U nastavku emisije slušate istoričarku Oliveru Milosavljević koja je pročitala detaljno mnogo, mnogo stranica, mnogo dokumenata i evo nekih delova njenog istraživanja, da se malo prisetimo ko je u stvari bio Milan Nedić.
Olivera Milosavljević: Taj zakon bi trebalo da rehabilituje sve, kako tamo kaže, ideološke protivnike komunizma od 6. aprila 1941. i taj datum je naravno najzanimljiviji u svemu ovome. U prvom trenutku je verovatno mnogima izgledalo da je reč o rehabilitaciji ideoloških protivnika posle rata, međutim, imali smo prilike na televiziji da vidimo da u stvari one koji su predložili taj zakon najviše zanimaju ratni, pod navodnicima ideološki protivnici. Zašto kažem pod navodnicima ideološki, zato što ideologija tu uopšte nije bila u prvom planu, u prvom planu je bio odnos prema fašizmu.
Dakle, da ih primarno zanimaju ratni ideološki protivnici i pokušaj da se ti koji su za vreme II svetskog rata bili protiv komunizma proglase nevinima. Problem je u tome što kada se kaže – ideologizovana istorija, kakva je nekada bila, onda se to doslovno shvata i pretpostavlja da je ona samim tim i lažna. Naravno da, koliko god bila ideologizovana, ona je u svom fundamentu prikazivala stvarno stanje, a to je bar onaj deo istorije koji je govorio o tome ko se borio protiv fašizma, a ko je bio za fašizam. Prema tome, ako se krene sa ovim, da se ideološki protivnici komunizma rehabilituju, a čuli smo da bi trebalo čak i čitav komunistički period proglasiti jednostavno zločinačkim, pa bi po automatizmu svi oni bili rehabilitovani. Ako se krene od toga, onda možemo očekivati da će biti rehabilitovan i Nedić i Ljotić, ali onda naši predlagači zakona zaboravljaju da će po automatizmu biti rehabilitovani i hortijevci i ustaše i nemački Rajh na kraju, kao najveći ideloški protivnik komunizma.
Ono što je ovde najzanimljivije, kada smo slušali u par navrata na našoj televiziji zagovornike i predlagače ovog zakona, to je da je ton kojim su govorili o komunizmu, u stvari ton kvislinga iz II svetskog rata. Oni zaboravljaju samo jednu stvar, a to je da danas biti antikomunista i biti u vreme II svetskog rata antikomunista – su dve potpuno različite stvari. U vreme II svetskog rata biti antikomunista značilo je biti protivnik celokupne antihitlerovske koalicije, jer je komunizam bio njegov sastavni deo. Biti antikomunista za vreme II svetskog rata je podrazumevalo biti antisemita, videćemo kasnije malo i konkretno kako je to izgledalo, i naravno, biti antikomunista za vreme II svetskog rata je u stvari značilo podržavati nacističku Nemačku.
Budući da smo imali prilike da vidimo kako je to izgledalo i sa rehabilitacijom četništva, možemo očekivati da se jedna ovakva stvar desi i da budu rehabilitovani svi, smešno mi je da kažem, ali evo, ponoviću opet, ideološki protivnici komunizma od 6. aprila 1941. I tu postoji još jedna stvar koju bi oni koji to rade morali da znaju, a to je da kad se rehabilituju kvislinzi, onda se već po automatizmu rehabilituju i oni sa kojim su oni kolaborirali, a to znači sam Hitler.
Kod nas se stvorio jedan konsenzus da je Ljotić bio fašista, ali eto, tako Nedić, kao što ste rekli, ima neke lepe osobine. Ja ću govoriti isključivo o Nediću, navešću samo primer kako je izgledalo veličanje lično Hitlera. On je svakodnevno veličan i kao državnik i kao vojskovođa, nazivan je predstavnikom nove Evrope, o njemu se pisalo kao o ličnosti sveobuhvatne genijalnosti koja utelovljuje misao evropske obnove. Pisalo se da je Hitler genijalni državnik i umetnik, da je on neimar i graditelj, da je on veliki Evropljanin, zaštitnik bele rase. Ovo vam zvuči poznato verovatno. Širilo se uverenje da je njega proviđenje dovelo na čelo države, da su njega ugrožavali jevrejstvo, demokratija i boljševizam. Njegove reči su obeležavane kao svetionici, njegova logika kao nepogrešiva i tako dalje.
