1164 replies to this topic

[blond]

Pa, vidiš, diktatura proletarijata i Holodomori uvijek idu ruku pod ruku.

Tako nekako. Medjutim, ne vidim kako ce KP Kine odrzati sadasnji status quo odbijajuci da prica o Kulturnoj revoluciji.

[Kinik]

...

 

http://www.e-novine....Gore.html?print

 

>> ... 21.05.2016 - 17:05

Proslava jubileja

Decenija obnove nezavisnosti Crne Gore

Prenose: e-Novine

 

Prije deset godina, odlukom 55,5 posto glasova građana Crne Gore, obnovljena je nezavisnost te zemlje. Proteklu deceniju obilježio je snažan napredak države na putu ka EU i NATO, ali i nepomirljivost strana koje su zastupale različite ideje na referendumu. Odmah nakon osamostaljenja, vanjskopolitički kurs Crne Gore postale su evropske i euroatlantske integracije. Na putu ka pridruživanju Evropskoj uniji, Crna Gora je otvorila 22 pregovaračka poglavlja, a nalazi se i na pragu punopravnog članstva u NATO-u

 

Prijateljstvo Slovačke i Crne Gore

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović uručio je ministru vanjskih poslova Slovačke Miroslavu Lajčaku orden Crnogorske velike zvijezde i poručio da je "Lajčak veoma zaslužan za kvalitetan nivo međudržavnih odnosa Crne Gore i Slovačke".

 

Zahvaljujući se na ordenu, Lajčak je čestitao desetogodišnjicu od proglašenja nezavisnosti Crne Gore i poručio da ta zemlja može biti ponosna na dostignuća u protekloj deceniji, prenio je RTCG. Lajčak, koji je tokom 2006. godine bio izaslanik Evropske unije za sprovođenje referenduma za nezavisnost Crne Gore, naglasio je uspjeh u evropskim i euroatlanskim integracijama i ukupan razvoj Crne Gore.

 

Od 2003. godine Slovačka je realizirala trinaest razvojnih projekata u Crnoj Gori, a zaključeni su brojni međudržavni sporazumi koji, navodi RTCG, osiguravaju kvalitetnu saradnju u svim oblastima.

 

Slovački dnevni list SME prenio je da je prilikom susreta Lajčaka sa gradonačelnikom Podgorice Slavoljubom Stijepovićem jedna od ulica u Pogorici nazvana Slovačka ulica.

 

Proslava na Trgu nezavisnosti

Svečanim programom na Trgu nezavisnosti u Podgorici u subotu uveče će biti obilježena decenija od obnove nezavisnosti Crne Gore.

 

Kako je saopćeno iz Biroa za odnose sa javnošću Vlade Crne Gore, na svečanosti će se zvanicama i građanima obratiti predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović i predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk. Očekuje se dolazak blizu šest stotina domaćih zvanica, a ceremoniju, kako su istakli iz Vlade, mogu pratiti i zainteresirani građani.

 

U okviru proslave, bit će priređen i kulturno-umjetnički program. Svečanost će početi u 20 sati.

 

Dolazak na ceremoniju najavio je i kosovski predsjednik Hašim Tači. On će najpre učestvovati na ručku koji na Miločeru organizuje crnogorski predsednik Filip Vujanović, sa kojim će imati i bilateralni sastanak.

 

Napredak ka EU i NATO

Prije deset godina, odlukom 55,5 posto glasova građana Crne Gore, obnovljena je nezavisnost.

 

Prema zvaničnim rezultatima, na referendumu 21. maja 2006. godine je glasalo 419.240 građana ili 86,5 posto od ukupnog broja birača, a nezavisnost je podržao 230.661 građanin ili 55,5 posto, dok je za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom bilo 185.002 ili 44,5 posto.

 

Proteklu deceniju obilježio je snažan napredak države na putu ka EU i NATO, ali i nepomirljivost strana koje su zastupale različite ideje na referendumu.

 

Odmah nakon osamostaljenja, vanjskopolitički kurs Crne Gore postale su evropske i euroatlantske integracije. Na putu ka pridruživanju Evropskoj uniji, Crna Gora je otvorila 22 pregovaračka poglavlja, a nalazi se i na pragu punopravnog članstva u NATO-u. ... <<

 

...

