Ratni zločini u BiH
Objavljeno: Sre, 17. 12. 2008. 14:22
NOVA MASOVNA GROBNICA U FOČI
Nova masovna grobnica u Foči
PHOTO: EPA/FEHIM DEMIR
Stručnjaci Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u srijedu su doputovali Foču kako bi provjerili sumnje nalazi li se u tom gradu još jedna masovna grobnica s posmrtnim ostatcima ubijenih Bošnjaka na tom području u tijeku rata u BiH.
Hina
Lokalni mediji izvijestili su kako su u tijeku zemljanih radova na ušću rijeke Ćehotine u Drinu u utorak pronađeni posmrtni ostatci najmanje dviju osoba. Ostatci su slučajno pronađeni dok su iskapani temelji za objekte planirane na prostoru novoga vodenog parka.
Predsjednik Skupštine fočanske općine Lutvo Šukalo potvrdio je kako je postojala informacija da bi se na tom području mogla kriti još jedna masovna grobnica, no nije bilo pouzdanih obavijesti o tome gđe se nalazi.
„Ti su ostatci otkriveni igrom slučaja”, kazao je Šukalo, kako ga citira Dnevni avaz.
Po dostupnim podatcima u fočanskoj općini u tijeku rata nestalo je više od 1580 osoba, a do danas nisu pronađeni posmrtni ostatci njih oko 500, uključivo i 260 negdašnjih zatvorenika zloglasna fočanskog zatvora.
Najveći ih je broj ubijen još sredinom 1992. Na širem fočanskom području do sada je otkriveno više od 30 masovnih i pojedinačnih grobnica.
-.--.-
LINK
Da se ne zaboravi!
Started by
shivaja
, Jan 01 2008 02:12
1164 replies to this topic
#257
shivaja
-
- Members
- 1,828 posts
Posted 18 December 2008 - 15:28
LINK
ICTY
Objavljeno: Čet, 18. 12. 2008. 14:16
DA SE ZLOČINI NE ZABORAVE
Haški tribunal od pre nekoliko dana ima novu veb stranicu na kojoj je prvi put moguće čuti glas žrtava, videti priznanja krivice optuženih za najteže zločine na prostoru bivše Jugoslavije i pročitati sve dokumente na BHS jezicima, francuskom i engleskom.
e-Novine
-.--.-
Međunarodni krivični sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) od početka decembra ima novu internet stranicu koja pruža uvid u razloge zašto je hapšenje preostale dvojice optuženih koji su u bekstvu, Ratka Mladića i Gorana Hadžića, od presudnog značaja za ispunjenje mandata Haškog tribunala.
Prezentacija novog sajta na prostoru bivše Jugoslavije počela je u ponedeljak u Sarajevu, potom je bila u Banjaluci, Beogradu, a u četvrtak je u Zagrebu. Nerma Jelačić je predstavila novi sajt u Sarajevu i Banjaluci, a Matijas Helman u Beogradu, što će učiniti i u Zagrebu. Na svim prezentacijama je prisustvovao i zamenik sekretara Haškog tribunala Džon Hoking.
Novi sajt Tribunala od sada ima identičan sadržaj na BHS jezicima (bosanski, hrvatski, srpski) i na zvaničnim jezicima suda, francuskom i engleskom. Sva dokumenta, oko 35.000, dostupno je na ta tri jezika, dok modifikovana verzija postoji na albanskom i makedonskom jeziku.
Prvi put će moći da se vide snimci svedočenja ljudi koji su preživeli zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. U odeljku Glas žrtava za sada se mogu videti snimci 14 svedočenja. Mnoge žrtve koje su svedočile pred sudom govorile o tome kako su premlaćivane, mučene, silovane, seksualno zlostavljane, proterane iz svojih domova ili kako su gledale dok su ubijani članovi njihovih porodica ili dok su nad drugima vršeni strašni zločini.
Ono što su ispričali svedoci bilo je krucijalno da se gone odgovorni za te zločine. Svrha je, kako je u Beogradu objasnio Helman, da se pokaže hrabrost tih ljudi i da se vidi kakve su sve stvari preživeli.
S obzirom na javno negiranje zločina na prostoru bivše Jugoslavije, Tribunal je u odeljku Priznanje krivice postavio snimke 19 optuženih koji su priznali krivicu. Mnogi od njih koji su se izvinili, izrazili su želju da i porodice žrtava čuju njihovo izvinjenje, objasnio je Helman.
