b1 - mozhe i tako da se kazhe, mada je preciznije, kao shto sam rekao, shvatiti ga kao epistemoloshku poziciju u odnosu na pomenuto verovanje.
Istina, ali ja naprosto pokusavam zadrzati raspravu na nivou dostupnom vecini, ne bi li se sto vise ljudi ukljucilo u diskusiju - volio bih procitati njihova razmisljanja. Koliko je ljudi culo za epistemologiju? Sto mislis, koji % forumasa je procitao Russella, "Problems of Philosophy?"
... nijedan dokaz ne mozhe biti logichki ili nelogichki, vec logichki valjan (validan) ili logichki nevaljan. Prvo znachi da je ispravno izveden sledivshi pravila dedukovanja/ logike, drugo da nije tako izveden. Logika nikada nije ni bila nauka o 'biranju premisa' or smthng else, pa da se kazhe da je njen problem to shto ih ne daje. Ona je "samo" nauka o ispravnom/pravilnom zakljuchivanju.
Opet, kao i gore. Nisam namjeravao skrenuti topic u raspravu o modusima logickog silogizma. Nisam ni tvrdio da su premise logicki problem, vec da su premise stvar licnog pristupa problemu, neovisne o logici.Radi se o tome da rasprava o tome da li su kontrasti u slici nekog slikara pretjerani ili nisu ima smisla samo ako boje vidimo identicno. Ako je jedan od nas slijep za boje, rasprava nema smisla. Evo:
(normalan vid)
(slijep na boje)
Kako da ova dvojica nadju zajednicki jezik, pricajuci o slikarstvu?
My point was - za raspravu o postojanju i nepostojanju Boga se obichno uvuku toliko visoki standaardi (trazhenje dokaza koji otklanja svaku logichku mogucnost da nije tako) da to chini bilo kakvu raspravu nemogucom. To nije neubochaje potez - u filozofiji je od Dekarta neogranichena sumnja bila neochekivana sila koja iznenada upada i pojebava stvar kao potpuno redovna pojava - ali to ne vodi ama bash nigde. Vracanje standarda na nauchni nivo omogucuje raspravu.
Da, i ti visoki standardi se postavljaju zato sto je rijec o o pitanju koje je izuzetno emocionalno. Suprotstavljeni sudionici rasprave se nadju u situaciji da se pitaju, je li on budala ili sam ja? Maltene kao Dekartov dualizam...
Te standarde, mislim, nije moguce zadovoljiti - zato zagovaram koncentraciju na danas i sada, na miroljubiv suzivot i prosperitet drustva. Ja bih da odgodim raspravu o metafizici dok ne umremo - ako boga i zagrobnog zivota ima, raspravicemo, ako nema, nije nikom bitno, nece se niko uvrediti.
Ja sam nepopravljivi zagovornik koncentracije na prakticno - daj da zakrpamo rupcage u ulici, a nije bitno je li naftu stvorio bog ili su to fosili planktona od pred milion godina. Metafizika, filozofija su izuzetno zanimljive teme, ali tek u slobodno vrijeme, kad su osnovne potrebe zadovoljene.
Pa, matematika jedino postoji kao egzaktna nauka, ali ja sam bash prichao sa nimalo tehnichke strane (za chas bi video skupove i grafikone da je drugachije ), vec sa svakodnevne upotrebe rechi i logichko/filozofske strane. O "postojanju nepostojanja" se ne mozhe govoriti, jer jednostavno prosta underlying logic of language i sama logika nije takva da se postojanje od predikata mozhe pretvoriti u objekat. Bilo bi kao kada bih rekao da sam "oshishao neoshishanost" ili "obrijao neobrijanost". Pesnichki mozhe mozhda da zvuchi simpatichno, ali protivno je svim jezichkim intuicijama. Ista greshka je tako tumachiti broj nula.
Izgleda da si mladji od mene. Za "skupove" sam cuo, ali kad sam ja ucio matematiku, toga nije bilo.
Znam da se ucenje matematike promijenilo, kasnije... Mozda se i zato tvoja i moja filozofija matematike razlikuju. Silno zanimljiva tema.
Al' ajde da o tome otvorimo drugi topic, da ne trolujemo ovaj.
A, nazad na temu: i dalje mislim da su vjerski fanaticizam, kao i kategoricki ateizam, pogresni pristupi koji ne pridonose kvalitetu zivota jer uzrokuju stres i ne rjesavaju objektivne, realne probleme. Bitno je da napunimo rezervoar benzinom i nahranimo se, onda je lako raspravljati o bogu.
I tu je, po meni, agnosticizam najzdraviji, jer omogucuje zadrzavanje svog stava, a nije agresivan prema drugacijem.
edit: da dodam jos jednu dilemu o postojanju.... Postoji li ljubav? Da li bilo tko moze
znati da ja volim svoju zenu i kcerku, ili misli da sam pristojan prema njima jer je to drustvena norma?
Ako ih volim, je li to elektrokemijski proces u mozgu ili bozja volja? I zasto bas njih, a ne neke druge?
E, ako mi to logicki objasnis, kao i boga, skidam kapu...
Edited by zoran59, 12 April 2011 - 01:25.