Jump to content


Photo
- - - - -

Zagonetka grada


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
38 replies to this topic

#1 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 27 January 2013 - 20:35

Sta je to sto cini zavicajnost koja se u jednom trenutku ispolji kao zivi plamen gradskog zivota?

U jednom trenutku Atine sa nekoliko desetina hiljada stanovnika njenu agoru cine Sokrat, Platon, Aristofan. U Firenci renesanse uporedo stvaraju Mikelandjelo I Makijaveli. Crnjanski u knjizi o Mikelandjelu u jednom trenutku kaze: Grad tvori opkruzenje koje radja stvaralacku volju. I dadose joj ime Florencia, neka bude cvetna…

Obicajnost polisa radjala je I ostrakizam , renesansno vladanje imalo je dvojaki odnos prema radu genija, ali ipak duh je proizveo ostavljanje prava na samocu I upornost usmerenu na stvaranje koje na kraju proslavljha zivot u vremenu I jednu zajednicu u istoriji. Kako misliti grad Grcke I renesanse, nemacki romantizam kao bujanje filozofskog I umetnickog zanosa? Sta je to sto ospolji jezgro najboljih da budu smernica nekakvog razvoja? Da li je to svest zajednice o jasnoj hijerarhiji odnosa jednog trenutka u kome se mora krenuti napred, kada se dogadjaju civilizacijski prelomi? Postoji li tada nekakva ‘kriticna masa’ ljudi spremnih na zrtvu ideji I da li je neophodno delovanje u grupi da bi se nesto korenito izmenilo?
Kako misliti moderni grad,megalopolis,"globalno selo"? Nije li ono faktor koji sputava jednu potencijalnu zajednicu da iskoraci u drugost duha,u promenu? Kolicina znanja ocito nije dovoljan uslov za revolucionarno stvaralacko. Sta je onda uslov nastanka novog grada koji ce ostati zabelezen po svom duhu koji ne sputava razmenu duhovnih vrednosti? U logisticko-materijalnom svetu danasnjice grad je puko orudje koje poseduje balast biblioteckog i univerzitetskog znanja. Da li je to ono sto sputava preokret? Puka reciklaza postojecih "autoriteta" i nivelacija licnosti u jedan "provodljiv" momenat vremena koji nema pretenziju za radikalnim povratkom u sebe,u revoluciju,u svoju imanentnu snagu novog,bez obzira na proslost.

Arhitektonika megapolisa ogledalo je socijalnih razlika,jer se moderno obozavanje komfora suprotstavlja neosocijalistickom konc-logoru periferije,a centar je nalicje trizsnog redukcionizma savremenog iskoraka iz politike...monumentalnost koja se suocava sa prenaseljenoscu. Kukavicje jaje liberalizma tako se opredmecuje u necemu sto nema pretenziju za umetnickim izrazom,vec je ostvarena kibernetika stanovanja u kojoj prostor predstavlja samo utilitarnu brigu za odrzanje koncepta egalitarnosti. Iliti: Prezivimo nekako u uslovima kada to moramo da ucinimo SVI,kada je gradjansko postalo samo nepotreban balast. To su i gradjevine modernih menadzerskih birokratija sa druge strane. Kultura stanovanja podredjena je kultu rada. Virilio naravno tu ima sta da kaze. Akcenat je na broju i subjektivnosti. Kako pomiriti ovo dvoje? Kako pronaci novi model grada koji ce duhom da probije koncept nivelacije i deregulacije,u kojem pravo na govor sviju nece biti posredovano,u kojem ce se licnost izdvojiti iz bezmerja znanja i nepostojanja znacenja. Poetika prostora ne postoji,postoji samo grad straha.

Medjutim,mali grad je dobio novi status palanke. Zbog cega je to tako,ako znamo da je u pomenutim razvijenim sredinama mali broj bio onaj koji je omogucio pravo na pobunu i revoluciju duha? Zasto periferija slepo prati centar u medijskom kicu? Zar nije u njoj izlaz?