Na prvoj stranici sajta je postavljena i Interaktivna mapa bivše Jugoslavije na kojoj mogu da se vide mesta zločina na kojima je Haški tribunal vršio istrage, čime je na vizuelan način prikazan rad tog suda.
Tribunal je za 15 godina postojanja podigao 161 optužnicu, 116 postupaka je okončano, a u toku je 45 postupaka. Međutim, na slobodi su i dalje Ratko Mladić i Goran Hadžić.
-.--.-
ICTY
Objavljeno: Čet, 18. 12. 2008. 14:16
DA SE ZLOČINI NE ZABORAVE
Haški tribunal od pre nekoliko dana ima novu veb stranicu na kojoj je prvi put moguće čuti glas žrtava, videti priznanja krivice optuženih za najteže zločine na prostoru bivše Jugoslavije i pročitati sve dokumente na BHS jezicima, francuskom i engleskom.
e-Novine
-.--.-
Međunarodni krivični sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) od početka decembra ima novu internet stranicu koja pruža uvid u razloge zašto je hapšenje preostale dvojice optuženih koji su u bekstvu, Ratka Mladića i Gorana Hadžića, od presudnog značaja za ispunjenje mandata Haškog tribunala.
Prezentacija novog sajta na prostoru bivše Jugoslavije počela je u ponedeljak u Sarajevu, potom je bila u Banjaluci, Beogradu, a u četvrtak je u Zagrebu. Nerma Jelačić je predstavila novi sajt u Sarajevu i Banjaluci, a Matijas Helman u Beogradu, što će učiniti i u Zagrebu. Na svim prezentacijama je prisustvovao i zamenik sekretara Haškog tribunala Džon Hoking.
Novi sajt Tribunala od sada ima identičan sadržaj na BHS jezicima (bosanski, hrvatski, srpski) i na zvaničnim jezicima suda, francuskom i engleskom. Sva dokumenta, oko 35.000, dostupno je na ta tri jezika, dok modifikovana verzija postoji na albanskom i makedonskom jeziku.
Prvi put će moći da se vide snimci svedočenja ljudi koji su preživeli zločine počinjene u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. U odeljku Glas žrtava za sada se mogu videti snimci 14 svedočenja. Mnoge žrtve koje su svedočile pred sudom govorile o tome kako su premlaćivane, mučene, silovane, seksualno zlostavljane, proterane iz svojih domova ili kako su gledale dok su ubijani članovi njihovih porodica ili dok su nad drugima vršeni strašni zločini.
Ono što su ispričali svedoci bilo je krucijalno da se gone odgovorni za te zločine. Svrha je, kako je u Beogradu objasnio Helman, da se pokaže hrabrost tih ljudi i da se vidi kakve su sve stvari preživeli.
S obzirom na javno negiranje zločina na prostoru bivše Jugoslavije, Tribunal je u odeljku Priznanje krivice postavio snimke 19 optuženih koji su priznali krivicu. Mnogi od njih koji su se izvinili, izrazili su želju da i porodice žrtava čuju njihovo izvinjenje, objasnio je Helman.
Na prvoj stranici sajta je postavljena i Interaktivna mapa bivše Jugoslavije na kojoj mogu da se vide mesta zločina na kojima je Haški tribunal vršio istrage, čime je na vizuelan način prikazan rad tog suda.
Tribunal je za 15 godina postojanja podigao 161 optužnicu, 116 postupaka je okončano, a u toku je 45 postupaka. Međutim, na slobodi su i dalje Ratko Mladić i Goran Hadžić.
-.--.-
#258
shivaja
-
- Members
- 1,828 posts
Posted 18 December 2008 - 22:26
Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992–1993.
Objavljeno: Čet, 18. 12. 2008. 16:08
ČETNICI SU NAJKRVOLOČNIJI DOK TRAJU PREGOVORI (6)
Četnici su najkrvoločniji dok traju pregovori (6)
PHOTO: EVSTAFIEV
Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunarodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...
Piše: Edo Hozić
01.02.1993.
Načeli smo još jedan zimski mjesec. Jučer smo se čuli sa tetkom Aidom i Dinkom. Dobro su. Bio je Enjo ali nismo radili engleski već svako svoj posao. On pismo Lagumdžiji, a ja “Ratnu hronologiju kulturnih zbivanja”. Ilija nam je donio Skertov odgovor - papira nema. Onda je dolazio Lapenda sa Tufikom Burnazovićem. Pričali smo o časopisu za kulturu i umjetnost koji bi trebao početi da se štampa. Bio je i Meho.
