Jump to content


Photo
- - - - -

Srpska politicka elita kroz vreme


This topic has been archived. This means that you cannot reply to this topic.
53 replies to this topic

#46 ZokiBeclija

ZokiBeclija
  • Members
  • 280 posts

Posted 05 September 2012 - 09:54

tacno, i onda su dosli skolovani ljudi iz Vojvodine i doneli nacionalizam. Oni su imitirali nacionalne pokrete iz drugih evropskih drzava.


Ali su ga sproveli seljaci.

Od tog prokreta su vec tada najvise nastradali Muslimani, koji su pre toga i od Osmanskog pokreta profitirali.

Vreme nacionalistickog romantizma u Evropi je davna proslost. To sto je Srbija ostala zaglavljena u XIX veku samo govori o zaostalosti tzv.srpske elite.


Nije tacno.

Nacionalni Romantizam je nestao samo u nekoliko zemalja Evrope uglavnom Nemacke. U nasem okruzenju nigde nije, cak ni u Madjarskoj.

Edited by ZokiBeclija, 05 September 2012 - 09:54.


#47 Sapunar

Sapunar
  • Banned
  • 2,066 posts

Posted 05 September 2012 - 10:04

Ali su ga sproveli seljaci.


tacno, ali mislis li da su ih Apis i Karadjordjevici pitali sta zele?

#48 ZokiBeclija

ZokiBeclija
  • Members
  • 280 posts

Posted 05 September 2012 - 10:07

tacno, ali mislis li da su ih Apis i Karadjordjevici pitali sta zele?


Pricam ja o pocetku srpskog nacionalizam (koji i nije bio toliko srpski kad vidimo Cincare i Vlahe u srpskoj revoluciji) gde je sam Karadjodje bio seljak.

Inace Apis je isto bio etnicki Cincar.

Edited by ZokiBeclija, 05 September 2012 - 10:07.


#49 ZokiBeclija

ZokiBeclija
  • Members
  • 280 posts

Posted 05 September 2012 - 10:31

Inace Sapunar ne odgovori ko da drzi firme kad svi nevaljaju.

"Sartid cveta kako sam video otkad se vratio od kad je opet u srpske ruke".

#50 Sapunar

Sapunar
  • Banned
  • 2,066 posts

Posted 05 September 2012 - 19:41

Inace Sapunar ne odgovori ko da drzi firme kad svi nevaljaju.


onaj ko najmanje ne valja

#51 ZokiBeclija

ZokiBeclija
  • Members
  • 280 posts

Posted 05 September 2012 - 20:07

onaj ko najmanje ne valja


I to je konkretno ko.

#52 Sapunar

Sapunar
  • Banned
  • 2,066 posts

Posted 06 September 2012 - 11:44

ja nisam kompetentan da kazem ko najmanje valja

#53 Sapunar

Sapunar
  • Banned
  • 2,066 posts

Posted 15 September 2012 - 11:50

jos jedan zanimljiv primer je odnos prema Makedoncima i Crnogorcima. Makedoniju Srbija okupira 1912. iako u njoj ima malo Srba. Srpska elita veruje da je to Stara Srbija i da su Makedonci Srbi. Srpska elita veruje u svoju superiornost, u Makedoniju dolaze sluzbenici po kazni ioni zeljni pljacke. Posle 1918. dolazi cak i do gerilske borbe i naklonosti Makedonaca Bugarima.

1918. Karadjordjevici, uz aplauze srpske gradjanske i intelektualne javnosti otimaju Crnu Goru od njihovog legitimnog vladara, Nikole Petrovica.

Ovaj oatern, ovaj nacin misljenja ostaje trajan u srpskoj eliti bez razlike radi li se o zelji da se bude lider evrointegracija ili vodja svih Srba. To je licna bahatost, zelja da se bude "glavni Baja"

Vratimo se u danasje vreme i galeriju likov, kakvi su Djilas, Tadic, Ceda J. Voja K. ilii V. Seselj U svetlu njihove psihologije delovanje srpske elitekroz vreme postaje logicno.

#54 melankolic

melankolic
  • Members
  • 25,300 posts

Posted 25 March 2013 - 10:05

Izuzetan Bakunjinov prikaz stanja u Srbiji vezano za vreme koje današnje elite (političke i kulturne/filmske) idealizuju.
 

Primer Kneževine Srbije

Srpska kneževina ne samo da nije u stanju osloboditi južnoslovenska, srpska i nesrpska plemena, ona čak svojim smicalicama i intrigama njih stvarno razjedinjuje i slabi. Bugari su, na primer, spremni da prihvate Srbe za svoju braću, ali ne žele ni da čuju za srpsko Dušanovo carstvo; takođe ni Hrvati, ni Crnogorci, ni bosanski Srbi.