[Denis Jasharevic]

Chestitam svim gradjanima Crne Gore 10-godishnjicu nezavisnosti. Primer kako narod i vlast - kada imaju jasan zajednichki cilj - EU i NATO - mogu zajedno uraditi puno za svoju zemlju. NATO je vec u Crnoj Gori, sledeci korak je Crna Gora u EU.

[Honey Badger]

Dan ubijene mladosti: Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek

 

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti tuzlanske bolnice tog kobnog 25.maja 1995. godine, piše novinska agencija Patria.   -Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite… nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen… spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

 

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa, ostale su zapisane riječi medicinske sestre Mejreme Ramadanović. Tuzlanska Kapija. Maj, 25., ratna 1995. godina. Večer, 20.55 sati. Stotine mladića i djevojaka prolaze, sjede, gledaju se zaljubljeno… Prasak. Trenutak tišine. A onda jauci, vapaji za pomoć i smrt. Sedamdeset i jedna duša u samo jednom trenutku je napustila tijelo, 150 ranjenih. Prosjek starosti žrtava 24 godine. Za ovaj zločin odgovarao je samo Novak Đukić. Sud BiH ga je osudio na 20 godina zatvora, ali je naprasno, otišao u Beograd na liječenje. Među ostalima učesnicima ovog masakra spominju se: pukovnik Momčilo Arsić, Boro Maksić, Miroslav Ostojić, Nedeljko Pejčić i Golub Panić te niži oficiri Đorđe Petković, Duško Popović i Mladen Mihajlović.No, nikada protiv njih nije podignuta optužnica, Sirene u 20.55 sati  U Tuzli će danas biti održano komemorativno obilježavanje posvećeno sjećanju na žrtve tragedije na Kapiji i sjećanju na sve civilne žrtve rata. U skladu sa navedenom Odlukom, komemorativno obilježavanje vršit će se odavanjem pošte i polaganjem vijenaca, ili na drugi primjeren način. U 11 sati bit će položeni vijenci i cvijeće na Slanoj Banji, u 12 sati održat će se komemoracija i polaganje vijenaca i cvijća na Kapiji. U 20.55 sati oglasit će se sirene.

 

http://tuzlanski.ba/...dlaze-zauvijek/

[Hamilton]

Au tuge, majko.
Bolje da nisam ni citao

[Kinik]

...

 

http://www.e-novine....oina.html?print

 

>> ... 03.06.2016 - 15:16

Dokumentarni roman o srebreničkom genocidu

Ulazak u mozak zločina

Piše: Đorđe Krajišnik

 

Autor romana “Beara” na početku svoje knjige, u tom ogoljavanju vlastitog postupka, navodi kako je tokom višegodišnjeg istraživanja teme srebreničkog genocida nekoliko puta upadao u “fanatične” periode, kada je potraga za novim dokumentima, informacijama i svjedočenjima, postajala opsesivna. Da se sazna što više, da se dokumentima i svjedočenjima pokuša proniknuti u razloge, u karaktere, konačno u ono zvjersko što je vodilo ljude da u nekoliko dana izvrše zločin tih razmjera. Sve vrijeme je autor zapitan nad tom činjenicom. Kakve su to strukture, kakvi mozgovi, koji mogu izvršiti jedan tako gnusan, anticivilizacijski čin. Đikić tako pišući o Srebrenici uzdiže svoj narativ i na nivo univerzalnog pokušaja da se pojmi ljudska svirepost i zločinstvo

 

Dokumentaristički roman Beara Ivice Đikića prvi je, čini mi se, ozbiljan poduhvat da se književnošću pokušaju dokučiti razmjere genocida u Srebrenici. Preciznije, da se literarnim metodom nastoji proniknuti u razloge, okolnosti i razmjere jednog takvog zločina. Kada kažem “ozbiljan pokušaj”, onda prvenstveno mislim na autorovu hrabrost da se odluči baviti jednom ovako složenom, često do nerazmrsivosti složenom temom, kao središtem svog romana. Đikićeva autorska smjelost, te svjesnost pred kakvim se izazovom nalazi, ogleda se najprije u insistiranju da se, pišući ovaj roman, uđe što je moguće dublje u cijeli mehanizam, da ne kažem mozak, mašinerije smrti, koja je u tih nekoliko julskih dana 1995. godine sprovela u djelo zločin genocida u Srebrenici.

