1028 replies to this topic

[daba 67]

Životopis Veleža po matičnim knjigama, počinje 26. juna 1922. godine. Rođen je, zaista na poljani, kod Sjevernog logora. Velež je dobio ime po obližnjoj planini Velež, koja je opet, poput Makedonskog grada Velesha, nazvana po imenu starog slavenskog boga, "Velesh". Sjećanje na njega je nestalo dolaskom kršćanstva na ove prostore, i moći Boga Veleža su pomiješane sa onima od Svetog Nikole, sveca. (Pogledajte članak: Veles (mitologija))

Veležovo rukovodstvo čine:

Predsjednik Ađeliko Vlaho Potpredsjednik Ranko Slijepčević Prvi sekretar Borivoje Janjoš Drugi sekretar Ljubomir Basta.

Za prvog kapitena tima izabran je Lazar Radić. Nakon osnivanja i odobrenja klupskih pravila, Velež igra prijateljske utakmice. Startovao je sa ekipom: Marko Vučijak, Ljubo Zrimšek, Savo Turanjin, Mile Pavić, Lazar Rdić, Milan Rajković, Bogdan Tepšić, Ranko Slijepčević, Branko Turanjanin, Savo Medan i jedan još nepoznat čovjek iz Srbije, koji je u Mostaru tražio posao.

U prvim danima svog života, Velež je odmjeravao snage s lokalnim rivalima, ali i onim iz drugih gradova. Godine 1924. finalista je olimpijskog turnira u Mostaru. Već u sezoni 1934/35 ubraja se među kvalitetnije bosanskohercegovačke klubove. Privremeno je Veležu zabranjivan njegov rad. Još okrutniju sudbinu doživio je 1940 kada su Veležova vrata bila zapečaćena! To se dogodilo poslije utakimce sa Podgoričkom Crnom Gorom, igrane na godišnjicu napada Hitlerove Njemačke na Poljsku, iza čega su uslijedile demonstracije i uzvikivanje parola poput "Dole fašizam".

Marta 1945. Velež je, poslije gotovo petogodišnjeg prislinog mirovanja, obnovljen. Najprije se takmičio u Oblasno-Podsaveznoj, zatim Republičkoj, Trećoj i Drugoj ligi, da bi napokon 1952. postao član Prve savezne lige. Premijera u toj eliti igrana je u Mostaru protiv Crvene Zvezde, a u tom timu Rođenih bili su: Žarko Barbarić, Mensud "Peko" Dilberović, Dane Prajo, Anton Bolfek, Hamdija Ćemalović, Vlado Slišković, Muhamed Mujić, Hasan "Sirle" Momić, Haldun Leo Hrvić i Slavko Hudarin.

Međutim među najboljima u SFR Jugoslaviji su bili samo jedno ljeto.

Velež se u prvoligaše vratio u sezoni 1955/56. i ostaje u ovoj konkurenciji sve do rapada Jugoslavije. Igrao je sve do takmičarske 1991/92, da bi aprilskim ratom 1992. okončao svoje vojevanje u tom društvu. Najveće uspjehe u prvenstvu države ostvario je u sezonama: 1972/73, 1973/74 i 1987/88. kada je na kraju sezone osvajao drugo mjesto. Titula prvaka mu je najbliža bila 1973/74, ali od nje ga je odvojila samo gol razlika. Na kraju jesenje etape 1987/88 ciljnu vrpcu presjekao je prvi.

U Veležu je stasao veliki broj državnih reprezentativaca, članova svih selekcija. Neki su to postali još u dresu matičnog kluba. I ovaj je spisak dugačak. U državnoj reprezentaciji igrali su: Enver Marić, Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Blaž Slišković, Vladimir Matijević, Ivica Barbarić, Sead Kajtaz, Muhamed Mujić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Vahid Halihodžić, Predrag Jurić, Semir Tuce i Meho Kodro.

U kupu, do finala [uredi - уреди]


Rođeni su četiri puta bili finalisti Kupa Jugoslavije. Dva puta su osvojili veliki srebreni trofej što je i najveći uspjeh jednog bosanskohercegovačkog tima u tom takmičenju. Do prvog su stigli 1981 kada su pod dirigentskom palicom asa Miloša Milutinovića trofej izborila trinaestorica veličanstvenih: Enver Marić (kapiten), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Micić , Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Durasović, Dragan Okuka (1), Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić (2), Adnan Međedović, Vladimir Skočajić i rezerve Momčilo Vukoje i Mirsad Mulahasanović.

U finalu je pobijedjen Željezničar iz Sarajeva rezultatom 3:2. Trebalo je da prođe pet godina da Veležovci ponovo ispijaju šampanjac, slaveći drugi trijumf u Kupu. Tog sunčanog maja 1986. s velikim srebrenim peharom počasni krug su otrčali: Vukašin Petranović, Draženko Prskalo, Goran Jurić, Nenad Bijedić(2), Vladimir Matijević (kapiten), Ismet Šišić, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić(1), Anel Karabeg (Vladimir Gudelj) i Semir Tuce.

Njihov strateg bio je Duško Bajević, a u finalu je savladan Dinamo Zagreb sa 3:1.

Velež je prvi put bio finalista Kupa 1958. Akteri toga događaja su bili: Zdravko Brkljačić, Mensud Dilberović, Meho Handžić, Zdravko Rodin, Nikola Benco, Kruno Radiljević (kapiten), Milan Maksimović, Franjo Džidić, Omer Oručević, Šefik Alajbegović i Milorad Lazović. Tada je ekipu vodio Radomir Ćabrić, a protivnik je bila FK Crvena Zvezda. Rezultat je bio 0:4 za Crvenu Zvezdu.

Posljednje učešće Rođenih u Kupu bilo je 1989. Igrali su: V. Petranović, Mili Hadžiabdić, Ismet Šišić (Ahmed Gosto), Ivica Barbarić, Veselin Durasović, Ibro Rahimić, Zijad Repak, Zdenko Repak (Damir Cerkić), Predrag Jurić, Anel Karabeg i Semir Tuce (kapiten)

Predvodio ih je Žarko Barbarić, protivnik je bio FK Partizan a rezultat 6:1.

Rođeni u Evropi [uredi - уреди]
Rođeni su šest puta izlazili na zvaničnu evropsku scenu: četiri puta u Kupu Uefa, dva puta u Kup pobjednika kupova. Najuspješnije su učestvovali od jeseni 1974. do proljeća 1975. kada su stigli do četvrtfinala Kupa UEFA. Do tada su eliminisali moskovskog Spartaka, zatim bečki Rapid i engleski Derby County, da bi sa golom manjka (1:0, 0:2) stali u holandskom gradu Enshendeu potiv Twentea. A u tom čvrstom koračanju po starom konitinentu, dres Veleža su nosili:

Slobodan Mrgan, Miomir Meter, Džemal Hadžiabdić, Marko Colić, Boro Primorac, Vladimir Pecelj, Jadranko Topic, Vahid Halilhodžić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Momčilo Vukoje, zatim Slavko Njeguš, Mirsad Mulahasanović, Dubravko Ledić, Marijan Kvesić, Milidrag Hodžić, Dragan Okuka i Ahmed Glavović predvodjeni strategom Sulejmanom Sulom Repcom. Godine 1988. Velež je stigao do osmine finala Kupa Uefa, s trenerom Žarkom Barbarićem.

Ostat će upamćen i veliki dvoboj sa slavnom Borusijom Dortmund. Na prepunom Bijelom Brijegu, pred više od 33.000 gledaoca Velež je slavio sa 2:1, ali nažalost rezultat iz Dortmunda je glasio 2:0 u korist Borusije.

Velež je bio finalista Srednjoevropskog kupa 1975 godine i pobjednik Balkanskog kupa 1981 godine. Učestvovao je i u Rapan kupu (1962. i 1963.). Rođeni su imali i nekoliko uspješnih turneja po inostranstvu. To su, prije svih, one po Srednjoj i Južnoj Americi i po Dalekom istoku i Australiji.

Mostar i Velež su od 1965. do 1992. bili domaćini najuglednijeg evropskog turnira u zimskom razdoblju. Za to vrijeme na djelu je vidjena 31 ekipa među kojima i 16 stranih - dvije reprezentacije i 14 klubova. Na stadionu pod Bijelim Brijegom, na toj reviji, učestvovali su timovi iz Austrije, Mađarske, Česke, Rumunije, Njemačke, Švicarske, Poljske, Irana, SSSR-a kao i s prostora bivše Jugoslavije, izuzev iz Makedonije. Rođeni su na svom tradicionalnom turniru bili prvi čak 15 puta.

[daba 67]

Dusan Bajevic Rođen je 10. decembra 1948. u Mostaru. Jedan je od najboljih i najpopularnijih hercegovačkih fudbalera, sa 164 gola drugi (iza Santraca - 218) jugoslovenski prvoligaški strijelac svih vremena, najbolji golgeter u prvenstvu 1969/70. godine sa 20 golova (zajedno sa Santračem) i reprezentativac-rekorder u broju postignutih golova na jednoj međudržavnoj utakmici: 14. juna 1972. protiv Venecuele (10:0) pet puta je zatresao protivničku mrežu.
Vitak, odličan tehničar sa elegantnim potezima, igrao je odlično glavom i bio jedan od najefikasnijih vođa navale u jugoslovenskom fudbalu. Karijeru je počeo 1963. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a dres prvotimca prvi put je obukao 13. septembra 1966. i za više od trinaest godina igranja u dresu mostarskih "rođenih", odigrao je ukupno 568 utakmica i postigao 468 golova, od čega u prvenstvu 321 utakmicu i 164 prvoligaška gola.
Sa zapaženim uspjehom igrao je četiri sezone (1977-1981) za boje grčkog prvoligaša AEK iz Atine, a kad se jula 1981. vratio u Mostar, nastavio je da igra za Velež sve do 26. juna 1983, kad se na utakmici protiv Partizana u Beogradu posljednji put pojavio na prvoligaškoj sceni. Od fudbala se zvanično oprostio 17. avgusta 1983. na utakmici protiv Hajduka u Mostaru.
Uz jednu utakmicu za omladinsku (1967) i devet susreta i četiri gola (1968-1971) za mladu reprezentaciju, odigrao je i 37 utakmica i postigao 29 go-lova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 8. aprila 1970. u susretu protiv Austrije (1:1) u Sarajevu, u kome je postigao jedini gol za Jugoslaviju, a od dresa sa državnim grbom oprostio se 8. maja 1977. na utakmici protiv Rumunije (0:2) u Zagrebu. Učestvovao je 1974. na Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj.
Kao odličan vođa navale i istaknuti strijelac, na većem broju međudržavnih utakmica postizao je odlučujuće golove za Jugoslaviju: 1970. protiv Austrije (1:0) u Gracu, 1972. protiv Paragvaja (2:1) u Manausu - oba gola, 1972. protiv Perua (2:1) u Manausu - oba gola, 1972. protiv Španije (2:2) u Las Palmasu - oba gola, 1973. protiv SR Njemačke (1:0) u Minhenu, 1977. protiv Kolumbije (1:0) u Bogoti i 1977. protiv Meksika (1:0) u Montreju.
Neposredno po završetku igračke, počeo je karijeru fudbalskog trenera, u Veležu, s kojim je 1986. godine osvojio Kup Jugoslavije, tadašnji Kup maršala Tita. Velež je u finalu pobijedio zagrebački Dinamo sa 3:1, a 1987. godine igrao je u finalu.

MEHMED BAŽDAREVIĆ

Mehmed Baždarević je rođen 28.septembra 1960. u Višegradu.
Bogatu karijeru započeo je u Željezničaru, gdje je igrao od 1979. do 1987. godine. Bio je član čuvene generacije plavih (Škrba, Berjan, Baljić, Komšić, Ćilić, Šabanadžović, Odović, Bahtić, Đurić, Škoro, Mihajlović, Nikić, Paprica). Sa klupe ih je vodio Ivica Osim. Ta generacija je ujedno postigla najviše za tim sa Grbavice kada su 1985. godine igrali polufinale Kupa UEFA protiv Videotona.
U sezoni 1984/85. Mehmed Baždarević proglašen je za najboljeg igrača SFR Jugoslavije, a iste sezone izabran je u najbolji tim Evrope. Za "Želju" je odigrao 311 utakmica i postigao 92 gola. Za najbolju reprezentaciju SFRJ nastupio je 54 puta, a postigao je 4 gola. Bio je i kapiten reprezentacije Jugoslavije.
"Najveća rana u mojoj karijeri je neodlazak na Svjetsko prvenstvo u Italiju 1990. godine, kada sam kažnjen na utakmici sa Norveškom", kaže Mehmed Meša Baždarević.
Jugoslovenski fudbal je napustio 1987. potpisavši za francuski Sošo i u njemu ostao do 1996. godine. U tom klubu je igrao zajedno sa Farukom Hadžibegićem.

