Meni se desilo sledece: "probudila" sam se po mojoj proceni nekoliko minuta ranije tj, dok su postavljali taj poslednji sav. Kazem "probudila" zato sto sam mogla da cujem i zapamtim razgovor oko sebe, svesna sam bila na kom delu mog tela se nesto desava, ali nista drugo. Stigoh da pomislim "pa ovo mene jos operisu". Nije bilo nista terrifying i naravno nikakva bol. Razgovor sam cula tako kristalno jasno da ga se secam i danas i prvo sam mislila da sanjam, pa sam cak pitala hirurga prilikom prve vizite i on mi je potvrdio da nije bio san. Posle je dosao anesteziolog da pita kako sam podnela taj dozivljaj.U rukama dobrog anesteziologa pacijent se budi odmah po postavljanju poslednjeg sava na ranu.
Kada je doslo do pravog budjenja to je bilo odmah i veoma lako. Secam se da sam nekoliko dana nakon operacije imala kao utrnut jezik (da li je to od anestezie, pretpostavljam da jeste, nije bilo nista neprijatno).
Zanimljivo je da su pacijentkinje iz moje sobe koje su ranije vec imale neku intervenciju sa totalnom anestezijom bile skroz opustene u vezi ponovnog iskustva i govorile nama koje nismo kako nemamo razloga za paniku, dok je nama ostalima bilo frka (cist psiholoski momenat, znas da je nemoguce da osetis bol, ali ne mozes da ubedis sebe da je to stvarno tako). Pre toga sam imala samo lokalne zubarske anestezije.