Francuski nosač aviona "Clemanso" sa još sedam ratnih brodova uplovio u Jadransko more. NATO, navodno, priprema planove za zabranu letova iznad BiH.
02.02.1993.
Povremeno imamo struje.
Knjiga „Biografija Sarajeva '92–'93” koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena – i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem su stvaranju učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović – imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina imaće priliku da u nekoliko nastavaka pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.
Tako možemo gledati strane vijesti, ove naše su očajne. Po prvi put, tako nam barem izgleda, Amerika ima namjeru da se ozbiljno uključi u ovu ludnicu.
A samo oni mogu ovdje napraviti reda. Adnan nam je donio šest piva u konzervi. Blaženi dar. Miris dunjaluka. Stvarno je moguće zaboraviti sve ljepote što ih daje mir. U posljednja 24 sata u Sarajevu je smrtno stradalo osam, a ranjena su 34 civilna lica. Objavljena je Deklaracija katoličkih svećenika u BiH u kojoj se apelira na uspostavu mira i povratak prognanih u svoje domove. Prije podne dolazio Lapenda i zamolio me da mu pomognem u sastavljanju nekakve zajedničke izjave HDZ-a i SDA. Prvo nisam htio, on navalio, pa smo sjeli i sročili jednu karticu teksta. Kao, pišem ja, zauzet je zajednički stav po mnogim pitanjima, sad smo složni, idemo dalje bez sukoba i tako to. Kad je Lapenda otišao, a Enjo došao, smijemo se svemu tome. Ali, bogami, nakon dva sata, u Dnevniku, čitaju oni zajedničku izjavu tih stranaka, sve onako kako sam ja napisao. Stvarno, ne znam kad će se ovaj haos zaustaviti.
03.02.1993.
Jutro je mrazno. Dani postaju duži i to nas veseli. Meho Zaimović donio grafike za knjigu. Sviđaju nam se. SAD ne pružaju očekivanu podršku Vance-Owenovom mirovnom planu. Dolazio i Admiral Mahić, pričao o tom novom časopisu, meni se sve manje sviđa ta ideja.
U Sarajevo je došao ministar vanjskih poslova Italije.
04.02.1993.
Sa Ilijom sam se dogovarao šta i kako da razgovaramo sa Delimustafićem oko štampanja knjige. Možda CENEX prihvati da bude sponzor knjige? Sigurno je da imaju para i mogućnosti.
Dolazio nam je moj drug Miroslav Škalceri. Nekad smo svirali zajedno i nisam ga vidio dugo. Kaže da je neko vrijeme bio u specijalcima, ali se onda ozlijedio, liječio i sad je nigdje. Kaže da će, kad ovo prođe, živjeti na Visu. Ilija nam je donio kilo šećera. Jako ga volimo. Adnan je završio prekucavanje tekstova za knjigu. Šverceri caruju na pijacama.
Na radiju informacija da Amerikanci pripremaju svoj mirovni plan za BiH.
05.02.1993.
Počeo je jedanaesti mjesec, tačnije, 306. dan rata. I danas će se na radiju čitati novine jer nema dovoljno papira za njihovo štampanje. Idem sa Enjom do Fonda. Za platu se mogu kupiti tri kutije šibica. U Fondu sam se našao i sa Mehom, bio je i Mahić. Kasnije došao Afan, malo listao “Hronologije”, nije zadovoljan, misli da sam propustio neke tekstove koji govore o njegovim izložbama. U New Yorku, novoj stanici BiH drame, H. Silajdžić saopštio Vanceu i Owenu da Vlada RBiH ne prihvaća njihov mirovni plan, jer legalizuje velikosrpsku agresiju. Sarajevo je bez struje.
06.02.1993.
U najnovijim BH Danima, Gavrilo Grahovac pominje ovu našu knjigu. Knjiga se mora brzo štampati, mora se prevesti na par svjetskih jezika, pa i na ruski, ta nam knjiga može biti odličan ambasador u cijelom svijetu. Ako nema papira u Sarajevu, knjiga mora vani. Ja znam da mogu do Delimustafića, ali osjećam da to nije pravi put. Gavrilo je već dobio kataloški broj za knjigu i najbolje bi bilo njemu prepustiti sve oko štampe.
Sarajevskim vatrogascima stigla oprema koju su im poklonili vatrogasci SAD.
07.02.1993.