 

SKRIVENI SLOJEVI

Zahvatajući u ono što su bili unutrašnji, personalizovani mehanizmi, koji su radili na osmišljavanju i sprovođenju zločina, tragajući za širim pozadinskim i ličnim razlozima aktera genocida, Đikić radi ono što i jeste posao književnosti. Nastoji otići sa druge strane same činjenice da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima. Istražiti, reminiscencijama u dalju prošlost, da li je kod učesnika ovog zločina postojao neki mentalni klik koji je vodio ka direktnoj involviranosti u događanja u Srebrenici, na bezuslovno pristajanje da se ubijanje izvrši. Autor za takvim postupkom poseže prije svega kako bi time izbjegao simplifikaciju ovog događaja, njegovo svođenje na novinski izvještaj ili vijest.

 

Đikić je kao pisac svjestan, to će priznati već u prologu svog romana, da je znanje o zločinu razmjera genocida u Srebrenici često svedeno na opšta mjesta, a da ono što je suština jednog takvog zločinačkog mehanizma ostaje skriveno u dubinskim slojevima događaja. Stoga, da bi se pokušale shvatiti ili uopšte pojmiti razmjere zločina kakav se odigrao u Srebrenici, pisac je morao posegnuti za konkretnim licima. Što je, sa stanovišta književnosti, itekako logičan izbor. Nemoguće je obuhvatiti zločin tih razmjera kao jednu opštu sliku, tek kada se počnu povezivati sve niti događaja, sve osobe koje su učestvovale u planiranju, organizovanju i izvršenju genocida, atmosfera i ono što se lomilo u personama koje su bile vinovnici genocida, kada se počne nazirati cijela mreža koja je radila na kreiranju podloge za izvršenje zločina, stvari postaju stravičnije i istinitije. Ispisuju se stvarne razmjere zločina, koje nisu svedene samo na daleki odjek onoga što se desilo. Jer ulazeći u potragu za konkretnim osobama, za onim što ih je vodilo da hladnokrvno pristanu na likvidaciju gotovo osam hiljada zarobljenih ljudi, Đikić nastoji proniknuti kakav to psihološki sklop može bespogovorno ući u izvršenje zločina kakav je genocid.

 

PRODUŽENA RUKA SMRTI

Sasvim je, kada se stvari tako postave, logično zašto je Ivica Đikić za centralnu ličnost svog romana izabrao bivšeg mornaričkog oficira JNA, kapetana bojnog broda Ljubišu Bearu. Ovaj se oficir u strukturi izvršenja genocida u Srebrenici pokazao kao ključna karika. Beara je bio osoba od najvećeg povjerenja političkog i vojnog vrha Srba u BiH, kojem je kao šefu Uprave sigurnosti Glavnog štaba VRS-a pripao zadatak, kada je već donesena odluka da će zarobljeni Bošnjaci biti pogubljeni, da u nekoliko dana sprovede cijeli plan do svoga konca. To je podrazumijevalo pronalazak lokacija gdje će ljudi biti ubijani, kako će biti ubijeni, organizovanje njihovog transporta, kopanje masovnih grobnica, pronalazak neposrednih izvršilaca ubistava i uklanjanje tijela. Autor romana Beara uzimajući ovog oficira kao ključnu osobu koja je odigrala najvažniju ulogu u organizaciji i izvršenju genocida, ne propušta priliku da čitaoca što podrobnije uvede u cijelu pozadinu genocida, ali i Bearine oficirske karijere. Najprije jer Đikić postavlja pitanje kako je moguće da je čovjek koji je do juče bio spreman do krvi braniti “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti”, koji je bio vojnik kojem je pripala čast da radi u osiguravanju Titove rezidencije na Brijunima, odjednom (?) postao produžena ruka smrti, koja je vojnički hladno izvršila sve pripreme da jedan zločin kakav je genocid u Srebrenici bude izveden.

