Posted 01 April 2008 - 19:02
...
ALBANSKO-JUGOSLAVENSKI ODNOSI (III)
Jugoslovenska nauka o Albancima. Istorija.
Pored dela prožetih političkim pragmatizmom, postoje i dela trajnije naučne vrednosti. Od izuzetnog je značaja zbirka dokumenata srednjovekovne istorije Albanije L. Thalloczyja, K. Jirečeka i M. Sufflaya Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, I i II, Beč 1913. i 1918. Na redakciji ovog dela radio je M. Sufflay, L. Thalloczy je posredovao kod nabavke dokumenata iz Mletaka, Vatikana i Napulja, a K. Jireček je priložio svoj materijal prikupljen u Dubrovačkom arhivu. Za istoriju Albanije značajna su dela M. Sufflaya: studija o albanskim gradovima Stadte und Burgen Albaniens hauptsachlich wahrend des Mittelalters, Denkschriften der Akademie der Wissenschaften, Beč 1924; VIII poglavlje opširno koncipirane istorije Albanije Die Kirchenzustande im vorturkischen Albanien i prilog iz istorije Drača Politische Schicksale des Themas Dyrrachion, Vjestnik Zemaljskog arkiva, 1915; skica istorije grada Drivasta Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis, Beograd 1927; istorijska sinteza Povijest sjevernih Arbanasa, Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju, 1925; studija o formiranju albanskih plemena Biologie des albanischen Volksstammes, Ungarische Rundschau, V, Budimpešta 1916. Istraživačku delatnost na istoriji Albanaca M. Sufflay završava sintetičkim delom, koje je i danas od velike naučne vrednosti, Srbi i Arbanasi, Beograd 1925. Iako je postojala prikupljena građa iz raznih evropskih arhiva (Vatikan, Barcelona, Milano, Mleci, Palermo, Mantova), izdavanje zbirke dokumenata Acta Albaniae nije nastavljeno. J. Radonić, koristeći se prikupljenom građom koju je ostavio M. Sufflay i drugim izvorima, izdaje delo Đurad Kastriot Skenderbeg i Albanija u XV veku (istorijska građa), Spomenik Srpske kraljevske akademije, 1942, XCV; veći deo građe iz Mletačkog arhiva objavio je Š. Ljubić u Listinama, Zagreb 1890, IX i X. Postumno je objavljen rad J. Tomića Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI veka i početkom XVII veka, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 1933, II i IV. Značajno delo iz razdoblja pre I svetskog rata, zbog svoje objektivnosti i dalekosežnih misli, jest Srbija i Arbanija D.Tucovića, Beograd 1914.
Promenom političke situacije na Balkanu, a naročito u Jugoslaviji, proučavanje prošlosti Albanaca posle II svetskog rata dobiva nove dimenzije i sasvim druge zadatke. Osnivanjem novih naučnih ustanova, u prvom redu na Kosovu: Filozofskog fakulteta (1960), u čijem sastavu rade katedre za albanologiju i istoriju, Albanološkog instituta (1967) i Instituta za istoriju (1967), stvorene su mogućnosti za sistematski rad na proučavanju prošlosti Albanaca. Pored problema iz daleke prošlosti Albanaca (Z. Mirdita, Problem etnogeneze Albanaca, Encyclopaedia moderna, Zagreb 1970, V), značajno mesto zauzimaju i neki problemi iz srednjovekovne istorije (A. Hadri, Randesia historike e levizjes clirimtare ne epoken e Gjergj Kastrioti-Skenderbeut, Simpoziumi per Skenderbeun - Simpozijum o Skenderbegu, Priština 1969), a zatim i proučavanja Prizrenske lige (B. Stulli, Albansko pitanje - Prizrenska liga, Rad JAZU, 1959, 318; A. Hadri, Prilog rasvetljavanju Prizrenske lige, Perparimi, 1969). Obrađuje se i položaj Albanaca u predratnoj Jugoslaviji, jugoslovensko-albanski odnosi, narodnooslobodilački rat na Kosovu i dr.