Dan je nešto mirniji, ali i dalje se puca. Za ručak je bila riža sa grahom. Dolazio nam je Mladen Novak, pa Ferka. Ferka nam je, po običaju, donijela nešto: ovaj put četiri limuna. Sad Sandra od kore dva limuna, pravi džem. Ništa se ne baca. I toalet papir se odlaže u kese, tako već mjesecima, jer bi inače začepio cijevi, a one bi kasnije mogle popucati. Tako je od kako se Radovan popeo na brdo. U Sarajevu započela kulturna manifestacija "Sarajevska zima 93". Učestvuje više stranih i naših umjetnika. Tokom dana u gradu je poginuo jedan, a ranjeno je 17 građana.
08.02.1993.
Lijep dan, kao da je proljeće. Malo granatiranja. Nemamo struje. Sa “Hronologijom” sam stigao do oktobra. Kad sam kretao u Fond, na izlazu iz zgrade, na mene je pucao snajperista. Probušio je, tik do mene, haustorska vrata.
U Sarajevu tri poginula i 21 ranjeni.
-.-Izvor: cache.daylife.com-.-
Izvor: cache.daylife.com
09.02.1993.
Primirje. Sa Ilijom sam bio kod Gavrila u Svjetlosti. Gavrilo je odmah nazvao Fojnicu i dogovorio se sve u vezi štampe. Pao mi je kamen sa srca. Važno je da se ova knjiga objavi. Mene zarada nikada nije zanimala. Ako knjiga pomogne da se ovaj rat završi samo dva sata ranije, to će biti dovoljan honorar za mene, a nadam se i za sve ostale koji su radili na knjizi. Uvečer, došli Kija i Žiži. Nakratko bilo vode. Poginulo je 12, a ranjeno 50 Sarajlija.
10.02.1993.
Još traje “primirje”. Poginulo je šest građana, a 39 je ranjenih. Jeli smo graha za ručak, a Sandra je napravila odličan puding od mlijeka u prahu. Ako bi zbog štampanja knjige morali vani, a nećemo, u stanu bi ostali Halid i žena mu Vada. Kao da smo van vremena. Datumi nam ništa ne znače. Opet nema struje.
11.02.1993.
Večer je. Fijuče oko prozora. Sandra je na prvom katu kod Ferke. Od primirja u Sarajevu nema ništa. Smrtno je stradalo 10, a ranjeno 27 civilnih lica. Objavljena je zajednička naredba Štaba Armije RBiH i Glavnog stožera HVO da se spriječe dalji sukobi. Nadam se iskreno da u pisanje ovog saopštenja nije uključen Matija Lapenda. SAD su imenovale posebnog izaslanika za mirovne pregovore o BiH.
12.02.1993.
Prvi put od početka rata zaista smo razdragani. Clintonov govor, koji smo upravo čuli na radiju, kazuje da su Amerikanci rješeni da zaustave ovo zlo. Svakako nestvarno zvuče nama, koji smo izgubili svaku nadu, riječi da će vojno i kazneno biti nametnut mir. I da će se suditi ratnim zločincima. Tri humanitarne organizacije iz SAD pokrenule su pred Federalnim sudom u New Yorku krivični postupak protiv Radovana Karadžića.
13.02.1993.
Ulice su pune MUP-ovaca, ukinuta je vojna policija. Prvo što su uradili bilo je da poskidaju kablove preko kojih smo ilegalno dobijali struju. Pozdravljam. Ako će to pomoći da se strujom snabdijevamo po nekom redu.
14.02.1993.
Provjeravao sam spiskove na kojima su imena sretnika koji su dobili paket. Ništa. Paketi su često otvarani na srpskim punktovima. Uz sve šta rade, i konzerve kradu. Jučer sam se malo sporječkao sa Sandrom. Ona prigovara da sam uvijek optimista.
To me ljuti. Za boga miloga! Možda sam ponekad nerealan, ali u ovom nadrealnom to znači biti normalan! Zar se moglo zamisliti, na početku svega, da će svijet hladno gledati, sve ove mjeseca, kako se u srcu Evrope, provodi genocid. Zar se neko može hvaliti kao dobar prognozer. Kao, znao sam ja da će ovo ovako izgledati. Svako normalan je mislio da će se grad i djeca sa majkama, starci, ulice, bolnice, groblja, zoološki vrt, civilizacija, sve to morati zaštititi. Eto, nije. I šta sad? Moram li ostatak života provesti misleći da je humanizam umro u Sarajevu. Ne, bogami. Samo mislim da nismo imali sreće sa puno prozaičnijim stvarima. Miteranom, na primjer.