 

Đikić traga za biografskim podacima Ljubiše Beare, istražuje njegov život u Splitu, njegove odnose sa ljudima, njegove mladalačke želje, sve to ne bi li došao do odgovora kako je moguće da čovjek doživi takvu promjenu. “Prodrijeti u srce zločina”, piše Đikić, “do motivacije onih koji su naredili ubistva. A motivi, ili naznake motiva, pojedinaca mogli su se, i nisu morali, skrivati u nekom sasvim usputnom događaju, u nekoj naoko nevažnoj i zaturenoj rečenici, u biografskom momentu, u slučajnom susretu...”. Dakako, Đikić ne nastoji u svom romanu ići onim tragom kojim je nakon suđenja Eichmannu u Jeruzalemu išla Hannah Arendt. Pokazaće se tokom ovog romana da kod Beare, kao uostalom ni kod  Eichmanna, nema ničeg banalnog, već da se radi o programiranom oficirskom mozgu koji jedino želi izvršavati naređenja, bez obzira koliko ona bila stravična. “A pukovniku Beari,” - napisaće Đikić - “kao i velikoj većini oficira, kao i velikoj većini ljudi, slijepo pripadanje ideji, naciji, partiji, religiji ili nekom sličnom velikom historijskom narativu bilo je nešto poput svjetlosti, kisika, vode, bilo je element bez kojeg je postojanje bilo nepojmljivo. (…) Jednu vjeru, koja se bazirala na proklamiranom ateizmu i jugoslavenskom nadnacionalnom identitetu, zamijenio je drugom, koja je, uprošćeno, bila ukorijenjena u mitu o izabranosti i povijesnoj važnosti srpske nacije preživjele zahvaljujući čudotvornim moćima pravoslavlja.” Vraćajući se u Bearinu predratnu prošlost Đikić će iznijeti i podatak da je on tokom osamdesetih godina revnosno izvršavao, po naređenju vrha JNA-a, nadziranje i proganjanje oficira albanske nacionalnosti u Splitu. Bearine metode su, kako navodi Đikić, bile tipične udbaške, odlazio bi suprugama oficira prokazanih kao nelojalnih Armiji, kako bi na njih vršio pritisak da se odreknu svojih muževa, jer su, tobože, bili neprijatelji države. Imajući na umu da su Beari povjeravani zadatci ovoga i sličnog tipa, sasvim je jasno zašto je njemu, kao pripadniku “Kninskog klana” Mladićeve svite, ukazano povjerenje da organizuje izvršenje genocida.

 

NEMOĆ PRED ZLOČINOM

U nastojanju da što podrobnije ispita sve pojedinosti vezane za događanja u Srebrenici, autor dokumentarističkog romana Beara ispisuje i cijelu šemu odnosa unutar vojno-političkih struktura koje su rukovodile srpskim snagama tokom rata u BiH. Prikazujući atmosferu zategnutosti koja je vladala među oficirima i političkim rukovodstvom, njihova trvenja i nepodnošenja; potrebu da se propituje odanost nekadašnjih jugoslovenskih generala novoj nacionalističkoj matrici. Sve je to imalo svoje refleksije na centralnu temu ovog romana. Đikić na taj način čitaocu daje širu perspektivu, zakulisne radnje i odnose unutar tih struktura, što doprinosti romanesknosti ove knjige. Prije svega jer se akteri genocida u Srebrenici prikazuju na slojevit način, ne kako bi se lakše prihvatilo da su “i oni ljudi”, već kako bi se stvari unutar kompozicije romana ispravno postavile. Takođe, autor ispisuje široke političke i vojne prilike koja je vodila ka genocidu u Srebrenici. Odnose međunarodne javnosti, ali i svih drugih struktura koje su morale znati šta se u Srebrenici spremalo, a potom šta se događalo. Važno je istaći da Đikić ni u jednom trenutku ne upada u zamku manihejskih predstava događaja. Suvereno ovaj pisac nastoji čitaoca uvesti u genezu ličnosti i događaja, kako bi na što vjerodostojniji način pokušao doći do bilo kakvog odgovora.