Jezik. Lingvistika. F. Bopp je u delu Das Conjugations-system der Sanskritsprache, 1917, utvrdio da albanski jezik pripada grupi indoevropskih jezika. J. Kopitar je ukazao na neke zajedničke crte u albanskom, rumunskom i bugarskom jeziku-Jedna jezička forma u trojakoj jezičkoj građi, Wiener Jahrbiicher fur Litteratur, 1820, knj. 46. Svojim radom Albanesische Forschungen (I-III, Denkschriften der Wiener Akademie der Wissenschaften, 1870-71) F. Miklošič se u krugu južnoslovenskih naučnika može smatrati osnivačem albanske lingvistike. On je istraživanja usmerio na strukturu i leksiku albanskog jezika. Metodom F. Miklošiča i komparativnim izučavanjima danskog lingviste H. Pedersena došlo se do saznanja da albanski jezik, uprkos romanskim elementima, nije poluromanski mešovit jezik. Etimološkom analizom indoevropskih elemenata u albanskom rečniku bavili su se mnogi poznati jugoslovenski lingvisti (H. Barić, K. Oštir, P. Skok). H. Barić je radio na utvrđivanju različitih epoha romanskih uticaja i postavio hipotezu o tračko-frigijskom poreklu albanskog jezika. U savremenim lingvističkim radovima utvrđena je ilirska osnova albanskog jezika.
Filologija.
Osnovna karakteristika jezičkih studija je komparativni pristup. H. Barić je, na osnovu lingvističke i paleografske analize Milanskog odlomka, smatrao da prvi albanski spomenik pripada kraju XIV v. Proučavano je i poreklo albanskog elbasanskog pisma; R. Nahtigal, u saradnji sa albanologom G. Pekmezijem, utvrđuje da je elbasansko pismo zasebno stilizovano grčko pismo iz XVIII v. Posle II svetskog rata, naročito od formiranja Filozofskog fakulteta i Albanološkog instituta u Prištini, sistematski se radi na nizu problema filološke prirode.
Gramatika i leksikografija.
Deskriptivnu, prigodnu gramatiku napisao je G. Pekmezi u saradnji sa R. Nahtigalom - Grammatik der albanesischen Sprache, Laut-und Formenlehre, Beč 1908, a autor prve gramatike na albanskom jeziku u Jugoslaviji je H. Vokshi, Gramatika e gjuhes shqipe per klasat e nalta te shkolles tetevjecare, Priština 1953.
Krajem XIX v. pojavio se prvi rečnik: Rečnik ot četiri jezika Đ.Puljevskoga, I, Beograd 1875. Slede: Srpsko-arnautski rečnik Lj. Kujundžića, Beograd 1902; Rečnik srpskoga ili hrvatskoga i arbanaskoga jezika (A-O), I sv., Zagreb 1950, H. Barića; Fjalor serbokroatisht-shqip Albanološkog instituta, Priština 1974; Albansko-srpskohrvatski rečnik M. Ndrece, Priština 1976.
Kulturni odnosi.
Komparativna kulturološka, istorijska i druga izučavanja uzajamnih uticaja materijalnih i duhovnih kultura Albanaca i Južnih Slovena ukazuju na međusobne srodnosti i kulturnu povezanost.
Narodna usmena književnost.