Papa ponovo apelovao za mir u BiH. SAD zvanično optužile Srbe za počinjena silovanja Muslimanki. Sarajevo je bez vode, struje i plina.
15.02.1993.
Granate padaju. Po Baščaršiji, oko Svjetlosti, Katedrale. Nestalo je plina. Opet ložimo peć. Sad ložimo parket. Sandra je napravila kandilo, ruke su joj masne, idem da je polijem.
16.02.1993.
Uhvatila nas je depresija. Isto je, sve isto, nimalo bolje. Najgore od svega je glad. Ili zima? Od gladi najviše umiru djeca i starci. Grad izgleda sablasno i ruševno. Od kada je Skupština grada odlučila da ne prihvatamo humanitarnu zbog solidarnosti sa ljudima u Goraždu, i onako gladni, sad smo i očajni. Znam, kad počne obračun, kad se zakotrlja rat, samo radikalnim potezima nešto se da postići. Bila nam je Ferka, malo plakala, svi smo potonuli. Stigla je vijest da je Alija Izetbegović dobio međunarodnu nagradu "Kralj Fejsal" za doprinos islamu.
17.02.1993.
Probudio nas je strahovit fijuk nečeg ogromnog. Tačno u 7 i 15. Šta je to bilo, ne znamo, ali do sada takav jeziv zvuk nismo čuli. Četnici su, između ostalog, granatirali Traumatološku kliniku i Velepekaru u Sarajevu. Bojimo se. Poginulo i ranjeno preko 50 ljudi.
18.02.1993.
Legli smo uz eksplozije i probudili se uz njih. Pao je snijeg. Ali došao je plin. Sinoć smo kod Ferke pojeli mirnodopsku večeru. Bili smo baš izgladnjeli. Da nije Galijatovića, ne znam kako bismo opstali. Gavrilo je razgovarao sa Jergovićem i kaže da su zaključili da bi bilo dobro produžiti knjigu za dva mjeseca i zaokružiti prvu godinu od početka rata. I sam sam već mislio o tome. Logično je. Uspostavljen je dotok plina u Sarajevo. U gradu je bilo sedam poginulih i 77 ranjenih građana.
-.-Izvor: saramistbixian.wordpress.com-.-
Izvor: saramistbixian.wordpress.com
19.02.1993.
Sarajevo ne prima hranu ali dobija redovitu porciju rušenja. I sad padaju granate. Čujemo kad je ispale, onda prođu tri do četiri sekunde, pa eksplozija. Uglavnom, odemo u kupatilo. Ili Sandra siđe do Ferke. Ali one tri-četiri sekunde, dok je granata u zraku, mi puni straha, mislimo da će baš ta pasti na naš balkon ili u jednu od soba. Ili će udariti u “Projekt”, pa ćemo izginuti od gelera. Puni smo straha. Bio je Ilija i donio nam dvije lijepe paštete. Malo mi je neprijatno jer, sigurno, ni on nema viška hrane. Ferka nam je sinoć opet dala hrane: kilo i po šećera, kilo brašna i konzervu gulaša. Nemamo riječi. U Sarajevu su poginula tri civilna lica, a ranjeno ih je 28.
20.02.1993.
Čitao sam danas dnevnik koji je moj djed Sabit pisao. Djed je bio trgovac u Kotor Varoši, viđen čovjek, moglo bi se reći, gazda. Bio je i vjećnik ZAVNOBiH-a, zasjedanja na kojem je naša zemlja Bosna i Hercegovina dobila svoje granice koje Srbi, danas, hoće da mjenjaju. Ponosan sam na to. U kući nema vode, struje, hrane. Malo je mirnije. Sarajevski dnevni list "Oslobođenje" proglašen u Londonu listom godine za 1992. godinu.
21.02.1993.
Granatiranja ne jenjavaju. U Sarajevu poginulo šest, a ranjeno 68 lica. U gradu je snijeg, nema vode ni struje. Temparatura je ispod nule.
22.02.1993.
Sandra je ostavila plinsku grijalicu upaljenu cijelu noć. Naružio sam je. Jasno da je zima, ali Radovanovi često isključe plin, pa ga nakon nekog vremena, opet puste. Pa, ili se udaviš u snu, ili ujutro kresneš šibicu da upališ plin i sve odleti u zrak. Ilija nam je donio pet konzervi. Toliko hrane nismo odavni vidjeli.
