Ovim topicom bi zelio da se prisjetimo sarajevske olimpijade, pogotovo bi volio cuti price i sjecanja starijih clanova ovog foruma, a za mladje cu kopirati jedan svoj text koji sam napisao prije par godina. Ako nekoga put nanese u Sarajevo rado cu mu pomoci oko obilaska Olimpijskih borilišta i pricati o tom vremenu, iako sam rodjen te godine
Period od 08.02 1984. do 19.02.1984. godine je sigurno najljepši period u istoriji Sarajeva, a XIV Zimske Olimpijske Igre sigurno najbolje organizirane Igre do tada, a mnogi će se složiti i do danas
Sama pomisao da su u "njoj" održane Olimpijske Igre budi neke posebne osjećaje kod svakog stanovnika bivše SFRJ. Povodom 25 godina od ZOI u Sarajevu, odlučio sam napisati ovaj tekst koji govori o "našim" Igrama, a sve informacije sam našao na „širokim poljima interneta“, ili su mi ispričali dobri ljudi...
Sama ideja za ZOI u Sarajevu rodila se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća među sportskim entuzijastima, kojih u to vrijeme u Sarajevu nije manjkalo. Jedni su na ovu ideju govorili: "zašto da ne", dok je replika drugih bila: "da li su ovi ozbiljni?". Ipak, ljudi su se istinski i sa puno volje prihvatili posla, upoznavali se sa upitnicima MOK-a, ispitivali mogućnosti za održavanje Igara, izrađivali brojne projekte i slično. Vodila ih je isključivo ljubav prema sportu, prema gradu Sarajevu.
Do 1977 su skoro svi projekti bili zavšeni, čekala se samo saglasnost gradskih vlasti da se i zvanično preda kandidatura za dobijanje ZOI. Grad je u potpunosti podržao incijativu i jedan mukotrpan proces je završen, možda i najteži kada je u pitanju organizacija zimskih Olimpijskih Igara. Čekao se samo 18. maj i sesija i Atini, kada se zvanično trebalo dodijeliti domačinstvo ZOI 1984 godine. Kako smo dobru kandidaturu imali najbolje se može vidjeti po otvorenom lobiranju tadašnjeg predsjednika MOK-a Lorda Kilanina da upravo naše Sarajevo dobije Igre.
Na otvaranju sesije u Atini Kilanin je rekao: “Možemo da idemo u Goetteborg, to će biti disperzija olimpijskih Igara, borilišta su po celoj Švedskoj. Možemo da idemo u Saporo, gdje smo već jednom bili. Treba da otkrivamo nove prostore. To je Sarajevo”. Na žalost, Sarajevo se nikada nije odužilo ovom velikom čovjeku…..
Konkurencija Sarajevu su bili, dakle, švedski Geteborg i japanski Saporo. Još ranije, Francuska i Čehoslovačka su odustale od kandidature Glasanje je počelo i u prvom krugu otpada Geteborg, a u trci za Igre ostaje Sarajevo i Saporo. Ipak sa tri glasa više odnosimo pobjedu i time zauvijek ulazimo u olimpijsku istoriju.
Period do Igara je više bio rutina, gradili su se objekti, gradilo se olimpijsko selo, grad je bio u potpuno novom ruhu. Sponozori su se nalazili, sve je išlo po planu i Sarajevo je bilo spremno da se svijetu pokaže u svom punom sjaju. Ne treba ni spominjati da se hiljade i hiljade volontera svojevoljno prijavilo da pomogne organizaciji Igara.