Gaudijeva Familija je samo igra forme,bez pretenzije za onostranim. Cemu uopste toliko price oko tog projekta? Zar je moguce da cak i mali iskorak iz kvadra toliko strci? Ili je rec o poslednjem vapaju za uniformnoscu stila i pokusaju da se izbegne polivalencija gradjevine i duha,u strahu od promene. Jer je ivica ono sto karakterise svet danas,a potencijalni duhovni prevrati i izlazak iz virtuelnih prostora u stvarnost,stalna pretnja koja moze zavrsiti u nekakvoj novoj preraspodeli moci...od koje je strah jaci nego od bilo cega drugog. Tako je posthladnoratovski svet senka koja plasi svojom alternativom,a drustvo kontrole forme, samoopravdanje koje plasi jezom od novovarvara. Zato je danas grad nemoguc. Jer sporedni kanali prate osnovni tok,ne usled slucaja prisile,vec iskljucivo iz nemoci da ponude nesto globalno. Jer usud posebnosti predstavlja trajno ogranicenje periferije,koje se preslikava samo na zavicajno koje je izgubljeno. Folklor je poslednji oblik bezanja od uprosecene slike simulakruma.

Pitanje ideologije je sustinskije pitanje, borba za gradjansku ideju kroz oblike starih i stereotipnih modela nekritickog duha, real politickih simbola proslosti i sa druge strane postideoloskog drustva.

Nije li vapaj za povratkom grada zapravo vapaj za povratkom kriticke umetnosti i filozofije? Tu su nam Baudrillard i Derrida, kao primeri koji se okrecu izvrnutoj sadasnjosti, postavljajuci sve paradigme na teme.

#2 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 27 January 2013 - 20:39

Malo o postmodernizmu

 

U situaciji tehnoloske revolucije Karl Jaspers jos 30ih godina pise:"Tamo gde covek vazi samo kao funkcija, on mora biti mlad;ako to vise nije, on ce stvarati privid mladosti. Uz to, godine zivota vec prvobitno vise nista ne vrede;zivot pojedinaca spoznaje se samo trenutno, njegovo vremensko protezanje je slucajno trajanje, ne ostaje u secanju niti se cuva kao sklop neopozivih odluka na osnovu bioloskih faza. Ako covek u stvari vise nema godine zivota, onda on stalno pocinje otpocetka i stalno je na kraju;on moze da cini i ovo i ono, i jednom ovo, drugi put ono;cini se da je sve svaki put moguce, a nista, u stvari, stvarno". Dakle, vreme i privid koji mu je izmenio sustinu ukidaju neopozivost stvarnog. Za coveka koji je postao funkcija, stvarnost je privid. Onoga trenutka kada sebe zatekne u prividu moderniteta koji ga okruzuje, savremeni covek je vec zakoracio u postmoderno doba. Stanje znanja koje stvarnost utvrdjuje kao privid je osnova postmodernog pokreta duha.

Postmodernizam u filozofiji pocinje reinterpretacijom Niceove i Hajdegerove filozofije. Sa smrcu Boga i prorockim nihilistickim dolazimo u stanje potpune ugrozenosti subjekta, u drustvenom i metafizickom smislu. Licnost je rasredistena u svojoj formi, usled sveopste dekonstrukcije, potkrepljena i Hajdegerovom tezom o kraju metafizike i zadatku buduceg misljenja. Bitak je ostao nedorecen u svojoj vremenitosti i filozofija se racva u pravcima koji se mogu podeliti u nekoliko bitnijih: Fukoovo redefiniranje drustvene moci i nuznost izlaska iz Grcke kao pretencioznog zahteva za univerzalnoscu i sveobuhvatnoscu sistemske filozofije;Deridine semanticke igre u pokusaju bacanja drugacijeg svetla na zvucnost apsolviranih ontoloskih pitanja;Bodrijarova teza o postistorijskom napustanju realnosti celog covecanstva, gde se subjekt pretvata u objekat u nemoci da sebe iznova definise.

Da li je moguce pronaci elemenat kohezije postmodernog mosljenja kao drugacije artikulisane moderne, u toj njenoj zelji za novim preporodom? Ideja sabranog znanja svetske biblioteke i enciklopedijskog nasumicnog duha, dva su faktora koji pretenduju na zajednicki imenitelj izlaza iz ovakvog stanja.