 

Svjestan je Ivica Đikić, međutim, cijelim tokom svog romana koliko je težak i književnošću teško shvatljiv genocid u Srebrenici i svaki sličan zločin. Kako konačno pojmiti to da se Ljubiša Beara u jednom trenutku, kako Đikić ispisuje u svom romanu, premišlja da li da “problem” fizičke likvidacije osam hiljada ljudi riješi tako što će u pogon staviti bratunačku Ciglanu. Roji se ta stravična misao o spaljivanju živih i mrtvih ljudi u pećima Ciglane. “Tvornica cigle”, napisaće Đikić, “relativno zaklonjena, smještena izvan grada, pomislio je pukovnik, mora imati specijalnu peć u kojoj se dovršava proizvodnja i u kojoj se razvijaju enormno visoke temperature: teško mu je bilo osloboditi se pomisli o pretvaranju leševa u pepeo, zavodljive pomisli o savršenom i sumanutom zločinu, ali cijelo vrijeme imao je zadršku u tom pogledu, jer je doslovno, i stvarno, i strogo formalno, sav njegov život bio utemeljen na antifašizmu, na učenju da su koncentracijski logori, iza kojih je ostao pepeo ljudskih kostiju i pepeo smisla, najveće zlo u povijesti čovječanstva. (…) kao da se poigravao sam sa sobom, s cijelim svojim životom, koketirajući s idejom o bratunačkoj Ciglani kao centralnoj lokaciji pogubljenja, uništenja.” Iz tog dakle razloga, iz nemogućnosti fikcionaliziranja tako stravične stvarnosti, Đikić je već u samom prologu svog romana svjestan da je književnost, bar ona kao fikcija, nemoćna pred takvim zločinom.

 

DOKUMENTARISTIČKI POSTUPAK

Na izvjestan način autor autopoetički u prologu svog roman raspravlja zašto treba ući u proces njegovog pisanja. Te što je još važnije, kada je već donesena ta odluka, kad je izraz postao moranje, kako tom romanu pristupiti. Kako ga izvesti a da se ne iznevjere ni stvarnost, ni književnost. Kako da se ne padne u patetiku i viktimološka uopštavanja, već da se genocid iznese u svoj svojoj nerazumljivoj brutalnosti. Kako bi se, možda, bilo malo bliže odgovoru na pitanja: zašto i kako, Đikić idući za stazama gdje bi mogli biti odgovori na ta pitanja ni jednog trenutka ne propušta priliku, da u cilju istine, nijansira i iz različitih perspektiva oslika sve događaje i aktere koji su ušli u njegovu dokumentarnu prozu. Đikić je, treba to još jednom ponoviti, od početka romana Beara svjestan da samo pokušava spoznati svu psihološku besprizornost uma koji odluči postati konstruktor jedne ovako ubilačke mašinerije. Nema konačne spoznaje, niti razumijevanja. Autor je svjestan već na početku da je poražen. Ali je istovremeno sa tim itekako svjestan da književnost mora neprestano pokušavati odgovoriti na sve izazove našeg svijeta. Jer da toga nije, ovaj svijet bi bio neuporedivo veći pakao nego što sada jeste. Ne daje se ovdje književnosti neka nadnaravna moć, ali se želi istaknuti utješiteljska, ma koliko zaludna bila, njena prisutnost. Ili riječima samog autora: “I razumijem da je mnogima neprihvatljivo, pa i nezamislivo, da se o onima koji su smislili, organizirali i proveli srebrenički pokolj govori kao o ljudima, da se pripovijeda o njihovim hobijima, porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Ali književnost bi izdala samu sebe kad bi se odrekla potrebe da riskira kako bi, svojim metodama i sredstvima, pokušala doprijeti do srži: čini mi se da to može samo književnost, koja isključuje jednodimenzionalnost i plošnost, i zbog toga se nikom nije dužna opravdavati ili ispričavati jer, između ostalog, 'roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred samim sobom'.”

 

Đikić ne krije da ga je na teren dokumentarističkog romana trasirala Anatomija jedne pobune španskog autora Javiera Cercasa. On jednako kao Cercas (koji je pisao o pokušaju državnog udara u Španiji 1981. godine) poseže za dokumentarističkim postupkom, jer shvata da fikcija nije od pomoći kada se nastoji shvatiti zločin razmjera srebreničkog genocida. Valja, dakle, literarizirati samu stvarnost, sa što manje intervencija, da bi ona u svoj svojoj stravičnosti bila vjerodostojna. “Moja mašta konačno se,”- kazaće pisac - “valjda, bila predala pred nadmoćnom snagom onoga što se stvarno dogodilo.”