Sarajevo kao „zimski“ grad daleko je bio poznat po svojim zimama, snijegu, bilo je tu ljudi na smučkama još od početka 20. veka. Ali, dani pred Igre su uporno svitali bez ijedne pahulje snijega…..Počelo se već pričati o nastavku "kletve", koja je nekako uvek ostavljala ZOI u problemima sa neprocenjivom belom materijom. Svi ljudi su bili u nekom strahu…imali smo snježne topove i sve, ali Olimpijske Igre bez snijega Sarajlije nisu mogle zamisliti. Ipak, noć uoči svečanog otvaranja Igara, Sarajevo je zatrpao veliki snijeg, tako da se na neki način i priroda poigrala sa Sarajevom i svima nama. Niko na svijetu tog jutra osmog februara nije bio sretniji i ponosniji od Sarajlija, ama baš niko…
Svečana ceremonija otvaranja Igara održana je na stadionu Koševo, a slika iz tada već olimpijskog Sarajeva obišla je cijeli svijet. Olimpijsku zastavu od gradonačelnika Lake Placida (predhodnog domaćina igara) primio je Uglješa Uzelac (tadašnji gradonačelnik Sarajeva) i ponosno je zaviorio simbolizirajući na taj naćin sav trud, rad, želju i volju da budemo olimpijski domaćini. Igre je otvorio Mika Špiljak, predsjednik zemlje. Tradicija otvaranja olimpijskih igara, pored paljenja olimpijskog plamena je i svečano polaganje olimpijske zakletve u ime sudija i u ime sportista.
Zakletvu u ime sudija polagao je Dragan Perovic (medjunarodni sudija), a u ime sportista skijaš Bojan Križaj.
Scena kada Bojan polaže zakletvu je otprilike izgledala ovako: Bojan Križaj: »Zaklinjem se da ćemo na Olimpijskim igrama nastupati u pravom sportskom duhu, da ćemo poštovati pravila i prema njima se ravnati…..ovde je Bojan zaboravio riječi iz zakletve i nakon aplauza sa tribina Koševa priveo kraju zakletvu riječima «U slavu sporta i čast svoje domovine»
Olimpijski plamen tačno u 15:44 upalila je klizačica Sanda Dubravčić i veliki događaj je počeo. ZOI 1984 su bile prve u mandatu Juana Antonia Samarancha i tu je nastala neraskidiva veza jednog grada i jednog Čovjeka. Da je istinski prijatelj Sarajeva, Samaranch je dokazao više puta. U vihoru rata došao je u okpoljeni grad, sa suzama u očima gledao zapaljenu Zetru i tada je obečao da će je MOK obnoviti čim to vrijeme dozvoli. Obećanje je, naravno, ispunio. Na otvaranju zimskih Olimpijskih Igara 1994. u Lilerhameru Samaranch nije zaboravio Sarajevo. Poslao je poruku MOK-a za koju je rekao da je jača nego ikada, da se zaustavi razaranje Sarajeva, da se zaustave borbe…..
Pozvao je cijeli svijet da minutom šutnje odaju počast Olimpijskom gradu Sarajevu. Na zatvaranju igara u Sarajevu Samaran je rekao „Doviđenija drago Sarajevo“ nakon čega je puštena pjesma „Lijepo je bilo u Sarajevu…“, a Vučko se spuštao sa krova dvorane. Ta slika je sigurno najupečatljivije ostala u sječanju sa ceremonije zatvaranja Igara. Zastavu SFRJ Jugoslavije na otvaranju i zatvaranju Igara nosio je Jure Franko, jedini osvajač medalje za našu zemlju (kao da su znali ko je treba nositi).
Deveti februar je već donio prva uzbuđenja na borilištima, prve medalje, prve suze, prve tuge…….Pa krenimo redom kroz sva natjecanja i sjetimo se svih zvijezda "naših" Igara
Takmičenja u Alpskom skijanju održavala su se na Jahorini za žene i na Bjelašnici za muškarce. Muški spust oduvijek je spadao u najatraktivnije discipline na Igrama, a zbog vremenskih uvjeta uvijek je bio prvi na programu, zbog mogućnosti pomjeranja ako vremeneke prilike ne dozvole da se održi u zakazanom terminu. Ako smo se ičega plašili onda je to to ova trka spusta.
