Mada Markovića još više cenim posle ovog što je qmedic napsao o njegovom učešću u partizanima, neću da te napadama sa partuzanskih pozicija.
Nego, kakvu ulogu u propasti Markovićevih reformi ima onaj zajednički poduhvat Srpskih i Hrvatskih nacionalista, kada su bez dozvole savezne banke u republičkim štamparijama naštampane one milijarde i milijarde dinara i puštene u opticaj, Markoviću iza leđa?
Zar nije očigledno da je to urađeno da bi se izazvala kriza, krivica svalila na Markovića i da bi on, zajedno sa poslednjim jugoslovenski opredeljenim ljudima, bio uklonjen sa scene? Tako se otvorio put za rat i stvaranje nacionalističkih državica u kojima bi vampiri vladali kako im volja, bez da im se neki tamo Brisel ili neki tamo sopstveni građani mešaju u biznis...
Do sredine 1990 je kurs bio 1:7 u odnsou na DM da bi vec od tada poceo da se na crnom trzistu pravi raskorak.
Sa smrću Broza praktično koincidira početak dužničke krize. Komunistički aparatčici ovoga puta odlučuju da više slušaju MMF. Dolazi do reprograma dugova i Stabilizacionog programa, koji podrazumeva devalvaciju dinara, uvozne restrikcije i ograničavanje javne potrošnje. Dok su do tada praktično sve devalvacije bile postcipativne (nije se obraćala pažnja na realni već na nominalni kurs) ovoga puta dolazi do rezultata koji se ogledaju u suficitu platnog bilansa od 1983 do 1989 (koji je omogućio servisiranje ino-obaveza). To nije jeftino plaćeno i većina nas se seća bonova, redova i nestašica.
Međutim, ''drugovi'' se nisu držali preporuka MMF-a ''ko pijan plota'', monetarna ''disciplina'' im nije bila jača strana, kao ni budžetsko uravnoteženje: sledila je prvo visoka inflacija, a potom hiper-inflacija. Počelo je i ubrzavanje depresijacije kursa dinara; polovinom 1980 američka moneta se plaćala 28 dinara, sredinom 1983: 90 dinara (nemačka marka 35,5), polovinom 1985: 288 dinara a sredinom 1988: 2400 dinara (1325 dinar za marku). Sve to, svakako, nijie ništa za ono što nas je tek čekalo, i to u režiji jednog od tada uspešnijih bankara, već u sledećoj deceniji.
Radikalne reforme kreću sa dolaskom na mesto saveznog premijera Ante Markovića 1989. Možda ključna mera njegovog programa od januara 1990. bila je fiksiranje kursa (uz denominaciju, ''brisanjem'' četiri nule) to po paritetu 7 dinara za nemačku marku
To isto je uradi Avramovic 1994. Naravno produktivnost privrede nije povecana cak sta vise zbog izuzetno vestacki stvorenog dinara stanje u privredi je postalo ovako,
The overall effect of the economic reforms undertaken by Marković damaged Yugoslavia's industrial sector leading to numerous bankruptcies. By 1990, the annual rate of growth in GDP had declined to -7.5%. In 1991, GDP declined by a further 15 percent and industrial output collapsed by 21 percent.
Alal mu vera za reforme. Naravno svi secaju tri meseca kursa od 1:7 u "velike" plate preracunate u DM koji nisu mogle da opstanu kao sto kazem to se moze i sada uraditi ali se time stvara jos veci proble. Plate nisu mogle da dodju odjednom od 300DM do 900 DM to nema nigde niti ce ikada biti a da se ne skrsi na kraju sistem jer plate treba da prate produktivnost, izvoz, zaradu a ne propadanje.
I ne samo da je gusio privredu nego je stvarao crno trziste kursa, zvancni 1:7 a na ulici 1:11 na kome su se mnogi drugovi obogatili ali odabrani drugovi.
Covek je bukvalno zakucao kovceg a danas ga progasavaju za nekog znalca.
Edited by No7, 28 February 2009 - 23:10.