JOSIP BUKAL

Rođen je 15. novembra 1945. u Okešinovcu (kod Kutine, SR Hrvatska).
Sa 127 golova koje je postigao na 290 prvenstvenih i kup utakmica koje je odigrao u dresu sarajevskog Željezničara, Bukal je strijelac-rekorder ovog kluba, za koji je na ukupno 464 utakmice postigao 327 golova.
Kao izuzetno uspješan strijelac sa vrlo snažnim udarcem, u omladinskoj ekipi Željezničara postizao je po 50 golova u sezoni. Za prvi tim debitovao je 1963. godine protiv Vojvodine (0:1), a bio je sa 14 golova najbolji strijelac u Željezničaru kad je ovaj u sezoni 1971/72. osvojio jedinu titulu jugoslovenskog prvaka.
Od 1973. igrao je za belgijsku ekipu RSC Standard iz Liježa na oko 200 utakmica, a kad se 1977. vratio, igrao je još pola godine za Željezničar.
Uz jedan susret za omladinsku (1964.) i četiri utakmice i jedan gol za mladu reprezentaciju (1966-1967.), odigrao je i 24 utakmice i postigao 10 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 12. oktobra 1966. protiv Izraela (3:1) u Tel Avivu, postigavši prva dva gola za nacionalni tim (igrao je i vođu navale), a od dresa sa nacionalnim grbom oprostio se 29. maja 1974. u susretu protiv Mađarske (2:3) u Sekešfehervaru.
Kad je prestao da igra, bio je referent za članstvo i trener pionira Željezničara (1978-1981.), jedno vrijeme je vodio Slogu iz Kraljeva, a od ljeta 1984. ponovo je u Željezničaru.

MIRSAD FAZLAGIĆ

Rođen je 4. aprila 1943. u Čapljini.
Kao odličan bek, dres FK Sarajevo nosio je kao stalni prvotimac 11 godina (1961-1972.) i odigrao ukupno 404 utakmice i postigao 10 golova.
Počeo je da igra 1957. u čapljinskom Borcu, a 1960. kraće vrijeme igrao je za omladinsku ekipu sarajevskog Željezničara (17 utakmica). Naredne godine prešao je u FK Sarajevo i u prvenstvu 1961/62. postao je prvotimac. Bio je kapiten tima kad je FK Sarajevo u sezoni 1966/67. osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Karijeru je završio 1972. poslije teže povrede.
Pored dvije utakmice za omladinsku (1961.), šest za mladu (1963-1965.) i jedne za "B" reprezentaciju Jugoslavije (1966.), odigrao je i 19 utakmica za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 31. marta 1963. protiv Belgije (1:0) u Briselu, a posljednju utakmicu odigrao je kao kapiten reprezentacije u finalu Kupa nacija Evrope 10. juna 1968. protiv Italije (0:2) u Rimu. Učestvovao je i na olimpijskom turniru 1964. u Tokiju.
Radio je kao trener u stručnom štabu FK Sarajevo, a od 2. januara 1974. do 1. jula 1975. bio je trener prvog tima.

ASIM FERHATOVIĆ

Rođen je 24. januara 1933. u Sarajevu, gdje je i umro 25. januara 1987.
Najpopularniji je sarajevski fudbaler svih vremena, koji je strasno igrao i uživao igrajući, bio je majstor driblinga i sjajan strijelac, fudbalski boem koji je bio i ostao najveći Ijubimac navijačkih fudbalskih masa u gradu na Miljacki.
Kad je Meho Brozović bio trener FK Sarajevo, Ferhatović je (1949-1950.) za omladinsku ekipu odigrao 70 utakmica i postigao 52 gola. Kao izraziti talenat i odličan napadač, za prvi tim je debitovao u sezoni 1951/52. i do 1967. odigrao ukupno 422 utakmice i postigao 198 golova. Prema broju pogodaka nalazi se na drugom mjestu (prvi je Živkov sa 212) klupskih rekordera-strijelaca.
Na utakmici protiv Partizana 1961. u Sarajevu teško je povrijedio koljeno, a 1963. odigrao je oproštajnu utakmicu (protiv Željezničara - 3:1). Za kratko je karijeru nastavio u turskoj prvoligaškoj ekipi Fenerbahče iz Istanbula, za koju je igrao samo devet utakmica, ponovo se vratio u Sarajevo i dalje uspješno igrao.
Međutim, na utakmici u Rijeci 1966. opet je zadobio težu povredu i baš u sezoni 1966/67., u kojoj je FK Sarajevo osvojio titulu prvaka, morao da napusti fudbal.
Uz tri susreta za mladu reprezentaciju (1955-1956.) i tri za "B" tim (1956-1958.), igrao je 26. novembra 1961. protiv Južne Koreje (5:1) u Beogradu za najbolju selekciju Jugoslavije.
Popularnost Asima Ferhatovića u Sarajevu još nijedan fudbaler "grada na Miljacki" do sada nije uspio da dostigne, kao fudbaler često je biran među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine, a njemu u čast popularna rok grupa "Zabranjeno pušenje" snimila je legendarni hit "Nedelja kad je otiš'o Hase".
Stadion FK Sarajevo (bivši Olimpijski stadion Koševo), sada nosi naziv Stadion Asim Ferhatović - Hase.

DŽEMAL HADŽIABDIĆ

Rođen je 25. jula 1953. u Mostaru, a počeo je da igra u pionirskoj ekipi mostarskog Veleža 1963. Prošao je kroz sve omladinske selekcije kluba i 1971. stigao do prve ekipe, te se pojavio na prvoligaškoj sceni kao lijevi bek koji se isticao hitrinom, dobrom tehnikom, borbenošcu i igrom beka modernog tipa. Za mostarske "Rođene" odigrao je do 1980. ukupno 408 utakmica (od toga 215 prvenstvenih) na kojima je postigao tri gola.
Tri sezone je s uspjehom igrao u ekipi FC Svensea City iz Velsa (1980-1983.), a kad se vratio u Velež odigrao je oproštajnu utakmicu novembra 1983. protiv moskovske Lokomotive, na kojoj je završio igračku karijeru.
Uz šest susreta za mladu (1973-1974.), odigrao je i 20 utakmica za A reprezentaciju.

ENVER HADŽIABDIĆ

Rođen je 6. novembra 1945. u Beogradu (SR Srbija).
Počeo je da igra u Iskri iz Bugojna i Bratstvu iz Travnika, a od 1965. je član sarajevskog Željezničara za koji je do 1974. odigrao ukupno 460 utakmica, od čega 268 za prvenstvo i Kup, na kojima je postigao dva gola. Igrao je sa uspjehom na mjestu beka i bio standardni član ekipe koja je u sezoni 1971/72. osvojila titulu prvaka Jugoslavije.
Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 8. aprila 1970. u prijateljskom susretu protiv Austrije (1:1) u Sarajevu i odigrao je 11 utakmica. Medutim, u državnom timu postao je standardni reprezentativac tek poslije one istorijske utakmice 19. decembra 1973. protiv Grčke (4:2) u Atini i "majstorice" protiv Španije (1:0) naredne godine u Frankfurtu. Igrao je sa uspjehom na svim utakmicama našeg tima na Svjetskom prvenstvu 1974. u SR Njemačkoj, a od reprezentacije oprostio se 3. jula 1974. u susretu protiv Švedske (1:2) u Diseldorfu.
Od 1974. do 1979. igrao je u Belgiji za ekipu Sporting iz Šarlroa, u kojoj je i završio karijeru.


FARUK HADŽIBEGIĆ

Faruk Hadžibegić je rođen u Sarajevu 7. oktobra 1957. godine.
Igračku karijeru je započeo kao odbrambeni igrač u rodnom gradu, tj. u FK Sarajevo. Član seniorskog tima postao je 1975. godine i u njemu je ostao punih 10 godina. U svojoj posljednjoj sarajevskoj sezoni, 1984/1985., osvojio je titulu prvaka Jugoslavije.
Iz Sarajeva 1985. odlazi u Španiju i postaje igrač Real Betisa iz Sevilje u kome se zadržava 2 godine.
Od 1987. do kraja igračke karijere, 1995., nastupao je za francuski Sošo sa kojim je 1990. bio viceprvak Francuske (iza tada neprikosnovenog Olimpika iz Marseja).
Za reprezentaciju Jugoslavije (čiji je, u više navrata, bio i kapiten odigrao je 65 utakmica i postigao 6 golova. Najveći reprezentativni uspjeh mu je četvrtfinale prvenstva svijeta u Italiji 1990. godine.

VAHIDIN HALIHODŽIĆ

Rođen je 15. oktobra 1952. u Jablanici.
Počeo je da igra u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža 1969. godine, a prvotimac je postao u sezoni 1972/73. i razvio se u efikasnog vođu navale koji je u dresu mostarskih "rođenih" na 206 prvoligaških utakmica postigao 106 golova. Kao član Veleža osvojio je 1981. Fudbalski kup Jugoslavije. Odigrao je ukupno 376 utakmica i postigao 253 gola za Velež.
Od jeseni 1981. igrao je za francusku prvoligašku ekipu Nant, s kojom je u sezoni 1982/83. osvojio titulu prvaka Francuske i bio najbolji ligaški strijelac sa 27 golova.
Igračku karijeru završio je 1987. u dresu Pari Sen Žermena.
Uz 12 utakmica i isto toliko postignutih golova za mladu reprezentaciju Jugoslavije (1975-1978.), odigrao je i 15 utakmica i postigao osam golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 19. juna 1976. na utakmici protiv Holandije (2:3) na finalnom turniru Kupa nacija u Zagrebu, a posljednju utakmicu odigrao je 3. aprila 1985. protiv Francuske (0:0) u Sarajevu, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1986.

DAVOR JOZIĆ

Rođen je u Konjicu 22. septembra 1960. godine.
U odbrani seniorskog tima FK Sarajevo debitovao je 1979. godine i u tom klubu ostao do 1987. godine. Za to vrijeme odigrao je za Sarajevo 162 utakmice i postigao 15 golova. Najveći uspjeh ostvaren je u sezoni 1984/1985. kada je FK Sarajevo postao prvak Jugoslavije. Jugoslovenski fudbal napustio je 1987. godine, kada je otišao u Italiju i postao član Ćezene.
Za seniosrku reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 27 utakmica i postigao 2 gola i to oba na prvenstvu svijeta u Italiji 1990. godine protiv SR Njemačke i (pobjedonosni) protiv Kolumbije. Ubilježio je i 3 nastupa za olimpijsku selekciju na OI U Seulu 1988.