Na koji nacin detronizovanom subjektu koji sebe iznova preispituje i kartezijanski postavlja sebe kao jedini predmet svog istrazivanja, ali ovog puta u izvrnutom smislu nemoci istinskog saznanja, vratiti ulogu delatnog subjekta koji gradi svet realnosti i sopstvenu spoljasnjost? I to sve u situaciji dostupnosti svog svetskog znanja proslosti(internet demokratija kao jedan od primera), koje ocito nije dovoljan preduslov za izlazak iz stanja alijenacije, vec potpuno paradoksalno, protagorskim jezikom relativizacije unosi potpuni haos u moguce i toliko zeljeno ujedinjenje covecanstva u jednu sveprozimajucu ideju kao uslov opstanka u svetu koji krupnim koracima hrli ka svojoj destrukciji.

__________________

 

 

 Aristotel prvi definise to misljenje misljenja kao nous, stavljajuci dakle Boga u covekovu svest, misleno bice. Medjutim citava ta izgradnja u Metafizici nije modernom coveku lako dostupna i prihvatljiva zbog tog problema prevodjenja i uopste razumevanja starih Grka. Da li je jereticki ako kazem da ta sama definicija kod Aristotela(koliko sam ja uspeo "citati") Boga jos uvek ostaje u sferi vanpojmovnog saznanja i nekako u magli znacenja(ako moze neka pomogne neki skoriji citac Aristotela)? Samo ime spisa Metafizika nastaje kao slucajan sled, nesto sto je tek iza Fizike(o toj nekoherentnbosti spisa kod Aristotela najbolje svedoci Hegel), pa bi mogli ustvrditi da sama filozofija, a time i nasa civilizacija, nastaju iz neke vrste nedorecenosti.

Da sve ne ostane tako, naravno zasluga je daljeg razvoja istorije filozofije. Sa Dekartom dolazimo do definicije Boga koja polazi od samog subjekta. Bog je misljenje misljenja a filozofija postoji kao misljenje Boga samo i iskljucivo jer je percipira misleno bice, tj covek. Tezu do kraja artikulise naravno Hegel, ontoloskim dokazom koji ovu subjektivnost postavlja na najvisi moguci nivo, stavljajuci subjekt spoznaje na mesto onoga koji spoznaje samo umsko misljenje apsoluta, dakle objekt uopste, dakle Boga. Misljenje je moguce kao razumsko(ono koje razlikuje,diferencira) i umstveno, koje razvojem (teza-antiteza-sinteza) poseduje u sebi polove svog posmatranja i na taj nacin sadrzi u sebi protivrecnosti samog pojma. Hegel miri Aristotela i hriscanstvo, ali to je druga tema. Obratimo se ovoj razlici razumskog i umstvenog. Razum je, ako se primenjuje kao nesto distinktivno, u svojoj razlici, ono sto moze da trpi svaku vrstu manipulacije koju mu dodeljuje subjekt koji misli. Na taj nacin se pomeranje coveka na mesto jedino saznajnog ospoljava u liku Protagorine maksime: Covek je mera svih stvari... Ali covek kao bice koje misli podleze svakojakoj sujeti sopstvenog odredjenja i pliva u dogmama razlicite interpretacije bilo koga stava. Um je nasuprot tome nesto sto preispituje,  meri, pre svakog delovanja i volje usmerava se na sebi suprotan pol, kriticki se osvrce na svoju suprotnost. Svedoci smo da covek ne deluje na ovaj nacin. Bez uzdrzanosti, usmerava se na ideoloskoj razini kao dejstvujuci spram svog realiteta, a u nauci kao onaj koji prirodu porobljava svojim potrebama. Da li je ovo pogubno? Osnovna teza je: RAZUM BEZ UMA JE NESTO RAZARAJUCE, cesto autodestruktivno, koje prati iskljucivo svoj nametnut tok, licnom sudbinom ili pecatom drustvenog primera i kodeksa uslovljenom. Kantovo sklanjanje u stranu Boga kao nesaznatljivog, Sopenhauerovo ogoljavanje sveta na mozdani proces i sl, omogucuju takodje potonje definicije i realitet razobrucenog subjekta koji dela ne uzimajuci u obzir svoje umstvene granice.