Pored autohtonih sadržaja i odlika, uporedna izučavanja narodne usmene književnosti Albanaca i Južnih Slovena otkrila su niz zajedničkih elemenata. Postoje zajedničke vrste i motivi u obrednoj, običajnoj, verskoj, posleničkoj, porodičnoj i ljubavnoj lirici. Zajednički motivi i sižejno-tematske osnove prisutni su u pripovednoj epici: u bajkama u stihu (vila ljubovca, zmija mladoženja), legendama u stihu (uzidavanje čeljadeta u građevinu da bi se održala, rodoskvrnuće), novelističkim pesmama (takmičenje mladića za devojku, čobanin svirkom na kavalu šalje poruku voljenoj devojci), a naročito u baladama (sestra i devetoro braće, tragična ženidba dvojice braće, muž na svadbi svoje žene, bratoubica u neznanju, svatovsko groblje i niz drugih). I u junačkim pesmama ima dosta zajedničkih motiva i ličnosti (Miloš Obilić, Marko Kraljević, Musa Kesedžija, Vuk Branković, Ilija Kuč, Mujo i Halil, Arnaut Osman, Đerdelez Alija, Mustaj-beg, Budalina Tale i dr.). U narodnim pripovetkama, a posebno bajkama, nalazimo zajedničke motive, sižee i teme (divovi zetovi, vile ljubovce, nemušti jezik, zla maćeha i progonjena pastorka). Niz zajedničkih motiva je i u novelističkim i šaljivim pričama, u kojima najistaknutije mesto zauzima Nasredin-hodža. U govornim narodnim tvorevinama: bajalicama, izrekama, brojalicama, a naročito u zagonetkama, takođe ima dodirnih elemenata i sličnih pojedinosti. Iz zajedničke borbe protiv okupatora u II svetskom ratu opevani su mnogi zajednički događaji i ličnosti. Ove sličnosti nisu uvek plod uzajamnih međusobnih uticaja već i autohtonosti koja se javlja iz sličnih ili istovetnih životnih uslova i društvenih prilika i nivoa društvene svesti. Uporedno izučavanje narodne usmene književnosti počinje pre II svetskog rata, ali je tek u novije vreme postalo intenzivnije (Sh. Pilana, V. Dančetović, D. Mićović, A. Trnavci i dr.).
Prosvetiteljstvo i nacionalni preporod.
Dela poznatog albanskog prosvetitelja iz Vaskopoje T. Kavaliotija Logika (1749), Fizika (1752), Metafizika i Protopeiria (1770) bila su popularna i kod Južnih Slovena i Rumuna. Kavalioti je bliže kontaktirao i sa D. Obradovićem, koji je 1768. bio nekoliko meseci u Sarandi i Hormovi i tom prilikom zabeležio ćirilicom mnoge albanske reci i izraze.
U delu Razgovor ugodni naroda slovinskoga A. Kačić Miošić, koristeći se i poznatom knjigom albanskog humaniste M. Barlecija - De vita, moribus ac rebus praecipue Skender- adversus Turcas gestis Georgii Castrioti, veliča i junaštvo begu Albanaca i njihovog vode Skenderbega u borbi protiv Turaka. P. Bardhi je, krajem XIX v., prepevao sedam pesama ovog dela i objavio u časopisima Albania (Bruxelles), Shqiperia (Bukurešt) i Drita (Sofija), a povodom 500-godišnjice Skenderbegove smrti u časopisu Jeta e re (Priština) publikovane su još tri pesme u prepevu E. Mekulija. O Skenderbegu je S. Zanović iz Budve, poznati avanturista koji se predstavljao i za naslednika Kastriota, napisao dve knjige: Albrege de Vhistoire de la vie et des actions de Skanderbeg, roi d'Albanie et due d'Epire (1777) i Le grand Castriotto d'Albanie (1779), u kojima nastoji da istorijski osvetli Skenderbegov lik.
U periodu preporoda, kada se sve više šire oružani ustanci u borbi za nacionalnu slobodu, jačaju i međusobne kulturno-književne veze. J. de Rada u poemi Gjon Huniadi (1847) i G. Dara ml. u poemi K'enga e sprasme e Bales (Poslednja pesma Balina, 1906) iznose ideju o federaciji balkanskih i podunavskih zemalja. U predgovoru poeme K'enga e sprasme e Bales autor poziva Albance, Crnogorce, Makedonce i Grke da se ujedine i zajednički suprotstave Turcima i Austrijancima, a protagonisti poeme bore se u Albaniji, Grčkoj, Srbiji i Mađarskoj. U pesmi na grčkom jeziku, Prava želja Albanaca, 1886, N. Frasheri je izrazio želju svoga naroda da živi u miru i sreći sa Slovenima, Grcima i drugim susedima.