JOSIP KATALINSKI

Josip Katalinski (rođen 2. maja 1948. godine u Sarajevu) bio je prvotimac Željezničara i centarhalf u A timu Jugoslavije.
Za reprezentaciju Jugoslavije postigao je najdragocjeniji pogodak, 13. februara 1974. godine na Vald stadionu u Frankfurtu. Igrala se "majstorica" sa Špancima za odlazak na X svjetsko prvenstvo. U reprezentaciji je odigrao 41 utakmica i postigao 10 golova. O legendarnom frankfurtskom golu je rekao: "Spadam u one odbrambene igrače koji rado i često jurišaju na protivnički gol. Više puta sam uspio da zatresem protivničku mrežu. Svaki zgoditak mi je drag. Medutim, frankfurtski pogodak mi je najdraži! Osjećao sam grižu savjesti što sam na kvalifikacionoj utakmici u Atini skrivio autogol. Da se nisam rehabilitovao protiv Španaca, u trećoj utakmici, svi bi me okrivili za još jedan neodlazak na Svjetsko prvenstvo. A to je bila jedinstvena šansa za moju generaciju". Tog 13. februara u 13. minuti Buljan je izveo slobodan udarac. Katalinski skače i puca glavom. Iribar odbija do njega i on ponovo u padu šutira. "Jedva sam zahvatio tu loptu. To je, rekao bih, naš zajednički gol i zajednički uspjeh. Žao mi je samo što nismo u Minhenu postigli više." - kaže popularni Škija.
Fudbal je počeo igrati u malom klubu FK Igman sa Ilidže, a 1964. prelazi, kao veliki talenat, u mlađe kategorije Željezničara. Opravdavši očekivanja trenera, postaje 1965. godine prvotimac "Želje", u kome je, do 1975., odigrao više od 250 ligaških utakmica i postigao 48 golova. Računajući sve nastupe u "Želji", Škija je "Željin" dres oblačio više od 350 puta i postigao preko 100 golova. Bio je član legendarnog tima Željezničara koji je postao prvak Jugoslavije 1972. godine. 1974. proglašen je jugoslovenskim "Fudbalerom godine".
Jugoslovenski fudbal napustio je 1975., kada odlazi u francusku Nicu. Za francuskog prvoligaša je, tokom 3 sezone, odigrao 103 utakmice i postigao 28 golova.
Igračku karijeru je, zbog problema sa povredama, završio 1978. sa tek napunjenih 30 godina.
Nakon igranja u juniorskoj selekciji Bosne i Hercegovine, Škija ostvaruje 12 nastupa u jugoslovenskom juniorskom timu, a nakon njega igra 18 utakmica u mladoj selekciji. 1972. debituje za seniorsku selekciju u kojoj je odigrao 41 utakmicu i postigao 10 golova. Osim SP U Njemačkoj 1972., igrao je za reprezentaciju Jugoslavije i na EP 1976., čiji je naša zemlja bila i domaćin.

MEHMED KODRO

Kodro je karijeru počeo u Veležu 1985 godine kao veoma darovit igrač. U Veležu ga je, kao mladog fudbalera, afirmisao Salem Halihodžić. Prvi ugovor potpisao je sa Veležom koji je tada s klupe vodio legendarni Duško Bajević, a prvi gol kao profesionalac postigao je u Sarajevu (protiv FK Sarajeva), 1985. godine, u utakmici koja je završila 2:2. 1986. godine osvojio je Kup Jugoslavije sa Veležom. Nakon dobrih igara slijedio je poziv u reprezentaciju Jugoslavije za koju je 1991. i 1992. odigrao 2 utakmice. Selektor Ivica Osim u njemu je prepoznao golgetera, ali je rat prekinuo njegovu reprezentativnu karijeru. 1991. Meho napušta jugoslovenski fudbal i odlazi u španski Real Sociedad gdje će ostaviti veliki trag sa 73 gola u 129 ligaških utakmica. Od 1985. do 1991. za Velež je odigrao 129 utakmica i postigao 48 golova.

ENVER MARIĆ

Rođen je 23. aprila 1948. u Mostaru.
Sa 423 prvenstvene utakmice dugo je nosio titulu jugoslovenskog prvoligaškog rekordera u broju odigranih utakmica, dok ga nije pretekao Dušan Vlaisavljević.
Prvi put je stao između stativa 1959. u pionirskom timu mostarskog Veleža, a na prvoligaškoj sceni prvi put se pojavio u sezoni 1967/1968. na utakmici protiv Crvene zvezde (0:4) u Beogradu. Bio je kapiten tima koji je 1981. osvojio prvi fudbalski Kup Jugoslavije za Velež. Od 1976. do 1978. branio je s uspjehom gol njemačke ekipe Schalke 04 iz Gelzenkirhena na 47 utakmica Bundeslige, a kad se vratio u Mostar, ponovo je stao na gol Veleža, gdje je, kao kapiten tima, završio karijeru 1985. Tokom svoje briljentne karijere, za Velež je odigrao više od 700 utakmica.
Uz sedam susreta za mladu reprezentaciju (1968-1971.), odigrao je i 32 utakmice za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 30. aprila 1972. u susretu sa ekipom SSSR-a (0:0) u Beogradu i poslije ovoga na narednih 30 utakmica reprezentacije branio je gol 29 puta. Učestvovao je u Kupu Nezavisnosti 1972. u Brazilu i na Svjetskom prvenstvu 1974. u SR Njemačkoj, a od dresa sa državnim grbom oprostio se 22. maja 1976. u susretu protiv Velsa (1:1) u Kardifu.
Branio je 1972. za selekciju Evrope protiv Južne Amerike, a prije toga i u jednoj evropskoj selekciji lista "Sport" iz Beograda protiv Crvene Zvezde.
Vratio se fudbalu, nakon 2 goine, kao trener golmana u Veležu (1987-90.).

MUHAMED MUJIĆ

Rođen je 25. aprila 1933. u Mostaru.
Jedan je od najpopularnijih i najboljih hercegovačkih fudbalera, višestruki je reprezentativac i učesnik na olimpijskom turniru 1956. u Melburnu (srebrna medalja), te na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu (četvrto mjesto). Jedini je jugoslovenski reprezentativac koji je zvanično igrao na svim mjestima u navalnom redu.
Počeo je da igra marta 1948. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a za prvi tim je debitovao 1950., kao 17-godišnjak. Od 1952., kad je Velež postao prvoligaš, odigrao je 212 prvenstvenih utakmica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji prvoligaški strijelac sa ukupno 21 postignutim golom (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom).
Jedno vrijeme je s uspjehom igrao u francuskoj prvoligaškoj ekipi Les Girondins de Bordeaux iz Bordoa (1962-1963.), zatim je bio član zagrebačkog Dinama (1964-1965.), a poslije toga ponovo je otišao u inostranstvo i nosio dres belgijske ekipe K. Beringen FC (1966.). 1966. se ponovo vratio u Mostar i karijeru završio u Veležu 1968., gde je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac.
Uz sedam utakmica i 12 golova za mladu reprezentaciju (1953-1956.) i pet utakmica i dva pogotka za "B" selekciju (1955-1957.), odigrao je 32 utakmice i postigao 17 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 29. aprila 1956. protiv Mađarske (2:2) u Budimpešti, a od dresa s državnim grbom oprostio se na Svjetskom prvenstvu u Čileu, 31. maja 1962. protiv SSSR-a (0:2) u Ariki, kada je teže povredio jednog Sovjetskog fudbalera i dobio zabranu nastupa za reprezentaciju Jugoslavije.

HUSREF MUSEMIĆ

Rođen je 4. jula 1961. u Janji. Igrao je na poziciji napadača. Za seniorski tim FK Sarajeva debitovao je 1979. godine, a u klubu je ostao sve do 1985. kada je Sarajevo postalo prvak Jugoslavije. Od 1979. do 1985. za Sarajevo je odigrao 118 utakmica i postigao 47 golova. 1985. prelazi u beogradsku Crvenu Zvezdu u kojoj ostaje do 1989. Tokom te 4 godine odigrao je u "crveno-belom" dresu 87 utakmica i postigao 26 golova. Sa Zvezdom je bio prvak Jugoslavije 1988. godine. 1989. iz Zvezde odlazi u Škotsku, gdje u Heart of Midlothianu provodi zimsku polusezonu. U FK Sarajevo se vraća krajem 1989. i u njemu ostaje do kraja sezone 1989/1990., odigravši 23 utakmice i postigavši 8 golova. Jugoslovenski fudbal definitivno napušta 1990. i odlazi u holandski Tvente. Za seniorsku fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije odigrao je samo jedan meč (1983.).

VAHIDIN MUSEMIĆ

Rođen je 29. oktobra 1946. u Janji.
Igrao je devet godina (1964-1973.) kao vođa navale u ekipi FK Sarajevo i na ukupno 293 utakmice postigao 169 golova. Počeo je 1962. u omladinskoj ekipi Sarajeva, 1964. je postao prvotimac i imao dosta nesrećnu karijeru: četiri operacije, dva preloma noge i triput potres mozga!
Kao talentovan vođa navale, koga su česte povrede zaustavljale u razvoju, odigrao je dvije utakmice za mladu (1967-1969.) i 17 utakmica uz devet golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 6. aprila 1968. protiv Francuske (1:1) u Marseju, postigavši jedini gol za Jugoslaviju, a posljednju utakmicu u nacionalnom dresu odigrao je 28. oktobra 1970. protiv ekipe SSSR-a (0:4) u Moskvi. Učestvovao je na finalnom turniru Kupa evropskih nacija 1968. u Italiji, na kome je naša reprezentacija zauzela drugo mjesto.
Dvije sezone je igrao u Francuskoj za ekipu OGC Nice (1974-1976.), a prestao je da igra u 29. godini poslije serije težih povreda.

DŽEMALUDIN MUSOVIĆ

Rođen je 30. oktobra 1944. u Sarajevu.
Ponikao je u omladinskoj ekipi FK Sarajeva, prvi put se pojavio na ligaškoj sceni u prvenstvu 1962/63. godine, za FK Sarajevo je igrao do 1967., a onda se preselio u Split, gdje je u dresu Hajduka do 1969. odigrao ukupno 188 utakmica i postigao 69 golova, od čega u prvenstvu 86 utakmica i 14 pogodaka.
Iz Splita se vratio u matični klub i za FK Sarajevo od 1969. do 1972. ponovo igrao s uspjehom, ukupno u oba perioda u deset prvenstvenih sezona - 162 ligaške utakmice i 58 golova. Boje Sarajeva branio je ukupno 291 put.
Jedno vrijeme je igrao u Belgiji za Standard de Liege (1972-1974.), za koji je u 58 utakmica postigao 24 gola, a zatim u Francuskoj za drugoligaške ekipe FC Chateauroux (Berrichonne) i US Valenciennes (1975-1978.), u kojima je i završio karijeru.
Uz jednu utakmicu za omladinsku (1962.), dva susreta i dva gola za mladu (1965-1967.) i jednu utakmicu za "B" ekipu (1964.), odigrao je i 10 utakmica za najbolju selekciju Jugoslavije, za koju je postigao i dva gola. Debitovao je 19. septembra 1965. u susretu protiv Luksemburga (5:2) u Luksemburgu, a posljednju utakmicu za državni tim odigrao je 6. aprila 1968. protiv Francuske (1:1) u Marseju. U reprezentaciji je igrao desno krilo, desnu polutku i vođu navale.
Bio je trener Rudara (Kakanj), Leotara (Trebinje), zeničkog Celika i FK Sarajeva, a bio je i predavač na Višoj trenerskoj školi u Sarajevu. Bio je i pomoćnik selektora Jugoslavije Ivice Osima na SP-u u Italiji 1990.

IVAN OSIM

Rođen je 6. maja 1941. u Sarajevu.
Jedan je od najboljih sarajevskih fudbalera svih vremena. Mogao je s uspjehom da igra na svakom mjestu u navali, a zbog izvanredne tehnike, sjajnog vođenja lopte, efektnog driblinga i dobrog šuta, dobio je nadimak "Štraus sa Grbavice".
Počeo je da igra 1954. u pionirskom timu sarajevskog Željezničara, a za prvu ekipu debitovao je 1959. i do 1970. odigrao 250 prvenstvenih i kup utakmica i postigao 95 golova. Ukupno je odigrao 465 utakmica i postigao 186 golova.
Napustivši Željezničar, igrao je osam godina u Francuskoj: četiri sezone za RC Strassbourg, tri za CS Sedan-Ardennes i jednu sezonu za USVA Valenciennes. Karijeru je završio 1977.
Uz tri susreta za mladu (1962-1963.), odigrao je i 16 utakmica za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije i postigao osam golova. Debitovao je 13. oktobra 1964. protiv Maroka (3:1) u Tokiju, na olimpijskom turniru u Japanu, na kome je odigrao svih pet utakmica i postigao četiri gola. Učestvovao je i na finalnom turniru Kupa evropskih nacija 1968., ali je na utakmici protiv Engleske (1:0) u Firenci bio povrijeđen i nije igrao u finalu. Posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 30. aprila 1969. protiv Španije (1:2) u Barceloni, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1970. u Meksiku. Na utakmici protiv Holandije (2:1) u Roterdamu 1. novembra 1967., postigao je pobjedonosni gol za Jugoslaviju. Kad je prestao da igra, razvio se u uglednog stručnjaka i od 1978. s velikim uspjehom bio na čelu stručnog štaba sarajevskog Željezničara, s kojim je zabilježio i plasman u polufinale Kupa UEFA.
Obavljao je i dužnost selektora fudbalske reprezentacije Jugoslavije u periodu od 29.10.1986. do 23.05.1992., s kojom je osvojio 5. mjesto na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji, a ostavku na mjesto selektora podnio je 23. maja 1992. godine, neposredno prije početka EP 1992. u Švedskoj, sa kojeg su "plavi" vraćeni, a reprezentacija Danske, koja je u grupi bila iza nas postala prvak Evrope!
Mnogi ga smatraju najboljim selektorom fudbalske reprezentacije Jugoslavije svih vremena.

