Znači, čovek ima slobodnu volju da načini pravi izbor, ali eto, da ne bi bio prisiljen da donese pravi izbor Bog mu zamućuje rasuđivanje i nudi mu iluziju?
Ne zamucuje sam Bog, vec mu dozvoljava da zamuti svoj um ako ne zeli da razume istinu. Istina je stalno pred njim, ali i zabluda kao mogucnost, pa ako sam covek nece da poslusa istinu, a hoce zabludu, nije Bog kriv.
Kakav je to Bog Ljubavi koji nudi, laži, obmane i iluzije?
Eto, projektujes Bogu ono sto zelis, pa onda to kritikujes, iako sam jasno obasnio da zabluda ne dolazi od Boga, vec od izbora.
Samo bi teoretski sotona nudio takve stvari, ali smo se već saglasili da sotona ne postoji. Postoji samo jedan Tvorac, jedan Bog, jedna Ljubav.
Zasto sotona ne bi postojao teoretski kada postoji covek koji to isto radi, sto radi i sotona?
Ponovo: umreti ako pojede plod saznanja? Kako onda može biti reči o slobodnom izboru ako čovek nema mogućnost da shvati istinu?
To sam vec objasnio. Seti se da je covek vec znao istinu da je taj plod zabranjen i naravno da ako on uprkos zabrani pojede da time pokazuje svoj izbor neposlusnosti Bogu i samim tim da odbacuje i nema vise ljubavi prema Bogu. Dakle, uslov slobode - istina o neposlusnosti usled odbacivanja ljubavi je vec predocena coveku sa opisom posledice tog izbora.
Ti kažeš da je pre pada u greh živeo u znanju, a zatim rešio da sve zaboravi da bi napravio namerno pogrešan izbor? Kako je mogao imati znanje ako nije jeo sa drveta znanja?
Ocigledno da namerno ne zelis da razumes ovo, pa me bas zanima kako ces odgovoriti na kontra pitanje koje sadrzi logiku tvog pitanja:
Zasto ne gurnes prst u struju? Kako znas da ces umreti kada to nisi iskusio? Kako mozes da imas znanje kada vec nisi napravio izbor?
Dakle, nema potrebe da covek ima iskustva zabranjenog ploda da bi znao posledice svoga izbora ako vec pre toga ima umno saznanje o toj posledici! Kaze se da majmun mora sve da opipa, a covek razumom razume i proverava smisao.
Zašto uopšte drvo? Da kuša čoveka? Mislim, kako čovek koji ima spoznaju o istini, pravdi i ljubavi može da izabere laž, nepravdu i mržnju? To može samo čovek opterećen "grehom" kome "srce nije čisto". A kako takav može postojati u raju?
Moze, zato sto ima svoju licnost, a ne samo svoju prirodu ispunjenu ljubavlju. Svojom voljom covek moze da donosi odluke mimo svoje prirode, a da bi opravdao svoj izbor greha on ce odbaciti istinu koja mu se ne svidja, pa vise nece biti svestan da je njegov izvor los. Uzmi sebe na primer. Na primer, postoji hrana ili pice ili porok za koji znas da nisu zdravi? Pa kako ih onda konzumiras? Pa jednostavno! Samo odbacis glas istine koji ti se ne svidja, i izaberes onu zabludu koja ti se svidja. To je stvar izbora.
Tako da je covek u trenutku iskusenja imao slobodu da odbaci istinu da bi ispunio svoj slobodan izbor Ovo je posebno zanimljiva rečenica. Prosto ne znam ni kako da je shvatim. Ne znam stvarno. Ali ovo bi trebalo, i moralo biti iskomentarisano.
Mozes da shvatis kako hoces. To je stvar tvoje licne slobode izbora. Kao ono sa nezdravom hranom. Mozes da nadjes negde neke autoritete koji nezdravu hranu proglasavaju zdravom i da odlucis da u njih verujes. Tako mozes i sada da odbacis ono sto ti se ne svidja i da ides za zeljama svoga srca, umesto da koristis razum.
Mislim, šta je to zbog čega bi čovek čistog srca i bistrog uma morao da zavara oči pred istinom? Ne razumem tu logiku.