Prvi problem je bio i prije igara, naime prema pravilima MOK-a visinska razlika izmedju starta i cilja spusta treba biti minimalno 800metara. Pošto je vrh Bjelašnice na visini od 2067m, cilj dole u ravnini na 1273, falilo je par metara. Na vrhu Bjelašnice izgrađen je jedan objekat, a spustaši su upravo startali sa krova tog objekta, tj sa visine od 2076m. Tako se dobila potrebna visinska razlika od 800 metara, tj tačno 803 metra.
Drugi problem je bio mnogo teži i nije bio pod uticajem čovjeka. Kao što znamo, Bjelašnica je poznata kao nepredvidiva i vrlo surova planina, a rijetki su dani kada na vrhu ne puše jak vjetar i kada je vidljivost na normalnom nivou.
Ipak, nakon dva otkaza spusta, 16.02 (veleslalom je bio 14.02, tako da smo specifični i po tome što je trka veleslaloma bila prije utrke spusta) je startovao legendarni spust. Pobjedio je čuveni Amerikanac Bill Johnson, koji je svega dvadesetak dana prije Sarajeva ostvario svoju prvu pobjedu u karijeri, bilo je to u Wengenu, a potražite na youtube scenu kako se izvukao od pada u toj utrci. Nakon Sarajeva, pobjedio je još na dvije utrke i onda je njegova karijera krenula silaznom putanjom, imala je sve samo ne sportski tok. Postao je prvi Amerikanac koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju u skijanju i time postao apsolutni heroj svih Amerikanaca. Drugi je bio Švicarac Peter Muller, a treći Austrijanac Anton Steiner. Zanimljivo da je ta bronca jedina medalja za Austriju na tim Igrama!?
Još jedna zanimljivost vezana za Johnsona je da se pokušao kvalifikovati za spust utrku na ZOI 2002. u Solt Lejku, ali je u Montani doživio stravičan pad, dugo je bio u komi, a posljedice povreda osjeća dan danas. Bio je poznat kao skijaš koji uopšte nije kalkulirao, moto mu je bio „živite brzo“, a na ramenu desne ruke istetovirao je „ski to die“ (skijanje do smrti). 7 stotinki je djelilo velikog Pirmina Zurbrigena (tada još mlad) od medalje, ali on će to naplatiti sa kamatama 4 godine kasnije u Calgariju.
Kada se poslednji spustaš sjurio niz najneobičniju spust stazu u istoriji OI, Bjelašnica je pokazala svoje pravo lice, za tren oka se vrijeme pokvarilo i Bjelašnica se vratila svojoj „svakodnevnici“ nakon što se i ona solidarisala sa nama , podarila nam 3 sata lijepog vremena, dovoljnog da se održi već sad legendarna utrka spusta.
Prije početka Igara, MOK je iz samo njima znanih razloga suspendovao najveće skijaše tog vremena, Stenmarka, Girardelija i Hani Wenzel. Razlog je bio taj da su oni bili profesionalci, a profesionalcima tada nije bio dozvoljen nastup na Igrama, mada je "javna tajna" da su tada skoro svi skijali za „pare“. Utrka veleslaloma za muškarce 14.02. 1984 ostat će upisana zlatnim slovima u svim knjigama kada se govori o sportu bivše države.
Zemlja domaćin nikada u istoriji Igara nije ostala bar bez jedne medalje, a strah da baš mi ne postanemo "izuzetak koji čini pravilo" je bio velik. Realno, jedino smo u veleslalomu i slalomu u muškoj konkurenciji, kao i u ski skokovima mogli očekivati medalje. Kao što je tih dana sve išlo nama u korist, tako je nekako kao logičan sled okolnosti došlo da već u prvoj muškoj trci osvojimo medalju!
Da, do kraja igara možemo potpuno uživati. Jure Franko je bio četvrti nakon prve vožnje, drugu je odvezao u najboljem vremenu i sasvim zasluženo obradovao cijelu državu, od Vardara pa do Triglava. Sarajevo je taj dan naprosto „poludilo“, velika fešta je bila na dodijeli medalja ispred Skenderije, a osmijeha Jure Franka sa dodijele medalja, sa sjetom se sjećaju apsolutno svi.
