Preminuo Bogdan Tirnanić
16. januar 2009. | 16:20 | Izvor: FoNet
Beograd -- Jedan od najpoznatijih novinara u Srbiji Bogdan Tirnanić preminuo je danas u 67. godini, potvrđeno je u redakciji nedeljnika NIN.
Rođen je 14. septembra 1941. godine u Beogradu. Bio je urednik omladinskog lista Susret, pisao za NIN, gde je dve decenije bio urednik i glavni urednik. Pisao je i za Borbu, TV reviju, Oko, Književnu reč, Telegraf, Dnevni telegraf, Politiku, Nacional, Kurir, Pres.
Radio je i na TV Beograd, bio zamenik urednika TV Politika, glavni urednik časopisa Nju moment, kreativni direktor agencije Sači i Sači.
Napisao je knjige Beograd za početnike i Beograd za ponavljače.
Autor je i dela Ogledi o Paji Patku i Koka kola art, koautor Beogradskih priča.
Važio je i za jednog od nauglednijih filmskih kritičara u Srbiji.
Preminuo Bogdan Tirnanić
#1
Posted 16 January 2009 - 17:47
#2
Posted 16 January 2009 - 19:08
Zbogom Tirke....
#3
Posted 16 January 2009 - 20:17
#4
Posted 16 January 2009 - 20:34
Ostao mi je u secanju kao ljubitelj westerna narocito onih sa Eastwood-om
#5
Posted 16 January 2009 - 20:42
Neka mu je slava.
Ostao mi je u secanju kao ljubitelj westerna narocito onih sa Eastwood-om
Istina. Spageti vesterni, filmovi Waltera Hilla i Crvena Zvezda. Secam se kako je poredio ulicne tuce u "Streets of fire" sa baletom. A za Zvezdu 50-tih je jednom rekao "ako nisi mogao da slavis krsnu slavu, mogao si da navijas za Zvezdu". Never a dull moment with Tirke. Nek mu je laka zemlja.
#6
Posted 16 January 2009 - 22:24
Beograd za početnike (3)
Cigani, cigani...
"Crvena zvezda" je najveći jugoslovenski fudbalski klub, velika boljka našeg vrlog gradjanstva i autentično beogradski fenomen. Naravno, ove tri stvari često, gotovo uvek idu zajedno, pa je, tako, danas nemoguće razumeti beogradsku dimenziju "Crvene zvezde" bez poznavanja gradjanske pozadine nastanka dela njene enormne popularnosti, dok, s druge strane, upravo najbolje osobine Beograda kao otvorenog grada čine i dalje osnovu na kojoj počiva opštejugoslovenska omiljenost ovog kluba. Moglo bi se reći da postoje bar dve "Crvene zvezde", i to je tačno - pod uslovom da se zanemari njena jedinstvenost. "Crvena zvezda" oličava i jedninstvo svojih suprotnosti: ona je uvek sačinjena od najmanje dve stvari jer joj je to sudbina kao prve druge stvari u našem posleratnom životu.
Istorijski gledano, "Crvena zvezda" je fenomen jer je bila druga: postojala je jedna vrsta sapuna, jedan trolejbus (marka "ansaldo"), jedan jedini način kupovine cica (na tačkice), jedan strogi ujka iz daleka, i - dva fudbalska kluba na Topčiderskom brdu. Lako je razumljivo zašto je te daleke 1946. godine klub beogradskih studenata privukao sve one kojima je iznad svega bilo do mogućnosti izbora. Medju takvima našlo se i mnogo "finog" sveta, bivših trgovaca brašnom i bankarskih službenika, malih Mikica iz propalih rentijerskih porodica, bledunjavih senjačkih gospodjica, kojima je trošno igralište sa drvenim tribinama u Ljutice Bogdana, nekada vlasništvo "Jugoslavije", odjednom postalo simbol predratne elegancije, trag šarma prohujalih vremena, onoga što je bilo pre nego što je podignut kameni, sivi stadion "Partizana" (koji, istini za vlju, nikada nije bio njegov). Ako ne možeš da slaviš krsnu slavu, navijaj za "Crvenu zvezdu".
Valja reći da se "Crvena zvezda" nikada u potpunosti nije oslobodila ovog pedigrea, te nije čudo da ona, kao svetlost muve, privlači svu gradjansku skorojevštinu. Pripadništvo "Crvenoj zvezdi" jeste potvrda položaja, značaja, društvene moći, vlasti i imanja, novostečenog imena, članstva u kafani "Madera", tamo gde se radi radnja i razmenjuju uticaji. To je možda razlog što je "Partizan" u periodu oko 1970. godine stekao ogromnu i vatrenu publiku, vernu do fanatizma: nekad simbol državnosti, "nedodirljivi" klub crno-belih boja okupio je u to vreme oko sebe sve one koji su se na razne načine osetili potisnutim i odgurnutim, decu došljaka sa periferije i iz otudjenih novih naselja gde je samo pakleno avgustovsko sunce podsećalo na zauvek izgubljeni zavičaj. Njihovo resko skandiranje "Par-t-zan, par-t-zan" najavljivalo je promenu. A izgleda da su se vremena promenila: grupa "zvezdaša" nedavno je napustila - "Maderu" jer šef više neće da im pozajmljuje kutlaču.