PREDRAG PAŠIĆ

Rođen je 18. oktobra 1958. godine u Sarajevu.
Sa Fudbalskim klubom Sarajevo, 1976. godine, osvojio je juniorsku titulu prvaka Jugoslavije. 1985. godine je osvojio titlu prvaka Jugoslavije podigavši šampionski pehar kao kapiten, a te sezone je proglašen za najboljeg igrača Jugoslavije. Bio je član pionirske, kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije, te kapiten Fudbalskog kluba Sarajevo. Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 10 utakmica i postigao 1 gol. Učestvovao je na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine, a sa Štutgartom je ponio titulu prvaka Njemačke. Igrao je u veznom redu.

BORO PRIMORAC

Rođen je 5. decembra 1954. u Mostaru.
Kao jedan od najtalentovanijih igrača mostarskog Veleža dominirao je visinom (190 cm) i odličnom igrom glavom, te se razvio u centarhalfa koji je prošao kroz sve nacionalne selekcije Jugoslavije.
Ponikao je u redovima mostarskog Veleža i brzo postao jedan od najboljih odbrambenih igrača, a poslije odsluženja vojnog roka prešao je u splitski Hajduk u čijem je dresu debitovao 27. avgusta 1978. i do jula 1983. odigrao ukupno 283 utakmice i postigao 53 gola. S Hajdukom je u sezoni 1978/79. osvojio državno prvenstvo.
Uz 12 utakmica za omladinsku (1972-1973.), sedam utakmica i jedan gol za mladu (1974-1976.) i 15 utakmica i šest golova za tzv. mediteransko-olimpijsku ekipu (1979-1980.), odigrao je i 14 utakmica za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 18. februara 1976. u prijateljskom susretu protiv Tunisa (1:2) u Tunisu, a posljednju utakmicu odigrao je 15. novembra 1980. protiv Italije (0:2) u Torinu.
Od jula 1983., kad je stekao pravo igranja u inostranstvu, prešao je u redove francuskog pryoligaša OSC Lille, u kome je i završio igračku karijeru.

MILAN RAJLIĆ

Rođen je 16. oktobra 1916. u Travniku, a umro 10. maja 1952. u Kraljevu (SR Srbija).
Iako je samo jedanput obukao nacionalni dres (1940.), ostao je među legendama sarajevskog fudbala, izuzetno cijenjen i poštovan, kao odličan napadač i efikasan strijelac, ali i kao dobar sportista i častan čovjek.
Počeo je da igra 1933. u juniorskoj ekipi JSK Slavije iz Sarajeva (1933-1941.), u kojoj je stasao i za prvi tim odigrao preko 150 zvaničnih utakmica i postigao 65 golova. Poslije drugog svjetskog rata igrao je za oba velika sarajevska kluba: prvo FK Željezničar (1945-1948.), postigavši na 18 prvenstvenih utakmica pet golova, a poslije toga za FK Sarajevo (1947.) sa 11 golova na 18 utakmica. Kad se 1949. preselio u Kraljevo, bio je igrač i trener FK Sloga, sve do 1952., kada je u Kraljevu preminuo u 36. godini.
U spomen na ovog odličnog fudbalera izuzetnih ljudskih vrijednosti, u Kraljevu je do raspada SFR Jugoslavije svake godine održavan "Memorijalni turnir Milana Rajlića", na kome su stalni učesnici bili Željezničar, Sarajevo i kraljevačka Sloga.
Uz dvije utakmice za "B" tim (1938-1940.), kao centarfor reprezentacije Kraljevine Jugoslavije igrao je 22. septembra 1940. protiv Rumunije (1:2) u Beogradu, za Dunavski kup.

BLAŽ SLIŠKOVIĆ

Rođen je 30. maja 1959. godine u Mostaru.
Nadimak mu je bio "Balkanski Maradona", a igrao je na poziciji veznog igrača, plejmejkera. Bio je poznat po svojim čuvenim pogocima iz kornera. Baka je bio poznat kao boem, u pravom smislu te riječi, pravila sportskog života za njega nisu postojala, često je bježao iz karantina, te sa priprema za reprezentaciju Jugoslavije, za koju je, od 1978. do 1986., upisao tek 26 nastupa i dao samo 3 gola. Njegova utakmica života za reprezentaciju bila je protiv Italije 1984. u kvalifikacijama za olimpijske igre u Los Angelesu, kada je od 5 pogodaka on postigao 2, a za 2 asistirao. Svi tadašnji fudbalski stručnjaci predviđali su mu veliku karijeru, ali njegovo boemstvo i nesportski život su ga u tome spriječili.
Od 1976. do 1981. nastupao je u Veležu, za koji je odigrao 121 utakmicu i postigao 25 golova. Od Veleža se oprostio osvajanjem Kupa Jugoslavije. Sljedećih 5 godina proveo je u splitskom Hajduku, gdje je odigrao 101 utakmicu i postigao 23 gola, osvojivši pehar Kupa 1984.
Jugoslovenski fudbal je napustio 1986., prešavši u Olympique Marseille, za koji je nastupao u sezoni 1986-1987. Odatle je otišao u italijansku Pescaru, pa opet u Francusku (Lens, Mulhouse, Rennes).

SAFET SUŠIĆ

Safet Sušić - Pape, rođen je 13. aprila 1955. godine u Zavidovićima.
Kao jedan od najboljih fudbalera Evrope i svijeta u svojoj generaciji, Sušić je bio jedan od onih fudbalskih umjetnika koji je sa elegancijom gazele prolazio kroz protivničke odbrane, ostavljajući gledaoce bez daha i dilemom jesu li dobro vidjeli ili ih samo oči varaju. Blistavu karijeru započeo je u Krivaji iz Zavidovića. Brat Sead po mnogima je bio i veći talenat od Safeta, ali njegov fudbalski put umnogome je obilježio život van sportskih terena. Život je Safeta ga odveo 1968. na igralište Krivaje, što je bilo presudno u njegovom sportskom opredjeljenju. U prvom timu Krivaje igrao je kada je imao 16 godina.
Godine 1972. odlazi na Koševo u juniorsku ekipu Sarajeva. U prvom timu Sarajeva debitovao je 3. avgusta 1973. godine na Koševu protiv Crvene Zvezde u "Ljetnjoj Ligi šampiona".
Kao izraziti napadač-golgeter, isticao se visokom individualnom tehnikom i vrlo atraktivnom igrom. Dobio je brojna priznanja: 1979. proglašen je za najboljeg jugoslovenskog fudbalera, 1980. za najboljeg sportistu SR Bosne i Hercegovine, a 1981. dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
Za reprezentaciju Jugoslavije prvi put nastupio je u Budimpešti 5. oktobra 1977. godine u susretu sa Mađarskom i postigao dva gola. U to vrijeme nastala je i poštapalica "ne može Borota (čuveni jugoslovenski golman-ekscentrik i slikar amater poznat kao prvi čovjek nikada slabije odbrane jugoslovenske reprezentacije) primiti koliko Safet može dati". U prvih deset reprezentativnih susreta, tri puta je postigao het trik. Za "A" reprezentaciju do kraja 1981. odigrao je 20 utakmica.
Godine 1979. proglašen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije a u sezoni 1979/80. bio je najbolji strijelac u Prvoj ligi, zajedno sa Kostićem iz Napretka. Reprezentativni početak kakav je Sušić imao u nacionalnoj selekciji Jugoslavije, niko i nikada nije imao.
Debitovao je na čuvenom Nep Stadionu u Budimpešti i već u toj prvoj utakmici postalo je jasno ko će biti nasljednik velikog Dragana Džajića, u to vrijeme jednog od najboljih igrača na svijetu. Već u sljedećem susretu nosio je Džajin dres sa brojem 11 i utrpao je Rumunskom golmanu Moraruu tri komada u Bukureštu, bizarna utakmica u kojoj su Rumuni Borotu savladali već u drugom minutu na kraju je završila rezultatom 6:4 za Jugoslaviju, a Sušić je uz tri gola uspio pogoditi i stativu nakon koje je Mužinić postigao drugi pogodak za Jugoslaviju. Zvijezda je rođena.
Protiv Italije na Maksimiru, 1979. godine, Sušić je praktično sam pobijedio tada skoro nepobjedive Italijane. Ni Gentile ni Konti nisu uspjeli zaustaviti fudbalskog maga, tri gola pospremio je u mrežu Italijana i majstorski namjestio četvrti za Zajeca.
Septembra iste godine, mjesto radnje beogradska Marakana, utakmica protiv Argentine. Opet na scenu stupa Pape i sa tri gola pobjeđuje tada aktuelne svjetske prvake predvođene legendarnim Kempesom. Kako se utakmica zahuktava, argentinski selektor Menoti uviđa da Sušića ne može čuvati jedan igrač pa mu konstantno kroz utakmicu dodaje po još jednog čuvara, nakon svakog Safetovog gola na njemu se mijenjaju i dupliraju čuvari. Utakmica je završena sa četiri Argentinca koji u isto vrijeme čuvaju Sušića a ovaj je ipak uspio postići tri pogotka.
Nakon ovih bravuroznih izdanja u nacionalnom dresu, i nakon što je ispunio zakonsku normu od 28 godina starosti potrebnu za odlazak u inostranstvo, za Sušića je nastala prava potjera od strane najvećih klubova Evrope. Posao sa Interom je već bio dogovoren i Sušić je navodno potpisao predugovor međutim u sve se umiješao Torino sa boljom ponudom i nakon što je Sušić odlučio potpisati za Torino, Inter se žalio fudbalskom savezu Italije i kao rezultat svega Sušić je dobio jednogodišnju suspenziju za dolazak u Italiju.
Poslije toga Sušić odlazi u Francusku, u Paris Saint Germain, gdje je bio i ostao najveća fudbalska legenda PSG-a, prije i nakon njegovog dolaska taj klub više nije bio isti. Moglo bi se reći da je sa dolaskom Safeta Sušića PSG prelomio tu neku nevidljivu granicu i ušao u red najvećih klubova Francuske. Možda i najbolju ocjenu kvaliteta i fudbalskog znanja o Sušiću dao je Miroslav Ćiro Blažević riječima «Ćiro je trenirao svjetske igrače, ali je Safet Sušić neponovljiv, jedan i jedini. On je bio umjetnik!»
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 54 utakmice i postigao 21 gol, učestvujući 1982. na Svjetskom prvenstvu u Španiji i 1990. na Svjetskom prvenstvu u Italiji, kao i 1984. na Prvenstvu Evrope u Francuskoj.
Debitovao je za reprezentaciju 5. oktobra 1977. protiv Mađarske u Budimpešti sa dva postignuta gola, a posljednju utakmicu za nacionalni tim odigrao je 14. novembra 1990. u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo protiv Danske (0:2) u Kopenhagenu.
Za FK Sarajevo je, od 1973. do 1982., odigrao 221 utakmicu i postigao 85 golova.
Od 1982. do 1991., za PSG je odigrao 287 utakmica i postigao 72 gola. Osvojio je titulu prvaka Francuske u sezoni 1985/1986. i Kup Francuske u sezoni 1982/1983.
Karijeru je završio u Red Star Saint-Ouenu, nakon jedne sezone (1991/1992.), odigravši 17 utakmica, uz 3 postignuta gola.