U ovom odlomku iz 1873. Bakunjin, kroz primer Srbije u njegovo vreme, diskutuje da država nije samo “izvršni odbor kapitalističke klase”  te da država može postati “samoobnovljiva” diktatura kojom vladaju i narod i birokratija, i da u takvim okolnostima, kako bi obezbedio lagodan život za sebe,  ogromni birokratski aparat stvara “sopstvenu državu” .  Bakunjin se osvrće i na koncepte velikih država poput Dušanovog carstva, koje kao i sve  imperije, nekadašnje ili sadašnje, postaju teže za zajednice i udaljenije od narodne samouprave što je veći njihov organizam, a interesi vladajuće nekolicine suprotstavljeniji interesima zajednica.
Lako je primetiti da se današnja situacija, skoro više od jednog veka kasnije, razlikuje utoliko što smo pored birokratske,  “konačno dobili” i druge privilegovane klase. Naivni vatreni zagovornici Zapadne, Ruske ili veliko-srpsko-otačastvene čizme, koji služeći se liberalno-demokratskim i nacionalističkim “praznim rečima” stvaraju podele u zajednicama i (p)održavaju stanje pokorne narodne mase, i dalje su tu. Iako tobože govore o slobodi, svi oni žele da i dalje ostanemo potčinjeni hijerarhiji, vlasti i kapitalu, da služimo nekom gospodaru. Domaćem ili stranom.
 



