Jump to content


Photo
- - - - -

Da se ne zaboravi!


  • Please log in to reply
1063 replies to this topic

#1051 Kinik

Kinik
  • Members
  • 39,116 posts

Posted 27 December 2017 - 18:29

...

 

 

I nije proslo par godina pa su se ti 'protestanti' zaleteli da se 'bratime' sa 'jedinicom'.

:yucky:

 

Attached File  beretke 1.jpg   47.25KB   3 downloads

 

Attached File  beretke 2.jpg   40.03KB   3 downloads

 

Attached File  beretke 3.jpg   56.11KB   4 downloads

 

sve do 'narodne idile'

 

Attached File  beretke i popa.jpg   44.01KB   4 downloads

 

A i raznorazni mediokritetski kenjci su dali onom sVrBskom ljigavstinom 'Kordon' * svoj doprinos, pa je zblanuti / prevareni plebs zalio onu serijsku pandursku dzukelu 'kome je dete bilo bolesno'!

Samo sto dzibrovu nisu oplakali 'zlatne stake'!

:puke:

>> ... Kordon je srpski film napravljen 2002. godine u režiji G. Markovića. Glavne uloge tumače M. NikolićN. Đuričko i D. Petrović ... <<

 

Gde su svi 'nezavisni intelektualci' posle toga potrcali da se prodaju narednoj vlasti, no izigravajuci 'moralne gromade'.

 

PS.

One majmune u uniformama sam zamrljao - tu zlocinacku zgadiju treba flushovati u toilet.

 

...


  • 0

#1052 zima

zima
  • Members
  • 304 posts

Posted 29 December 2017 - 21:16

Mislim da je poslednji  masovni a častan protest u Beogradu bio onaj antiratni, 1992. kada su desetine hiljada Beograđana razvili dugačak crni flor kao protest protiv opsade Sarajeva. Bilo je sve puno od Terazija do Slavije. Sve nakon toga bili su zakasneli protesti gladnog dupeta. 


  • 1

#1053 Kinik

Kinik
  • Members
  • 39,116 posts

Posted 29 December 2017 - 21:29

...

 

I nesto malo studenti, dok nisu poceli da ocijukaju sa naZijonom i za inat zlobimiru da se pokrstavaju.

:ajme:

 

...


  • 0

#1054 cmix909

cmix909
  • Members
  • 766 posts

Posted 29 December 2017 - 21:58

U najvecoj meri odmah po objavi rata Nemackoj i septembra 1940. u Velikoj Britaniji je iz najboljih namera njihovih hranitelja likvidirano nekoliko stotina hiljada tzv. kucnih ljubimaca. Do  pre koju godinu je ovaj masovni zlocin bio gotovo zaboravljen, a ove je o tome objavljena i jedna knjiga.  

 

https://lareviewofbo...dog-massacre/#!

 

http://www.bbc.com/n...gazine-24478532

 

Nije suvisno znati ni da je u Drugom svetskom ratu zivot izgubilo i nekih 200.000 Vucjaka, no oni su ratovali, i to pod zapovednistvom nekoga ko je voleo ne samo svoju Blondi, nego i srne i kucice generalno.

  

Izasla je i knjiga The War Horses... o ulozi i stradanju britanskih konja u Prvom svetskom ratu. U kojem su inace ucestvovali i psi, golubovi, kamile, slonovi itd.

 

Attached File  Zapadni front.jpg   89.06KB   1 downloads

 

https://www.theatlan...-at-war/507320/

_______________

 

Krajem oba svetska rata Leonbergeri su bili na ivici nestanka. Jedan od tih malih lavova navodno je ubijen pre ravno 100 godina prilikom pljacke imanja Sergeja Rahmanjinova u blizini grada Tambova. Ako je to istina, onda je i on zrtva revolucije; to sto je ipak ziveo izuzetno dugo zlocin ne cini manjim.    

 

Spoiler

 

Attached File  Левко.jpg   64.56KB   1 downloads                                                      Attached File  Ljefko.jpg   39.78KB   1 downloads


  • 0

#1055 Kinik

Kinik
  • Members
  • 39,116 posts

Posted 29 December 2017 - 22:02

...

 

...

 

???

:blink:

 

...


  • 0

#1056 zima

zima
  • Members
  • 304 posts

Posted 29 December 2017 - 22:04

...

 

I nesto malo studenti, dok nisu poceli da ocijukaju sa naZijonom i za inat zlobimiru da se pokrstavaju.

:ajme:

 

...