Dalje, naglašavalo se kroz tu propagandu da Hitler zaslužuje zahvalnost naroda Evrope, da on vodi, ovo je citat opet – orijašku borbu za spas Evrope, i slično. U toj propagandi je odricano da se u Srbiji sprovode represalije od strane Nemačke. Navešću vam jedan primer, tvrdilo se da streljanja komunista i Jevreja nikako ne mogu da se ocenjuju kao represalije. Nemačka je dalje reklamirana kao obećana zemlja za srpske radnike, stalno se pozivalo da se tamo odlazi, a imate i članke u kojima su propagirani savršeni, idilični uslovi u kojima srpski radnici žive u Nemačkoj, pa se u jednom od njih recimo opisuje kako se njihov logor nalazi u zelenim štajerskim brdima gde teku potočići, na njihovim prozorima cvetaju jorgovani, a upravnik logora udešava bokore svojih omiljenih ruža. Tako jedna savršena, idilična slika.
U ovoj propagandi dalje Trojni pakt je ocenjivan kao garant bezbednosti Srbije, kao garant budućnosti Srbije kakvu ona nikad nije mogla sanjati. Tvrdilo se da je Trojni pakt obezbedio Srbiji mir, bezbednost, slobodu, spokojan život i zato nije slučajno da je Srbija pod nemačkom okupacijom već u Apelu srpskog naroda koji su 1941. u avgustu meseca potpisale stotine intelektualaca, Srbija nazvana ostrvom spasenja. Dalje u toj propagandi se zahtevalo da se u Srbiji po uzoru na nemački Rajh spaljuju knjige, konkretno, kako se to pisalo – jevrejsko-komunistička literatura, a sve što je objavljivano bila je isključivo nacionalistička, dakle, antisemitska i fašistička literatura. Na sceni Narodnog pozorišta je prikazivana nemačka savremena tada literatura, u bioskopima su isključivo prikazivani nemački filmovi i slično.
Dalje, istaknut je zahtev, 1941. godine da se osnuje zavod za rasno-biološka ispitivanja, kako bi se sačuvao srpski narod od nepravilnih mešavina, opet vidimo princip koji je sadržan u rasnoj nacional-socijalističkoj teoriji. Od značajnih mera, koje možemo pratiti kroz javnu aktivnost Nedićeve vlade, vidimo nuđenje novčanih nagrada da se vrši ubijanje komunista. Kasnije, kada očigledno to nije do kraja uspelo, tražilo se da oni koji ne prijavljuju komuniste, dakle, i sami budu ubijani po Uredbi o uvođenju prekog suda. Uredbom Nedićeve vlade opet je zabranjeno, citiram – Jevrejima i Ciganima da budu slušaoci univerziteta u Beogradu. Kasnije, jednom dopunom te uredbe to je zabranjeno i komunistima. Klasična ideologija nacional-socijalizma, vidi se u meri koju možete vrlo lako pratiti kroz konkurse za zapošljavanje u državnoj službi, a to je da je prilikom zapošljavanja u državnoj službi, uvedena obaveza dokazivanja da je kandidat srpske narodnosti i arijevskog porekla i da, citiram – nema jevrejske ili ciganske krvi. Negde je samo tako pisalo za kandidata, nekada to nije trebalo da ima ni njegova žena, nekada ni preci.
Videli smo kako je ocenjivan Hitler, pa da vidimo kako su ocenjivani partizani – obeležavani su kao zločinci, banditi, tuđinski plaćenici, saboteri, zlotvori, razbojnici, zločinački elementi, belosvetski ološ, robijaši, Cigani, horde, jevrejska kuga, azijatska bolest, pogana misao iznikla u satanskom jevrejskom mozgu, crvena neman, odrod, varvari sa istoka, crveni dželati, psihopatološka čudovišta. Srbi među njima su nazivani izrodima i degenerisanim primercima.
Sada bih rekla nešto o aktivnosti ministarstva prosvete koje je u tim godinama bilo veoma aktivno. Na njegovom čelu se nalazio Velibor Jonić kao ministar i Vladimir Velmar – Janković, kao njegov zamenik, koji su dali poseban doprinos tom zahtevu da se oblikuje jedna fanatizovana omladina, kako se govorilo, koja će okupiti sve srpske zemlje u jedinstvenu celinu. Pre svega, vršeno je konstantno propagiranje Hitlerovog ustrojstva škola. Dalje, od samih neposrednih mera koje je ovo ministarstvo sprovodilo i kojima su se pohvalili za vreme rata, bilo je sprovođenje mere čišćenja škola od nacionalno neispravnih profesora.