To cine zbog savesti. Neki ljudi imaju jaku savest i ne mogu svesno da na primer jedu nezdravu hranu i da puse duvan, jer znaju da je to nezdravo. Zbog svoje savesti oni imaju potrebu da sebe prevare da to sto rade nije lose, vec dobro, i tako, po cenu gubljenja zdravog razuma, oni ostaju u miru sa svojom savescu. A oni drugi, koji ne zele sebe da lazu, izabrace svesno ono sto znaju da nije dobro, pa ce izgubiti glas savesti, ali ce sacuvati zdrav razum. Reci ce: "Znam da me ovo ubija, ali ja to tako hocu po cenu zivota!"
I dalje čvrsto stojim iza svoje tvrdnje da se istina može spoznati jedino ako čovek (ajde u 21. veku smo pa treba da pri tome mislimo na sva ljudska bica, ali ne znam kako na srpski prevesti Human) zna sve činjenice. SVAKO menjanje činjenica onemogućava SLOBODAN izbor.
Postoje saznanja koja su coveku dovoljna za ispravan izbor. Ako po njima zivi, on se osposobljava da shvati vecu svetlost istine. A kada bi odmah sve znao sta treba, postao bi rob, jer bi sve morao da radi zasto sto je primoran saznanjem sta i kako treba. Kada saznanja prevazilaze silu ljubavi koja coveka pokrece, onda ona coveka opterecuju. Zato Bog nam daje saznanja samo malo vise nego sto imamo ljubavi da ih zivimo.
Eto, JA (ovo namerno pišem velikim slovima) ne volim greh. Biti JA nije greh. Jer greha ni nema. Ali, to što ja ne volim laži, nepravde, mržnju, ružnoću, prezir, zavist, sebičnost, kukavičluk, cinizam, hipokriziju... ne znači ništa. Ja te stvari jednostavno ne volim, ali one jesu. Da li sam ja grešan zato što o sebi govorim sa velikim JA? Jer, ja sam ja, a ne ti.
Ja kao licnost (htenje, razum, savest) nije greh. Ali veliko Ja kao snaga nezadovoljstva koja vlada tobom (tvojom prirodom ali mozda cak i licnoscu) i koju moras stalno da pitas za misljenje i dozvolu (da li ti se nesto radi ili ne), jeste greh.
Mislim da kada ti kazes da ne volis greh, da tada zapravo ne volis posledice greha u necijim mislima, osecanjima i postupcima, a da nisi svestan da je greh sam po sebi los, niti da si ga svestan u svom korenu kao silu unutrasnjeg nezadovoljstva koja trazi srecu od zivota i radi toga zlouporebljava sve sto je lepo, i koja se izrazava kroz psihicku napetost, brigu, mrznju i destrukciju, kad god ima povoda za to. Retko ko je svestan greha.
I šta je istina? Tvoja istina? Kako ti smeš i možeš da tvrdiš da znaš istinu? Ako prihvataš bibliju, onda shvataš da istinu, konačnu istinu zna samo Tvorac.
Zasto bi covek znao svu istinu? Covek treba da zna samo onu istinu koja je za njega vazna, koja mu otkriva pravilnu i predvidjenu svrhu (smisao) njegovih sposobnosti. Sve ostalo je nebitno. I tu istinu covek zna preko savesti je je Bog otkriva svakom coveku. "Bese videlo istinito koje obasjava svakoga coveka koji dolazi na svet." Sveto pismo samo pomaze coveku da ti istinu prepozna ako hoce. Mnogi drze Sveto posmo u rukama, citaju svaki dan, ali se ne slazu izmedju sebe u tumacenju njegove istine. Dakle, nemaju magije u samom Svetom pismu. "Magija" je u covekovom postenju, iskrenom htenju da prepozna i prizna istinu o potrebu svoje duse za Bozjim oprostenjem njegovih greha (krivice) i za oslobodjenjem od same sile greha.
Ono što ti pišeš si negde naučio, neko ti je rekao.