Da to je bilo pre crnog flora. Ali mnogi, mozda i vecina tih studenata koji su istinski protestvovali i bili pljuvani maja 1992. nije vise u Srbiji, mnogih vise nije bilo u Srbiji vec 1994. (imam dosta interesantnih prica iz tog perioda, o  tome mozda jednom zapisem par crtica da se stvarno ne zaboravi) To je bilo nesto drugo u odnosu na sve ono sto je usledilo. 1993. je posebno mnogima polomljena kicma.

 

Gladno dupe mozda i ne bi bilo toliko lose samo po sebi kada bi se nesto istinski stvorilo i zaista uradilo za samog sebe.  Medjutim u ovdasnjoj verziji ono je zinulo za tudje i ne misli kako da stvori nesto novo nego kako da otme cak i kada nema sta da se otme. I sve to uz neprestano,  nesnosno kukanje. zero sum game, da li ce ikada iz dupeta u glavu to je pitanje, medjutim licno se ne zamaram previse time. 


Edited by zima, 29 December 2017 - 22:04.

  • 0

#1057 darth bane

darth bane
  • Members
  • 6,561 posts

Posted 31 December 2017 - 06:43

Da to je bilo pre crnog flora. Ali mnogi, mozda i vecina tih studenata koji su istinski protestvovali i bili pljuvani maja 1992. nije vise u Srbiji, mnogih vise nije bilo u Srbiji vec 1994. (imam dosta interesantnih prica iz tog perioda, o  tome mozda jednom zapisem par crtica da se stvarno ne zaboravi) To je bilo nesto drugo u odnosu na sve ono sto je usledilo. 1993. je posebno mnogima polomljena kicma.

 

Gladno dupe mozda i ne bi bilo toliko lose samo po sebi kada bi se nesto istinski stvorilo i zaista uradilo za samog sebe.  Medjutim u ovdasnjoj verziji ono je zinulo za tudje i ne misli kako da stvori nesto novo nego kako da otme cak i kada nema sta da se otme. I sve to uz neprestano,  nesnosno kukanje. zero sum game, da li ce ikada iz dupeta u glavu to je pitanje, medjutim licno se ne zamaram previse time. 

 

Ta '92 je bila presudna u mom zivotu. Mnoge iluzije su mi te godine bile razbijene. 


  • 0

#1058 Harun el Rašid

Harun el Rašid
  • Members
  • 151 posts

Posted 20 January 2018 - 02:19

Лењинград
Коначан број жртава током опсаде није прецизно утврђен. Након рата совјетска влада је проценила да је од 1941. до јануара 1944. умрло 670.000 људи, углавном од глади. Неке независне процене дају много веће цифре од 700.000 до 1,5 милиона, док су већине процена око 1,1 милион. Већина жртава је сахрањена на Пискаревскојевом гробљу. Чак и 2000. године у граду су постојале празнине на местима где су пре опсаде биле зграде.
  • 1

#1059 BeIgrade

BeIgrade
  • Members
  • 1,765 posts

Posted 21 January 2018 - 20:17

osmrtnicasrdjan.jpg?maxwidth=625

white-rose-black-mirroring-background-ph


  • 2

#1060 alberto.ascari

alberto.ascari
  • Members
  • 26,991 posts

Posted 27 January 2018 - 23:32

Holocaust-Remembrance-Day-In-Memory-Of-6


  • 6

#1061 Harun el Rašid

Harun el Rašid
  • Members
  • 151 posts

Posted 01 February 2018 - 16:07

Staljingradska bitka

U izdanju "Vremena" upravo je izašla nova knjiga Stanka Cerovića Vrijeme je krv – Umjetnik u Civilizaciji Smrti. U dva nastavka "Vreme" će objaviti delove ove knjige. U ovom broju donosimo odlomak u kome se govori o jednom od najdramatičnijih trenutaka u Drugom svetskom ratu – Staljingradskoj bici

Dugo posle rata kod Njemaca se održalo uvjerenje da su u Staljingradu bili uvučeni u klopku. Dan danas se u knjigama i svjedočanstvima pominje ta pretpostavka. Nije potvrđena. Ni Žukov nije takav genije da zamisli na ogromnom frontu jednu tačku u koju će planski uvući i svoje i tuđe trupe i upravljati njihovim pokretima dok ih ne dovede do davno smišljenog razrešenja. Tako razmišljaju djeca, a ne veliki general. Veliki generali ne smišljaju planove, nego osluškuju okolnosti da bi se našli u pravom trenutku na pravom mjestu. A onda su slijepo vjerni okolnostima, skoro kao što su mistici u ekstazi vjerni pokretima snova. Njihovi planovi su davno napravljeni, oni ih se samo pridržavaju.