U književnosti preporoda i kulturi Južnih Slovena osetno je prisustvo Albanaca. U tragediji Kastriota Škenderbeg (1849) D.M.Šporera, drami Škenderbeg (1848) J.S.Popovića, poemi na grčkom jeziku Škenderbeg (1860) makedonskog pesnika G. Prličeva, Gorskom vijencu P. Petrovića Njegoša, u lirskim pesmama S. Milutinovića - Sarajlije Piscu istorije Đorda Kastriota Skenderbega na dar i Kastriotu, u epskoj pesmi Nikola Jurišić J. Subotića, Albanci se opisuju kao oličenje junaštva.
U ovim književnim ostvarenjima ističu se tradicionalne veze Južnih Slovena i Albanaca, herojski slobodoljubivi duh i solidarnost u odlučujućim istorijskim trenucima. Na početku XX v., kada albanska publicistika postaje sve moćnije oružje u borbi za oslobođenje od Turaka, u Beogradu izlazi novina Albania (1902-06), a u Dubrovniku Shpnesa e Shqypnis (Albanska nada, 1905-07). Štampane na albanskom, srpskom i hrvatskom jeziku i uređivane i od Srba i Hrvata, ove novine još više jačaju političke, kulturne i književne veze. I istorijska dela bosanskog franjevca L. Mihačevića Po Albaniji (1911) i Crtice iz albaneške povijesti (1912) doprinela su poznavanju i afirmaciji Albanaca. U pesničkom delu Gj. Fishte Lahuta e Malcis (Malesijske gusle, 1905-07) vidni su uticaji hrvatske i bosanske književnosti, jer se autor školovao u franjevačkim samostanima u Bosni i održavao prijateljske veze sa pesnicima G. Martićem, S. S. Kranjčevićem i dr.
Period od osnivanja nezavisnih država do 1941.
U dosta bogatoj literaturi o Albaniji i uzajamnim kulturnim vezama značajni su prilozi H. Barića, P. Skoka, R. Nahtigala i dela: Srbija i Arbanija (Beograd 1914) D.Tucovića; Srbi i Arbanasi (Beograd 1925) M. Sufflaya; Crtice iz albaneske povijesti (Sarajevo 1912) L. Mihačevića; Pokret u Bosni i u Albaniji protivu reforma Mahmuda II (Beograd 1913) M. Pavlovića; Povijest Arbanasa kod Zadra (Šibenik 1922) M. Ćurkovića; Prilozi istoriji srpsko-arbanaskog ustanka (Beograd 1924) M. Koštica. U Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini i u kolekciji Zur Kunde der Balkanhalbinsel objavljivani su i prilozi o Albancima. U naučnom časopisu Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju (pokrenut 1923), što ga je uređivao H. Barić, objavljeni su prilozi poznatih jugoslovenskih i stranih naučnika: P. Skoka, H. Barića, R.Nahtigala, M. Sufflaya, S. Stanojevića, N. Jokla, K. Treimera, C. Tagliavinija, A. Trombettija, W. Mayer-Lubkea, T. Capidana i dr. Pri Beogradskom univerzitetu 1924. otvoren je Seminar za albanologiju kojim je rukovodio H. Barić.
