Jedno moje iskustvo -
Ljudi koji su licno dozivjeli tragediju rata, i prozivjeli je, imaju dosta tolerantniji odnos prema svemu od ljudi koji su to samo "gledali na tv-u".
Bez da ulazim u dublju diskusiju o tome zašto oni koji su proživeli rat imaju "tolerantniji" odnos spram teme (a postoje i naučni dokazi da nakon traume čovek, zbog više "nije isti" - opet ima veze sa amigdalom) - samo ću reć da ovo mogu da razumem. Ipak, ne mogu da razumem, a jako me interesuje, zašto baš ti, koji su imali lično traumatično ratno iskustvo nisu angažovaniji u borbi proti zla (fašizma)?
Mnoge žrtve traume, kao što su zlostavljane žene, žrtve trgovine ljudima... nakon svojih traumatičnih iskustava postaju aktivisti različitih organizacija za prevenciju tih pojava - po principu da se nikad i nikome ne desi /ne ponovi.
Zašto to nije slučaj sa ratnim "veteranima"? Gotovo da ne poznajem ni jednu osobu (u Srbiji) koja je bila učesnik rata, a da se kasije angažovala kao antiratni anitfa aktivista? Nije mi jasno zbog čega je to tako? Imam neke pretpostavke, ali bih volela da neko od vas iznese svoje mišljenje i iskustvo.
Ne bih nikom da dijelim lekcije, cak sta vise i citanje ove i slicnih tema mi budi nelagodu.Znam da sebi nikad vise necu dozvoliti slicno iskustvo, i to je jedino sto me zanima.
Ovo potpuno razumem, ali mi smeta što ovo zvuči vrlo sebično.
Moja antifa orijentacija je proizašla upravo iz nesebičnosti moga dede, koji je uvek imao snage i volje da i uz suze (ako treba) prenosi svom sinu (mom ocu), a kasnije i meni svoja iskustva iz WWII - potpuno istinito, bez ikakvih romantičnih vizija i "olakšavajućih" okolnosti za učesnike rata, pa ni sebe samog. A samo zbog toga da pokuša da spreči da se isto ponovi.
Ako vi, učesnici rata, nemate spospbnost da se nosite i borite protiv svega onoga što vas je i odvelo u rat, a i dalje postoji u gotovo istom obliku i snazi, ne znam zašto zamerate potrebu za borbom protiv zla onima koji su "to" gledali samo na TVu?
@Manitu, ovo nije obraćanje direktno tebi, nego mi je tvoj post dobro poslužio da iznesem neka viđenja i postavim pitanja.
Nije cudno sto je veci potres u srpskoj javnosti izazvalo jedno prikazivanje onog filma o Skorpionima na B92 nego hiljade raznih marginalnih isprdjivanja o "potrebi za suocavanjem".
A šta je "film" o Škorpionima, nego suočavanje?
Problem je što tog i takvog suočavanja nema ni u promilima u odnosu na obim počinjenih zločina.
Eto, nedavno su identifikovane 162 žrtve u jezeru Perućac (od kojih 10 dece, najmlađe 3,5 godine). I šta? Jesmo mi saznali čije su to žrtve (ko ih je ubio i ZAŠTO???, kada i stradale, zašto nisu civilizaovano pokopane?
Pa ovde u Srbiji i danas Arkana vide kao kriminalca (i samo to mu zameraju), ali ne i kao ratnog zločinca, nego "borca za svoj narod". Pa ovde ljudi ne znaju ni ko su Krstić, Beara i ostali, a ne da znaju kakve su im presude. Ovde profesori u srednjim školama (koji predaju građansko) ne znaju šta je genocid, ali znaju da u Srebrenici nije bio genocid.....
Idi bre, "dijalog". Sa kim? Pa evo, samo ovo što sam navela u prethodnom pasusu je neznanje jedne moje koleginice, magistra društvenih nauka, koja predaje građansko vaspitanje? Moš misliti onda znanja i shvatanja "većine".
Neke stvari su na Zapadu odavno razresene a razresavale su se kroz dugotrajne i bolne procese prilagodjavanja.
Koje "stvari"? I baš rešene kroz "prilagođavanje"? Idi, baš su se Nemci posle WWII "prilagodili" - ono razbucani, uništeni, presuđeni, okupirani - jeste - vodili su narednih 20 godina "demokratske dijaloge" među sobom, a Gebels i društvo su imali svoje televizije, novine(štampano i net izdanje).
Ne vidim zasto se ne bismo okoristili tim iskustvom umesto sto izmisljamo toplu vodu.
Pa ne vidim ni ja - i mi kao Nemci rastureni, vojno uništeni, državni vrh presuđen.... možda je problem što nismo okupirani. Ne vidim drugi razlog što se nismo "suočili".
Ne mislim da bi se Nemici baš dobrovoljno i tako brzo suočavali, da su imali priliku da biraju, ali izgleda da je na kraju to i njihova "sreća", što se nisu puno pitali. A naša je "sreća" što smo ostavlejni da sami odlučimo o svojoj sudbini. Ono, ni najveći neprijatelj nam ne bi poželeo bolje odluke od ovih koje smo do sad donosili.
I za kraj, postoji jedan odličan post, nicka dolenajugu, gde on postavlja pitanje od suštinskog značaja - šta Bošnjaci, kao žrtve ovih ratova mogu naučiti od Srba? To je svakako pravo pitanje i verujem da zaslužuje polemiku, ako ne i konkretan odgovor. Jer, suština svih ovih diskusija, je po meni - "da se nikad ne ponovi"!
Ali, ne da se nikad MENI ne ponovi, nego da se nikada NIKOME ne ponovi!