HARIS ŠKORO

Haris Škoro je rođen 2. septembra 1962. godine u Sarajevu.
Fudbal je počeo igrati za UNIS iz Vogošće. Nakon toga, kao veliki talenat, prelazi u Bosnu iz Visokog u kojoj se zadržava jednu sezonu. Tu su ga zapazili čelnici sarajevskog Željezničara, koji su žarko željeli da ga dovedu u svoj klub. 1982., konačno je i debitovao u "Željinom" dresu. Ovaj moćni napadač je bio dio čuvene "Željine" generacije iz sezone 1984/1985. koja je nastupala u polufinalu Kupa UEFA-e, a odigrao je preko 100 utakmica za klub.
U toj najvećoj evropskoj sezoni Željezničara, Škoro je debitovao i za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije. U reprezentaciji je ukupno odigrao 15 utakmica i postigao 4 gola. Posljednji nastup za reprezentaciju zabilježio je 1989. u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo u Italiji.
1987. preselio se u zagrebački Dinamo, kao najveća želja Miroslava Blaževića, u kome se zadržao samo godinu dana, odigravši 30 prvenstvenih utakmica i postigavši 17 golova.
Jugoslovenski fudbal napušta 1988. i prelazi u italijanski Torino i tu ostaje 3 sezone. U dresu Torina je na teren istrčao 87 puta, uz 17 postignutih golova. Nakon Torina, odlazi u Švajcarsku, gdje je kasnije i završio karijeru.

EDHEM ŠLJIVO

Rođen je 16. marta 1950. u Sarajevu.
Počeo je da igra 1964. u pionirskoj ekipi FK Sarajevo, u 1968. postao je prvotimac i do 1978., najviše kao manevarski igrač, odigrao ukupno 437 utakmica i postigao 91 gol.
Kad je napustio FK Sarajevo, igrao je u Belgiji za ekipu FC Standard iz Liježa (1980-1982.), zatim za bundesligaša 1.FC Keln (1982-1983.) u kome je odigrao 28 utakmica i postigao dva gola, a u prvenstvu 1983/84., opet je igrao u Belgiji, za ekipu RFC Liegois iz Liježa.
Uz četiri susreta za mladu reprezentaciju (1973-1975.), odigrao je i 12 utakmica (uz dva postignuta gola) za reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 18. februara 1976. protiv Tunisa (1:2) u Tunisu, a posljednju utakmicu odigrao je na Svjetskom prvenstvu u Španiji, 26. juna 1982. protiv Hondurasa (1:0) u Saragosi.
Teška saobraćajna nesreća u Belgiji uticala je da se u najzrelijim godinama oprosti od fudbala.

MILOŠ ŠESTIĆ

Rođen je 8. avgusta 1956. u Milosavcima, kod Banja Luke.
Krajem 1984. godine u većini anketa proglašen je za najboljeg jugoslovenskog fudbalera. Igrao je najčešće u dresu sa brojem 7, ali je bio svestran napadač, vrlo hitar i sa majstorskim driblingom u punom trku, da bi, kada mu krene, bio neuhvatljiv za odbrane protivnika.
Počeo je da igra 1972. u Jedinstvu iz Stare Pazove, a 1974. je došao u beogradsku Crvenu zvezdu za čiji prvi tim je debitovao 24. aprila 1974. protiv Olimpije u Ljubljani. U dresu beogradskih "crveno-belih" odigrao je ukupno 441 utakmicu i postigao 108 golova, osvojivši četiri titule državnog prvaka (1977., 1980., 1981. i 1984.) i jedan trofej Kupa (1982.). Oproštajnu utakmicu odigrao je 9. decembra 1984. protiv Sarajeva (4:1) u Beogradu. Od kraja 1984. karijeru je nastavio u Grčkoj, tačnije u dresu ekipe Olympiakosa iz Pireja.
Zvjezdane trenutke doživljava u Novom Sadu kada u sezoni 1988/89. Vojvodini (za koju je već nastupao u sezoni 1985/86.) donosi titulu državnog prvaka.
Nakon Vojvodine, po sezonu je proveo u Zemunu i OFK Beogradu, u čijem se dresu i oprostio od igranja.
Uz 15 utakmica i šest golova za omladinsku (1973-1975.), 13 utakmica i 11 golova za mladu (1977.), kao i 13 utakmica i četiri pogotka za olimpijsko-mediteransku reprezentaciju (1979-1980.), odigrao je i 21 utakmicu i postigao dva gola za najbolju selekciju Jugoslavije.
Debitovao je 10. oktobra 1979. protiv Španije (0:1) u Valenciji, a posljednju utakmicu u dresu sa državnim grobom je odigrao 3. aprila 1985. protiv reprezentacije Francuske (0:0) u Sarajevu. Učestvovao je na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu, na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španiji i na finalnom turniru Prvenstva Evrope 1984. u Francuskoj.



SEMIR TUCE

Semir Tuce je rođen 11.2.1964. u Mostaru i legenda je mostarskog fudbala, te je bio miljenik publike na svim terenima. Jedan je od najvećih igrača u istoriji mostarskog Veleža, sa kojim je osvojio Kup maršala Tita 1986. Svojom ubojitom ljevicom terorisao je golmane po svim jugoslovenskim fudbalskim terenima. On je dijete Veleža i u njemu je proveo 8 godina (6 u seniorskoj konkurenciji) i za to je vrijeme odigrao 187 utakmica i postigao 54 gola. Godine 1989. odlazi u FC Luzern i za kratko vrijeme postaje prva violina kluba. Publika mu skandira kao pod Bijelim brijegom. Pruža nezaboravne igre, stvara šanse a i sam se upisuje u strijelce. Luzern grabi prema prvom mjestu, publika se udvostručuje, šire se tribine stadiona i Luzern hvata prava fudbalska groznica. Pobednik Kupa Švajcarske postaje 1992. Semir Tuce je svojim potezima oduševljavao fudbalske zaljubljenike na prostorima cijele Jugoslavije, a ubojita ljevica, fantastični driblinzi i asistiranje saigračima "kao na tanjiru" bile su glavne odlike njegove igre. Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 7 utakmica i postigao 2 gola.

ŽELIMIR VIDOVIĆ

Došao je na Koševo iz sarajevske Bosne, 1975., gdje je zapao za oko stručnjacima FK Sarajevo.
Visok, snažan fudbaler, dugog koraka, bio je upotrebljiv na svim mjestima u odbrani, pa su mu treneri povjeravali mjesto beka i igrača srednjeg reda. Pored uspješnog izvršavanja zadataka u odbrani, dugim koracima osvajao bi teren, ubacujući se duboko na polovinu protivničke ekipe, gdje je često bio u prilici i za postizanje gola. Među navijačima i prijateljima, poznat po nadimku Keli plijenio je ljudskim i humanim pristupom, pa je bio omiljen i kao fudbaler i kao čovjek.
Po dolasku u Sarajevo, ustalio se na mjestu desnog beka, uspješno izvršavajući, pored defanzivnih, i ofanzivne zadatke. Mogao je nekad igrati i slabo, ali mu niko nije mogao zamjeriti na nezalaganju, jer je njegov dres, uvijek bio pošteno natopljen znojem. Bio je cijenjen klupski prvoligaški igrač, bez kojeg se, u periodu od 1975. do 1983. g., nije mogao zamisliti tadašnji tim Sarajeva. Dok je igrao kao amater, obavezno je gledao derbi utakmice Sarajeva i Željezničara, potajno sanjajući, da bi se i on jednom mogao naći među akterima ovih utakmica, za koje je živio cijeli grad. San mu se ostvario 8. oktobra 1975.g., kada je, na Koševu, u dresu Sarajeva sa brojem 2, odigrao svoj prvi derbi. Igrao je u užoj odbrani na mjestu desnog beka sa Ekmečićem i Lukićem. U dresu Sarajeva, sa brojem 2, igraće nekoliko sezona i biti nezamjenjivi igrač na desnom boku sa ofanzivnim zadacima.
Dok su se tokom njegove karijere na golu Sarajeva, mijenjali golmani i lijevi bekovi, on je čvrsto prigrabio dres sa brojem 2. Najveći broj utakmica, s njim u užoj odbrani, su odigrali golmani: Ekmečić, Dautbegović, Gruda, Handžić i Janjuš, te lijevi bekovi: Lukić, Bošnjak, Nikolić, Vidaković i Radeljaš. Pred kraj svoje karijere u Sarajevu biva pomjeren u srednji red, na mjesto desnog halfa, gdje će igrati još ofanzivnije, odlično kontrolišući sredinu terena. Igrao je u, tada standardnoj, half liniji Sarajeva sa Nijazom Ferhatovićem i Farukom Hadžibegićem.
U dresu Sarajeva odigrao je 11 derbija protiv vječnih rivala sa Grbavice, od kojih je Sarajevo pobijedilo četiri puta, Željezničar pet puta, a dvije utakmice su završene neriješenim rezultatom. Igrajući ofanzivnog halfa u derbiju 10. marta 1982. g. na Koševu pred rekordnim brojem gledalaca (55.000), na pobjedi Sarajeva od 2:1, uz Sušića je bio strijelac jednog gola za Sarajevo. Na ovoj utakmici je zajedno sa maestralnim Safetom Sušićem, Božovićem i golmanom Janjušem bio najbolji akter ovog derbija. Odlične igre pružio je i u derbijima: 13. avgusta 1978.g. na Koševu (2:0 za Sarajevo), te 21.oktobra 1979. g. na Grbavici (1:1).
Želimir Vidović Keli ostaje u sjećanjima navijača Sarajeva i svih ljubitelja fudbala, kao odličan fudbaler, čije ime zauzima istaknuto mjesto među igračima svih generacija «bordo tima».

SVETOZAR VUJOVIĆ

Rođen je 3. marta 1940. u , kod Bileće, a umro 30. marta 1994. u Sarajevu.
Počeo je da igra 1957. u ekipi FK Radnik u Hadžićima blizu Sarajeva, a kad je 1959. postao član FK Sarajevo, trener Brzović ga je postavio na mjesto beka, na kome se razvio u odličnog fudbalera. Kasnije je s uspjehom igrao i centarhalfa.
U dresu FK Sarajevo odigrao je ukupno 444 utakmice i postigao osam golova i po broju odigranih utakmica nalazi se (iza Biogradlića sa 646 utakmica) na drugom mjestu klupske liste rekordera. U dresu FK Sarajevo u sezoni 1966/67. osvojio je titulu prvaka Jugoslavije.
Uz dva susreta za mladu reprezentaciju (1962-1963.), odigrao je i osam utakmica za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 27. septembra 1963. u susretu olimpijskih ekipa protiv Rumunije (1:2) u Bukureštu, a posljednju utakmicu za nacionalni tim odigrao je na olimpijskom turniru u Japanu 22. oktobra 1964. protiv Rumunije (0:3) u Osaki.
Patološki se bojeći leta avionom, prestao je da igra 1971. a od zelenog polja zvanično se oprostio u ljeto 1972., zajedno sa klupskim drugom Boškom Antićem (276 utakmica i 140 golova) na utakmici protiv Sportinga iz Lisabona.
U FK Sarajevo počeo je 1973. da radi kao trener, a 1975. postavljen je za direktora kluba. Na funkciji direktora proveo je dvadesetak godina i dao veliki doprinos uspjesima i stabilnosti FK Sarajeva.

FRANJO VLADIĆ

Franjo Vladić je rođen 19. oktobra 1950. godine u Mostaru. Fudbalsku karijeru je i počeo i završio u FK Veležu. Za seniorski tim Veleža je debitovao u sezoni 1968/1969. i u njoj odigrao 8 utakmica, te postigao 2 gola. Tokom igranja u Veležu, koje je trajalo od 1968. do 1979. godine, te od 1982. do 1985. odigrao je (s "desetkom" na leđima) ukupno 602 utakmice, od čega 355 prvoligaških (na 163 je Velež pobijedio), postigavši preko 50 golova. 1979., skupa s Duškom Bajevićem je otišao u Grčki AEK. U Jugoslaviju se vraća 1981. i potpisuje za beogradski Partizan gdje ostaje godinu dana. U Partizanu je odigrao 33 meča i postigao 3 gola. U svoj Velež se vraća 1982. i u pod Bijelim Brijegom ostaje do kraja karijere 1985. Za mladu reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 1970. godine i za nju odigrao (od 1970. do 1972.) ukupno 11 utakmica. Za seniorsku reprezentaciju odigrao je ukupno 24 meča, postigavši 3 gola. Debitovao je 11. oktobra 1972. u Londonu protiv Engleske. Meč je završen rezultatom 1:1, a Vladić je postigao jedini gol za Jugoslaviju. Bio je učesnik Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. i Evropskog prvenstva u Jugoslaviji 1976. godine. Posljednji put je za reprezentaciju nastupio 1. februara 1977. Bilo je to gostovanje Meksiku u Leonu, na kome je naša reprezentacija pregažena rezultatom 1:5. Franjo Vladić će ostati upamćen i kao član mostarskog tria "BMW", koji su, osim njega, činili Duško Bajević i Enver Marić.