U arhivama nema dokaza da su Rusi od početka zamislili Staljingrad kao klopku. Mada je Žukov vjerovatno brzo vidio šta spremaju na toj tački zima i Volga. Ali arhive govore o planovima i akcijama, ne govore o osjećanjima. A osjećanje je u Njemačkoj neizbrisivo: bila je klopka. Planovi i akcije su hijeroglifi osjećanja. U istoriji se gomila višak besmisla, jer su se iz događaja povukla osjećanja.

Zašto se Njemci i dan danas ponose Staljingradskom bitkom? Tamo su doživjeli najveći poraz u istoriji. Baš zato što je najveći poraz? Ili zato što je bila klopka i što su ušli u nju pokoravajući se zakonima jačim od njihove volje?

U Civilizaciji Smrti Staljingradska bitka je tabu. Niko ne smije znati šta se tamo desilo.
Image

Iako je svijetu zastao dah dok je trajala, a svijest čovječanstva je drhtala iznad zaustavljenog daha mjesecima, kao da sudbina oklijeva između smrti i života, ni danas istoričari i umjetnici ne mogu da dokuče u čemu je tajna ove bitke. Imam osjećaj da se desila u dalekoj budućnosti. Treba još dugo čekati da se do nje stigne. U stvari, nije se ni desila u istoriji, nego je ona umjetnička vizija u kojoj su kondenzovane desetine ratova, možda cijela istorija Civilizacije Smrti. Desila se samo u Gojinoj glavi. I sad je izložena u muzeju, sa drugim kapričosima, gdje stoji kao neko mistično ogledalo nad koje se nadnosi nečiji pogled hiljadama godina kasnije i odgoneta šta se desilo ljudskoj vrsti.

Ona nema odlučujuću važnost za ishod Drugog svjetskog rata. Lebdi iznad rata, kao san iznad praktičnog života, metafora veće sudbine. Rat su Njemci već bili izgubili prethodne zime pred Moskvom. Posle te bitke nije više bilo nijednog njemačkog vojnika koji je mislio da će živ ući u Moskvu. To su znali u Berlinu i Moskvi, Londonu i Vašingtonu, ali su znali i vojnici, Rusi i Njemci. Pred Moskvom su osjetili i jedni i drugi koliko ko ima snage, nije više bilo sumnje u ishod. Svaki bokser poznaje taj trenutak psihološkog preokreta u odmjeravanju snaga: borba traje i nastavlja se istom žestinom, a u duši se već nepobitno zna ishod. Ljudi širom svijeta su doduše doživjeli Staljingradsku bitku kao prelomni događaj, ali to je bilo više u smislu zvanične odluke objavljene na sva zvona. Preokret se desio već prve zime.

Bitka za Lenjingrad je u svakom pogledu mnogo teža, strašnija, bogatija patnjom nego ona za Sta­ljingrad.

 Bitka za Staljingrad je nešto drugo. Nešto drugo u odnosu na sve bitke. Ona ima "nešto ne znam šta" što izdvaja velika djela duha iz toka istorije i kulture. Ono "nešto ne znam šta" što čini da se tim djelima ne može prići razumom nego samo srcem. A kad god im priđete, ona su netaknuta. Ne stare više nego snovi.

Možda je bitka za Staljingrad prva velika bitka cijelog čovječanstva, događaj koji u svijesti ljudi ruši barijere nacija i civilizacija; nagovještaj napora koje će istorija od sada iziskivati da bi se zaslužilo ime čovjeka. Porastao je ulog za život na zemlji. Sve što je do tada izgledalo skupocjeno našlo se na rasprodaji, ili se dijeli džabe. Ono što vrijedi je nedostižno. Najmanji korak u realnost mora da se plati rijekama krvi. U mozgu i srcu se čovjeku više ne vjeruje. To što se do sada zvalo patnja i iskupljenje, to je možda još uvijek dobro za video igre, ali za ulazak u život cijena je porasla. Ovo je jedno od velikih otkrića najmoćnije armije u istoriji svijeta u Staljingradu. Zadužila je sve koji bi htjeli da žive. Ima razloga za ponos.

Ni poraz ni pobjeda u Staljingradu nemaju uobičajeni smisao.