Ministarstvo prosvete se pohvalilo da je izvršilo selekciju omladine koja će činiti buduće narodno vođstvo, tako što se zahtevalo da se diplome ne izdaju deci koja nisu moralno kvalitetna, pa su onda korišćeni razni termini za tu decu koja očigledno su bila levičarski, odnosno antifašistički orijentisana, pa se govorilo da buduće narodno vođstvo ne sme da se obrazuje od otpadaka, to je termin za decu, nekarakternih ljudi, a postoji i zahtev da ološ ne sme da odlazi u najviše škole, dakle, kako bi ta selekcija bila do kraja izvršena.
Ovo ministarstvo je donelo naredbu da se vrši nadzor nad učenicima i u školi i van nje, kod kuće, na ulici, zavedeno je psihološko proučavanje učenika, kako bi se dobila slika o njihovom nacionalnom osećanju, možete misliti. Nastavnički saveti su imali tu dužnost, oni su morali da grupišu đake u tri kategorije, postojao je čak i neki list o svakom učeniku, gde su morali da ih okarakterišu. Prvu kategoriju su činii nacionalno nepouzdani đaci, i sankcija za njih je bila, kako se tada govorilo, izgon iz škole, dakle, izbacivali su iz škole tu decu. Drugu kategoriju su činili oni labilni, njih su držali pod prismotrom, i treću kategoriju su činili pouzdani i ispravni.
Samo ministarstvo se pohvalilo da je 375 đaka izbacilo iz srednjih škola kao nacionalno nepouzdane i za takvu decu organizovan je Zavod za prinudno vaspitanje u Smederevskoj Palanci. Nedićeva vlada je potpisala uredbu o organizovanju tog Zavoda, gde su deca oduzimana na silu od roditelja i mogla su u tom zavodu biti držana od 6 meseci do 3 godine. Prvo je po uredbi bilo dve godine, a onda je produženo, kad su videli da rat neće brzo da se završi, na tri godine. U svom zvaničnom listu, ministarstvo prosvete je širilo uverenja da u srednje škole ne bi trebalo da se primaju – obirci, već samo, kako tamo piše, fizički, umno i etnički obdarena deca, a ostala deca, to jest većinska, bi trebalo da se zadovolje osnovnim i zanatskim školama.
Dalje, tu se može pročitati da kratkovida, nagluva deca, deca sa srčanim manama ili slično ne bi trebala uopšte da idu u srednje škole, to nije za njih, je li. I poseban odnos teškog konzervativizma je bio primenjivan prema ženskoj deci, smatralo se da ženska deca iz srednje škole treba da izađu formirana kao domaćice, zato je u srednje škole uvedeno domaćinstvo kao obavezan predmet. Organizovana su obavezna srpska posela po školama, gde su morali da dolaze i roditelji i nastavnici i đaci.
I sada bih se zadržala na ključnoj stvari, jedan od predloga je bio da omladina na univerzitetu čak godinu ili dve se obavezno upoznaje sa takozvanih 200 velikih srpskih poslova koje je izradilo ministarstvo prosvete, a koje je izložio lično Vladimir Velmar – Janković. I ja bih ovde izvukla nekoliko tih velikih srpskih poslova, koji su potpuno u skladu sa ideologijom nacional-socijalizma. To je bio zahtev da se uredi srpski životni prostor, to je potpuno u skladu sa tadašnjom ideologijom, da se izvrši kolonizacija na srpskom životnom prostoru i da se narod osposobi da ga popuni brojno i kvalitetno, misli se kvalitetno u ljudskoj rasi, da se izvrši zaštita srpske krvi, da se osnuje centar za ispitivanje bioloških odlika stanovništva, da se izradi rasna karta srpskih oblasti – to je već rasna teorija bez daljnjega.
Kada vidimo sve elemente ove propagande i tadašnje aktivnosti ove vlade, onda moramo da se pitamo na osnovu čega su nam zagovornici predloga ovoga zakona, imali smo prilike to da gledamo i u TV emisiji, istovremeno sa odbranom ovakvih, pod navodnicima, ideoloških protivnika komunizma, rekli da Nacionalni stroj treba hapsiti, jer je to prva fašistička pojava u našoj istoriji. Dakle, mislim da zgražati se danas nad idejama nacionalnih strojeva i sličnih, a rehabilitovati one koji su bili gori od njih ili njihovi duhovni očevie, a mislim da su čak bili i gori, predstavlja neviđeni cinizam.
Pomenula bih još jedan detalj, imali smo skoro prilike da vidimo u NIN-u i u Danasu kako su naši savremeni istoričari, inače uglavnom autori aktuelnih udžbenika istorije, napali moju koleginicu Dubravku Stojanović, kako se usudila da kaže da su postojali koncentracioni logori na teritoriji Srbije. Eto, ti naši istoričari, da su hteli da se obaveste mogli su da vide da je sam Nedić, odnosno Nedićeva vlada u svojim zvaničnim dokumentima isključivo koristila termin – koncentracioni logori na srpskom upravnom području. To je kad neko hoće da bude veći nedićevac od samog Nedića, Nedić nije govorio da su to zatvori, nego baš da su koncentracioni logori.