BORČE SREDOJEVIĆ
Fudbalom se počeo baviti u Slogi iz Gornjih Podgradaca, mjestu u kome se i rodio, tako što je počeo trenirati u pionirskim kategorijama kluba. Prvotimac Sloge, koja se tada takmičila u krajiškim zonskim ligama, postao je već sa 16,5 godina. 1077., po završetku srednje škole, otišao je u Kozaru iz Bosanske Gradiške i tu ostao 3 godine. Tadašnji trener banjalučkog Borca Mirko Bazić zapazio je njegove kvalitete i pozvao ga u Borac. Bazić je 1980. godine odlazio iz kluba, no Sredojevića su čelnici Borca ipak doveli u klub i tako omeli u istim nastojanjima Velež i Željezničar. U Borcu je ostao 4 godine (do 1984.). Tih godina za Borac je igrala veoma kvalitetna generacija (iako su 1981. ispali iz prve lige), koju je na mečevima prosječno pratilo 7-8 hiljada gledalaca, a na čelu ekipe se izmijenjalo nekoliko trenera (Drašković, Smileski, Fazlić, Miljuš...). Od 1984. do 1988. Sredojević nosi dres Rijeke, sa kojom u tom periodu 3 puta igra Kup UEFA-e. Rijeka se u tom periodu (na čelu sa trenerom Skoblarom), sa sjajnom generacijom Gračana, Hristića, Sredojevića, Milenkovića, Radmanovića, Matrljana i Desnice, nalazila u vrhu jugoslovenskog fudbala, a ostaje upamćeno da je iz Kupa UEFA-e izbacila sjajni Real Madrid (u kome su tada igrali Butragenjo, Čendo, Valdano, Lozano, Kamačo i Mičel). 1988. Sredojević odbija ponudu zagrebačkog Dinama i prelazi u Partizan, na nagovor generalnog sekretara Zečevića i trenera Jusufija. 1989. godine Partizan, nakon 32 godine, pobjedom nad Verležom od 6:1, vraća pehar Kupa Maršala Tita u svoje vitrine. Sredojević nakon toga napušta jugoslovenski fudbal i odlazi u Španiju, tačnije Deportivo iz La Korunje, koji se tada borio za ulazak u prvu ligu. Nakon sezone provedene u Španiji, što zbog godina, što zbog "istrošenosti", Sredojević se vraća u rodni kraj, u FK Kozaru iz Bosanske Gradiške, gdje igra posljednju sezonu u karijeri. Te godine Kozara je uspjela ući u međurepublički rang takmičenja, no rat je prekinuo napredak kluba. Po završetku igračke karijere Sredojević se posvetio školovanju i završio je uspješno Višu trenersku školu u Beogradu, na kojoj je diplomirao kod doktora fudbala Veljka Aleksića.



REFIK ŠABANADŽOVIĆ

Iako se nije rodio u BiH i on s pravom spada u bosansko-hercegovačke fudbalske legende.
Rođen je 2.8.1965. u Tuzima (Titograd, SR Crna Gora), gdje se i počeo baviti fudbalom. Za lokalni klub Dečić odigrao je jednu sezonu (1981/1982.) gdje je stekao punu afirmaciju. Tu su ga zapazili čelnici OFK Titograda i ubrzo ga tamo preselili. U Titogradu je proveo jednu godinu, odigrao 23 utakmice i postigao jedan gol i odatle prešao u Željezničar iz Sarajeva, gdje je, pod trenerskom "palicom" Ivice Osima, postao jedan od tri najzapaženija jugoslovenska odbrambena igrača. Dao je i svoj veliki doprinos najvećem "Željinom" evropskom uspjehu - Plasmanu u polufinale Kupa UEFA u sezoni 1984/1985. Za Željezničar je, tokom 4 godine, odigrao preko 80 utakmica i kao njegov igrač, 1986., postao seniorski reprezentativac. Nakon toga prelazi u beogradsku Crvenu Zvezdu, gdje ostaje do 1991., sa kojom osvaja 3 titule prvaka Jugoslavije i 1 Kup. Ipak, najveći uspjeh predstavlja titula prvaka Evrope 1991., u godini u kojoj je bio standardni prvotimac kluba. Tokom 4 godine u Zvezdi, odigrao je 62 utakmice i postigao 2 gola. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je ukupno 8 utakmica i bio je standardni prvotimac na svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. Jugoslovenski fudbal napustio je 1991., kada je prešao u AEK iz Atine.

SULEJMAN HALILOVIĆ

Sulejman Halilović se rodio 14.11.1955. u Odžaku. Igračku karijeru napadača je započeo u Dinamu iz Vinkovaca 1977. godine i u njemu, za 7 godina, odigrao 61 utakmicu i dao 33 gola. Kao igrač Dinama, bio je najbolji strijelac jugoslovenskog prvenstva (1982/1983.) i postao reprezentativac Jugoslavije. To ga je preporučilo Crvenoj Zvezdi u čije redove prelazi 1984. U Zvezdi je proveo jednu sezonu, odigrao 30 utakmica, dao 18 golova i osvojio s njom Kup Jugoslavije. Jugoslovenski fudbal napušta 1985. i prelazi u Rapid iz Beča. Tamo, tokom 3 sezone, igra (ukupno u prvenstvu i Kupu Austrije i eurokupovima) 104 utakmice, daje 38 golova i osvaja dvije titule prvaka i jedan Kup Austrije. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 12 utakmica i dao 1 gol. Bio je član reprezentacije Jugoslavije na evropskom prvenstvu 1984.

CVIJETIN BLAGOJEVIC ( Crvena Zvezda BGD )
Veznjak , radilica i jedan od najstandardnijih prvotimaca C.Zvezde . Ogroman doprinos u pohodu do Finala Kupa UEF-a 1979 .
Neumoran i odlican igrac

[glimmer twins]

Mislim da nema igraca o kojem ima vise anegdota od Bajra Zupica


Kad bi neko od protivnickih igraca skrljao nekog Partizanovog znalo se da ce ga Bajro brzo osvetiti.

Na utakmici protiv Rada na Banjici,uklizao je na jednog igraca i "pokupio" ga zajedno sa sudijom koji mu je dao zuti karton.
Protiv Radnickog u Nisu,lopta negde oko centra a Bajro pokusava da uhvati makazice iako nema apsolutne potrebe za tim i naravno promasi loptu i razbije se kao p****.
Znao je da postavi glavu gde niko ne bi ni nogu.Ako bi bio rezerva, na poluvremenu je obavezno "zabavljao" navijace tako sto je branio dok su mu ostali igraci sutirali.On se baca,leti na sve strane kao da je utakmica,navijaci ga "pale" a on izginu braneci

Grobari su mu posvetili nekoliko pesmica a moja omiljena je bila:

We love you Bajro, we do
We love you Bajro, we do
We love you Bajro, we do
O Bajro we love you.

[Gogy]

Jozić.

Koji je on gol razvalio Kolumbiji na SP '90.


Znam, da smo odmah nakon toga na lokalnom terenu svi bili Jozići...

[daba 67]

Bajro zupic je pred kraj karijere se vratio u novi pazar i tamo je igrao centarfora,valjda se ljudima vise isplatilo da bude u napadu nego u odbrani jer bi dobio odmah crveni karton.
E sada ima jedna anegdota partizanovci ce to bolje znati igrao je partizan na kantridi protiv rijeke radio prenos komentator ivan tomic,drugo poluvreme i sada bajro je odradi crveni karton i mec je poceo sa klupe ulazi u drugo poluvreme aivan tomic komentarise evo ga ulazi bajro zupic britka sablja nakon sto je odradio crveni karton,nakon par minuta cuje se ivan tomic ne bajro opet ne ,covek je skrljao tako tesko nekog igraca rijeke da je odmah dobio crveni karton.
Sad koliko je to istina neznam ako neko zna vise neka napise ovde.

[daba 67]

Youtube Video ->Original Video

[glimmer twins]

Bajro zupic je pred kraj karijere se vratio u novi pazar i tamo je igrao centarfora,valjda se ljudima vise isplatilo da bude u napadu nego u odbrani jer bi dobio odmah crveni karton.
E sada ima jedna anegdota partizanovci ce to bolje znati igrao je partizan na kantridi protiv rijeke radio prenos komentator ivan tomic,drugo poluvreme i sada bajro je odradi crveni karton i mec je poceo sa klupe ulazi u drugo poluvreme aivan tomic komentarise evo ga ulazi bajro zupic britka sablja nakon sto je odradio crveni karton,nakon par minuta cuje se ivan tomic ne bajro opet ne ,covek je skrljao tako tesko nekog igraca rijeke da je odmah dobio crveni karton.
Sad koliko je to istina neznam ako neko zna vise neka napise ovde.

Sve price o Bajri su istinite

Imao je vise zutih kartona nego sto je Mesi dao golova

Imao je operaciju 2006,jedva je ostao ziv.Sada je ok, zivi u N.Pazaru.

Edited by glimmer twins, 30 April 2010 - 22:24.

[glimmer twins]

BAJRO ŽUPIĆ-LJUBIMAC JUGA

Ko je zapravo BAJRO ŽUPIĆ-ljubimac JUGA iz druge polovine 80-tih,defanzivac sa 247 zvaničnih nastupa u Partizanu,čovek čiji je transfer u Partizan,pre skoro 20 godina,predstavljao senzaciju u Novom Pazaru,ličnost za koju je vezano toliko anegdota da i danas, toliko godina kasnije sa tribine ponekad odjekuje“We love you Bajro,we do,oh Bajro we love you!“

Pre par nedelja ima sam to zadovoljstvo,da u jednom neobaveznom časkanju sa čovekom koji je zagriženi grobar u svojoj 65 godini života,na pomen Bajra Župića,čujem jednu nadam se zanimljivu priču.Tačnije saznam detalje kako je kupovan Bajro Župić....

Te sada već daleke sezone 84/85 dok je generalni sekretar kluba iz Humske 1,bio Špiro Sinovčić(znaći pre dolaska ere ŽŽ-tačnije u periodu od 80-85-te)a na mestu predsednik Dragan Papović(pre.predsedništva 82-87)a predsenik izvršnog odbora kluba Jovan Mileusnić-odlučeno je da se u crno beli Partizan dovede Novopazarac BAJRO ŽUPIĆ.

Crno bela ekspedicija se uputila u Novi Pazar(pojačana tadašnjim trenerom Partizana Nenadom Bjekovićem i njegovim pomočnikom Milutinom Šoškićem)na razgovore oko dovođenja,desnog halfa ili ti zadnjeg veznog nama poznatijeg kao Bajra.


Dočekani kako dolikuje od strane direktora „Raške“ i predsednika „Novog Pazara“ Jekić Vučka,desetočlana delegacija poznatija kao „prvaci sveta u mačevanju“nije mogla da prođe neopažena od strane raje u Pazaru...grmelo je ode nam Bajro...a Bajro...


