U Srbiji , kazu neke banke a i udruzenja potrosaca, skoro 97% korisnika stambenih kredita je uzimanjem kredita za stan resavalo svoje stambeno pitanje i time postajali vlasnici jedine nekretnine i imovine ( nisu pominjali da imaju sporete, frizidere, auta, lap topove ...). Tako da njihovo imovinsko stanje nije bilo lose i tesko nego nije ni postojalo.Imali su trenutno neku platu a kao hipoteku su uglavnom stavljali kupljeni stan. Pojedinci su kao hipoteku stavljali neki drugi stan koji je u vlasnistvu roditelja ili nekih drugih lica koji su im bili garanti. Tako da su opet dobili kredit.
Ja mislim da je to zbog toga sto je drzava preko NKOSKA garantovala bankama ali pod uslovima da svaki klijent u odnosu na stepen rizika uplati NKOSKU odredjeni postotak od kreditne sume i da ce se iz tog fonda bankama pokrivati neisplaceni krediti.NKOSK je takodje morao da prati celu situaciju i da alarmira sistem ukoliko dodje do nekakvih odstupanja i debalansa.
Gospoda politicari iz NKOSKA su raspolagali tim fondom i potrosili ga na sekretarice, kola, prezentacije, plate,dnevnice a prica se da su i bili oslobodjeni da placaju osiguranje sopstvenih stanova i posto je trgovina nekretninama stala nije bilo vise uplata u fond u onoj meri kojom bi pokrili rashode i fond se ispraznio.Kad se to provalilo neki su od njih bili saslusani i smenjeni a drugari su izmenili zakon i prikacili NKOSK na budzet. Prica se po kraju da je skinuto sa budzeta vec desetine miliona evra da se pokrpe banke.Ali to su sve glasine ovih lakomislenih neradnika i kockara.
Ove pojmove nuzde i teskih prilika je tesko objasniti bez postavljanja stvari u konkretnu situaciju i svaka je specificna i dokazivanje na sudu je neizvesno. Veliki deo normalnih drustava napisu zakone o zastiti potrosaca da bi te price o lakomislenosti i intelektualnoj ogranicenosti izbegli, nece da vredjaju svoje poreske obaveznike.Tako da za stamnene kredite u CHF u Austriji su klijenti dobijali brosure o njihovoj stetnosti i imali edukaciju kod zaposlenih u bankama koji su ih bukvalno nagovarali da ih neuzimaju jer su postovali zakon o zastiti potrosaca. One banke koje nisu tako postupile izgubile su parnice na sudu. Neke zemlje su odmah proglasile takav proizvod kao stetan i naredile bankama da izvrse reindeksaciju. NBS je to uradila 2011.godine ali nije naredila bankama da izmene ugovore.I Srbija ima slican zakon o zastiti potrosaca ali se ni on nepostuje.
Nesposobnost za rasudjivanje se meri vestacenjem vestaka medicinske struke a u nekim slucajevima kad se uzimaju bitne izjave i sudije se mogu smatrati merodavnim.Ocigledno da je vecina korisnika CHF kredita u ovoj zemlji i na balkanu trebala biti pregledana pre uzimanja kredita.
Ja bih se ipak vratio na članove zakona koji su navedeni u postu na koji sam odgovorio. Naime, zakon deluje kao zaštita od klasičnih zelenaša, tj. sumnjivih likova koji pozajmljuju novac onima kojima nijedna banka ne bi dala kredit (obično oni koji rade na crno) ili 'dobronamernih' prijatelja, komšija, poznanika ili rođaka koji bi nekom takvom dali na zajam 2000€, a na kraju bi dug bio 5000€. Banke su, sa druge strane, osigurane, jer za dobijanje kredita je potrebno imati odgovarajuću platu i relativno stabilan posao, pa samim tim je i teško dokazati tešku situaciju. Kredit za stan je svakako bilo lakše dobiti ako radiš u nekoj stabilnoj firmi ili u državnoj administraciji nego ako si npr. magacioner na određeno u Maxiju ili daktilograf u firmi kojoj preti stečaj. Dakle, time su se manje-više obezbedili za teško imovinsko stanje ili situaciju. Što se tiče nužde, zaista mi nije poznato da onaj kome npr. kuća izgori ili strada u poplavama odmah uzima kredit da kupi novu, a to se i rešava drugim mehanizmima. To što je neko rešavao stambeno pitanje uzimanjem kredita je takođe teško uzeti kao argument - ima toliko ljudi u bogatim zapadnim zemljama koji ne poseduju nekretninu, gde država nije delila stanove kao konfete niti ih prodavala za tepsiju ribe, ali evidentno je da su živeli u čvrstim objektima, a ne pod mostovima, u favelama ili u šatorima. Stambeno pitanje se ne mora rešiti kupovinom, već i iznajmljivanjem, a i život kod roditelja je sasvim moguća opcija. Dakle, niko ko je uzeo kredit nije spavao u parku, već je imao kakav-takav krov nad glavom.
Hajde i da se vratimo na lakomislenost i nesposobnost rasuđivanja. Lakomislenost je zaista teško dokazati, a ako je neko nedovoljno sposoban da rasuđuje, pretpostavljam da to podrazumeva oduzimanje poslovne sposobnosti, ili bar da ga nijedan normalan poslodavac ne bi zaposlio. To što ljudi nisu čitali ugovore ili olako pristajali na klauzlulu da banka može promeniti kamatu u skladu sa poslovnom politikom je već zvono za uzbunu. Ja nisam ni pravnik ni ekonomista, ali ako mi neko lepo napiše u ugovoru koji me obavezuje da nekoliko decenija plaćam kredit, ne bih uzimao takav kredit ni u ludilu. Ta famozna klauzula znači da kamata može biti i 1%, ali i 101%, pa ko hoće da rizikuje, neka izvoli. Sećam se kada su se pojavili prvi ugovori o lizingu automobila posle 5. oktobra i kada mi je jedan komšija pokazao kako izgledaju, jer je hteo da tako kupi automobil. U ugovoru je lepo stajalo da po isplati lizinga on može da otkupi auto ukoliko mu lizing-kuća to dozvoli. Čovek je sam lepo pretpostavio da prema ugovoru on može da plaća auto pet godina (ili koliko već traje ugovor), da ga prema ugovoru održava, osigurava, mazi, pazi i zove Đole, a kada istekne ugovor, ukoliko se ispostavi da je prešao malu kilometražu, ovlašćeno lice iz lizing kuće može samo da mu ne dozvoli da otkupi auto i da ga uzme za kikiriki, a kasnije vozi, odnosno preproda. Ne znam da li su se lizing-kuće bavile ovakvim stvarima, ali evidentno je da im je takav ugovor to i omogućavao. Isto važi i za banke. Ako se ispostavi da je neka odredba ugovora protivna zakonu, onda se taj ugovor mora i poništiti, ali ako je klijent potpisao nepovoljan ali zakonit ugovor, onda tu nema dalje priče.
Što se tiče NKOSK-a, država se tu sama zeznula. Da je u pitanju neko normalno osiguranje, ono bi samo moralo da se vadi iz nezgodne situacije kroz određene mehanizme, dok to što su parama poreskih obveznika garantovali tuđe kockanje i avanturizam predstavlja kriminal.