Ako se setimo kakav je bio odnos prema 60-ogodišnjici oslobađanja Aušvica i prema proslavi 60 godina pobede nad fašizmom, koja je bila po mom mišljenju sramna, i ako sada uz to stavimo i ovaj predlog zakona, koji počinje sa 6. aprilom 1941, onda možemo da konstatujemo da je to i previše slučajnosti oko jednog fašizma i jednog antifašizma. Verovatno će glavni argument koji će se čuti biti da su rat i okupacija određivali da je moralo ovako da se radi, međutim, to nikako nije tačno, moglo je da se bira – ili da se bude kvisling, dakle, kolaboracionista sa fašizmom ili da se bori protiv njega. I zbog toga nije danas ključno pitanje zašto su jedni bili kvislinzi, a drugi borci protiv fašizma. Danas je ključno pitanje zašto su danas, 2006, prvi postali žrtve, kvislinzi postali žrtve, a drugi, borci protiv fašizma, postali zločinci.
Svetlana Lukić: Zašto oni takvog čoveka hoće da rehabilituju? Prosto, zašto se to radi?
Olivera Milosavljević: Zato što je bio Srbin. Nacionalizam stalno ima potrebu da se utemeljuje u prošlosti koja je nacionalna. Njima nije važno ko je bio Milan Nedić, njima nije važno ni ko je bio Ljotić, ko je bio bilo ko – ako je to srpska istorija, on mora da ima pozitivnu legitimaciju. Partizanski pokret je zaista bio internacionalan pokret, vi kada gledate šta oni najviše zameraju i komunizmu i demokratiji, pošto oni čine antihitlerovsku koaliciju – zameraju im internacionalizam. Kad pogledate šta oni zameraju jednoj Engleskoj, i to značajni profesori univerziteta u tadašnjoj Nedićevoj štampi, zameraju joj što u njenoj vojsci ima žutih i crnih, kako oni to kažu. Njima je internacionalizam nezamisliv, zato i prihvataju Hitlerovu ideologiju, jer u njoj vide primarno nacionalizam.
Dakle, danas se Milan Nedić prihvata isključivo zbog toga što je bio Srbin, a tendencija nacionalizma je da opere celokupnu prošlost koja ima nacionalno obeležje i da ona celokupno bude prikazana kao ispravna, napredna i tako dalje. Sve što nema nacionalnu notu nacionalizam odbacuje, a narodno-oslobodilačka borba je bila prosto internacionalna na ovom našem ovde prostoru, jugoslovenskom, kao što je i komunizam internacionalistička ideologija bio, i to je razlog zbog čega se to odbacuje. A sa druge strane, upadaju u jednu krajnje ambivalentnu poziciju: oni bi hteli da budu antifašisti, oni znaju da danas nema u Evropi nikog relevantnog ko ne zagovara ideju antifašizma, a sa ove strane, hteli bi da budu nacionalisti. I oni tu upadaju u jednu potpuno ambivalentnu poziciju da s jedne strane rehabilituju ljude koji su podržavali fašizam, a s druge strane tvrde da su antifašisti. Pri tome, prećutkuju, zaboravljaju, na najstrašniji način obeležavaju one koji su se borili protiv fašizma. I zato i kažem, nacionalizam je nažalost danas naša sudbina zaista i zbog toga se ovo sve dešava.
Svetlana Lukić: Šta, dobit je to da niko ko je bio Srbin ne bude doveden u pitanje?
Olivera Milosavljević: Tako je, pa zašto imate takav odnos prema zločinima iz poslednjeg rata devedesetih? Zato što, kako kažu oni koji to brane, zato što je nemoguće, ne može Srbin da bude zločinac. To je ta jedna potpuno, moram da kažem, blesava identifikacija sa nacijom u tom smislu da se negira da bilo šta u njoj može da bude prosto negativno. Pa, to je nacionalizam, to je srž nacionalizma. Ako bi čovek koji je svestan i koji može sebi da prizna da u okviru njegove nacije postoje ljudi koji su zločinci, kao što postoje i oni koji su divni, genijalni, dobri – on ne može da bude nacionalista.
Svetlana Lukić: Na kraju ispada da braniš Nedića da bi mogao da braniš Ratka Mladića – i tako u krug.
Olivera Milosavljević: Apsolutno – tako u krug.