listovi u početku XX veka Albanski naučnik E. Cabej objavio je priloge iz oblasti albanologije i balkanistike u časopisu Revue internationale des etudes balcaniques (urednici P. Skok i M. Budimir), u Hrvatskoj enciklopediji nekoliko članaka, a u delu Knjiga o Balkanu I (Beograd 1936) studiju Običaji Arbanasa. U istoj knjizi i albanski naučnik S. Luarasi publikuje studiju Narodna književnost u Albaniji. U raznim časopisima u Albaniji pojavljuju se prikazi, kritike, osvrti i beleške o nekim delima koja su štampana u Jugoslaviji, te prevodi jugoslovenskih autora: U Dituriji (Tirana 1912) objavljen je prilog P. Skoka Verejtje mbi pluralin kuaj (Primedbe o množini kuaj); u Leki (Skadar 1932) članak A. Uroševića Nji gojdhane mbi rrjedhje te Shqiptarvet (Jedna tradicija o poreklu Albanaca); u Hylli i Drites (Skadar 1930) članak Nji interviste me Akad. Dr Jovan Tomić (Intervju sa akademikom dr Jovanom Tomićem) o mestu gde je 1555. štampana prva knjiga na albanskom jeziku; u Perpjekje Shqiptare (Tirana 1938) objavljen je intervju sa P. Skokom: I. Orijentalne reci u balkanskim jezicima; II. Tri puta (pravca) za stvaranje albanskog književnog jezika; III. Šta su pokazala dosadašnja iskustva na Balkanu i IV. Jedan savet jugoslovenskog albanologa. U listovima Illyria i Arberia objavljeni su članci o radu Balkanskog instituta u Beogradu. U Tirani je 1926. izašao prevod knjige Srbi i Arbanasi M. Sufflaya.
U ovom se periodu veoma mali broj Albanaca iz Kosova, Makedonije, Crne Gore i drugih mesta Kraljevine SHS školuje u srednjim i visokim školama. Nacionalno ugnjetavanje i težak ekonomski položaj glavni su razlozi emigriranja mladih u Albaniju. Oni se tamo školuju i, posle oslobođenja, postaju značajan faktor zbližavanja i kulturne saradnje Albanije i Jugoslavije.
Period posle 1941.
U zajedničkoj borbi i revoluciji stvoreni su uslovi za širu i intenzivniju kulturnu saradnju, koja je bila naročito uspešna u prvim poratnim godinama. Oko 200 učitelja iz Albanije, usled nedostatka domaćih kadrova, pomaže u organizovanju školovanja Albanaca u nas. Iz Albanije koriste se udžbenici i knjige za potrebe osnovnog i srednjeg obrazovanja. Zajedničkim naporima objavljuju se prvi rečnici, pojavljuju brojni prikazi iz kulturnog života i prevodi obostranih književnih ostvarenja. Ova plodna kulturno-književna i obrazovna saradnja prekida se 1948, kada za izvesno vreme prestaje skoro svaki oblik međusobnih odnosa.
U socijalističkoj Jugoslaviji albanska narodnost je dobila brojne institucije za razvoj obrazovanja, nauke i kulture. Ovaj nagli kulturni preporod bio je popraćen političkom težnjom naših naroda i narodnosti da brojna albanska narodnost u Jugoslaviji posluži kao most kulturne saradnje sa susednom zemljom.
Jedan od zadataka časopisa i zbornika, medu kojima su najvažniji Jeta e re, Jehona, Kohe, Perparimi, Gjurmime albanologjike, Economia, Zbornik Filozofskog fakulteta u Prištini - Buletini i Fakultet filozofik te Prishtines, Biotehnika, Praxis medica i Kosova, bio je da razvijaju kulturne veze naroda i narodnosti Jugoslavije i Albanije. Izdavačke kuće na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori i širom Jugoslavije objavile su niz zbirki pesama, novela, drama te više romana savremenih albanskih pisaca. U tome su se posebno isticale izdavačke kuće Rilindja iz Prištine i Flaka e vellazerimit u Skoplju. Knjige nekih albanskih pisaca, poput I. Kadarea, dočekane su sa velikom pažnjom jugoslovenske javnosti.
Jezički odnosi.
