Đuturum je turcizam I u našem jeziku se može prevesti kao čovjek koji ne radi ništa korisno, koji i ne zna i neće da radi, parazitira na račun drugih. A pri tome misli kako je pametan, te stalno priča i nešto objašnjava. Stalno priča, a ništa ne kaže, uglavnom ponavlja jedno te isto, dosađujući i bogu i ljudima. U Gradačcu ima mnogo đuturuma. Nije ni čudo. Ekonomija grada je u lošem stanju, mnogo ljudi je nezaposleno, imaju puno vremena, pa vrijeme provode po kafićima i kafanama, pričajući i prepričavajući svakodnevne iste stvari. Ja ću pisati o dvojici đuturuma koje najbolje poznajem. Nadirus Almatuhi je čovjek iz čaršije. Rođen je u Behećama, obližnjem selu,i u čaršiju je donesen u sepetiću, obješenom o samar bosanskog kljuseta. U čaršiji je odrastao i ostario. Uvijek je imao lagan život, lagan posao, a bog mu je dao i dobru ženu. Almatuhi je već dugo godina u penziji, više je godina u penziji nego što je radio. Sada mu je glavni posao izaći u čaršiju, postaviti se kod samoposluge ili na početku aleje, gdje je proširenje na trotoaru, koje on naziva Ada Ciganlija. Tu se popodne i uveče okupljaju čaršijski prosjaci. Almatuhi porani , dođe prvi na stajanku, on otključava čaršiju. Uskoro počnu pristizati ostali sagovornici. Ima tu nehljebovaca, besposličara, penzionera i ostalih pripadnika niske klase. Kad kažem niske klase, mislim tu na visinu primanja koja ostvaruju tokom godine. Oni se okupljaju tu na trotoaru zato što nemaju para da sjede u kafiću ili kafani. Pripadnici srednje i visoke klase tu ne dolaze. Almatuhi uvijek započinje monolog , jer niko ne može doći do riječi od njega. Skoro uvijek kaže kako je sinoć jeo pajšlo, što nije istina jer svi znaju da njegova supruga sprema raznovrsnu hranu. Međutim zbog senilnosti Almatuhi ponavlja iste stvari. Kod kuće uzme riječnik stranih riječi, nauči značenje dvije riječi i onda cijeli dan objašnjava ljudima šta te riječi znače. Ili ponavlja već stotinu puta ispričane viceve. Zatim oni komentarišu domaću i vanjsku politiku i naravno nalaze rješenja za sve probleme. Ima u tom društvu i ozbiljnih ljudi. Oni tu zastanu da se nasmiju i našale s Almatuhijem. Kad društvo zabole noge od stajanja oni se zapute niz aleju da prošetaju. Kad im to dosadi onda sjednu u park , na klupu, i tu opet nastave diskutiranje. Najvjerniji Almatuhijev sagovornik je Medenjak Muminovski, dobar čovjek iz čaršije. On amina sve što Almatuhi kaže i zato se dobro slažu.Tako provedu vrijeme do podne kada se razilaze kućama na ručak. Poslije se odmaraju od “napornog“ dana, spavaju i više ne izlaze u čaršiju do sutra u jutro. Abdulahus Alsmotani je isto kao i Almatuhi, čovjek iz čaršije. Završio je u Sarajevu srednju likovnu školu i zaradio je penziju učeći djecu likovnoj umjetnosti. Osim te umjetnosti Alsmotani nema pojma ni o čemu drugom, ali sebi dozvoljava da o svemu priča. Glavne teme su mu priče iz knjiga o slavnim slikarima. Najviše govori o Mikelanđelu, o tome kako je Mikelanđelo slikao Sikstinsku kapelu, kako su mu se osušile sandale na nogama, jer ih nikako nije skidao, zato što je dugo radio i kako je jadan Mikelanđelo pao sa visokih skela. Hrdno je na kamenje i dobro se ugruho. Jadnik, nije mu bilo lahko. Nama je žao Mikelanđela, ali što smo mi bogu skrivili pa to moramo slušati skoro svaki dan. Kada pitamo Alsmotanog šta zna o tehnici npr., on odgovara “kako to njega apsolutno ne interesuje“. Cijeli prošli, a i ovaj vijek je period istorije u kome je tehnika umnogome napredovala, više od svih ostalih nauka. I sve je to prošlo pored njega. Opšta naobrazba i kultura su njemu strani pojmovi. On je jednostran i ograničen čovjek. A kako stari te osobine sve više dolaze do izražaja. Njemu nije valjao komunistički sistem, ali mu ne valja ni ovaj današnji. U čaršiji mu se ne sviđaju mnoge stvari . Sve ga to nervira, postao je čangrizav, svadljiv, zajedljiv, agresivan. Alsmotani izlazi u čaršiju kasno, jer spava do kasno. U kafiću Cinemi, samo u njemu, se pojavljuje oko 11 sati prije podne. Uvijek pije nešto gorko i kafu. Pri tome neprestano čadi. Kad krene kašljati, ja se prepadnem da će dušu ispustiti. Živi sam u kući. Kad hoda po čaršiji, njiše se kao prut na vjetru. S odjećom i obućom, bruto, ima oko 80 kila. Onako visok izgleda kao vreća kostiju. Alsmotani često u razgovoru priča o Švicarskoj. To je najbolja država, najbolji sistem itd. On je jedno vrijeme radio tamo i to mu se svidjelo. Alsmotani, kao i Almatuhi su pošteni ljudi, ali ne shvaćaju da su omatuhili i da su postali dosadni. Možda bi društvo trebalo staviti takve ljude pod nadzor, obezbijediti im psihijatrijski tretman, učiniti da i njima i okolini bude lakše. Alsmotani sjedi u kafeu do 2-3 sata popodne , a onda ide kući. Nešto pojede, gleda tv i onda opet izađe uveče oko 7 sati. Opet sve isto, isto piće, žmarenje duhana i priča o Švicarskoj. Kad zaboravi šta hoće da kaže, sagovornici ga podsjete jer su te priče slušali mnogo puta, već su ih napamet naučili. Ponekad se umore od njegovih repriza, pa kao njegovi bivši drugovi Ruzmarin i Baboč, pobjegnu u druge kafiće, najčešće Bambi, jer je blizu, preko puta. Alsmotani ostaje zadnji u kafeu,kad čaršija već opusti. Oko ponoći ide kući. On zaključava čaršiju.
