Jump to content


Photo
- - - - -

"Lepe misli"...


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
729 replies to this topic

#691 Doktor Zo

Doktor Zo
  • Members
  • 74 posts

Posted 22 March 2011 - 02:01

Vreme provedeno sa mačkom nikad nije izgubljeno. (Sigmund Frojd)

Mačke imaju sve što im treba: divljenje za druge, dug san i društvo samo onda kad one to hoće. (Rod Mekkuen)

Možemo suditi o čoveku po onome kako se on ponaša prema životinjama. (Imanuel Kant)



#692 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 15 April 2011 - 01:44

Nisu ovo baš "lepe" misli, ali su mi se svakim ponovnim čitanjem bolno urezuju u pamćenje i prepisujem ih s nadom da će mi biti lakše ako ih podelim. Iako je u pitanju samo roman, jedan od mnogih, naslušala sam se sličnih priča od ljudi koji su ih proživeli. Ova priča me je podsetila na Selin, devojčicu iz Afrike koju sam upoznala pre mnogo godina i koja je deportovana zato što je njena zemlja važila za bezbednu. Nikad više nisam ništa čula o njoj, nije mi se javila, nikome se nikad više nije javila...


"Dosta često priželjkujem da nisam afrička devojčica nego kovana britanska funta...

... Budućnost je nešto što bih morala da objašnjavam devojkama kod kuće. Budućnost je najveći izvozni proizvod moje zemlje. Kroz naše morske luke odlazi toliko brzo da je veći deo mog naroda nikad nije video i ne zna kako izgleda. U mojoj zemlji budućnost postoji u zlatnom grumenju skrivenom u stenama, ili se skuplja u tamnim rezervoarima duboko pod zemljom. Naša budućnost se krije od svetlosti, ali su vaši ljudi došli s talentom da je pronađu. Na taj način, delić po delić, naša budućnost postaje vaša. Divim se vašem čarobnjaštvu zbog njegove istančanosti i raznovrsnosti. U svakoj generaciji je proces ekstrakcije drugačiji. Tačno je da smo naivni. U mom selu, na primer, iznenadilo nas je što budućnost može da se upumpa u burad od 190 litara i otpremi u rafineriju. To se desilo za vreme spremanja večere, dok se plavi dim drveta mešao s gustom parom iz lonaca s kasavom pod zlatnim večernjim suncem. To se desilo tako brzo da su žene morale da zgrabe decu i pobegnu s nama u džunglu. Krili smo se tamo dok smo slušali krike muškaraca koji su ostali da se bore - a u međuvremenu, u rafineriji, procesom destilacije budućnost mog sela delila se u frakcije. Najtežom frakcijom, mudrošću naših baba i dedova, asfaltirali ste svoje puteve. Srednjim frakcijama, brižljivom štednjom naših majki od sitnih novčića koje su ostavljale na stranu posle žetve, pokretali ste svoje automobile. A najlakša frakcija - fantastični snovi nas dece u najmirnijim časovima noći pod punim mesecom - pa, ona se pretvorila u gas koji ste smestili u boce i ostavili za zimu. Na taj način će vas naši snovi grejati. Sad kad su oni deo vaše budućnosti, ne krivim vas što ih koristite. Verovatno čak i ne vidite odakle su došli.
Niste vi zli ljudi. Vi ste slepi za sadašnjost, a mi smo slepi za budućnost. U centru za imigracioni pritvor osmehivala bih se kad bi mi imigracioni službenici objašnjavali: Razlog što vi Afrikaci morate da dolazite ovamo jeste to što tamo naprosto niste sposobni da organizujete dobru vlast. Govorila sam im da je blizu mog sela tekla široka i duboka reka s tamnim pećinama pod obalama, gde su ribe bile bele i slepe. U tim pećinama nije bilo svetlosti, pa se posle hiljadu generacija trik gledanja izdestilovao iz njihove vrste. Shvatate li šta govorim?, rekla sam imigracionim službenicima. Kako ćete bez svetlosti sačuvati vid? Kako ćete bez budućnosti sačuvati viziju vlasti? U mom svetu, možemo da se trudimo koliko god hoćemo. Možemo imenovati najmarljivijeg ministra unutrašnjih poslova ručka. Možemo imati odličnog premijera najtišeg perioda kasnog popodneva. Ali kad dođe sumrak - shvatate li? - naš svet nestaje. On ne vidi ništa posle dana, jer ste mu oduzeli sutra. A zato što vi imate sutra pred svojim očima, ne vidite šta se radi danas...
... Volela sam da čitam vaše novine jer mi je bilo izuzetno važno da naučim da govorim vaš jezik isto kao i vi. Kad vaše novine pišu o mestu odakle ja dolazim, zovu ga svet u razvoju. Ne biste rekli u razvoju da ne verujete kako ste nam ostavili budućnost u kojoj bismo se razvijali. Po tome znam da niste zli ljudi.
Zapravo, ostavili ste nam svoje napuštene predmete. Kad razmišljate o mom kontinentu, možda pomislite na divlje životinje - lavove i hijene i majmune. Kad ja razmišljam o njemu, pomislim na sve pokvarene mašine, na sve izanđalo i olupano i polomljeno i napuklo. Da, imamo lavove. Oni spavaju na krovovima zarđalih kontejnera. Imamo i hijene. One lome lobanje ljudima koji su prespori da pobegnu od njihovih čopora. A majmuni? Majmuni su na rubu sela, igraju se na vrhu brda starih kompjutera koje ste poslali kao pomoć našoj školi - školi koja nema električnu struju.
Iz moje zemlje ste uzeli njenu budućnost, a u moju zemlju poslali predmete iz svoje prošlosti. Nemamo seme, imamo ljusku. Nemamo duh, imamo kost. Da, kost. To bi mi palo na pamet kad bih morala da nadenem bolje ime svom svetu ... Golgota - Kosturnica.
To bi bilo dobro ime za moje selo, čak i pre nego što su muškarci došli da nam spale kolibe i prave naftne bušotine. Bilo bi to dobro ime za čistinu oko drveta limbe gde smo se mi deca ljuljali na ćelavoj staroh automobilskoj gumi, skakali po sedištima davno pokvarenog pežoa, pevali crkvene pesme iz knjige himni kojoj su nedostajale korice, a stranice su bile ulepljene trakom. Golgota je mesto na kome sam odrasla, gde su čak i misionari zatvorili svoju misiju i ostavili nam svete knjige koje je bilo preskupo vraćati nazad u vašu zemlju. Jedina Biblija u našem selu nije imala ni jednu jedinu stranicu posle 46. stiha 27. glave po Mateji, tako da je, što se nas tiče, svršetak naše religije glasio: Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?!