Na osnovu jezičkih osobina, topografskih naziva i rasprostiranja pozajmica, u albanskim govorima utvrđena je dvojakost slovenskog elementa u području severno od srednjeg Drima i u srednjoj i južnoj Albaniji, što se vidi najbolje u dvojakim refleksima praslovenskih grupa tj, dj i kt ispred i: medja, alb. medje, megje; mežda, mezhde. U glasovnom sistemu značajna je zamena slovenskih nazalnih vokala o, e, gde je prvi zamenjen refleksima en, on, un, o: orendi (slov. orodje), pendar (slov. podari); trondit (slov. trotiti); sundoj (slov. soditi); porosis (slov. poročiti). En je albanska zamena za slovensko e: red, alb. rend. Slovenski uticaj ogleda se još u priličnom broju pozajmljenih sufiksa i u leksici. Posle pionirskog rada F. Miklošiča, sintetičku studiju Slavjanskoe naselenie v Albanii, Sofija 1931, napisao je Slovenske sovjetski slavist A. M. Seliščev. Po njegovom mišljenju, reci u al- slovenske pozajmice u albanskom jeziku odnose se na banskom sledeće oblasti: okućje, dvorište, kućni nameštaj (strehe, jeziku pod, kat, treme, prag, grazhd, stol, kyc, kotec, kosh, kove, veder, oborr, korite, site, kulac, mesnik); poljski radovi i poljoprivredni alati (brane, lece, lopate, kose, brazde [braze], ograje, prashit, vadit, sane, pleh); biljke, voće i povrće (tis, molike, krastavec, repe); stočarstvo, zoološki nazivi, imena domaćih životinja (blege, dele rude, bravare, govedar-lopar, celnik-kryetar i barinjve, stopan, travok-gjize, kokosh, mace, macok, zhabe, sokol, harabel, esh-iriq, piavice, karkalec, mole); pčelarstvo (korube, krine, luzme, matice, matke, roit); vode, lov (vozit, lopate, mre-zhe - rrjete, kosh, vllak - lloj rrjete); imena riba: (pestro-ve, krap, belevice); mlin, valjavica, valjarica (korite, kosh, derstile, valanice); terminologija domaće industrije (druge, kac-endes, zdrug, toper - šepate e vogl, kovač, potkua, gozhde, čekan, cekic, verige); odeća i obuća (rize, rube, opange, opinge); pravni i administrativni termini, takse, kazneno pravo (zakon, porote, bujar, rob, robinje, placke, grabit, dobi, nevoje, krahine, vojvode, kasnec, padis, pojak, carine, porez, gjobe, mite); nazivi nekih javnih i kulturnih pojava (porosit, mere-mase, vazhde, vazhdoj, darovit, gostit, bashtine, probatin, rod, kume, avitem, godit, bisedoj, i vobekte - u Italiji - i vapek, i dobet); terenski termini (rrafsh, log, rudine, lendine, breg, rreke, Horn, Hum); emocije (čudit, korit, merzit, neverit, habit, avitem, godit, zbraz); nazivi za delove čovečjeg tela (trup, koske, gerlac, gerlan, grusht).
Analiza južnoslovenskih pozajmljenica u albanskim govorima pokazuje da ih je najviše u oblasti materijalne kulture i domaće privrede, u terminologiji domaće industrije i kućnog nameštaja.
Najnovija proučavanja utvrdila su da je prisustvo albanskog jezičkog fonda u govorima južnoslovenskih naroda, naročito u srpskohrvatskom i makedonskom, preko očekivanja veliko. Albansko poreklo pastirskih termina lako je potvrditi, jer je stočarstvo bilo nacionalno zanimanje Albanaca, pa su reči iz stočarske terminologije, zahvaljujući nomadskom stočarenju, prenošene iz jednog u Albanske druge krajeve: vatra, katun, balega (alb. balge, bajge), reci u baluk, balota, bushtriq, frus, korda, djalnuti, barla, bera, južnoslo-žalo, hira, zarica, laja, barzast, urda, strunga (alb. shtrun- venskim ge, rum. strunga); šulina, bardoka, balja, baljoš, balješka, 'ezicima baljoška; ljareza, odn. ljarza (alb. larez, larza) - naziv koji označava pticu što živi u kamenu, a verovatno je dobila ime po belom perju (alb. lare, »bela pega«, i larem, e larme); djama - »mnoštvo, gomila, veliki broj, mnogo čeljadi, deca u kući« (Uzice), »čopor« (Crna Gora), alb. gegijski gjame, oskijski gjeme - »mnoštvo, gomila«.
