Osecao sam se odlicno; verovatno zbog izvesnog intelektualnog uzbudjenja da sam prvi i verovatno jedini put u zivotu u takvom restoranu.
Naravno, taman da sam britanska kraljica, ne bih se tako hranio svakodnevno, ali, jednom u zivotu, vredelo je probati
Citajuci recepte na ovom forumu ponekad i meni dodje da zavapim “aman, ljudi, kamo zdravlje?!?” ali u ovom slucaju moram da se slozim sa Vladanom.
Restorani sa Miselinovim zvezdicama su nesto posebno. Naravno da se radi o hrani ali na jednom drugacijem nivou. Vise je to dozivljaj za cula, isprobavanje kulinarskih umeca i granica, nego ishrana u klasicnom smislu. Kada sastavljaci Miselinovog kulinarskog vodica procenjuju restoran uzimaju u obzir sve, od lokacije do kvaliteta ubrusa i usluge. Dakle, prodaje se vrhunski kulinarski ugodjaj, ne rucak ili vecera. Uslo je u modu poklanjati obed u takvom restoranu mladencima kao svadbeni dar, bas zato sto se radi o vanserijskom i najcesce neponovljivom iskustvu u zivotu (ako niste food critic ili gurman sa jako dubokim dzepom). Ovakva mesta mogu biti rasprodata i po nekoliko meseci unapred.
Konkurencija je brutalna u tom biznisu, restorani se jako trude ne samo da dobiju vec i da odrze zvezdice koje imaju. Pre nekoliko godina se jedan poznati francuski kuvar ubio jer su nameravali da mu oduzmu jednu od tri zvezdice koje je imao. Odrzavanje takvih resporana jako mnogo kosta, slavni sefovi se zale da moraju imati paralelne biznise da bi mogli da opstanu.
Do pre par godina neprikosnoveno prvo mesto medju „gazdama“ ovog kalibra imao je moj (novo) zemljak, katalonac Ferran Adrià. Njegov restoran, el Bulli, proslavio se po inovativnim kulinarskim kreacijama i senzacijama. Neverovatan dozivljaj je pocinjao vec kod lokacije, Roses, Costa Brava. Magicno mesto! Danas je restoran zatvoren a Sr. Adrià vodi Tiquets, tapas bar, koji je sve samo ne tipican tapas bar. Ulaznice se kupuju preko neta, svakog dana se pusti limitirani broj, kelneri su vise zabavljaci nego kelnera, a sâme tapas naravno bogovske.
Trenutno vodece mesto zauzima René Redzepi sa restoranom Noma u Kopenhagenu. Covek je uslovno receno „nase“ (ex-Yu) gore list. Otac mu je makedonac i kao klinac René je svako leto provodio kod babe i dede, gde je hrana direktno iz baste stizala na sto. Osnova njegove kuhinje je danas upravo to, svezina i lokalne namirnice, sâmo u skandinavskom okruzenju. A nije da mu je bilo lako. Od „par korova“, krtola i mlecnih proizvoda covek pravi cuda. Pricao je jednom kako su ga pecene paprike obelezile (one nase tipicne, „lucane“,-). Jako simpatican lik, u ranim tridesetim.
To ne znaci da se tako treba hraniti svakodnevno ili tvrditi da je to prenemaganje za velike pare. Jer nije. Nisu snicle sa krompir pireom ili purica sa mlincima bolje ili gore u apsolutnom smislu od jela sa Miselin zvezdicama, jednostavno su u drugoj kategoriji.