Oh, nije mi niko rekao istinu. Bio sam okruzen religioznim ljudima koji su mi pricali same gluposti onda kada sam preko savesti shvatio da sam bio u teskoj samoobmani. Bog mi je licno, ali nezno i nenametljivo dao osvedocenje o prave motive moje religiozne revnosti. Probudio me je iz mog fanatizma. Mene su hvalili kako sam se promenio u pozitivnom smeru. Ali sam ja tada postao svestan da to nije ljubav, nego mesavina gordosti, neciste savesti, sebicnog sentimenta. Zgadio sam se nad sobom, nad onim sto je do tog trenutka bila moja najveca i jedina vrednost - moja "dobrota". U svetlosti otkrivenog Bozjeg lica ta dobrota je postala ljigava, gadna i prljava. Krenuo sam zatim po manastirima trazeci od religioznih ljudi spas, resenje kako da se od te dobrote oslobodim. I kada sam im govorio kako sam ja ponizan iz gordosti, kako naglasavam svoje grehe da bih se osecao da sam nesto posebno veliko u Bozjim ocima zbog toga, oni nisu znali resenje. Moje oci su cesto izrazavale strah neciste savesti. Izgledao sam kao da sam nekoga ubio, a ti religiozni ljudi bi me zbog toga hvalili, zbog tih znaka neizmirenosti sa Bogom, tog uzasnog straha i krivice, oni su za mene govorili: "Vidi kako je bogobojazljiv!" Razocaran u savete koje su mi ti religiozni autoriteti pruzali, i razocaran u sebe, potpuno sam se okrenuo ka Gospodu i sve svoje teret na Njega stavio. Vapio sam u molitvi nekoliko meseci da me oslobodi od te moje "dobrote" koje sam postao svestan u nedjuvremenu kao uzasnog i preteskog gresnog tereta. I onda je jednoga dana doslo oslobodjenje. Cak mi se izgled promenio i razum povratio. U Svetom pismu, koje sam dugo pre toga proucavao tek sam tada preozno istinu u velikom svetlu, dovoljnom da mogu da nastavim dalje, pa i drugima da pomognem. Uskoro sam napisao knjgu koja raskrinkava razne zablude, bliske i onima u kojima sam sam bio:
http://svetlost.org/...gijama_zmvz.docMeni isto tako. Ni ti, a ni ja ne znamo šta se dešava u crnoj rupi. Ne znamo koliko je svemir zaista velik. Samo nagađamo. Ne znamo ni da li postoji samo ova jedna realnost ili ih ima više. Da li je svaka dimenzija iz teorije struna posebna realnost ili se one prepliću? Da li je svemir samo fluktuacija vakuuma?
Pitanja ima na milione, i što više odgovora dobijamo, shvatamo da sve manje u stvari znamo. I ti se USUĐUJEŠ da tvrdiš da znaš ISTINU?!
Te istine su nebitne za nas. Njihovim saznanjima nista ni sebi ni drugima ne bismo pomogli. Svaki dan zivota donosi nova iskusenja u kojima se testira nas izbor izmedju dobra i zla, bili mi vernici ili mozda ateisti. Tu je vazna istina razlikovanja dobra od zla. Ako zelimo da izabiramo dobro, onda tu istinu vremenom sve vise prepoznajemo i spoznajemo i ona nas cuva od loseg izbora tako sto raskrinkava nasu sujetu, sebicnost, gordost, mrznju, telesnst, ... kao grehe. Ali ako voljno izabiramo greh, onda nam ta istina smeta i mi je odbacujemo da ne bi opterecivala nasu savest. I onda hrlimo ka zabludi.
Dobri Bog ne bi trebalo ni pod kakvim okolnostima da dozvoljava zabludu, neistine, poluistine i laži.
Znam coveka za koga sam uveren da je opsednut demonom. On kaze kako stalno cuje Bozji glas koji u kaze: "Idi levo" "idi desno" i taj covek nema svoju licnost. On je rob. To bi se desilo kada bi Bog zaista nama otkrio istinu tako jako da bismo mi ostali bez i jednog pitanja. Ostali bismo bez slobode izbora. Doduse, kada covek izabira duh ljubavi, onda ta istina istina coveku biva podarena, ali ne kao glas koji ropski slusamo, vec iz ljubavi samim razumom shvatamo kada treba da idemo levo, a kada desno.