U Staljingradu se desio poraz čije su razmjere šire od istorije, u koji su uključeni stepa, snijeg i zvijezde, ali i pobjeda mitskih dimenzija čiji su akteri stigli izvan istorije. Moglo bi biti da je ovo jedina pobjeda ljudske duše nad istorijom. Za kraj, kad ne znači ništa, samo da ostavi kajanje i žal. Ima u njoj neka nijema prijetnja: ne plaši se smrti, ni bola, ni košmara – to prolazi; nego najljepših snova, najljepši su istina.

Imaju Njemci pravo što su ponosni na staljingradski poraz: nikad nijesu bili bliže da postanu ljudi. Slijedili su Hitlera, a našli Čujkova. Hitler ih je zatvorio u tenkove i bacio u osvajanje svijeta, a Čujkov ih je žive odrao, preveo ih sa one strane straha i patnje i vratio smrznutoj zemlji. U jednom trenutku Vampiri su počeli da osjećaju zemlju. Možda su u poslednjem trenutku zaista postali živi. Pravi njemački vođa u ratu je Čujkov, njihova živa veza sa zemljom i bićima koja po njoj hodaju, onaj koga duša traži ne na cvijetnim poljima proljeća, nego do kraja najvećih iskušenja. Kad bi mogli da vide šta im raste u srcu, Njemci bi bili zapanjeni: tajna udruženja krvnih zrnaca podižu spomenik komandantu Staljingrada, generalu Vasiliju Čujkovu. Ni Hitleru, ni Bizmarku, ni Mercedesu, ni Civilizaciji Smrti. Čujkovu. Slave ga sve ćelije u organizmu, neuroni se njišu u zanosu. Ruski mužik šeta Jelisejskim poljima. Mase mrtvih su u transu. Hoće da dodirnu Kralja gamadi.

Osjećanje da su upali u zamku je odjek osjećanja koje su imali u toku rata: u Staljingrad zove Sudbina. Taj poziv se ne odbija.

(...)

Čujkov je više ime za lovačkog psa, ili za vođu vučjega čopora, nego za čovjeka. A tek za generala! Eto zašto, između ostalog, čovjek ne može dugo bježati od Sudbine: suviše je lijepa. Što surovija to ljepša. Ko drugi ima tako prefinjen ukus i toliku slobodu misli, kao ova boginja kad bira miljenike? Nikakvog poštovanja za veličinu Civilizacije, religiju, umjetnost, nauku, ni za pamet, dostojanstvo i moral, nikakvog poštovanja ni za šta, samo užareni pogled u cijenu iskustva. Šta daješ za ovaj zagrljaj? Ruga se zakonima tržišta: interesuje se samo koliko si platio ni za šta; šta si žrtvovao bez razloga.

Ko ne bi htio tu da bude? Makar kao pisar. Kad Sudbina, čak iz Azije, gdje je do tada ratovao, dovodi u Staljingrad Čujkova. Mužik sa imenom psa, sa očnjacima psa, sa instinktom psa, sa zlatnim zubom i osmijehom sibirskog mraza, dolazi za komandanta gamadi koja se davi u blatu. Sa zapada, uzdignuta nad čeličnim gusjenicama tenkova, silazi na zemlju elita više rase. A Ona bira u blatu psa! Voda joj od pohote curi na usta. Daleko od pogleda vrši se pravda. I to kakva pravda! Neka besprizorna erotika, u sniježnoj stepi, naočigled zvijezdama; nije za smrtne oči, kamoli za riječi.

Fon Paulus na Čujkova. Samo za Staljingradsku bitku Muza je uloge podijelila sa ovoliko duhovitosti i ljubavi, kao da je slutila da više neće biti vremena za velike zabave. Sve je čisto u Staljingradu, od sniježnog pokrivača do zvjezdanog neba; niko tu nije došao da zabušava; ni geografija ni istorija. Za bitku nad bitkama, čovjek se svodi na suštine: mora da izabere u okršaju između psa i plemićke titule; između škljocanja zuba i vrhunske tehnologije. Ratuju vjernost i taština.

Najljepši kompliment koji su Njemci dali Rusima u Staljingradu pročitao sam u pismu jednog običnog vojnika: Rusi ratuju kao psi.

Ovo je krik Vampira koji pada od umora pred zidom vjernosti. Život stvarno postoji, nikad mu nije bilo jasno kao tada. Je li krik divljenja, ili ogorčenja? Volio bih da znam da li je ova duša spasena.

