da li je pricanje samim sa sobom psihicki poremecaj?
#16
Posted 23 November 2008 - 02:36
kucu Bogu hvala jos uvek ne dizem, ali ne bi bilo lose da napunim ceo trojac....
#17
Posted 23 November 2008 - 23:10
#18
Posted 30 November 2008 - 22:10
Sto je najinteresantije, pricao je sam sa sobom - na srpskom.
#19
Posted 01 December 2008 - 06:57
inace, ja mislim da che ti Kinezi da preuznu ceo svet jednog dana.. pa chemo mi da pricamo sami sa sobom.... na kineskom
#20
Posted 07 December 2008 - 12:45
#21
Posted 12 December 2008 - 07:32
pa ovako se kaze u nasem narodu: "Kad vidis coveka kako prica sam sa sobom ulicom, ili je lud, ili zida kucu, ili studira medicinu.....ja sam sebe uhvatio dosta puta da pricam sam sa sobom, posebno pred neki ispit na medicni....mada mislim da sam i lud, tako da sam imao zasto da pricam po dva osnova....
kucu Bogu hvala jos uvek ne dizem, ali ne bi bilo lose da napunim ceo trojac....
Pre mislim da se u nasem narodu kaze "....il je lud, il zida kucu il ga zena vara" a ti sad vidi ......
#22
Posted 12 December 2008 - 09:39
Mozda je koren takvih ljudi njihov veliki Ego. Posledica ugadjanja sopstvenim hirovima u vreme ranog (ne)vaspitanja rezultuje time da je autoritet sopstvenih zelja veci od autoriteta realnih potreba zivota. Kada gajis veliki Ego, onda prirodno gubis svoju licnost. Ono što radiš, radiš zato što moraš, a ne zato što hoćeš, jer je veliki Ego iznad tvoje slobodne ličnosti. Na primer, razum ti kaze da treba da operes sudove posle jela, a ti pitas svoje Ja - da li mu se peru sudovi. Ako se primiš na svoje Ja, onda uvek moraš da ga pitas za dozvolu. Tvoje subjektivne zelje postaju vaznije od objektivnih potreba. Subjektivna "istina" potiskuje apsolutnu istinu i ti vremenom i tvoj um i tvoja volja postaju rob svoga velikog Ega. Naravno da tada razgovaras sa sobom (svojim velikim Ja), bilo u sebi, bilo i naglas,
Zamisli kad kao slobodna licnost das oduska svom egu pa se nasladjujes svojim milozvucnim glasom i intonacijom. Milina slusati sebe samog! Ko to moze da uradi bolje od tebe samog? Voice je magija. Pa se druzis sa svojim velikim Ja. Pa se lepo razumete i slazete. Molicu lepo, subjektivna potreba. Sto bi ona zaostajala za objektivnom? Uostalom, kad je bilo da su objektivne potrebe definisane bez imalo subjektivnosti? Dalje, ego je deo licnosti. Manji ili veci + zavisi od toga kako ko tretira i izlazi na kraj sa tim delom svoje licnosti. Pricanje sa samim sobom nije hir. To je ocigledno potreba. Maligna ili benigna moze se diskutovati.
I tako se lepo ispricas sa samim sobom, pa ti milo. Pa se raspilavis i kad sretnes svet oko sebe a ti sve volis. Pa ti opet milo. I zamisli, niko tu ne mora da padne kao zrtva ni malog ni velikog Ja. Niko ne mora nikome da robuje.
Ozbiljno, evo ja pisem 10-12 sati dnevno. Cesto sama sebi diktiram. Glasno mislim i pricam i kucam. A onako generalno uopste nisam falicna (mislim psiho-falicna). A sopstveni glas me i opusta jer dok "diktiram" to sto radim imam sve pod kontrolom. Nijedna misao mi ne zbrise. Ko zna, moze biti da to moj EGO stvara. No ko mari ako je rezultat dobar.
#23
Posted 20 December 2008 - 10:25
#24
Posted 20 December 2008 - 22:24
ovaj. ja moje veliko Ja obicno opsujem kad nesto sebi naglas kazem... recimo, bunovna se ujutru spucam u zid umesto da prodjem kroz vrata kako treba (ne moze covek da se koncentrise na te detalje kad se cesto seli i kad nije skroz budan)... i onda kazem sebi: "idiote, ubices se jednog jutra"... i tako... u boljim danima, kad resim neki tezak problem u radu kazem sebi: "bravo, genije"... nije bas da u to ozbijno verujemo... ja i moje Ja...Mozda je koren takvih ljudi njihov veliki Ego. Posledica ugadjanja sopstvenim hirovima u vreme ranog (ne)vaspitanja rezultuje time da je autoritet sopstvenih zelja veci od autoriteta realnih potreba zivota. Kada gajis veliki Ego, onda prirodno gubis svoju licnost. Ono što radiš, radiš zato što moraš, a ne zato što hoćeš, jer je veliki Ego iznad tvoje slobodne ličnosti. Na primer, razum ti kaze da treba da operes sudove posle jela, a ti pitas svoje Ja - da li mu se peru sudovi. Ako se primiš na svoje Ja, onda uvek moraš da ga pitas za dozvolu. Tvoje subjektivne zelje postaju vaznije od objektivnih potreba. Subjektivna "istina" potiskuje apsolutnu istinu i ti vremenom i tvoj um i tvoja volja postaju rob svoga velikog Ega. Naravno da tada razgovaras sa sobom (svojim velikim Ja), bilo u sebi, bilo i naglas,
@tema - ma skroz normalno, bre... ja se bojim ovih sto cute...
#25
Posted 21 December 2008 - 00:56
Replying to: da li je pricanje samim sa sobom psihicki poremecaj?
neki kazu da jeste neki da nije sta vi forumasi mislite?
Nije, ako pričaš u sebi...
ili mozda stari ljudi, shto bi rekao Gandalf, izaberu najinteligentniju osobu u prostoriji i njoj se obracaju.
Elem, dok sam pio, uvek sam voleo da sedim, pijem i pričam sa pametnim ljudima...
Na kraju sam, svaki dan završavao nazdravljujući sam sebi... Sednemo tako uveče, ja i ja i otvorimo flašu vina... I siti se ispričamo... Milina...
Mnogo znači, kad nađeš pametnog sagovornika, srodnih pogleda na svet...
Ozbiljno, evo ja pisem 10-12 sati dnevno. Cesto sama sebi diktiram. Glasno mislim i pricam i kucam. A onako generalno uopste nisam falicna (mislim psiho-falicna). A sopstveni glas me i opusta jer dok "diktiram" to sto radim imam sve pod kontrolom. Nijedna misao mi ne zbrise. Ko zna, moze biti da to moj EGO stvara. No ko mari ako je rezultat dobar.
#26
Posted 21 December 2008 - 20:18
#27
Posted 07 January 2009 - 14:32
Sto se tice onog "u sebi", to je diskutabilno. Jer se inteligencija sastoji, pored ostalog, u tome da ono sto se misli ume jasno da se izrazi - kaze, izgovori.
Naravno, to ne znaci da je preporucljivo na taj nacin misliti i vezbati u svakoj prilici..
Edited by monahan, 07 January 2009 - 14:36.
#28
Posted 08 January 2009 - 13:48
#29
Posted 13 January 2009 - 13:29
#30
Posted 19 February 2009 - 23:21
Zato, slobodno u razgovor sa sobom. Ko zna sta cete zanimljivo saznati