U legendu je odavno ušao tarnsparent koji se pojavio tada, „Volimo Jureka, više od Bureka“. Kao i Samaran, ni Jure nije zaboravio svoje Sarajevo. 2006 na olimpijsku trku veleslaloma u Torinu, osobno je došao i poveo tridesetak dječaka i djevojčica iz Sarajeva. Prvo mjesto je osvojio Max Julen iz svicarske, a treći je bio Andreas Wenzel iz Lihtenstajna.
I utrka slaloma ušla je u olimpijsku legendu. Prvi put se desilo da na prva dva mjesta budu braća. Tih februarskih dana to je uspjelo braći Philu i Steveu Mehreu iz Amerike. Treći je bio jedan od najpoznatijih francuskih slalomaša svih vremena, Didier Bouvet.
Žene su svoja natjecanja imala na Jahorini. Spust je protekao u dominaciji Švicarke Mikaele Figini, koja je ostvarila verliki trijumf ispred Švajcarkinje Marie Walliser i Čehoslovakinje Olge Charvatove. U veleslalomu su se radovale Amerikanke. Zlatna je bila Debbie Armstrong ispred Christin Cooper, koja je kasnila 40 stotinki. U medalje se umešala i Francuskinja Perriene Pelen. Što se tiče slaloma, tu su se najbolje snašle srednjeevropljanke. Prva je bila Italijanka Paoletta Magoni ispred Francuskinje Perriene Pelen i Ursule Konzett iz Lihtenštajna.
Igmanski skokovi su sigurno imali najbolju posjetu na igrama, preko 50 000 ljudi je pratila oba takmičenja. Oćekivanja su bila ogromna od domačih takmičara, prvenstveno od Primoža Ulage i Vasje Bajca. Ali nakon prvog skoka Primoža Ulage na maloj skakaonici sve nade su potonule. Skoćio je mizernih 56-57 metara, daleko ispod najniže kritične tačke, a iz publike su se ćuli komentari tipa „da lavor baciš niz skakonicu, više bi odletio“, „u**a' ga Džulaga“ i slično. Veliko je to razocarenje bilo za sve …. Sarajevo je na neki naćin krunisalo dva velika šampiona u ski skokovima, prvi je slavni njemac Jens Weissflog, koji je pobjedio na maloj skakaonici, a drugi je veliki veliki finac Matti Nykenen, koji je suvereno pobijedio na velikoj skakaonici, ostvarivši do sada najveću bodovnu razliku u odnosu na drugoplasiranog od 17,5 bodova.
Sto se tiće takmicenja u skijaškom trčanju, ono je proteklo u znaku Finkinje Marije Lise Hemalainen, inače najuspješnije učesnice Olimpijade sa tri zlata na 5,10, 20km i bronzom u štafeti. U muškoj konkurenciji, kros kantri nadmetanja obeležio je Šveđanin Gunde Swan sa dva zlata, srebrom i bronzom. Posebno će ostati u sjećanju naćin na koji Švedi došli do zlata u štafeti, kada je četvrtu izmjenu trčao Gunde Swan, on je punih 9 kilometara smanjivao razliku za predstavinkom tadašnjeg Sovjetskog Savaza da bi ga na kraju ostavio za 10 sekundi.
Umjetničko klizanje održavalo se u Zetri, gdje je svoju blistavu karijeru zapoćela slavna Katarina Vit, koja je osvojila prvo zlato u Sarajevu, a lepa Nemica i dalje uporno tvrdi da joj je to i najdraža medalja u karijeri. Iako je Rosal Samners bila apsloutna favortkinja, Katarina je zadivila svijet i tjesno ali zasluženo došla do zlatne medalje.