 Tu je I Spenglerovsko prorocko prosvetiteljstvo. Ovde treba dodati i egzistencijalizam. Dakle u daljem razvoju subjekat sebe razume kao nesto ugrozeno, pojedinac je senka u situaciji mnogoljudnosti i simplifikovanih ideoloskih doktrina, on sada shvata ogranicenost odredjenja koje seze u dodeljenu ingerenciju Bogocoveka, religija vise nije dovoljna kao jedini pogled iza samosaznatljivog, recimo Huserlovog prirodnog stava. Koliko se ljudi odlucuje na nesiguran put sebe-preispitivanja i unutrasnje izgradnje, za refleksiju? Put kroz trnovitu zivotnu stazu vodi iskljucivo kroz drustveno potvrdjivanje,prevlast senke sto bi rekao Jung, koje pak ne nudi mogucnost kompromisa u svojim nametnutim stavovima i ponasanju. Zaista, volja za moc je bitan pokretac svetskog zbivanja. Nihilizam sofistickog dostize neslucene granice. Ideologija je samo stavka u poretku koji obesmisljava etiku koja bi podrazumevala ogranicenje i ideal mere. Ludilo etatistickog organizovanja donelo je ratove nepojamne dosadasnjem evropskom iskustvu. Pitamo se sad sta znaci ljudski opstanak. U aktuelnom trenutku, jedino nadu da se ne upotrebe tehnoloska sredstva namenjena za unistenje vrste, razum koji bi proglasio svoju ugrozenost, prosta psiholoska projekcija kao plan u sukobu civilizacija.

Ovo je drustveni trenutak koji prati filozofija postmoderne(ili on nju). Zasto je ona jedini odgovor i aktuelno filozofsko stanje? Iz razloga sto drugacija artikulacija u diskursu razumskog nije moguca. Na koji nacin je primenjiv umstveni model na drustvo(apstrahujmo Hegelovu vremenom ogranicenu filozofiju prava)? Da li samo tim otklonom koji ce ponuditi jednu uzvisenu sumnju u realitet koji je smislen, u coveka koji ne prepoznaje svoju spoljasnost i jasno ustrojen identitet? Mozda je to moguce za coveka koji je istrazitelj sopstva. Ali kako nametnuti brojnom pojedincu (proseku)nesto sto nema tlo na kojem pociva(Sestov: Apoteoza bespocvenosti), teoriju koja je nemoguca za primenu na drustvo. Jer je prakticna volja razmahana u svojoj, ideoloskoj ili tehnoloskoj, primeni, jer je RAZUMNA.

 

 

Sustinska drugost u razgranicenju pojmova moderne(kao filozofske tradicije)i postmoderne ogleda se u odnosu spram istorije(filozofije i kao drustvene nauke),tj ideje progresa kao transcendiranja arhetipova humanizma. Umetnicko vidjenje stvarnosti kao apriornog entiteta koji ne podleze sumnji, kao i istoriografsko "cinjenicno" u kreiranju proslosti kroz optiku pobednika, napustaju se u redefiniciji ovakvog razvojnog pogleda, "teleoloske predstave realiteta". U filozofiji, pak, Hegelov apsolutni idealizam kao pounutrenje celokupne istorije svetskog duha, uzdrman je, na paradoksalni nacin, samom dijalektikom umstvenog izvodjenja. Hegel kao simbolicki Bog misljenja ideje razvoja, svojom kritikom destruktivnog razuma, otvara filozofiji put u samopreispitivanje panteonske uloge misljenja, i u ovom iznverznom znacenju, postaje prvi filozof postmoderne upitanosti nad osloncem vidjenja objektivnog sa krajnjim ciljem i svrhom. Jednom postavljeno umstveno kao otvoreno, ono koje je u komunikaciji sa svojom drugoscu, omogucilo je(nuzno opredmetilo?) potonju neistorijsku kritiku logistickog proizvodjenja stvarnosti kroz reinterpretaciju Hegelove dijalektike u materijalizmu(Marks)i revolucionarni razvoj tehnologije u posebno-naucnom.