Covek koji ima ljubavi, on moze razumom da shvati prirodu greha. Znači ti tvrdiš da Adam nije imao ljubavi u sebi kad ga je Bog stvori? Da je Bog napravio Adama sa fabričkom greškom?
Adam je shatao Bozju ljubav. Da je nije shvatio, i zatim odbacio, ne bi mogao biti kriv zbog toga sto je izabrao greh.
Jedno zanimljivo pitanje: Ako je čoveku srce prazno i bez ljubavi, i nije u stanju da razumom spozna istinu, kako onda da shvati i spozna Isusa i njegovu ljubav? Da li je tada Isus uzaludno umro na krstu? Isus je rekao da svi mogu dobiti oproštaj. Kako ako nisu u stanju da shvate da su grešni?
Može da shvati istinu ako ne pita svoje gresno srce, vec koristi razum. Zato Sveto pismo kaze:
"Ko se uzda u svoje srce, bezuman je; a ko hodi mudro, izbaviće se." "Bezumniku nije mio razum nego da se javlja srce njegovo." (Priče 28,26; 18,2)
"Bezumlje je radost bezumniku, a razuman čovek hodi pravo." (Priče 15,21)
"Jer svedočim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu! Jer ne poznajući pravde Božje i gledajući da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božjoj." (Rimljanima 10,2-3)
"A znamo da sin Božji dođe i dao nam je razum da poznamo Boga istinitoga i da budemo u istinitome sinu njegovom Isusu Hristu." (1.Jovanova 5,20)
Da li bi ti svom nedoraslom detetu smeo da prepustiš slobodu izbora i njegovu sudbinu?
Adam je bio psihofizicki odrastao, ali duhovna zrelost je nesto sto mora sam upravo kroz iskusenje da sam izabere. Psiholozi ce reci da svaka faza razvoja coveka zavisi od nasledja i uslova zivljenja, ali sama zrelost (konacno odrastanje) kazu psiholozi ne stoji do prirode i uslova, vec do samog coveka (do njegovog htenja). Pa mnogi nikada ne odrastu. Kada covek prestane da trazi boga (satisfakciju) u svojim prirodnim sposobnostima, vec kroz samopozrtvovanost i nesebicnost odlucuje da sluzi drugima, tj, da tim sposobnostima prida funkciju radi koje su mu i date (nesebicna ljubav), onda je konacno odrastao.
Bog je baš to uradio Adamu po tvom tumačenju. Adam je nedoraslo dete, a Bog mu je natovario breme odraslog čoveka, a zatim ga kaznio, i njega i sve njegove potomke večitim prokletstvom. Takav Bog, izvini, ali nije dobar roditelj.
Citaj dr Spoka pa ces videti da dobar roditelj stalno stavlja na dete odgovornosti (na njegovom nivou) koje ono treba da savladava. Ako ih trenutno ne savlada, normalno je da dete oseca nezadovoljstvo i krivicu, ali u ljubavi svog roditelja nalazi snagu za dalju borbu sa zivotom. Do skolskog doba dete razvija savest i snagu volje da sobom vlada. Koliko bude naucio da slusa autoritet svojih roditelja naspram svojih hirova, toliko ce od puberteta imati moci da slusa autoritet sopstvenog razuma, nasuprot svojim hirovima. Koliko u skolskom dobu razvije sposobnost razuma da razlikuje smisleno od besmisleno, toliko ce njegove odluke u adolescenciji biti razumne, a ne dogmaticne. U pubertetu pojavljuje se sumnja prema autoritetima i dete pocinje sa osamostaljivanjem, pa sve ove ranije razvijene sposobnsti se udruzuju zajedno da bi dete konacno odraslo.
Dobar roditelj vodi dete kroz razlicite odgovornosti da bi ono odraslo, a los roditelj ga oslobadja od odgovornosti i dete trpi u zaostajanju u razvoju svoje licnosti.