Spoiler! --Click here to view--
Srpski rečnik u virtuelnoj biblioteci
Autor: Aleksandar Nikolić | 03.10.2009
Intervju: Toma Tasovac, lingvista
„Transpoetika“ je računarski program, digitalni alat za srpski jezik, kojim će svakome biti dostupno da sa bilo kog sajta na internetu uđe u elektronsku biblioteku studijskih izdanja srpske književnosti zajedno sa onlajn rečnikom - kaže za „Blic nedelje“ Toma Tasovac, autor projekta, lingvista koji je diplomirao slavistiku na Harvardu, a trenutno živi u Berlinu i piše doktorat iz komparativne književnosti o ruskoj ornamentalnoj prozi na Prinstonu.
- Mi radimo na nečemu što se može nazvati oslobađanjem rečnika, odnosno na rečniku kao vrsti veb servisa koji nije vezan samo za jedan portal i koji će jednog dana moći da se primenjuje na bilo kom internet sajtu. Sedite, na primer, čitate „Blic“, naiđete na reč „frtutma“ i umesto da rizikujete samopovređivanje i pumpate bicepse vadeći sa police glomazni rečnik Matice srpske - i to za džabe, pošto kod Matice nema „frtutme“, kliknete na reč i dobijete instant leksikografsko zadovoljenje.
Kako je nastala ideja o projektu „Transpoetika“?
Još kao student na Harvardu i kasnije kao postdiplomac na Prinstonu, radio sam kao asistent za srpski jezik. Moram priznati da učenje našeg jezika nije bilo nešto za šta su se studenti baš otimali. Gete je tu skroz promašio temu kad je rekao da će ceo svet učiti srpski da bi mogao da čita Hasanaginicu u originalu. Kakva zabluda! Ali svi moji studenti, i lingvisti i srpskohrvatske snaje i zetovi, i deca iz rasejanja, čak i poneki neobjašnjivi, zalutali, izgubljeni slučajevi - bili su sjajni. Divio sam se njihovoj odvažnosti da se, uprkos zdravoj pameti i potpunoj neisplativosti tog poduhvata, odluče da uče ili ne zaborave jedan mali jezik. Poželeo sam da uradim nešto što bi tim pametnim, čudnim ljudima olakšalo put od rvanja sa padežima do čitanja Andrića i Crnjanskog.
Osim vas ko je sve i na koji način uključen u projekat?
Stručni savet projekta čine profesori sa vodećih američkih i evropskih univerziteta. Pored mene, najdirektnije su još uključeni i Nataša Jermolaev sa Kolumbijskog univerziteta u Njujorku, koja je učestvovala u idejnom razvoju celog projekta, i Irena Marinski iz Beograda, koja je urednik našeg rečnika i koja već nekoliko godina svesrdno i požrtvovano, iz čistog entuzijazma, radi na obradi leksikografske građe. Što se tiče oduševljenja, njega imamo napretek. Nedostaje nam samo trenutak kada će i narod sve to pozlatiti.
Koliki značaj „Transpoetika“ ima za evropsku i srpsku kulturu?
Prilično je nezgodno hvaliti sopstveni rad. Zadovoljan sam što je u profesionalnim krugovima ovaj projekat odlično prihvaćen, čak možda više u inostranstvu nego kod nas. Pre dva meseca sam o „Transpoetici“ govorio na letnjoj školi digitalne humanistike na Univerzitetu u Lajpcigu i najzad iskusio taj dugo željeni status pop zvezde - makar na jedan kratak trenutak i, istini za volju, stojeći pred grupom sebi sličnih digitalnih štrebera. Konačno imamo mogućnost da koristeći savremene tehnologije predstavimo srpsku književnost u inostranstvu i da oživimo nastavu srpskog kao stranog ili nasleđenog jezika. Samim tim pruža nam se prilika da napravimo značajan korak u premošćivanju razlika između velikih i malih jezika, odnosno onih koji obrću kapital (i bukvalni i figurativni) i onih koji, nažalost, posustaju na međunarodnom tržištu značenja. „Transpoetika“ je, između ostalog, i projekat o različitosti: jezičkoj, kulturnoj i misaonoj.
Da li vas je kontaktirao neko iz Ministarstva kulture Republike Srbije?
Ministarstvo kulture je izrazilo veliko zanimanje za „Transpoetiku“, ali se to zanimanje za sada nije pretočilo u konkretnu finansijsku pomoć. Ministarstvo za dijasporu, s druge strane, pomoglo nas je krajem 2007. godine, ali smo onda odbijeni na sledeća dva konkursa. Baš ovih dana smo predali novu prijavu kod tog istog ministarstva. Kad god negde u inostranstvu držim predavanje, uvek se postavi pitanje: ko finansira projekat? I kada kažem - niko živi - svi me uvek gledaju kao da sam pao s Marsa. Ljudi ne mogu da veruju da se već godinama bakćem sa jednom neprofitnom inicijativom koja nema postojanu institucionalnu podršku. Prošle godine se Centar za digitalne humanističke nauke tako prijavio i za sredstva iz NIP-a sa projektom razvoja humanističkog računarstva u Republici Srbiji, ali ni tu nismo imali sreće.
Da li vam neko pomaže iz Univerziteta u Beogradu?
Kada smo se prijavljivali za NIP, dobili smo, meni vrlo dragu, podršku Katedre za bibliotekarstvo i informatiku sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Duško Vitas sa Matematičkog fakulteta i Cvetana Krstev sa Filološkog su nam velikodušno ustupili svoj morfolški rečnik, koji koristimo svakodnevno za pretraživanje i analiziranje našeg korpusa. A ovih dana smo stupili u kontakt sa Gradskom bibliotekom u Čačku, gde grupa izvanrednih mladih ljudi uveliko radi na sopstvenom projektu digitalizacije, i dogovorili se o saradnji. To me je jako obradovalo. Ovakvi ambiciozni projekti, međutim, ne žive isključivo od dobrih namera i lepih reči. Dok god digitalizacija kulturnog nasleđa ne postane zaista, a ne samo deklarativno, jedan od osnovnih ciljeva kulturne politike u državi i dok god se za „Transpoetiku“ ne odvoje značajna sredstva, tako da možemo da oformimo veći stručni tim za rad na projektu, mi ćemo biti samo jedan inovativni akademski eksperiment koji kupi poene po međunarodnim konferencijama. Srpska kultura od toga neće imati ništa.