Autor:
Mihail Bakunjin

[...] Ali put  kojim se danas kreće golema većina zapadno- i južno-slovenske mladeži, na čelu sa svojim poštovanim i manje ili više zaslužnim patriotama, posve je suprotan. To je isključivo put državotvornosti, koji je za narodne mase poguban i katastrofalan.
Poslužićemo se primerom turske Srbije i to baš Kneževine Srbije kao jedinog mesta izvan Rusije, pa još i Crne Gore, gde je slovenski element izborio više ili manje samostalan politički opstanak.
Srpski je narod prolio mnogo krvi da se oslobodi turskoga jarma, no tek što se oslobodio Turaka, odmah su ga upregli pod novi jaram, ovaj put domaće države pod imenom Kneževine Srbije, jaram koji je u stvarnosti gotovo teži od turskog. Tek što je taj deo srpske zemlje poprimio oblik, uređenje i zakone manje ili više sređene države, kako li odjednom presahnu narodni život i narodna snaga koja je povela junačku borbu protiv Turaka i izvojevala nad njima konačnu pobedu. Narod, doduše, neuk i neverovatno siromašan, ali energičan, strastven i po prirodi slobodoljubiv, odjednom se pretvorio u pokorno i naizgled nepomično stado, žrtvovano birokratskoj pljački i despotizmu.
U turskoj Srbiji nema ni plemstva, ni vrlo velikih zemljoposednika, nema ni industrijalista, ni izuzetno bogatih trgovaca – umesto toga stvorila se nova birokratska aristokratija koju su sačinjavali mladići školovani pretežno za državni račun u Odesi, Moskvi, Petrogradu, Beču, u Nemačkoj, u Švajcarskoj, u Parizu. Dok su još mladi i nisu stigli da se iskvare u državnoj službi, te mladiće uglavnom odlikuje vatreni patriotizam, ljubav za narod, prilično iskreni liberalizam, pa čak u poslednje doba demokratizam i socijalizam. Ali tek što stupe u službu, pobeđuje gvozdena logika njihovog položaja, sila stvari svojstvena u određenim hijerarhijskim i povoljnim političkim odnosima, pa mlade patriote postaju birokrate od glave do pete, ostajući reklo bi se, i nadalje i patriote i liberali. No dobro je poznato kakav je liberalni birokrata, on je neuporedivo gori od običnog i iskrenog državnog službenika – boga i batine.
Uz to su i zahtevi određenog položaja uvek jači od osećaja, nakana i dobronamernih pobuda. Posle povratka kući, u inostranstvu školovani mladi Srbi, zbog svoje obrazovanosti i pre svega zbog svojih obaveza prema vladi koja ih je mahom za državni novac izdržavala u inostranstvu, kao i zato što nikako ne mogu naći druga sredstva za život,  moraju postati činovnici. Moraju postati članovi birokratske klase, jedine aristokratije koja postoji u zemlji. Stupivši jednom u tu klasu, oni hoćeš-nećeš postaju narodni neprijatelji. Oni bi želeli, što je možda i vrlo verovatno, pogotovo u početku, da oslobode svoj narod ili, u najmanju ruku, da olakšaju njegov položaj, a moraju ga tlačiti i guliti.
Dovoljno je da prežive dve-tri godine na takvom položaju, da se čovek privikne na na njega, i najzad da se sa njim pomire uz pomoć nekakve liberalne ili čak demokratske, doktrinerske laži; a takvim lažima obiluje naše doba. Kad su se već jednom pomirili s gvozdenom nužnošću protiv koje su nemoćni da se bune, oni postaju okorele varalice i opasniji za narod što su liberalniji i demokratskiji njihovi javni istupi.
Tad oni spretniji i lukaviji među njima stiču dominantni uticaj u mikroskopskoj vladi mikroskopske kneževine pa, tek što ga steknu, počinju se prodavati na sve strane: kod kuće  – vladajućem knezu ili nekom pretendentu na presto (u Srbiji se čin zbacivanja jednog kneza i njegovo zamenjivanje drugim naziva revolucijom), ili se umesto toga prodaju pokroviteljskim vladama velikih sila – Rusiji, Austriji, Turskoj, sada pak Nemačkoj (da posreduje na Istoku, kao i drugde, umesto Francuske), a često i svima istovremeno.
Možete zamisliti koliko lako i slobodno žive ljudi u takvoj državi, a ipak ne treba zaboraviti da je Kneževina Srbija ustavna država gde se svi zakoni donose u skupštini izabranoj od naroda.
Neki se Srbi teše mišlju da je to stanje, u samoj svojoj biti prelazno, tek nužno zlo u današnje doba, ali da će se svakako izmeniti čim malena kneževina proširi svoje granice i okupi sve srpske, ima ih koji govore i sve južnoslovenske zemlje, te obnovi u celokupnoj veličini Dušanovo carstvo. Tada će, kažu oni, za narod nastupiti dani potpune slobode i prave miline.
Da, ima među Srbima ljudi koji još uvek prenaivno veruju u to!
Zaista, oni gaje iluzije da će ta država, kad proširi svoje granice i kad se broj njenih podanika udvostruči, utrostruči, udesetorostruči, postati više narodna, a da će njene institucije, sveukupni uslovi njenog postojanja i mere njene vlade biti manje odvratne interesima naroda i ukupnom narodnom instinktu.
No, na čemu se temelji takva nada ili takva pretpostavka? Na teoriji? Ali teoretski čini se da je jasno: što je opširnija (veća) država, to je složeniji njen organizam i tako se udaljava od naroda i, kao posledica prethodnog, što su više suprotstavljeni njeni interesi interesima masa, ona ih više davi i ugnjetava i sve im je teže da imaju ma kakvu kontrolu nad državom, te udaljava državnu upravu od narodne samouprave.
Ili oni svoja očekivanja temelje na praktičnom iskustvu drugih zemalja? Kao odgovor na to, dovoljno je da upozorimo na primer Rusije, Austrije, proširene Pruske, na primer Francuske, Engleske, Italije, čak Sjedinjenih Američkih Država gde svim poslovima upravlja posebna, potpuno buržoaska klasa takozvanih biznismena i političara, a radništvo živi gotovo jednako tegobno i mučno kao i u monarhističkim državama.