U pozajmni leksički fond, naročito srpskih govora, idu i sledeće reci albanskog porekla: brina (breg, kosa, padina, primorski kraj) - naziv planine Brina u Crnoj Gori i Dalmaciji (iz alb. brinje), zatim škrapa - »pukotina, rupa u stenju« (alb. shkrep: kep, shkrep); bunja - »koliba, kućica sagrađena od kamena, brvnara« i bunjac - »koko-šarnik, svinjac, kotac« - dovode se u vezu sa alb. reci buj (prenoćiti, prespavati); ban-i - »stan, kuća za stanovanje, obitavalište«; magarac, magarica, magare, mak. magare, rum. magare - imaju ishodnu tačku u alb. reci magar. U albanskom jeziku izraz se javlja u nekoliko varijanti: ager," gare, gac i magar, zatim margac od magare od koje je nastalo gag. Varijantu ager nahodimo u toponimiji: Qafa e Agrit, u Dukadinu (severna Albanija); Maja e Agrorit, te Kroni i Agrushit, u Ibalu (severna Albanija). Reč se čuva u imenu planine Shpinagri (shpine gomari) - u selu Kalis u Ljumi; Shpiragri - naziv planine kod Berata sa rotaciz-mom u toskijskom dijalektu nastalom od gegijskog Shpi-nager. Dešati se, dešam se, alb. ndeshem - »sresti se s nekim, naći se«; oljeriti (upropastiti, nagrditi), alb. lyej, lyre, per lyej, lyth, lyerth (mladež); purilj-»praziluk, pras« (alb. purri, purrini); krenija - kreniše se (ponos, oholost, dika), od alb. kreni-a, krenohem; konjski kamen (Plav, Gusinje) »plavi kamen«, alb. gur kali, gur i kalter, gur, i kaltert (plavi kamen); rekoh tako na gond (rekoh nasumi-ce, nehotice), alb. gand,gond; šarati drva (alb. sharroj dru, sharre - testera, pila); teša - »haljine, stvari, kućne stvari« (Plav, Kosovo), alb. tesha (haljina, kućne stvari, sude); štirkinja (Vuk, Budmani), »žena nerotkinja, jalovka«, alb. shterpe, od shter, shterr »presušiti, presahnuti« (za izvor, reku, za stoku kad smanji mleko), a shterpe je adjektivni oblik nastao od navedenog glagola shter, shterr od koga potiče i shtjerra, shqerra (jaganjci, jagnjad); zaprušiti, zaprušim - »domaćice čim izmaknu lonac s jelom sa ognjišta, odmah zapruše onaj krug pepela koji je lonac ostavio«, u značenju »zatrpati, zasuti pokrivati vatru, žar pepelom« - ishodište tog glagola je u albanskom prush (žar, žeravica), dakle za + prushi+ ti; zarepati, zarepam - »obavezati nekoga zakletvom, zakleti«, zarepati se - »obavezati se zakletvom, zakleti se,, prisegnuti se«, od albanskog glagola rrefehem - »ispovedati se, pred sve-štenikom u crkvi, zakleti se«; pora - »generacija, pokole-nje«, od albanskog fara; lakora - »tvrdi vrh na mesu, kožica od sama mesa«; lakorina - »opnica oko mišića od žlezde«, od albanskog lakur, lekure (koža, pokožica); djelak-a - »dečak, šiparac, momčić, za muškarca od 14 do 16 godina, od albanskog gjel, plural od djale, »dečak«.
(PS. Izvinjavam se sto su mi "pobegla" albanska slova sa dijakriticnim znacima. Mislim da to za kolege albanske forumase nece biti problem.)
...