iz romana Druga ruka (Kris Kliv)

#693 Rahel

Rahel
  • Members
  • 5,435 posts

Posted 14 June 2011 - 20:13

‎"Stojimo na ivici provalije. Zavirujemo u ponor - hvata nas muka i vrtoglavica. Prvi nam je impuls da ustuknemo pred opasnošću. Neshvatljivo zašto - ostajemo. Malo-pomalo naša muka, i vrtoglavica, i užas tonu u oblak nekog osećanja koje nema imena. Postupno, neprimetno, taj oblak dobija oblike, kao ona para iz boce sto se pretvara u duh u priči iz Hiljadu i jedne noći. Ali iz našeg oblaka na ivici provalije izraste i postaje opipljiv jedan oblik, mnogo strašniji od svakog duha ili bilo kog demona iz priče, pa ipak je to samo jedna misao, užasna misao koja nam ledi i samu srž u kostima žestinom slasti njene grozote. To je samo pomisao na ono što bismo osetili pri strmoglavom padu s takve visine. A taj pad, to srljanje u propast-upravo zbog toga što je spojen sa najgroznijom i najodvratnijom od svih najgroznijih i najodvratnijih slika smrti i stradanja koje su se ikad rodile u našoj mašti-upravo zbog toga sad ga silno priželjkujemo. I pošto nas naš razum snažno odvraća od ivice provalije, zato se mi utoliko plahovitije primičemo njoj. Nema u prirodi tako demonski nestrpljive strasti kao što je strast čoveka koji dršćući na ivici provalije sanja o vratolomnom skoku. Prepustiti se za trenutak nekom pokušaju razmišljanja, znači biti neminovno izgubljen; jer premišljanje nas samo tera na uzdržavanje i zato je to, kažem, baš ono što mi ne možemo. Ako se ne nađe prijateljska ruka da nas zaustavi, ili ako ne uspemo da se naglim naporom bacimo ničice na zemlju, okrenuvši leđa provaliji, mi ćemo skočiti u nju i poginuti."

Edgar Alan Po - Đavo perverznosti

#694 Logitech

Logitech
  • Members
  • 2 posts

Posted 12 July 2011 - 13:39

"Нисам никако волео надутост оних наших париских или бечких ђака који, омирисавши несумљиво вишу цивилизацију, постају пуни презира према свему што је српско, осим, наравно, према самима себи.
Дао сам и име тој, веома раширеној појави- паланачки космополитизам, и тврдио да уздигнут и образован човек има право, да му је чак дужност, отворених очију гледати у национални призор око себе, али да је сувише лагодно себе лично издвојити из призора онда када се он покаже јадним, упоређен са француским или аустријским. Знао сам одувек да је српство моја судбина, да су Срби моји очеви и оци којих се човек не одриче ни кад су наказни и зли, а некмоли онда када их види јадне и духовно потребите."