 

To nikako ne znači da pisac smije stvari prepustiti u potpunosti neumitnosti same teme, već da je mora predano i strpljivo usmjeravati, kako bi stvarnost postala priča, a opet ne izgubila ništa od svoje autentičnosti. Postupak je to izazovan, blizu litice kojom se pada u banalizaciju književnosti. Jasno je stoga zašto se pisac koji drži do sebe, u estetskom smislu, sa velikim oprezom odlučuje za dokumentaristički postupak. Tu je prostor za “laganje” jako sužen, mora se precizno sklapati struktura knjige, paziti na svaki detalj i činjenicu. A opet ostati umjetnički dosljedan. Đikić, mišljenja sam, u tome itekako uspijeva.

 

KAKO POJMITI LJUDSKU SVIREPOST I ZLOČINSTVO

Autor romana Beara na početku svoje knjige, u tom ogoljavanju vlastitog postupka, navodi kako je tokom višegodišnjeg istraživanja teme srebreničkog genocida nekoliko puta upadao u “fanatične” periode, kada je potraga za novim dokumentima, informacijama i svjedočenjima, postajala opsesivna. Da se sazna što više, da se dokumentima i svjedočenjima pokuša proniknuti u razloge, u karaktere, konačno u ono zvjersko što je vodilo ljude da u nekoliko dana izvrše zločin tih razmjera. Sve vrijeme je autor zapitan nad tom činjenicom. Kakve su to strukture, kakvi mozgovi, koji mogu izvršiti jedan tako gnusan, anticivilizacijski čin. Đikić tako pišući o Srebrenici uzdiže svoj narativ i na nivo univerzalnog pokušaja da se pojmi ljudska svirepost i zločinstvo. Dakle, kada kažem da je Đikić napisao da je sa velikim žarom upadao u vrtloge dokumenata, htio sam naglasiti kako se nešto od grčevitosti ogleda i u stilu, preciznije u ritmu ove knjige. Način na koji ovaj pisac iznosi pojedinosti vezane za događaje i aktere (likove?) uključene u događanja oko srebreničkog genocida jeste upravo strukturiran tako da se taj piščev hiroviti intenzitet potrage u dobroj mjeri prenosi na čitaoca. Događaji su toliko nabijeni atmosferom zločina, smjenjuju se velikom brzinom, piščeva kamera kadrira čas krupno, čas sagledava šire okvire, sve se pretvara u jedan veliki vrtlog bezumlja. Gledano sa pozicija umjetničke proze ta “fanatičnost” ritma romana Beara otvara piscu prostor i za one segmente koji jesu odlike romanesknosti. U jednom dijelu romana Đikić će, govoreći o Bearinim svađama, sa lokalnim bratunačkim političarom, oko lokacija na kojima će biti izvršena ubistva bošnjačkih zarobljenika, napisati: “Pukovnik je u takvim prilikama, kad je sličio običnom kafanskom siledžiji, svojim bas-baritonom progovarao dalmatinskim dijalektom najbližim govoru gradskog područja Splita, najvećeg grada na hrvatskoj obali Jadrana: bila je to umjerena, nečista i donekle autentična čakavska ikavica.” Ne može se ne priznati da ova rečenica, tačnije taj Bearin nonšalantni prelaz na zavičajno mu narječje, u svojoj stravičnosti ipak jeste literarno groteskna.

 

Na takvim mjestima u potpunosti se iscrtava, posebno kada se iznose imena oficira i političko-vojno-obavještajnih struktura VRS-a i Vojske SR Jugoslavije koji su pod Bearinim nadzorom učestvovali u genocidu, ono što jeste centralna misao ovog romana. A to je da se zločin razmjera onoga u Srebrenici nikako nije mogao desiti bez uključenja nekoliko stotina osoba, koje su izvršavale naređenja i sprovodile ono što je u svojoj zločinački zagriženoj vojničkoj psihi isplanirao pukovnik Ljubiša Beara. Što jasno implicira da nije bilo moguće ne znati šta se u periodu od 11. do 17. jula dešavalo u Srebrenici. Mnogi su bili obaviješteni o tome, mnogi su učestvovali direktno u izvršenju ili prikrivanju zločina. To, na jednom drugom, istina neknjiževnom planu, decidno pokazuje i knjiga Florence Hartmann Krv realpolitike.