Poreklom iz siromašne porodice,nije tražio nikakvo obeštećenje osim da mu poprave zube i pomognu porodicu,i korak po korak stigao je u BG-kažu autobusom,pa sa stanice tramvajem do Humske,gde ga posle potpisivanja ugovora u bašti restorana susreću navijači(o ovome je već bilo pisano) u raskopčanoj košulji na cvetove i u prašnjavim kabriolet cipelama uparenim sa belim zimskim čarapama,sa konan frizurom,i mozgom Homer Simpsona-povataše se svi za glave
.Osvajao je ljude „Na prvu loptu“-navijači su ga vodali po centru Beograda,pomogli mu da se obuće po velegradskim propisima,a on onako prostodušan nije dao da se pobacaju iznošene cipele nego ih je slao rođacima u Novi Pazar.Jedan je Bajro...
Sa fudbalske strane nije bio vrhunski umetnik,ali je pretrčavao na desetine kilometara po meču(a i to da je pregledao cevanice svih navalnih igrača Prve i Druge lige!)i za par sezona krajem osamdesetih ostavio je neizbrisiv trag u Partizanu,i postao ljubimac najvernijih navijača.
Jednom je Bajro,u klizećem startu, onako usput pokupio i glavnog sudiju utakmice Rad-Partizan,a ovaj mu onako iznenađen,u šoku i uvređen,ekspresno izvadio žuti karton,još pre nego što je izašao iz šoka izazvanog Bajrovom veštinom ..
Kao igrač treneri su mu bili pomenuti „električar“ i Fahrudin Jusufi,nešto kasnije i Ivan Golac,a siguran sam da su i saigrači o njemu imali visoko mišljenje,jer bio je borac spreman da pogine za crno beli dres.U karijeri ga je pratio epitet grubijana ,mada je u svom igračkom veku dobio samo jedan crveni karton i to protiv Sarajeva 1988,iako mu je svaki duel bio na granici incidenta.
E sad večita misterija je da li jeste ili nije postigao GOL ZA PARTIZAN!???
U svojih 247 nastupa u par navrata je bio „vrlo blizu“...
Čovek koji gleda Partizan 30 i kusur godina a sa kojim sam polemisao jest ili nije,kune mi se da je tog 09.10.1985-na gradskom stadionu u Osijeku u meču koji je Partizan dobio sa 1:0-strelac bio niko drugi nego legendarni Bajro-na žalost,na sve moguće načine pokušali smo ovo da proverimo ali ipak NIJE(proverili strelac je bio Zvonko Varga )..jer ako se računaju golovi iz penala posle nerešenih ishoda mečeva onda JESTE i to Čeliku na JNA (2-2 u regularnom delu,taj meč smo izgubili po „šajberovom sistemu“ na penale 12-13-gledan uživo, odigran 14.12.1988.)zatrčao se da podeli radost sa navijačima,i skršio pola reklama iza gola ka putu prema JUG-u.
Ono što ja pamtim kao njegovu najizgledniju priliku za postizanje gola je meč na Banjici protiv Rada i svirani jedanaesterac za crno bele(gledao uživo)gde tribina urla,Bajro uzima loptu stavlja je na 11metara i ubija čuvara na bazenima,a na kopu-LUDILO-kao deset da je dao...(Rad-Partizan 01.10.1988-0:2 za crno bele)..
Imao je svoje momente na finalu kupa protiv Veleža u njegovoj poslednjoj sezoni u crno belom dresu(10.05.1989-6:1-ludnica)kada je kroz suze podelio radost sa JUG-om...
Još se pamte njegovi startovi protiv c.zvezde,rome,borusije(mehengladbah)portimonensea, nanta... Bajro nije igrao protiv Fljamurtartarija... povredio se u prvom kolu protiv Vose, zamenio ga Pantic, pa je odsustvovao skoro dva meseca.

Iz Partizana je otišaou nekakvu „Alpinu“ u junu 1990-te,i tog dana zakoračio u „legende JUG-a“.
Privatno je Bajro,voleo GROBARE-a i oni njega zbog svega što je bio,i što je davao Partizanu.
Pamte se njegovi komentarikada ga je jedan novinar pitao može li da opiše razliku izmedju Druge lige u kojoj je do tada igrao(pre prelaska u Humsku 1) i Prve lige u kojoj je bio car..a Bajro:“Druga liga je Kongo-a Prva liga apoteka!“-kratko i jasno.

Prošle godine je bio u bolnici na VMA-zbog bolesti,i grobari su otišli da ga posete,ali na žalost sat –dva ranije otupstili su ga kući.Pozvali su čoveka iz Pazara,koji je Bajra vraćao kući,srećni što je sa njim sve OK,a tužni što ga nisu sreli..a Bajro,bukvalno je plakao kada je čuo i hteo je da se vrati u Beograd i seti nekih starih vremena i ispriča sa GROBARIMA..
.Juče mi je i zvanično potvrđeno od jednog od vidjenijih ljudi na JUG-u,da je obavljen razgovor sa našim Bajrom i da bi do kraja meseca trebao da bude na kratko u Beogradu,tako da će to biti još jedna prilika da se setimo starih dana,jer jedan je Bajro.

Nažalost mnogim mlađim navijačima koji nisu mogli da ga vide uživo,ovaj tekst o njemu možda će pomalo zvučati čudno,a to vreme sada već 20 i kusur godina od njegovog dolaska u Partizan,bilo je doba kada se ginulo i borilo za sveti dres,kada nisi moga da izađeš sa terena a da nepozdraviš JUG-bez obzira na rezultat i raspoloženje,jer „na kraju sveta da igra PARTIZAN on neće nikada ostati sam“..
Unjegovom srcu pored Pazara,mesta je bilo samo za crno-belu boju,jedan i jedini-veliki čovek i veliki grobar...naš Bajro..

Evo ti statistika koja nažalost nije kompletna,nego zahvaljujući postoječoj arhivi “ljudi dobre volje”koja datira kompletirana od prvog dela 1986 zvaničnim podacima I noviskim isečcima..
1986/87 ukupno odigrao 27 tekmi, 24 u prvenstvu, 2 u evropi (obe sa Borusijom) i 1 u kupu
1987/88 odigrao 17 utakmica, 16 prvenstvenih i 1 u kupu
1988/89 igrao na 27 utakmica, 23 prvenstvene i 4 u kupu
1989/90 igrao na 13 meceva, 11 prvenstvenih, 1 u evropi (protiv Seltika u Mostaru) i 1 protiv Vose u super kupu.

[G.Muresan]

Bajro zupic je pred kraj karijere se vratio u novi pazar i tamo je igrao centarfora,valjda se ljudima vise isplatilo da bude u napadu nego u odbrani jer bi dobio odmah crveni karton.
E sada ima jedna anegdota partizanovci ce to bolje znati igrao je partizan na kantridi protiv rijeke radio prenos komentator ivan tomic,drugo poluvreme i sada bajro je odradi crveni karton i mec je poceo sa klupe ulazi u drugo poluvreme aivan tomic komentarise evo ga ulazi bajro zupic britka sablja nakon sto je odradio crveni karton,nakon par minuta cuje se ivan tomic ne bajro opet ne ,covek je skrljao tako tesko nekog igraca rijeke da je odmah dobio crveni karton.
Sad koliko je to istina neznam ako neko zna vise neka napise ovde.

Koliko je taj covek mogao da trci,to je bilo strasno.

Ima onaj slucaj kada ga je Sliskovic osamaraio u sred utakmicena JNA i dobio crveni. Blaz tek dosao u Hajduk,veliki transfer,on velika zvezda, ozenjen sa Cecom Kitic....

I igraju Partizan i Hajduk na JNA i odjednom Blaz raspali Bajra.
I posle utakmice objasnjava Blaz: ja se okrenem levo,tamo Zupic,ja desno tamo Zupic,iza ledja Zupic...i udara po nogama sa svih strana....ma idi u PM.

[Дејан]

Evo nešto i od mene:

Youtube Video ->Original Video

Youtube Video ->Original Video

Edited by Dejan78, 30 April 2010 - 22:38.

[glimmer twins]

Koliko je taj covek mogao da trci,to je bilo strasno.

Ima onaj slucaj kada ga je Sliskovic osamaraio u sred utakmicena JNA i dobio crveni. Blaz tek dosao u Hajduk,veliki transfer,on velika zvezda, ozenjen sa Cecom Kitic....

I igraju Partizan i Hajduk na JNA i odjednom Blaz raspali Bajra.
I posle utakmice objasnjava Blaz: ja se okrenem levo,tamo Zupic,ja desno tamo Zupic,iza ledja Zupic...i udara po nogama sa svih strana....ma idi u PM.

Bajro pao k'o pokosen a kad je video da je Sliskovic "popio" crveni, skocio kao da nista nije bilo i vratio se u igru.

[G.Muresan]

Nismo nesto pricali o boksu.

Najzesci mi je slucaj Ante Josipovica.

NaOI u LA 1984 dosao je do polufinala i tu pobedio i usao u finale. U drugom polufinalu je boksovao Evander Holifild (tada amater i velika americka nada za zlato ) i neki novozelandjanin. Mec u ringu vodio nas sudija. I on diskvalifikuje Holifilda jer je udario i nokautirao novozelandjanina posle znaka stop ( sto je tada bilo tesko utvrditi da li je stvarno tako,tehnologija je bila.....).

I tako novozelandjanin nije mogao da boksuje u finalu zbog nokauta i Ante dobi zlato bez borbe.

[daba 67]

bajro legenda pokosio sudiju.
Puca penal ubi zamalo coveka mna bazenima.
jebote nije mi dobro od smeha ,kakva legenda.

[daba 67]

radio prenosi nedeljom posle podne

Radio prenosi fudbalskog prvenstva nedeljom oko tri sata bili su poseban fenomen i karakteristika tadasnje drzave. Tranzistor je bio popratni rekvizit, tek sam kasnije u skoli naucio sta je ustvari tranzistor, i svi su neke rezultate ocekivali.

Video kills the radio stars!

Tada je bila samo jedna sportska prognoza sa opcijom samo pogadanja krajnjeg rezultata. Jedne godine Rijeka gostovala na Tusnju u Tuzli, 90 min Rijeka vodi 2:1, skok Gece i 2:2, Caletu propade 13-ka, tetak uze tranzistor i razbi ga od asfalt, "jebem te sreco!"

Nedelja je bila karakteristicna i po tome sto tad prije dosadnog dnevnika crtani film trajao citavih pola sata i kao slag na sve je sportski pregled oko 22 sata. Zavrsen vikend, nedeljom uvece uvijek sam imao male napade nostalgije za Subotom i Nedeljom!


Bas tako. A onda u kasne sate nedjeljom uvecer tu je bio i legendarni "Karavan"-----tatatatataratata-----

Iz tog doba ostale su legendarne izjave koje su postale izreke, kao sto je "Hladan tus na Kantridi!" koja se i dan danas koristi da se docara neko neprijatno iznenadjenje.
Nikako ne uspevam da zapamtim ime hrvatskog komentatora koji je jedini bio otvoreno pristrasan i koji je cesto govorio u rimama. Secam se nekih njegovih stihova: "Popijmo jednu casu za sjajnoga Malbasu!", a onda malo kasnije: "Popijmo i casu piva za Cvetkovic Iva! ...I jos jednu casu vina za njegovog tek rodjenog sina!" A jednom drugom prilikom: "...golom Piksija - najsladjeg bombona sa najveceg stadiona!"

U posebno lepoj uspomeni mi je ostala utakmica Zvezda - Sloboda 9:1 kada je Borovnica dao cak 5 golova, a komentator se ukljucivao svaki cas, pa je cak u jednom trenutku rekao: "U Beogradu su u medjuvremenu pala dva gola!"

Prenosi su bili prekidani kratkim reklamama "Eko! Lopte kombinata Sport!"

Radi se o legendarnom Ivanu Tomicu, preminulom 1994. godine. Evo nekih njegovih poznatih nadimaka i izajava:
- K'o raketa, k'o kometa, poletio je Damir Desnica, ali je zapucao prema nasem davno zaboravljenom, ali nikad prezaljenom Trstu.
- Crno mace s Morace - Dejan Savicevic.
- Molto bene, Davor iz Cesene - Davor Jozic.
- Nas delija Panter Pantelija - Dragan Pantelic
- Bijelo lane sa Korane - Rajko Janjanin
- Ode Zvezda u nebesa... (pauza od pet sekundi, duza nego vecnost za navijace CZ)... zgoditkom jagodinske haubice Nikolic Jovice (1984., gol u Ljubljani koji je prakticno doneo Zvezdi titulu, a Olimpiju poslao u Drugu ligu).