Filozofski osvrt u zelji za prevazilazenjem progresivnog ponajvise naravno duguje Niceovom zahtevu za prevrednovanjem svih vrednosti i vapajem za smrcu Boga. Nihilizam je stanje koje nuzno zatice coveka nakon ospoljenog i ostvarenog duha u vremenu. Pokusava se transmisija tradicionalnog misljenja u dekonstruktivnu pojmovnu razgradnju, sansu subjekta u obespokojavajucoj ontickoj zavrsenosti, u smrti. Humanizam je (kroz metafiziku)iscupan iz svog temelja, okarakterisan kao arhetipsko licemerje."Rudimentarnu hermeneuticku ontologiju" kao zatvorenu semanticku homoglosiju(Vitgenstajnova kritika zapadno-evropske misli kao logicko-pojmovne masonerije), smenjuje poetsko otvaranje za imaginarno, alogicko, nonsens, htonske sile nesvesnog, prosirenje polja iskustvenog na izvanracionalisticke kategorije koje oslikavaju "ljudsko,odvise ljudsko".

Sa druge strane, Hajdeger u cuvenom Sein und Zeit, smestanjem bitka u vremenitost cini pokusaj slican Hegelovom, ali ukazujuci na zaborav samog pojma bitka u koje se vracamo "skokom" kao radikalnim iskorakom iz metafizickog nacina misljenja. Hajdegera, kao i Nicea(kroz povratak predsokratovcima i ciklicno vidjenje istorije) karakterise nada u vracanje izgubljenog tla filozofiranja, sto ih takodje, sledstveno postmoderistickoj ideji biblioteke, takodje vezuje za aktuelno stanje i odredjuje na neki nacin kao pretece postmodernisticke filozofije. Podrucje na kojem covek i bice dostizu jedno drugo u njihovom nepomucenom prvobitnom jedinstvu i gde se jedino moze iskusiti sustinsko poreklo identiteta, Hajdeger naziva Ereignis. Smisao ove reci mogao bi biti "dogadjaj prisvajanja"iliti"proces slucivanja samog bica". Ovakvim zahtevima, Hajdeger u neku ruku, ostaje u dosegu metafizicke zatvorenosti koju kritikuje. Ali bitnija je druga vazna koncepcija, ukazivanje na razdvajanje misljenja i bica koje se odigralo vec na pocetku grcke filozofije(iz Parmenidovog: jedno je misljenje i bice), kao polazna tacka razracunavanja sa kompletnom logikom, sto je jedan od osnovnih zahteva postmoderne i postistorijske neprilagodjenosti.

Citav prevratnicki program, kroz Nicea i Hajdegera, ostatak je misljenja filozofije koja pretenduje na lik same istine, zatvoren kod koji ne odlikuje postmodernu, ali koji je ostavio prostor za raslojavanje filozofije na semantiku(Derida), upliv kritike drustvenog simbola u filozofiju(Bodrijar,Derida,Fuko), izlazak iz jezika kao izvrgavanje psihoanalitiuckog(Delez)...

 


Edited by Kosmarac2, 28 January 2013 - 11:52.


#3 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 27 January 2013 - 20:46

Zapadu treba aktivizam kao rad na sebi, a to je trazenje prijateljstva. Ali danas ta opreka kao da ne postoji, Istok je izgubio svoju posebnost, kroz propadanje religioznosti uopste, pa i te vere u prijatelja. Postaje kljucno opstati u samoci.

 

Internet je rudarski posao i potencijalno mesto udruzivanja. Trazenje prijateljstva, zapravo. Ne verujem u teoriju o smulakrumu, zapravo razlicito se odnosim prema njoj. Cinik bi rekao> Umro je Baudrillard i osnovan je facebook.  Ali to su samo kratki odbljesci snage i volje da se odrzi svet kakav jeste bio, prelazenje na drugi kolosek iste samodovoljnosti koja je karakterisala drustva desetinama godina unazad. Delez je napisao Kapitalizam i sizofrenija, a ja dodajem da je to ta subjektivnost koja je skrajnuta, da opstoji samo u projekciji i citatnosti, da joj je otvoreni duh suprotnost.

 

Gde je kljuc za odgovore? Pa zoon politikon, sta drugo. Vrednosti samoce su opet igra uma koje upucuje na stanja svesti. a sto ubrzo postane suvisno. Moral je pak trajna vrednost. Po Kantu, identitet pojma i bica uspostavlja se samo u prakticnom umu. Toliko je Kant cenio praxu.