 

Nije, konačno, Đikić u romanu Beara dao odgovor na pitanje šta se to u ljudima desi da stupe na podijum zločina, ali jeste iznio niz važnih fakata koji nam svjedoče da nije bilo moguće izvršiti zločin genocida bez jasno planiranih koraka. Autor romana Beara tragajući za odgovorima na neodgovorljiva pitanja vezana za genocid u Srebrenici, ipak daje nadu da se književnošću može uhvatiti bar dio smisla, ako ništa drugo ona ostaje kao nedvojbeno svjedočanstvo da se katastrofa desila. Ostavlja mogućnost da se čovjek za nešto, iako efemerno, kako-tako uhvati. Etički i estetski Đikić je hrabro i do kraja odgovorno ušao u ovu priču, što se u krajnjem rezultatu ovog romana itekako vidi. Postupak je dokumentaristički, događaj je stvarni, ali ovaj roman jeste najprije umjetnički snažno iznošenje svega onoga na što su ljudi spremni, zaluđeni vlastitim, krvoločnim ideološkim pomućenjima.

 

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana ... <<

 

...

[GlennGould]

Da ti se zahvalim što si ovo gore preneo.

Ko želi da ide korak dalje, toplo preporučujem un veritable chef d'œuvre spoja literature i historije koji neće ostaviti ravnodušnim. Govorim naravno o Les Bienveillantes, J. Littell, koji 2006. napisa ovu romančinu na francskom i to fenomenalnom. Idealno za nedelju odmora kraj mora...

[Atreid]

10. juna, u ranim jutarnjim satima, Prva proleterska divizija je razbila borbenu grupu Höhne i probila neprijateljski obruč na Sutjesci. Uspeh 1. proleterske divizije 10. juna bio je od presudnog značaja za čitav ishod tridesetodnevne bitke na Sutjesci. Njenim prodorom kroz Zelengoru ka Jahorini bio je osujećen neprijateljski plan okruženja i uništenja glavne operativne grupe, i stvoreni su uslovi za izvlačenje svih ostalih partizanskih snaga. Naredne noći Sutjesku je prešao i Vrhovni štab sa 2. proleterskom divizijom. Odsečena 3. divizija je zajedno s ranjenicima desetkovana u proboju preko Sutjeske 13. juna.

Delovi bolnice su ostali okruženi - poubijani su bez milosti, ranjenici i liječničko osoblje. Ukupno je stradalo oko 7,500 partizana, više od trećine koji su ušli u borbe. Gotovo polovinu poginulih partizana na Sutjesci čine Dalmatinci. Među palim borcima je bilo 597 partizanki, što je "nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja". I pored gladi, teških gubitaka, ekstremnih fizičkih napora i neprekidnih borbi snage NOVJ zadržale su visok moral i borbenost, što im je priznao i neprijatelj. Njemački glavnokomandujući general Rudolf Lüters je u svom izvješću opisao "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje".

Operacija Schwarz je završena 15. juna 1943. godine probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu. Odmah po proboju iz obruča NOVJ je prešla u protuofenzivu u istočnoj Bosni, čisteći osovinske utvrde u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tokom slijedećih 20 dana.

Švarm ocenjuje da je partizansko izvlačenje i proboj bila čista pobjeda, ravna čudu. Niti jedna partizanska jedinica nije se predala, niti jedna nije dezertirala. U SFRJ, Sutjeska je postala simbol izuzetnog požrtvovanja, hrabrosti i moralne čvrstine u najtežim iskušenjima.

 

https://sh.wikipedia...tka_na_Sutjesci

Edited by Atreid, 11 June 2016 - 22:24.

[Atreid]

 

Annelies Marie Frank (Frankfurt am Main, 12. juni 1929. - početak marta 1945. koncentracioni logor Bergen-Belsen), autorica poznatog "Dnevnika Anne Frank", objavljenog poslije njene smrti od strane njenog oca.

