i jos nekolicinom pocetkom 1970-tih godina dokazao veoma znacajne teoreme o singularnostima kojima je pokazano da, nasuprot do tada prilicno popularnoj ideji, anizotropije, rotacije, torzije i drugi nelinearni efekti u gravitacionom kolapsu ne mogu da sprece nastanak singularnosti. Naravno, to sve u kontekstu KLASICNE teorije. Ovi radovi Penrouza i Hokinga su inaugurisali potpuno novi pristup celom polju globalne diferencijalne geometrije i imaju veliki odjek i danas. Kljucna publikacija u ovom domenu: Hawking, S. W.; Penrose, R. (1970). "The Singularities of Gravitational Collapse and Cosmology". Proceedings of the Royal Society A, 314, 529.
2. Hoking je prvi, zajedno sa Collinsom, pokazao da se formiranje strukture dovoljno male entropije kakvo vidimo moze dobiti samo evolucijom iz malog seta pocetnih uslova, ili, drugim recima, da je uobicajena kosmoloska metrika (Friedman-Robertson-Walker-ova metrika) nestabilna na male perturbacije u ranim epohama sirenja. Ovo je otvorilo put znacajnoj diskusiji o posmatrackim selekcionim efektima u kosmologiji, izmedju ostalog i omogucilo Weinbergu da u poznatom radu iz 1987. predvidi postojanje male pozitivne kosmoloske konstante, sto se 1998. i potvrdilo. Kljucna publikacija: Hawking, S. W. & Collins, C. B. (1973) "Why is the Universe Isotropic?" Astrophysical Journal 180, 317.
3. Hoking je, zajedno sa Georgeom Ellisom, napisao epohalnu knjigu o globalnim metodama u opstoj relativnosti i klasicnoj kosmologiji: "The large-scale structure of space-time" (Cambridge University Press, 1973). To je do danas apsolutna "Biblija" za citavu tu oblast.
4. Hoking je zasnovao celu oblast termodinamike crnih rupa, a kasnije nezavisno od Bekenstajna razvio formulu za entropiju crnih rupa koja predstavlja "most" izmedju klasicne i kvantne gravitacije, sto predstavlja test kojim se podvrgavaju svi savremenu pokusaji da se formulise korektna teorija kvantne gravitacije (sto je, izmedju ostalog, bio izvor velikog uzbudjenja kada je Gabrielle Veneziano sa saradnicima uspeo da pokaze da najpre jedna teorija superstruna, a potom i Wittenova M-teorija moze da rekonstruise Hokingove semi-klasicne rezultate). Kljucna publikacija u ovom domenu: Hawking, S. W. (1976) "Black holes and thermodynamics". Physical Review D 13, 191. (i odatle potice sam koncept Hokingovog zracenja, sto je univerzalno prihvacena nomenklatura)
5. Zajedno sa Gibbonsom, Hoking je pokazao da u svemiru sa pozitivnom kosmoloskom konstantom i horizontom dogadjaja mora postojati minimalna temperatura, koja odgovara rezervoaru zracenja crnog tela sa talasnom duzinom jednakom velicini horizonta; ovaj rad ne samo sto ima par hiljada citata, vec je i jedan od glavnih rezultata za sva istrazivanja buduce evolucije astrofizickih objekata, narocito nakon oltkrica pozitivne kosmoloske konstante. Publikacija: Gibbons, G. W. & Hawking, S. W. (1977) "Cosmological event horizons, thermodynamics, and particle creation" Physical Review D - Particles and Fields 15, 2738.
6. Zajednom sa Dzimom Hartlom, Hoking je 1983. zasnovao citavu oblast kvantne kosmologije; jedna od dve najznacajnije jednacine u celoj disciplini se zove Hartle-Hawkingova formula. Publikacija (1542 citata, kaze ADS, a sigurno ih ima i vise, posto ADS ne indeksira sve): Hartle, J. & Hawking, S. W. (1983), "Wave function of the Universe" Physical Review D 28, 2960.
7. Hoking je jedan od pionira primene path-integrala u kvantnoj gravitaciji i teoriji struna. Ova metoda se sve vise koristi, posebno sto danas postoje superkompjuteri koji mogu numericki da racunaju path-integrale, sto nije bilo moguce pre 1990-tih. Videti npr.: Hawking, S. W. & Horowitz, G. (1996) "The gravitational Hamiltonian, action, entropy and surface terms." Classical and Quantum Gravity 13, 1487.
8. Hokingovi rezultati na razvoju inflatorne paradigme su i dalje krajnje aktuelni i citirani. Npr. Hawking, S.W. (1982). "The development of irregularities in a single bubble inflationary universe". Physics Letters B 115, 295.
Ovde necu ni da pominjem njegove spekulativnije radove o crvotocinama, streli vremena, no-boundaries granicnim uslovima, zatvorenim vremenskim petljama/hipotezi o zastiti hronologije, ocuvanju/gubitku kvantne koherencije, itd. isl. Ne treba nimalo potcenjivati ni njegov ogroman doprinos matematickim metodama koje se primenjuju u fizici. Da ne govorimo o radovima iz istorije nauke (recimo uredjivanje onog fenomenalnog zbornika povodom 300 godina od Njutnove "Principie") i sve sto je uradio za popularizaciju nauke (ukljucujuci i tri knjige za decu koje je napisao sa svojom kcerkom Lucy). Da ne govorimo sto se covek angazovao na citavom nizu veoma znacajnih drustvenih pitanja protestvovao protiv zagadjenja, protiv smanjenja budzeta za nauku i obrazovanje, od kojih je pitanje razvoja astronautike i koriscenja svemirskih resursa verovatno dugorocno najznacajnije.
Dakle, da ne duzim suvise, Stephen W. Hawking je SASVIM NESUMNJIVO jedan od najznacajnijih fizicara 20. veka (i pocetka 21. veka), sto nikakav Daywalker ne moze osporiti - vec se zna sta i koga moze naciniti od sebe...