Naći će se, verovatno, neki visokoobrazovani Srbi koji bi nam mogli prigovoriti da tu uopšte nije reč o narodnim masama čiji je zadatak uvek bio i zauvek ostaje da grubim fizičkim radom hrani, oblači i uopšte izdržava cvet civilizacije svog otačastva, pravog predstavnika nacije, pa su zbog toga relevantne samo obrazovane, manje ili više imućne i privilegovane klase.
I baš u tome leži problem: te takozvane obrazovane klase – plemstvo, buržoazija – koje su nekad zaista doživljavale procvat i bile na čelu žive i napredne civilizacije u celoj Evropi, danas su izlapele i omlitavile od gojaznosti i kukavičluka, pa ako još išta i znače danas to su onda valjda najzloćudnije i najpodlije osobine ljudske prirode. Vidimo da te klase u takvoj visokoobrazovanoj zemlji poput Francuske nisu bile sposobne čak ni da odbrane nezavisnost svoje domovine od Nemaca. Videli smo i vidimo da su i u samoj Nemačkoj te klase sposobne tek na ulogu vernopodaničkog lakeja.
I na kraju primetimo da u turskoj Srbiji te klase čak uopšte ne postoje – tamo postoji samo birokratska klasa. Dakle, srpska će država daviti srpski narod samo da bolje živi srpska birokratija.
Drugi, mrzeći svim srcem današnje uređenje srpske kneževine ipak ga  podnose, videći u njemu sredstvo ili oruđe preko potrebno za oslobođenje Slovena koji se još nalaze pod turskim ili austrijskim jarmom. U određenom trenutku, kažu oni, kneževina može postati osnova i  polazna tačka za opšteslovensku pobunu. To je još jedna od onih kobnih zabluda koju je nužno uništiti zbog dobrobiti samih Slovena.
Oni su zavarani primerom pijemontskog kraljevstva koje je tobože oslobodilo i ujedinilo celu Italiju. Italija se oslobodila sama nizom bezbrojnih junačkih žrtava koje nije prestajala prinositi tokom pedeset godina. Svoju političku nezavisnost ona ponajpre duguje četrdesetogodišnjim, neprestanim i nezadrživim naporima svog velikog građanina  Đuzepe Macinija, kome je pošlo za rukom, rekli bismo, da uskrsne, a zatim da odgoji talijansku mladež za opasan, ali srčan posao patriotske zavere. Da, zahvaljujući dvadesetogodišnjem delovanju Macinija, godine 1848., kad je narod, digavši se na noge, ponovo pozvao na praznik revolucije čitav evropski svet, u svim talijanskim gradovima, od krajnjeg juga do krajnjeg severa, našla se šačica mladića koja je uzdigla barjak bune. Sva je talijanska buržoazija pošla za njima. A u lombardijsko-mletačkom kraljevstvu, koje se tada još nalazilo pod austrijskom vladavinom, ustao je celi narod. I sam je narod bez ikakve vojne pomoći isterao austrijske pukove iz Milana i Mletaka.
A šta  je učinio kraljevski Pijemont? Šta je učinio kralj Karlo Alberto, otac Viktora Emanuela, onaj isti koji je još kao princ prestolonaslednik (1821.) predao austrijskim i pijemontskim krvnicima svoje drugove s kojima je kovao zaveru radi oslobođenja Italije. Prvo što je pijemontski kralj uradio  1848. godine bilo je paralizovanje revolucije u celoj Italiji obećnjima, rovarenjem i intrigama. Neobično mu je bilo stalo do toga da ovlada Italijom, ali je isto onoliko mrzeo revoluciju koliko se nje i bojao. I stvarno je paralizovao revoluciju, snagu i gibanje naroda u Italiji, posle čega austrijske trupe nisu imale poteškoće u borbi sa njegovom vojskom.
Njegovog sina, Viktora Emanuela, nazvali su oslobodiocem i ujediniteljem italijanskih zemalja. To je gnusna kleveta protiv njega! Ako se već neko može proglasiti oslobodiocem Italije, onda je to pre Luj Napoleon, car Francuza. Ali Italija se oslobodila sama i, što je najvažnije, ujedinila se sama bez Viktora Emanuela i protiv volje Napoleona III.
Godine 1860. kad je Garibaldi izvršio svoje čuveno iskrcavanje u Siciliji, istog trenutka kada je krenuo iz Đenove, grof Kavur – ministar Viktora Emanuela – upozorio je napuljsku vladu da joj preti napad. Ali kad je Garibaldi oslobodio i Siciliju i čitavu Napuljsku Kraljevinu, Viktor Emanuel je, naravno, preuzeo od njega, čak bez velike zahvalnosti i jedan i drugi posed.
I šta je za trinaest godina pod njegovom upravom napravljeno za nesretnu Italiju? On ju je uništio, naprosto orobio, a sad, omrznut od svih zbog svog despotizma, doveo je zemlju do toga da gotovo žali za proteranim Burbonima.
Tako kraljevi i države oslobađaju svoje sunarodnike, i nikome ne bi bilo korisnije nego Srbima proučiti u svim njenim stvarnim detaljima najnoviju istoriju Italije.
Jedno od sredstava srpske vlade da umiri rodoljubivu groznicu svoje mladeži sastoji se u tome da se periodično ponavljaju obećanja kako će se objaviti rat Turskoj sledećeg proleća a ponekad i jeseni kad se završe seoski poslovi; i mladići veruju, hvata ih uzbuđenje i svakog se leta i svake zime pripremaju posle čega se uvek neka nepredviđena prepreka, neka nota kakve od država pokroviteljica, ispreči  na putu obećanog proglašenja rata; on se odgađa za pola godine ili celu godinu pa se na taj način čitav život srpskih rodoljuba odvija u napetom i uzaludnom očekivanju izvršenja do kog nikada ne dolazi.
Srpska kneževina ne samo da nije u stanju osloboditi južnoslovenska, srpska i nesrpska plemena, ona čak svojim smicalicama i intrigama njih stvarno razjedinjuje i slabi. Bugari su, na primer, spremni da prihvate Srbe za svoju braću, ali ne žele ni da čuju za srpsko Dušanovo carstvo; takođe ni Hrvati, ni Crnogorci, ni bosanski Srbi.
Za sve je te zemlje spas i put prema sjedinjenju isti – Socijalna Revolucija, ali nikako ne državni rat koji može dovesti samo do jednog – do porobljavanja svih ti zemalja ili od Rusije, ili od Austrije, ili, u najmanju ruku, što je u početku i najverovatnije, do njihove podele između obe.
Mihail BakunjinDržava i sloboda,
odlomak “Neki preduslovi za Socijalnu Revoluciju”, 1873.


Edited by melankolic, 25 March 2013 - 10:13.