To je osjećanje rašireno. Sa manje spontanosti, drugi vojnik kaže isto: Rusi su toliko glupi da nijesu čak u stanju ni da shvate da moraju da se predaju. Beznadežno glupi psi. Ništa ne shvataju. Vjekovima, milenijumima, slutimo da ima u duši granica posle koje su ljudi vjerni kao psi. Nedostaje nam potvrda. Možda je, ipak, sve pogodba? Nema takvog melema za dušu kao vijest da ipak ima jedna tačka na kojoj ljudi umiru vjerno kao psi. Ta se tačka pomjera, uvijek u najčistijem dijelu duše. Odjednom se na nju nabasa, kao na Sudbinu. Nema dalje puta. Granica se pojavila na Volgi. Duž nje su ruševine svjetova. Tu se kvare sve mašine koje je smislila inteligencija. Nešto elementarno, nešto iz praistorije, prije jezika i logike, nešto iz potiljka i kičmene moždine, kroz rupu na čelu kulja u noć i uništava sve oko sebe, ne poštuje zakone fizike i biologije, kamoli politike i istorije: prohtjelo se vili iz bajke da se kupa gola, noću usred zime. Ne poštuje ništa. Tu vlada vjernost, ne zna se kome; nikome ne pada na pamet da postavi pitanje; umire se i trijumfuje. Ne znam za drugu pobjedu bez sjenke; ni za poraz koji otvara ovakve izvore.

Ko je mogao znati da iza svakog psa dolazi horda? Svi istog koncentrisanog pogleda, isplaženog jezika, laki na nogama, za grlo do poslednjeg daha. Odakle dolaze? Gdje im je leglo? Gdje su bili do sada? Zar Sibir nije sniježna pustinja? Koji naučnik je mogao znati da je pobjeda nemoguća, da joj se nijesmo ni primakli uprkos osvajanja kontinenata i istrebljenja naroda? Iza ljudi dolaze psi, iza pasa vaške, iza stepe rijeke, iza rijeka mora, iza mora planine, iza planina šume, iza šuma divlje životinje, iza divljih životinja insekti, iza insekata virusi i bakterije, iza bakterija elementarne čestice, iza najdužeg dana najduža noć... A onda, kao da ništa nije bilo, trepere zvijezde i ženski glasovi pjevaju u stepi.

Nekad izgleda kao da je cijela Civilizacija Smrti u funkciji jednog kontrapunkta.

Ništa se ne može promijeniti u odvijanju Sta­ljin­gradske bitke, a da se ne poremeti cjelina. Iz ogromnih daljina prostora i vremena, iz mraka i magle, buke i bijesa, sa istoka i zapada, sa kraja na kraj Azije i Evrope kreću se sile, vojske, imperije, civilizacije, ali i ideje, strasti, interesi, čak i bogovi i iluzije, struji energija između najdužeg dana i najduže noći, nosi mrtve duše i bijesne pse ka Staljingradu u zimu 1942.

General Pas kreće na put iz Mandžurije, a vojsku više rase vode aristokrati gordi kao Civilizacija pozvana da dominira svijetom, fon Majnštajn i fon Paulus. Fon Paulus je skorojević koji cijelog života sanja o aristokratskoj tituli i ulasku u društvo izabranih. Ne bi valjalo da nije utjelovljenje baš te želje. I da je nije ostvario baš za ovu priliku. Ona je motor progresa Civilizacije. Umirala je svuda, u kolonijama, na Verdenu i u Babi Jaru, ali sve bi smrti bile anegdotske da nije došla da umre u Staljingradu. Tu je njena smrt postala Sudbina.

Vidjeti izbliza, još jednom, na izlasku iz istorije, vjernu pseću zenicu i baciti se u ponor nepotkupljive duše. Oprati se u njoj od izdaje. Ima nade.

Na ovoj bih tački mogao da se nastanim. Da sagradim kolibu sa pogledom na bataljone koji se slivaju u kotao Staljingrada, na poziv Sudbine, što ih, nečujan i moćan kao zakon gravitacije, privlači, postrojava i preobražava za čas istine. Cijela Civilizacija čeka pred uskim vratima. Svjesno ili ne, generacije su tražile, čekale i sanjale ovu tačku i ovaj čas.

Neprekidne kolone vojnika iz raznih pravaca stižu na isti cilj. Dobrodošli, dobri ljudi. Htjeli bi da se okupate u Volgi? Da sperete krv, blato, vaške, smrad što vas guši od same pomisli na gamad koju je Bog greškom stvorio. Imate veliku misiju očišćenja svijeta. Ah, Izabrani! Sad ćete vidjeti sebe. Dok očistim ogledalce. U punoj ljepoti. Nikad nijeste bili ljepši nego u Staljingradu. Namjestite se za fotografiju. Sad će Čujkov da nazdravi.