Kad se spomene pojam JUGONOSTALGIJE meni je prva asocijacija bas taj radio prenos fudbalskih utakmica ili NEDJELJA POPODNE NOGOMETNI DAN...Iako sam relativno mlad (1971.) stigao sam da odigram i po koje kolo tadasnje trinaestice.Pamtim cak i imena pojedinih radio reportera kao pok.Ivana Tomica,Mirka Kamenjasevica (valjda iz Mostara?),Jovu Dimitrijevica (ili je on iz Mostara,a prethodni iz Sarajeva?),Jordana Ivanovica(koj je i danas aktuelan),Marka Markovica,pokojnog Miajila Kostica,Budimir Bucin(stadion pod Goricom),Lazar Ludoski,legendarni Edo Pezzi iz Splita,...Danas ponekad iz nostalgije oslusnem radio prenose prve lige SiCG,Milana Bigovica,Milana Andjica,Jordana Ivanovica(ciji me glas podseti na sretnije vreme)...Ali nije to kao onda.

uh, koliko sam noktiju izgrickao, ocekujuci dobre vesti sa terena gde je moja Zvezda igrala... Sharp radio sivo-zelene boje, stanica Radio-Beograd, slika u glavi, josh jedno nervozno popodne...a reporteri svaki shut iole 9m od stative definishu kao 'shansu'.
Beshe jedan Milosh Shestic!

Odlicna varka Mlinarica Marka.
Ivo Tomic legenda radio-prenosa. Sjecam se da nedjeljom kad me starci posalju u kuhinju da ucim a oni ce ko malo prileci poslijepodne, a ja se odmah zaletim i upalim stari Grundig.
Ljepota...


Iako je bio pristran, IVAN TOMIĆ bio je radijski reporter kojemu utakmica nije trebala imati sadržaja da bi prijeos bio uzbudljiv i zanimljiv. U sjećanju su mi ostala i vječna podbadanja između njega i, također legendarnog, beogradskog reportera RISTE KUBURE tijekom subotnjih košarkaških prijenosa koje je Tomić nekad vodio iz ZG studija.
Evo i nekoliko "tomićevština" po sjećanju:
* Il' je efektan, il' defektan, il' perfektan (za Marka Mlinarića tijekom prijenosa utakmice Dinamo-Hajduk 2-2, iz 80-neke).
* Dinamovo med i mlijeko, to je naš Zajec Zeko (za Velimira Zajeca, kapetana Dinama iz 80-ih).
* Lane sa Korane (za Boru Cvetkovića, napadača Dinama i Crvene Zvezde u 80-ima, inače rođenog u Karlovcu)


Evo jednog komentara cuvenog IVANA TOMICA za nekadasnjeg golgeter zagrebackih modrih Cicu Kranjcara:"Cuo sam da Cico Kranjcar postize nevidjene golove,ja vjerujem u to ,nisam vidio ni jedan"


A kada je Bora Cvetkovic presao U Zvezdu i Ivan Tomic je u "hodu" preinacio svoj stih o njemu..."Nekoc lane sa Korane,a danas lane s marakane"


Sta je jos tu bilo od Ive Tomica:
Malisa iz Nisa - Piksi.
Dzevad Prekazi dobro gazi.
Kerefeke Jasmin Dzeke.
Bio je u tom sutu kao u nekom krombi kaputu.
Pozdravimo bombardera sa Kvarnera - Ivic.
Onaj koji grmi i seva, mislim na Panceva.
Vardarova zvezda nova - mislim na Dzipunova.

A secate li se pesmice koja je bila u EPP:
Upitao Gavran na drvetu cvorka
Sta to znaci velika cetvorka
Slatko, slatko kao optimizam Zvezda, Hajduk, Dinamo, Partizan
Hajduk, Zvezda, Partizan, Dinamo
Pravi Pionir iz Subotice samo.

Pa u pola prenosa cujete: Ekooo - Belvit keks.


TOMIĆ JE NARVNO OSTAO NAJVIŠE U SJEČANJU I ZBOG:LJUDI MOJI DAL JE ISTINA, NA KANTRIDI VODI PRIŠTINA. ILI ŠELE( ŠESTIĆ) ZVEZDIN PELE,PA VINKOVČANI IMAJU IGRAČA KOJI PUCA KAO IZ TOPA,SJAJNOG DAVORA ČOPA.SJEĆAM SE DA SU MNOGI OČEVI I SINOVI SLUŠALI PRIJENOSE U AUTIMA,NAJČEŠĆE SU TO BILI STOJADINI


A meni je bilo super kad se javi komentator iz Ljubljane, na slovenackom, naravno, nesto kao:"...Sestic z desne v sredino na 18 metrih, Borovnica v padcu strelja, zogo gre od vratnice v gol...na Bezigradu edin-edin!"
I sada kad cujem slovenacki prvo pomislim na radio-prenose nedeljom popodne. Proslo je dosta vremena od tada, taj jezik sve manje znam...samo je rec 'tekma' svuda ostala u upotrebi.


Vinkovacka balerina ostala bez benzina


E, što mi to fali...Kad se javi reporter iz Prištine (zaboravih mu ime) - "i ponovo loptu ima malji kompjuter Nexhipi"....


I još malo Ivana Tomića:
1. Moca Vukotić - tata mata iz antikvarijata.
2. Na Kantridi se sastaju riječki galebovi i vinkovački jastrebovi.
3. Crno mače sa Morače - Dejan Savićević.
4. Ajme meni majko mila,Zagrebačkog Černobila,Vardar-Dinamo 5:1

ivo tomić pred kraj 80ih:
''K vragu ovaj svijet k vragu i nogomet nek me čuje i sjeverni i južni pol Besek dao treći gol''...sa utakmice Dinamo - Sarajevo 3:0


dinamo u maksimiru pobjeđuje zvezdu,a ivan tomić : eci,peci,pec u maksimiru izgubio gojko zec!!!


Ti prenosi,mislim da je bio Ivan Tomic,sto jos uvijek raja prica o tome,kao npr:
-igra zvezda-dinamo u bg,i Skoro sam pred golmanom profuli citav gol,a komentator kaze:"ej moj Skoro,pa to si moro!!".
-ili ona druga.."goooool...gooool..kurac gol,precka!!".Sjajan!!


dinamo partizan 1 : 0
popite jednu lozu za Jozu ( Jozo Bogdanović)


ivo tomic: koji je to dres?to je broj 11 dres.to je tuzla expres..to je beg secerbeg.(dzevad secerbegovic).
"opalio dzemo (mustedanagic),topalovic zadrijemo.
jednom je za nekog nogometnog suca rekao da je pijan,i ovaj ga je tuzio.nakon nekog vremena ovaj je ponovo lose sudio, a ivo ce:"eto kad bi mu sad rekao da ode popit gemist,ponovo bi me tuzio.."

- bombarder sa kvarnera je bija mladen mladenovic
- osjecki cuker-davor suker
- ban boban
- ubojica iz konjica - jerko tipuric
- sinjski alkar - jozo gaspar
- Ivo tomic je jedanput za Drazenka Prskala reka: Igra mu je dobila na tezini, a bogme i Prskalo je dobio na tezini.


Legendarni Ivo Tomić.Zaboravio sam skim je igralo Dinamo najvjerovatnije sa Zvezdom.
"Kod lopte je Džemal Mustedanagić najbrži Musliman na terenu".Džemo je bio jedini Musliman na terenu.Poslije toga se čuje ono klik i prelaze na drugi stadion.


Mala varka Mlinarica Marka.

Partizan seda u avion kao sampion (posle pobede u zadnjem kolu u Rijeci)


na kantridi dar-mar jedan nula za vardar.tomic. dalmacijo jesil cula zeljo vodi sa jedan nula.


pored tomica tu je jos jedna legenda ljubomir nikolic.dali neko zna sta je sa njim?

Ivan Tomic prenosi utakmicu jednog hladnog, zimskog dana u vrijeme teske nestasice goriva: "Zbog ove gripe iz nosa curi ko iz pipe... barem da je benzin..."

Utakmica nekog hrvatskog kluba sa Partizanom, Tomic prenosi u svom poznatom maniru. Svaki put kad Kalicanin ima loptu Tomic obavezno pomene njegovu kosu, te "...lopta je kod Kalicanina i on je sa svojom crnom kovrdzavom kosom prenosi u protivnicko polje...", pa "...Kalicanin sa svojom bujnom kovrdzavom, crnom kosom salje loptu u sesnaesterac..." i tako sve u tom stilu da bi pred kraj utakmice u jednom predahu objasnio: "Dragi slusaoci, vjerovatno ste se zapitali zasto sam sve vrijeme usput komentirao i bujnu Kalicaninovu kosu ali bilo je to jace od mene, morao sam da izrazim svoje divljenje. Znate, mi kojima nije ostalo puno vlastite kose malo mu zavidimo..."


Naravno,ne smemo zaboraviti i cuvenu emisiju Radio-Beograda"Vreme sporta i razonode",koja je znalo od zavisnosti utakmice,nekada da traje i po pola dana.Voditelji su bili Slobodan Kovacevic I Svetislav Vukovic.



Umesto da imamo jednu od najacih liga u Evropi , mi gledamo u novoosnovanim "extra"ligama kako krave pasu iza gola .Zvuci tuzno ali istinito .Radio prenosi SFRJ lige su nesto zaista neponovljivo .Toliko kreacije kod komentatora i zdravog odnosa medju ljudima koji su sa ushicenjem slusali svako ukljucenje sa nasih stadiona , nazalost vise se nece ponoviti .No , mozda se nekad nesto i desi "bumo videli" , ali radio prenose sa takvom pozitivnom euforijom sigurno mozemo zaboraviti .Bilo je zaista neponovljivo !!!
Cak je i moj mali grad imao tu cast da bude akter nedeljnjih radio prenosa .
"Dobar dan postovani ljubitelji fudbala sa suncem okupane kisne Kantride selimo se ovde u Karadjordjev park ...


Jerko Tipurić je bio Sikirica iz Konjica, a ne ubojica...


Popijte jedan viski, u cast Paliski


moj omiljeni...godina kada je Vardar osvajao prvenstvo. Pobedjivao je sve redom, ali mu je postavljanje zivog zida ocigledno bilo veliki problem, golove je primao dosta cesto, upravo iz slobodnjaka.
I tako, nakon primljenog gola iz slobodnjaka, javlja se Ivan Tomic uz konstataciju za Vardarov zivi zid: "dragi moji, to su vam TARABE, koje preskacu i BABE!!!" - sta reci...LEGENDA :-)


Dinamo iz Vinkovaca daje gol protiv Zvezde,ja gotov da zaplacem a Tomic ce: "Majko mila,da vidis Halila,poletio ko da ima krila - 1:0 za Dinamo". P.S. "Halil" - Sulejman Halilovic,kasnije doneo bas Zvezdi jedan kup.

Iz Prištine se javljao Slobodan Jauković, ali ga se jedva čulo budući da je na stadionu obično bilo grotlo od 30-40.000 gledatelja.


Samo da napomenem da osim nogometnih, ništa manje zanimljivi nisu bili ni prijenosi košarkaških utakmica Prve A lige subotom navečer. Pogotovo zato što je emisiju u studiju vodio upravo Ivo Tomić, a onda bi mu se iz dvorana javljali raznorazni zanimljivi reporteri. Recimo, sjećam se Raška Stefanovića koji se javljao iz Čačka, a legenda je bio Risto Kubura koji bi prenosio Partizanove utakmice iz 'palate sportova u Novom Beogradu'. Taj je bio pravi pjesnik, uvijek bi govorio kako je u dvorani oko 3 hiljade duša. Što je s njim, je li živ?


Risto Kubura je volio i izraz "tri hiljade grla". Isto u Hali sportova na Novom Beogradu...


Ivo Tomić. O Marku Mlinariću, evo jedne:"dobro melje ovaj mlinac, dobro igra ovaj klinac", pa onda kada su igrali Dinamo-Zvezda "dali su bolji štrukli ili gibanica".


Sarajevo behara ti tvoga, Rijeka Zelji dala je jednoga.


M.Delic na jednoj utakmici Yu reprezentacije u odbojci"...inace svi igraci nase reprezentacije su studenti osim Jankovskog, on je Makedonac"

[G.Muresan]

Ivo Tomic je bio legenda.

Upitao Gavran na drvetu cvorka
Sta to znaci velika cetvorka
Slatko, slatko kao optimizam Zvezda, Hajduk, Dinamo, Partizan
Hajduk, Zvezda, Partizan, Dinamo
Pravi Pionir iz Subotice samo.


Kako se samo ovoga seti?

Dobra je bila i analiza kola Dejana Patakovica odmah posle zavrsetka utakmica.