No, "Crvena zvezda" - koja se ne može zamisliti bez ovoga što je ispričano - teško da bi postala fenomen kakav jeste da u vreme svog nastanka nije privukla svu beogradsku mangupariju kojoj je iznad svega bilo do teranja kontre. Tako je ovaj veliki klub stekao oreol velike zajebancije svega i svačega kao glavne oznake beogradskog duha. Probisveti iz Savamale, Marinkove bare, sa Čubure i Neimara, oni sa Bulbudera i Dorćolci, za koje je tramvajska karta bila mislena imenica, ringišpili domovi kulture, a "leb i mas" osnovna ishrana, doneli su na Topčidersko brdo i na stadion "Crvene zvezde" svoje prkosno nepriznavanje svakog autoriteta, svega što je iznad mere čovekove i što se, budući iznad te mere, postavlja kao direktna brana individualnosti, raznolikosti. Onaj strogi ujka iz daleka nikada ne bi navijao za "Crvenu zvezdu, pa ga je navijanje za "Crvenu zvezdu" svojevremeno mnogo naljutilo. Dušanovačke devojčice udavale su se, medjutim, tih godina isključivo za navijače "Crvene zvezde" jer su oni bili glavni u kraju: nosili su uske pantalone zvane "frula" i, nehajno naslonjeni na banderu, pljuvali udalj, sladeći se ukradenim voćem sa Kalenićeve pijace.
Njihova "Crvena zvezda" bila je predodredjena da izraste u pokret oko koga će se, suprotno tajnom društvu "Crvena zvezda" iz velikih kafana, okupljati svi ljudi slobodnog duha. Beograd je preko "Crvene zvezde" ponudio svima neke od svojih najboljih osobina: svoju nonšalanciju, svoj urodjeni prkos, svoju duhovitost koja će sve dati na kalambur, za vic čija se poenta može meriti i godinama. Od svih fudbalskih afera koje su zabeležene u poslednjih nekoliko decenija, a takvih ima na kilograme, jedino su one vezane za "Crvenu zvezdu" i - posebno - "Doktora O", koji je odrastao u dvorištu kafane "Šumadija", u Nebojšinoj ulici na dnu Neimara, imale nekog šarma, ludosti: prodati autobus za Bearu, kidnapovati Ostojića - toga se trebalo setiti. A setiti se pravog štosa bilo je oduvek glavni cilj velikih "Zvezdinih" igrača poput Šekularca, koji je prestao da igra fudbal kada je definitivno shvatio da ipak ne može da proguta loptu bez obzira što se njegovim čuvarima katkada čini da mu je to pošlo za rukom.
I kao što Beograd nije regionalni grad, već gomila zgrada na vetrometini svetova, tako je i "Crvena zvezda" klub ličnog opredeljenja, pripadnosti jednom stanju duha koje je, baš zato što je beogradsko, univerzalno. Došljaci se još čestito ne popnu uz Balkansku ulicu, a već navijaju za "Crvenu zvezdu". Zato je "Crvena zvezda" strah i trepet na svim terenima, čak i onda kada je sastavljena od jedanaest levih smetala ili kada u njoj igraju poglavito učenici u fudbalskoj privredi, smer dunster. Kada je ona protivnik, vi se ne borite protiv odredjene škole fudbala, već imate okršaj sa ovde pomenutim stanjem duha, duha koji ne miruje i koji će vas, date li mu povoda, smestiti na pravo mesto uz pravu meru izvlačenja ušiju. Nema šanse sa "Crvenom zvezdom" pokretom i masovnom organizacijom. Klub možete nekako i pobediti, ali izgledi svih partikularizama, nacionalizama, lokalnih zaslepljenosti, svih mračnih vladanja dušom, pa i onoga što je katkada mračno u samoj "Crvenoj zvezdi", jedva da su vredni pomena kada se zna da za "Crvenu zvezdu" navijaju ljudi koji, na zatrovane povike tifoza pomračene svesti "cigani, cigani", sledeće nedelje istaknu kilometarsku parolu: "Cigani pozdravljaju svog šampiona".
Bogdan Tirnanić
#7
Posted 16 January 2009 - 22:43
Hvala ti za sve članke, kolumne, knjige, filmske kritike, za sve što si napisao.
Samo mali deo tvog velikog opusa sam pročitala, ali na mene je ostavio dubok trag.
Počivaj u miru.
#8
Posted 16 January 2009 - 23:37
NIN, 02. novembar 1980.
Beograd za početnike (3)
Cigani, cigani...
Uh... Vesna, kupila si me za sva vremena s' ovim clankom.
#9
Posted 17 January 2009 - 00:15
#10
Posted 17 January 2009 - 00:32
#11
Posted 17 January 2009 - 00:53
i hvala za tekst, Vesna.
#12
Posted 17 January 2009 - 12:29
Tirke Kid je usamljeni revolveraš naše novinarske scene i niko nije bolje od njega znao da će kadtad morati u suton i fadeout. Pamtiće se po tome što su toliki hteli da piju kao on, pišu kao on, budu kao on. Naravno, estetika vesterna uči da to dramaturški nije moguće, estetika isterna - da nije ni potrebno.
Iskreno, nije mi se dopadalo čije rančeve Tirke Kid brani u poslednje, zadnje vreme. Ali, to je već neki drugi film.
#13
Posted 17 January 2009 - 19:47
#14
Posted 17 January 2009 - 23:05
#15
Posted 19 January 2009 - 11:15
Inače, odličan tekst. Vraća u neka bolja vremena.