Sudbini ljudi prilaze kao kamikaze. Stepa je otvorena u svim pravcima, ali oni moraju proći kroz uska vrata što vode do kavkaske nafte. Na vratima piše ono što su generali govorili japanskim pilotima pred poslednji let: "Budite ponosni, našli smo način da umrete."

Zar i nama, šapuću Izabrani, izlazeći četvoronoške ispod zemlje, na rasklimanim kostima koje vire kroz kožu, pipajući, toliko malaksali da nemaju snage ni oči da otvore, ostavljajući za sobom u snijegu komade mesa, ili ih vukući na tankim žilama. Milioni vaški ih neumorno tamane dok ne ispuste poslednji dah. Svaki je zalogaj najljepši.

Milost je beskrajna.

Hvala Bogu da neko piše umjesto mene. Ja samo prepisujem pisma i arhive.

Armiju Civilizacije, na kraju krajeva, ubija distanca. Sa svake tačke zemlje, njeni se vojnici jedva vide. Reklo bi se da su natovarili na sebe sve distance ovoga svijeta.

Pisma kući potpisuju nekim imenima, ali se osjeća da su im ta imena tuđa i da slute da oni kojima pišu ne razumiju njihov jezik. Oklijevaju da se pokažu, sve manje vjeruju da su ikad bili živi. Treba da prođu mjeseci danonoćnih, naročito noćnih borbi protiv pasa, da proteknu rijeke krvi, da isplaču svaku želju, da se iskupaju u sopstvenom izmetu, da jedu meso smrznutih drugova, da urlaju od bola i straha, da ih vaške prekriju tako da iz njih vire samo komadići kože, da ih Čujkov žive odere i ostavi tako, bez kože, kao busjene nerava i žila, u direktnom dodiru sa sibirskim mrazom, pa tek onda da se počnu nazirati crte ljudskih lica, da ih prihvati zemlja i da se otvore vrata nebeskog grada. Evo vam proljeća. Milost je beskrajna. Na svakom koraku poljsko cvijeće.

Čujkov je smislio pseću strategiju: iz blizine i po noći. S instinktom zvijeri, ili iskustvom mužika, shvatio je da se gospoda plaši blizine, dodira, daha, sudara glavom i prsima; gospoda ne voli noć, brišu se razlike, ne važe pravila, planovi su propali, interesi su ugroženi, nema robova ni oružja, a san razvaljuje dvorce, mrsi račune, unosi se u lice, piša po svečanim odorama, i svakoga tjera da se pokaže go, takav kakav je. Gospoda vlada svijetom iz daljine, isisava život preko Vampira, osvaja bez rizika. Čujkov je shvatio da će, kad pobijedi Vampire, iza njih proviriti slabi, zakržljali ljudi, uplakana djeca. Shvatio je da je armija Vampira mašina programirana da pobjeđuje u svim situacijama, osim ako se uvuče u intimni zagrljaj; tu se otkrivaju mrtve duše. Zimi, po noći, kad fijuče vjetar i kovitlaju se pahulje raznoseći i sjećanje na oblike, tada Vampiri ne mogu preživjeti intimne susrete. Chiaro-scuro sječiva sijevaju iz srca tame. Nema posrednika. Došla je noć za ukidanje distance.

Navikli su da ratuju iz daljine. Mašine i organizacija bdiju da ne dođe do neposrednih susreta. Kreću se po nebu, kilometrima iznad ljudi, iz njihove perspektive ljudi su jedva vidljivi. Zato će se izbezumiti kad osjete dah pasa u noći, pa njihovu mokru njušku na vratu, pa škljocanje zuba u grlu i prskanje tople krvi. Više od same smrti, neće moći da podnesu ideju da psi ližu krv više rase.

Pustiti ih što bliže i napadati ih po noći, dok strava od noći ne sažvaće njihova tijela tako da od njih ne ostane ništa osim drhtanja nerava. Tada ih možete oduvati, bez oružja. Umiru od straha ako čuju srce kako kuca. Lično noć u Staljingradu ratuje, a general Mjesečara samo prinosi žrtve.

Tako je trebalo pisati: iz blizine i po noći. Naročito u Civilizaciji Smrti. Da ne može oka sklopiti, da izdahne od straha na dodir snova. Pustiti je po danu da upravlja tijelom iz nebeskih visina, podnijeti muke ćuteći, a po noći je navući u zagrljaj srca i sklopiti čeljusti bez žaljenja. U Staljingradu su pobijedili umjetnici. Tu se otkrilo šta se dešava na poleđini Karavađovih slika.