"Ocevi i oci", S. Selenic

#695 dare...

dare...
  • Members
  • 2,008 posts

Posted 30 August 2011 - 08:05

KO JE UBIO JEDNU RIBU?


Deca imaju običaj, da kvare svoje igračke
Jer traže u njima srce. :heart:

Vade lutkama oči, da vide kako radi vid.
Izvrću pajace na naličje, da opipaju obe strane
Dodira.

Medvedima i tigrovima paraju plišane glave
Da im otvore misao i razumeju namere.

Ona znaju majstoriju disanja unatraške
Od: posle smrti, do: pre rođenja.

Zato, kad kidaju oblik da dodju do njegovog unutra
Znači da, jednostavno, ne trpe završene stvari.

Deca u sebi imaju nešto, od božijeg načina:
Preveliku radoznalost početka.


M.A.




RIBA

1.

Deca imaju običaj da kvare svoje igračke, jer traže u njima srce. Ja sam bio siromašan kao dečak i sam sam sebi pravio igračke, pa sam u njih unosio najveće svoje lepote i snove što trepere kao zvona. Ali kopkale su me žive stvari. Tako sam video srce žabe i srce konja. Video sam srce vrapca. I srce čoveka, jer je bio rat.
Jedino nikad nisam video srce ribe.

Čuvao sam pačiće u šarenoj hladovini kraj reke. Postoje ribe, video sam to, koje se rode u reci, odrastu u reci, zaljube se pod mostom, ožene se pod mostom, dobiju decu pod mostom, odžive svoj vek pod mostom, odu u penziju pod mostom, umru pod mostom i nikud dalje od mosta.

Postoje ribe koje imaju snage i plivaju protiv matice prema izvoru. Razdiru trbuhe o kamenje, riju njuškama kroz mulj, ako naidju na slapove, one se bacakaju po obali, putuju preko trnja, puze po travi, dave se u vazduhu i najzad ipak stižu tamo kuda su krenule. Unatrag. Nikad ih nisam pitao čemu sve to, jer moja je radoznalost u detinjstvu bila od sasvim druge vrste. Postoje ribe koje nemaju snage. Mlitave su, pljosnate, bele kao moj dlan. Voda ih odnese u more i udavi u soli.
Ali ima jedna riba, jedna čudnovata riba u šarenoj hladovini pod vrbom. Satima stoji u mestu, samo se zgrči ponekad, ali ne miče.


2.

Aha, ribo, rekao sam joj, vaše srce hoću da vidim. A ona se nasmejala: ne budite naivni, dečače, rekla je. Pa ja uopšte nemam srce, jer odavno sam ga podelila drugim rekama, morima, okeanima, barama, ko zna kakvim crvenperkama, ajkulama, kitovima ili šaranima. Ovo ovde što kuca u meni, to je druga reka, koja teče protiv ove i ne dozvoljava joj da me pomakne. Vi vidite, kaze mi ona, ja se samo malo zgrčim ponekad. Ali jača sam od svih matica na svetu.

Pružio sam ruku. Nije se opirala. Izvadio sam je iz vode. Pokidao sam joj meka usta, rasparao sam joj školjkom trbuh i otvorio je. Ali nisam našao ni srce ni reku u njoj. Šta je to, ribo lažljiva, plakao sam, jer bio sam dečak i sve mi je trebalo pet puta objašnjavati da bih stvari do kraja razumeo.
Danas ...


3.

...danas kad uzalud tražim svoje srce, ja vidim da ga nemam, jer odavno sam ga podelio nekakvim morima, rekama, okeanima i barama, ko zna kakvim kitovima, crvenperkama, ajkulama i somovima. Ovo ovde što kuca u meni nije srce, nego reka, jedna žilava reka što teče protiv svih i nikom ne dozvoljava da me pomakne.
Vi vidite: ja se ponekad samo malo zgrčim, ali sad sam sve razumeo.

4.

Trčim na obalu. Tražim šarenu hladovinu pod vrbama. I zamislite šta vidim! Vidim: tu riba, tamo riba, svuda bezbroj riba što stoje u mestu, samo se ponekad malo zgrče, ali matica im ništa ne može.
Sad znam: mogu i da me sklone. Mogu da me utucaju maljevima u zemlju ili razveju vazduhom kao maslačak. Posle mene će uvek postojati bar jedna riba koja će, nepomična tako i napregnuta, biti jača od svih.


Mika Antić

#696 Vižla

Vižla
  • Members
  • 549 posts

Posted 03 September 2011 - 04:39

Duša

... I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svoga bića i u njoj sazda Ljepotu.

Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskoga cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.

Podari joj pehar radosti i reče: Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš. Zatim joj podari pehar tuge i reče: Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.

Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.

I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putovima istine.

I spusti u njene dubine sposobnost da vidi što se ne da vidjeti.

I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.

I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.

Potom u nju postavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.

Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što duva iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.

Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.

I udahnu mu život koji je sjenka smrti.

I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.

Halil Džubran

#697 ucesnik

ucesnik
  • Members
  • 1,317 posts

Posted 05 September 2011 - 14:54

Duša

... I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svoga bića i u njoj sazda Ljepotu.

Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskoga cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.

Podari joj pehar radosti i reče: Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš. Zatim joj podari pehar tuge i reče: Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.

Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.

I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putovima istine.

I spusti u njene dubine sposobnost da vidi što se ne da vidjeti.

I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.

I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.

Potom u nju postavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.

Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što duva iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.

Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.

I udahnu mu život koji je sjenka smrti.

I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.

Halil Džubran


Hvala ti za ovu lepotu.
Mnogo volim Džubrana.

#698 Vižla

Vižla
  • Members
  • 549 posts

Posted 04 January 2012 - 23:44

Hanarin pogled

Juče me susrete Hanara i reče mi u prolazu:
- Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A ni ljubav rijeka da joj u dno uroniš. I znaj, Amra, da je radost podijeljena između svjetla i boje,
jer i jedno i drugo oči su prirode.
I tek kad Mahrur sagleda sebe u njima, podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na strane svijeta četiri, govoreći: "Evo mi cio svijet!"
Ali, na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih. Jer, moj put nije staza utrta. I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte, ne pale
svjetla onima koji dolaze.

Hamza Humo (Sa ploča istočnih)

#699 Black_Orchid

Black_Orchid
  • Members
  • 254 posts

Posted 10 September 2012 - 21:26

Prijatelj će možda otići živeti negde daleko, tako daleko da ga možda više nikada nećeš sresti. Pa ipak, on je deo tebe zauvek.

Edited by Black_Orchid, 10 September 2012 - 21:28.


#700 Black_Orchid

Black_Orchid
  • Members
  • 254 posts

Posted 13 September 2012 - 06:12

Čovek koji više nije dete, ne može osetiti više nikakvo zadovoljstvo u životu.

Čarli Čaplin

#701 Black_Orchid

Black_Orchid
  • Members
  • 254 posts

Posted 24 September 2012 - 13:39

To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumnje što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čoveku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajena osećanja do pevanja. To je reč koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospeva na presto, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nežan dodir, kao kada povetarac vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog sveta u svet nadahnuća i snova. To je primicanje cveta sase šipkovom cvetu i mešanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na seme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvetu na vrhu prve grane na stablu života.

Halil Džubran


#702 vitomir

vitomir
  • Members
  • 2 posts

Posted 30 September 2012 - 18:30

KING LEAR
Meantime we shall express our darker purpose.
Ili na prozaičnom srpskom:
Pre ili kasnije otkrićemo svoj svinjski karakter!

#703 Black_Orchid

Black_Orchid
  • Members
  • 254 posts

Posted 30 September 2012 - 19:59

Voleti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće. A ipak se mora. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo poslednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, “seti se da si i ti čovek”. Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg. Ljudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha; ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš. Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rđavi. Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno. Ljubiti bližnjeg svoga, a ne prezirati ga – to nije moguće. I “ljubav prema čovečanstvu” treba shvatiti jedino kao ljubav prema onome čovečanstvu koje si sam stvorio u svojoj duši; drugim rečima, sam sebe si stvorio, te i ljubav prema sebi samom – i koga, prema tome, nikad neće ni biti u stvari.

Dostojevski

Edited by Black_Orchid, 30 September 2012 - 20:03.


#704 Janne240

Janne240
  • Members
  • 6,077 posts

Posted 02 October 2012 - 22:34

"Madlen, hoćete li ponovo da stavite ploču? Samo jednom, pre nego što odem".

A Rokanten "Mučnina" Ž. P. Sartr

#705 Black_Orchid

Black_Orchid
  • Members
  • 254 posts

Posted 11 October 2012 - 06:43

"Ima ljudi koji u svojoj prgavoj uvređenosti nalaze vanredno uživanje, a naročito kad ona kod njih dospe (što se događa vrlo često) do krajnjih granica. U takvim trenucima njima kao da je prijatnije da budu uvređeni nego neuvređeni. Te osetljive ljude posle strašno muči kajanje, naravno ako su pametni i ako su u stanju da shvate da su se žestili deset puta više nego što je trebalo."

Dostojevski - Idiot