Rođena je u Frankfurtu, mlađa od dvije kćerke Ottoa i Edith Frank. Nakon pobjede Nacističke partije Adolfa Hitlera 1933. godine, Frankovi odlaze potražiti spas u Holandiji. U ovom periodu Anne, koja je od djetinjstva pokazivala interes za književnost, počinje pisati svoj dnevnik. Njemačka ubrzo okupira Holandiju a progoni Jevreja se nastavljaju, prisiljavajući porodicu na skrivanje u zgradi Ottove firme. Nakon dvije godine skrivanja u Achterhuisu ili Tajnom skrovištu, porodica je izdana i odvedena u koncentracioni logor. Sedam mjeseci poslije Anne je umrla od tifusa, samo nekoliko dana nakon svoje sestre Margot. Edith je uspjela pobjeći iz koncentracionog logora, da bi umrla od iscrpljenosti dvadeset dana prije nego je Crvena armija oslobodila logor. Njen otac, jedini preživjeli član ove porodice, vratio se u Amsterdam nakon završetka rata, pronašao Annin dnevnik i objavio ga 1947.

U dnevniku koji je dobila na trinaesti rođendan Anne je opisivala teškoće s kojima se susretao njen narod. Dnevnik ju je učinio najpoznatijom žrtvom holokausta te originalno pokazuje trepnje i situaciju skrivenih Jevreja.

[AkcijaNapad]

Da se ne zaboravi. Srebrenica izdani grad....

[Bosniak]

http://balkans.aljaz...ila-u-visegradu

http://balkans.aljaz...ma-zivih-lomaca

 

Zehra Turjacanin, prezivjela zivu lomacu u Visegradu:

 

[Schrodinger]

Na danasnji dan, pre 27 godina, pocele "godine raspleta", odnosno divljanja nacional-socijalistickog srbijanskog rezima na celu sa mentalno bolesnim pozarevackim kasapinom i njegovom jos bolesnijom zenom. Jedan tipican fashisticki miting, kakvih smo se kasnije nagledali, jedino je hronoloski bio prvi.

 

 

"opet smo pred bitkama i u bitkama" - ali posto je rulja imala (i ima) IQ oko 70, uglavnom nije shvatila sta se sprema

[GlennGould]

Tragedija je da ta ista rulja i dalje svršava na taj poziv u propast. Verovatno se negde, nešto danas i slavi (peče & ispija).

Kada na današnji dan bude (od strane države) priređena tačno u podne jedna komemoracija koja će za cilj imati denacifikaciju plebsa i kada se večernji dnevnik bude otvarao sa kritičkim osvrtom na te "godine raspleta" - znaću da se nešto doma promenilo. Da tada smo, i bićemo i dalje "pred i u tim bitkama"...

[Hamilton]

Da se ne zaboravi. Srebrenica izdani grad....
https://www.youtube....h?v=RUuhSGnLvv8

Uzasi rata u svom punom obimu.

[Atreid]

Žikica Jovanović Španac, rad vajara Miroslava Protića

 

Dan ustanka naroda Srbije je bio državni praznik u Socijalističkoj Republici Srbiji i Republici Srbiji, koji se proslavljao 7. jula.

 

Dan ustanka, obeležavao je godišnjicu oružane akcije Rađevačke partizanske čete Valjevskog partizanskog odreda, 7. jula 1941. godine u Beloj Crkvi, kod Krupnja. Tada je Žikica Jovanović Španac na seoskom vašaru ubio dva žandarma. Kafana ispred koje se dogodilo ovo ubistvo pretovrena je u muzej i u njoj se nalazi stalna izložba „7. jul 1941. godine“, u muzej je pretvorena takođe i zgrada seoske opštine u kojoj se nalazi izložba „Revolucionarne tradicije Zapadne Srbije 1804-1981. godine“.

 

Dan ustanka je se proslavljao na teritoriji čitave Srbije, a centralna proslava održavana je u Beloj Crkvi. Praznik je zadržan i posle raspada SFR Jugoslavije i slavio se sve do 9. jula 2001. godine, kada je ukinut odlukom Vlade Srbije.