Njemce su u Staljingradu najviše mučili vaške, paranoja i nesanica. Plašili su se da se neće probuditi ako zaspu. Na najmanji šum u noći, skakali su i pucali kao izbezumljeni. Pročulo se da su Rusi u Staljingrad doveli lovce iz Sibira, koji se kreću nečujno, vide po noći, ništa im nije milije nego da napipaju zvijer na spavanju i zakolju je u zagrljaju. Uživaju u toploj krvi i samrtnom ropcu.

Svaki način da se spasi čovjek je dobar.

 

 

Vrijeme je krv

 (...) Zemlja opustošena, zvijezde daleko, u mozgu opet nema nikoga. Završena je bitka. Vampir je zbrisao kroz prste Čujkova. Sa grozdovima gamadi na sebi, premazani govnima, kroz katakombe Civilizacije, uz pomoć Vašingtona i Vatikana, Vampiri bježe preko okeana. U odbrani slobodnog svijeta njihova iskustva neće biti uzaludna. Posle dezinfekcije vratiće se mlađi i ljepši.

Čujkov izlazi ispod zemlje posle pet mjeseci borbe prsa u prsa sa Vampirima. Bez ponosa, kao dijete trepće očima nenaviknutim na svjetlost. Izvojevao je najveću pobjedu u istoriji ratovanja. Niko nije došao bliže "srcu tame". Tako je malo falilo da napipa čovjeka u đubrištu Civilizacije. Sam na obali Volge, stoji sad kao poslednji čovjek, praznih šaka.

Pjevaj, generale! Smij se. Razvuci usta od uva do uva, neka blistaju zlatni zubi i onaj sjaj u dubini psećih, pametnih i vjernih očiju.

"Vrijeme je krv", sa tim riječima je izašao iz ruševina čovjek koji je pobijedio Vampire. Zvuči kao rečenica koja je greškom ostala u mozgu posle nestanka jezika. Ljudi su otišli, ostala je rečenica koja sažima istoriju ljudskog roda. Na kraju krajeva, i Civilizacija Smrti je služila otkrivanju smisla, ako je ostavila ovakav epitaf.

Ponovi to opet i opet, generale, kaži mi puno puta. Dovešću prevodioce i pjesnike. Hoću da slušam tvoju pjesmu na svim jezicima, u svim varijantama. Nijesam znao da još u svijetu ima riječi koje su melem na rane.

Nijesam znao da Muze vole vojna lica sa zlatnim zubima.

"Vrijeme je krv", a prostor je tijelo. Volio bih da sam do toga ostrva u mozgu sam doplovio. To je neki usamljeni neuron, koji je dugo ćutao, da bi se na kraju ovako glasnuo. Možda nije trebalo da kažeš, generale. Ništa nije ušlo u inteligenciju, a da se nije zatrovalo. Možda je ovo pročišćeno iskustvo koje si iznio iz centra zemlje trebalo ostaviti u dijelu mozga u koji đubre ne ulazi. Ne mora baš sve sa nama da umre.

Nema mjesta za dvojicu u tom stihu.

Ti si, generale, sam u njemu.

 

 

"Satrap" u zlatnom kavezu

Pred štab feldmaršala Paulusa crvenoarmejci su 31. januara 1943. odvezli štabni automobil, ga ka aerodromu "Beketovka", 20 kilometara južno od Staljingrada, gde je on u jednoj drvenoj kućici sa "Hajl Hitler" pozdravio komandanta sovjetske 64. armije generala Šumilova. Ovaj nije mogao da se uzdrži, već je raširio ruke, pogledao u vedro zimsko nebo i rekao: "O kako ushićujući prolećni dan!"

Paulusa su poveli na ručak, a on je tražio da budu nahranjeni njegovi ljudi, koji četiri dana nisu ništa jeli. Za obedom, Šumilov je predložio zdravicu za pobedu Crvene armije. Pokolebavši se, Paulus je podigao čašu: "Pijem za pobedu nemačkog oružja." Šumilov je smračeno podigao svoj stakan. Poćutao, odahnuo i smirujuće rekao: "Zaboravite to. U vaše zdravlje."

Paulusa sprovode u komandni centar Donskog fronta u Zavarikinu, gde su ga čekali Voronov i Rokosovski; pa u Krasnogorski operativni lager NKVD № 27 u Moskovskoj oblasti; pa, zbog bojazni da će biti kidnapovan u bivši sanatorijum Vojkova; pa u Spaso-jefimijevski manastir kod Suzdalja; pa u spec-objekat u Ozjerima, odakle će Beriju svaki dan izveštavati o "Satrapu" (pod tim kodnim imenom je feldmaršala dužio NKVD).