Nije samo Katarina zadivila svijet u Zetri, možda čak i vise zapažen i ubjedljiv nastup imao je britanski par iz Notinghema Jayne Torvil i Cristopher Dean koji su zadivli svijet odplesavši slavni Ravelov BOLERO. Mnogi će se složiti da je njihova tadašnja izvedba i najbolja u istoriji Olimpijskih igara. Nije ni ćudo da će kasnije omiljeni kompozitor u Sarajevu upravo biti slavni Ravel. Zlato u takmičenju sportskih parova pripalo je Olegu Vasiljevu i Jeleni Volovoj, a u muškoj konkurenciji zaluženo je pobjedio Scot Hamilton.
U Brzom klizanju svojim nastupima ostaće upamćeni Njemica Karin Enke, Kanađanin Gaetan Buser i Šveđanin Tomas Gustafson, koji su međusobno podjelili skoro sve zlatne medalje. Igre u Sarajevu su bile posljednje na kojima se takmičenje u brzom klizanju održavalo na otvorenom.
Sto se boba tiće, u četverosjedu su slavili, po očekivanju, Istočni Nijemci sa postavom: Andreas Kirhner, Roland Wetzig, Wolfgang Happe, Dietmar Schaurhammer, dok su posljednja dvojica pobjedila u dvosjedu.
Zlato u sankanju u muskoj konkurenciji pripalo je Talijanu Hildgartenru,dok su u doublu slavili Stangasinger i Worbaher iz zapadne Njemacke. Kod žena, sve tri osvajačice medalja bile su iz Istočne Njemacke, prva Stefi Martin, druga Betina Schmidt, treća Ute Weis.
Takmičenje u bijatlonu održavalo se samo u muškoj konkurenciji, a vrijedi izdvojiti Norvežanina Erika Kvalfosa, koji je osovjio zlato na 10km i bronzu na 20km, te bio s reprezentacijom Norveške srebrni na 4×7,5km. Druga zvijezda u biatlonu bio je Peter Angerer iz Zapadne Njemačke, koji je osvojio zlato na 20km, srebro na 10km, te broncu u stafeti 4×7,5km. Norvežani su čak 20godina ćekali na zlato u nordijskoj kombinaciji i doćekali ga u Sarajevu, kada je Tom Sandberg ostvario san dug 20 godina.
I na kraju poslastica svake olimpijade: hokej na ledu. Najbolja petorka mozda ikada viđena u svijetu tih februarskih dana dovodila je do delirijuma sve ljubitelje hokeja. Naravno, riječ je o čuvenoj ruskoj petorci koju su ćinili bekovi Fetisov i Kasatonov, te legendarni napadacki trojac Krutov-Larionov-Makarov, odnosno, nezaboravna KLM navala. Treba još spomenuti i golmana Vladislava Tretjaka. Tadašnja naša država zabilježila je jednu jedinu pobjedu protiv Italje 5:1, koja je bila proslavljena na ulicama Sarajeva kao da smo prvaci. Poraženi smo od Rusa 9:1 a strijelac za nas bio je Scop. Vrijedi još istaći utakmicu protv SR Njemačke, kada smo poveli u 59 sekundi, strijelac je bio Mustafa Bešic, ali smo izgubili na kraju.
Po broju medalja najviše su osvojili takmičari iz bivšeg Sovjetskog Saveza, 25, drugi su bili Istočni Nijemci sa 24, a treci Finci sa 13. Najviše zlatnih medalja osvojili su Istočni Nijemci 9, slijede Sovjeti sa 6, a po 4 su skupili USA, Finska i Švedska. Maskota Igara bio je neponovljivi Vučko, djelo slovenskog strip-crtača Jože Trobeca.
Na kraju ovog teksta najiskrenije bi se želio zahvaliti svim ljudima koji su zaslužni zašto je Sarajevo dio i uvek će biti dio olimpijske istorije.
Pozdrav iz Sarajeva
Edited by Admir_Sa, 10 January 2012 - 02:36.