 

Moral uzvisuje coveka, drugome se predaje ono sto je posebnost vlastitog uma. a sredstva komunikacije pak, nas vode u unisoni svet mnostvenih ideja, koje zapravo postaju nalicje samodovoljnosti. Gde je tu duhovni vid. Mnostvo postaje zadovoljstina i zato samoca kao dijagnoza. Nije to otudjenje od tehnologije, nisam to mislio, vec dublje, u samu kakofoniju ideja koje ostaju apartne. Zato vid moramo traziti u sebi i onda stupiti u svet komunikacije. Ako se izgubi nije ni vredeo.



#4 Kinik

Kinik
  • Members
  • 43,426 posts

Posted 27 January 2013 - 23:42

...

 

http://www.youtube.com/watch?v=dbd5VibkDlA

 

...



#5 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 28 January 2013 - 11:49

Strava, Prekinuo sam da pratim domaci rok, a i ne znam gde, tako da ne znam nove stvari od Block out-a.



#6 zoran59

zoran59
  • Members
  • 10,124 posts

Posted 29 January 2013 - 18:00

Kosmo, samo se javljam da znas da te ne ignoriram, nego mi treba malo vremena da srocim...



#7 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 29 January 2013 - 18:16

Hej, pa dobro. A i ne moras sve citati, samo se uhvati necega. Ako hoces esej na esej, ne moras se truditi toliko, neka bude i nemusto artikulisano, jer i moje je cesto bilo takvo.

 

Hvala ti sto se trudis.



#8 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 29 January 2013 - 19:04

Sta sam hteo onim razdvajanjem razumskog i umstvenog? Pa da i Hegela ucinim, o jeresi, postmodernistom. U smislu da umstveno sebe preispituje i ne deluje pre svog svesnog uocavanja. To su te razlike u filozofiji identiteta i apsoluta, tj kod Hegela i Aristotela. Kriticko, autoironijsko, sve je to negativitet u odnosu na apsolutni idealizam, a opet ja sam ga svrstao, uz svu parcijalnost postmodernizma, u svezu sa istim, kao njegovu nadgradnju. Time se ne gubi istorijska nota i sled filozofa, ako je to potrebno, a kako je Jerkov prezentirao postmodernizam u knjizevnosti.



#9 dexter8

dexter8
  • Members
  • 764 posts

Posted 05 February 2013 - 00:28

ne vidim nikakvu zagonetku grada, prosto se radi o kritičnoj masi koja se forimira periodično, obično na 10 godina, kada se stiču društvene okolnosti za promene u umetnosti, politici, itd, tipičan primer je kod nas je Ja-generacija koja je odgojena na najsvetlijim tekovinama socijalističke izgradnje, uz besplatno obrazovanje, pažljivo filtrirane saržaje zapadne pop kulture i naravno slobodu kretanja koja je iskrila kosmopolitskim duhom.

 

mnogi predstavnici te brilijantne i do danas neprevaziđene generacije umetnika (pisaca, muzičara, naučnika...) stasala je upravo u sumornim i kvadarnim blokovima Novog Beograda, gde je uniformni beli trokrilni orman, ugrađen u sve nove stanove, poslužio kao jedna vrsta enterijenog monolita koji je svojom belinom i prostom formom mamio na intervenciju.

 

ne vidim potrebe za zagonetanjem i mistifikacijama, kada se desi povoljan sticaj društveno-istorijskih faktora, dolazi do neminovnog procvata kulture. brilijantne pojedince, naravno, imaš uvek, i u vremenima oskudice i opšte anomije, ali usled nedostatka kultivisane publike oni bivaju osuđeni na marginu ili emigraciju.

 

renesansna Firenca, da krasno, ali bez porodice Della Rovere koja iskešira na ruke... nema ničega. Evo i ja kao umetnik stalno sam u potrazi za pokroviteljima umetnosti, s obzirom da državu tako šta ne zanima, moram da se okrenem novoj eliti koja nažalost još nije dovoljno kultivisana da bi ulagala u vanserijske stvaraoce. Kako ja da proizvodim umetnine kada sam zarad preižvljavanja prinuđen da radim neke leve poslove, posle čega mi je ne preostaje ni vremena ni energije za lepe umetnosti...?