Kad je Paulus posle dugog odbijanja potpisao proglas "Nemačkom narodu protiv Hitlera" i svedočio na Nirnberškom procesu, smeštaju ga u dači Tomilino, u svojstvu Staljinovog "ličnog zarobljenika".

Kada se razboleo, voze ga i na lečenje u Jaltu.

U pratnji ordonansa i ličnog kuvara prebacuju ga u Berlin 24. oktobra 1953, gde on rukovodioca DDR Valtera Ulbrihta uverava ga da će živeti u Istočnoj Nemačkoj. U "Pravdi" objavljuju njegovu izjavu, u kojoj se kaže da je u slepom potčinjenju došao u Sovjetski Savez kao neprijatelj, ali da ga napušta kao prijatelj.

Smeštaju ga u elitno naselje u Drezdenu, daju mu auto, ađutanta i pravo da nosi lično oružje. U svojstvu načelnika novog vojno-istorijskog centra on 1954. na Višoj školi kasarnske narodne policije (koja je pretvorena u Armiju DDR) drži predavanja o vojnom iskustvu i Staljingradskoj bici i kritikuje zapadnonemački militarizam. Umire 1. februara 1957, praktično na 14. godišnjicu izginuća nemačke 6. armije pod Staljingradom.


  • 0

#1062 Kinik

Kinik
  • Members
  • 39,116 posts

Posted 01 February 2018 - 17:16

...

 

:yucky:

 

...


  • 0

#1063 Harun el Rašid

Harun el Rašid
  • Members
  • 151 posts

Posted 02 February 2018 - 17:20

...

Attached Files


  • 0

#1064 Kinik

Kinik
  • Members
  • 39,116 posts

Posted 02 February 2018 - 18:26

...

 

Zestoko si se navukao na propagandno mahnitanje kremaljskog degenerika - kome nista drugo nije preostalo, vec da beskrajno unjka o 'velikoj pobedi'.

 

Sa 27 miliona vojnih gubitaka i 14 miliona civilnih - moze li se govoriti o bilo kakvoj 'pobedi'?

:ajme:

 

Od te 'pobede' se do dan-danas nisu oporavili.

I dalje marsiraju u propast.

 

A ovo citiranje izvora o 'slavnoj epopeji' - to je syndrom 'branko_kitanovic'.

 

Kao i svako drugo rašističko vojno mahnitanje - sve je to puno iskonstruisanih legendi / poluistina / neistina - pocev od znacaja te 'pobede', pa preko umanjenih sopstvenih, uvecanih nemackih gubitaka, cutanja oko izginuca nemackih saveznika, pa tzv. 'Hilfswilliger / Ost-Hilfswillige' kao i stanovnistva koje je bilo u nemackom sektoru i koje je posle pada grada odvedeno u logore i dozivelo sudbinu nemackih vojnika / oficira.

 

Gde se pristup za vreme raznih upravljaca menjao 'voluntaristicki'. Od 'herojskog staljinizma' ('nama ne trebaju jeftine pobede') pa preko Hruscovljeve 'lakirovke' (Volgograd je bio proglasen za 'grad-heroj' tek 1965.) pa preko cetvorostrukog heroja, onemocalog Ljonje, i do danasnjeg potpunog staljinisticko_hitlerovskog 'revival-a' koji je inspirisao 'drug dozivotni potpukovnik'.

:frust:

 

U ostalom, ne moze svaka bitka biti 'odlucujuci slom' - tu ocigledno nesto nije u redu; netacni su podaci oko uloge / ucesca raznih sovjetskih komandanata (pogotovo kasapina Zukova), netacan je podatak oko 'doma Pavlova', a pogotovo su netacni podaci oko gubitaka. Cak je i Rokosovski rekao da grad nije trebalo braniti, vec se povuci na drugu obalu, a nemci nisu imali snage / tehniku za prelazak Volge.

 

Btw, '42. godina je bila godina najvecih sovjetskih gubitaka.

Toliko o 'pobedi'.

 

PS.

Ono Cerovicevo guslarsko, vukojebinsko_montanjarsko bulaznjenje je tuzno & zalosno za citati, koliko je to puno neprobavljive recitatorske kafansko_junacke pateticne banalizacije.

Tipicno mrsomudjenje-kusturicenje.

B-)

 

...


  • 2