#10 highlanderka

highlanderka
  • Members
  • 3,150 posts

Posted 05 February 2013 - 08:35

"Zapadu treba aktivizam kao rad na sebi, a to je trazenje prijateljstva" - ovo ne razumem, molim pojashnjenje.

 

 

 "Postaje kljucno opstati u samoci".  Biti sam u mnoshtvu - za mislece bice nishta novo, tishina je potrebna umu da  prevrednuje vrednosti i cuje sebe.
 
 

Edited by highlanderka, 05 February 2013 - 09:03.


#11 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 05 February 2013 - 11:48

Bilo bi utesno kada bi se te revolucije javljale svakih 10 godina, Dexter8. Kljucno je opstati u megalopolisu, kada umetnost ne znaci puno, vec svuda vrednosti srastaju u nekakvom mnostvu iza kojeg reper za kvalitet izmice.

Hajlenderka, za prijateljstvo je danas potreban uporan rad, toliko nam izmice to ljudsko. Odnosno preispitivanje prijateljstava je nuzno da bi se koliko toliko povratile, u modernom drustvu, izgubljene vrednosti. Zato aktivizam na sebi, jer se sve ideje cine utopistickim, toliko nam izmicu.

Hvala vam sto ste pisali. Taman sam mislio da nece niko.

#12 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 05 February 2013 - 13:00

renesansna Firenca, da krasno, ali bez porodice Della Rovere koja iskešira na ruke... nema ničega. 

 

prvo je dosla kuga. onda kes od mrtvih (populacija prepolovljena). onda renesansa. strpi se.



#13 Schrodinger

Schrodinger
  • Members
  • 20,418 posts

Posted 05 February 2013 - 15:30

prvo je dosla kuga. onda kes od mrtvih (populacija prepolovljena). onda renesansa. strpi se.

 

Kakvo bizarno shvatanje istorije - pa epidemija je dovodila do velikog siromastva, zato sto je tadasnja ekonomija potpuno zaustavljana kad god bi smrtnost bila veca od neke kriticne vrednosti. Pogledaj sta se desilo sa prvim evropskim drzavicama u kojima je doslo do ekonomskog procvata, a to su bili Sienna, Amalfi i docnije Piza. Upravo su epidemije unistile njihov prosperitet...

 

Inace, cinizam prema Renesansi obicno vodi i do cinizma prema Prosvetiteljstvu - a potonji vodi u tipicno balkansko varvarstvo i nepismenost kakvo vidimo svakodnevno oko nas.



#14 Kosmarac2

Kosmarac2
  • Members
  • 1,731 posts

Posted 05 February 2013 - 16:13

Basara, recimo, ima cinican odnos prema Prosvetiteljstvu. Ali mu se to oprasta, jer je ta revolucija kao omogucila boljsevicku.

Politicki subjekt nije kreativan subjekt, kroz nj ne moze da se ostvari nikakav kvalitetan ni estetski sadrzaj.

#15 Vjekoslav

Vjekoslav
  • Members
  • 11,278 posts

Posted 05 February 2013 - 17:19

Kakvo bizarno shvatanje istorije - pa epidemija je dovodila do velikog siromastva, zato sto je tadasnja ekonomija potpuno zaustavljana kad god bi smrtnost bila veca od neke kriticne vrednosti. Pogledaj sta se desilo sa prvim evropskim drzavicama u kojima je doslo do ekonomskog procvata, a to su bili Sienna, Amalfi i docnije Piza. Upravo su epidemije unistile njihov prosperitet...

 

Inace, cinizam prema Renesansi obicno vodi i do cinizma prema Prosvetiteljstvu - a potonji vodi u tipicno balkansko varvarstvo i nepismenost kakvo vidimo svakodnevno oko nas.

 

i u konacnici dovodi do staljinistickog "laboratorija" odakle prosipas elitisticka sranja forumskim ovcama. ajde "znanstvenik", odvedi svoje tupave genome u razgibavanje oko zgrade kad nisi u stanju shvatit ni malkic ironije, a kamoli renesansu u Firenci.