23.02.1993.
Osnovan sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše SFRJ. Imat će taj sud posla. Počeo je mjesec Ramazan. U gradu nastavljamo jedanaestomjesečni post. 18 ubijenih i 102 ranjena civila.
24.02.1993.
Noć, minus 20. Kad smo Adnan, Halid i ja bili kod Pivare, pala je granata oko 50 metara ispred nas. Spasila nas je Adnanova razvezana pertla na cipelama. Dok je on skinuo rukavice, zavezao pertlu, opet navukao rukavice, mi smo izgubili taman toliko vremena da stignemo na mjesto pada granate. Po danu, u Sarajevu je minus 14°C. Bolnice i još neki prioriteti dobili struju.
25.02.1993.
Dan sličan jučerašnjem. Poslije dužeg vremena u prodavnice je dopremljen kruh. Pojavila se i voda, ali nakratko. U Sarajevo je stigao i veliki konvoj francuskih humanista "Alzas-Sarajevo" sa značajnom količinom hrane i drugih potrepština za bolnice, humanitarne organizacije i građane. A. Izetbegović otputovao sa delegacijom RBiH na mirovne pregovore u New York.
26.02.1993.
Hladna, ledena noć. Stalno pada fini, suhi snijeg. Opet je bilo iznenadnog granatiranja grada. Čudno i žalosno: u New Yorku je Mile Akmadžić, potpredsjednik HDZ u BiH, zvanično predsjednik Vlade RBiH, u izjavi za štampu osporio pravo Aliji Izetbegoviću da govori u ime BiH, već samo da bude predstavnik Muslimana. Isto je rekao i za ministra Silajdžića.
27.02.1993.
Nestalo je plina. Sandra peče kruh kod Ferke. Ja se smrzavam i mislim na starce. Potpredsjednik SAD Al Gore primio je u Bijeloj kući A. Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva RBiH.
U zadnja 24 sata u Sarajevu je stradalo šest, a ranjeno 25 civila. Opet nestalo struje i vode, opet nestalo kruha.
28.02.1993.
Sinoćnji pakao neki su odsjedili u skloništu. Ne znamo kakav je to slučaj, ali čim Izetbegović ode iz zemlje, brđani počnu sa razvaljivanjem. Glad. Još šest dana i navršit će se dva mjeseca od kada nismo dobili humanitarnu. I onda, kao u nekom holivudskom božićnom filmu, pojavio se mali Edin i donio nam švicarskog sira, riblje filete i talijansku konzervu mesa.
Na području Sarajeva poginulo je 12, a ranjeno 36 građana. U februaru 1993. godine u odbrani Sarajeva poginulo je 146 branilaca, a ranjeno 191.
01.03.1993.
Još samo tri sedmice i eto nas u proljeću. Valjda će mart donijeti ono što februar nije. Sandra krpi moje čarape. Napravili smo svjetlo preko akumulatora. Uhvatila nas je želja da izađemo iz Sarajeva. Za ručak je Sandra napravila klepe. Fantastične su. Od Ferke je donijela pun tanjur suhih smokava i šljiva. Sad se sladimo. Ništa se ne zna, ali znamo da smo za jedan dan bliži miru. Grad nema struje ni vode. U prodavnice stigao hljeb.
02.03.1993.
Ništa bolje nego juče. U Sarajevu poginulo 10, a ranjeno 48 civila. Na današnji dan, prošle godine, desile su se prve barikade SDS-a u Sarajevu. Jutro, dok pijemo kafu, Sandra i ja razgovaramo o tome. Ode godina života i naravno da nam je zbog toga žao. Dobro smo uradili što smo ostali u Sarajevu, mada tome nije prethodila promišljena odluka. Ostali smo spontano. Ne iz gluposti. U stvari, nije nam na pamet moglo pasti da će krv poteći takvim intenzitetom. Posljepodne, stigla humanitarna! Gotovo dva mjeseca nismo je primili. Dobili smo po kilo brašna, po dvije male konzerve tunjevine i nekakve sapune. U Goražde je stigao UNPROFOR-ov konvoj sa hranom.
03.03.1993.
Užas koji traje u Istočnoj Bosni sve nas baca u očaj. Ima li pravde, ima li pomoći, ima li Boga? Kako je moguće da se tom narodu ne pomogne. U New Yorku traju razgovori Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića sa Matom Bobanom i Miletom Akmadžićem.
U Sarajevu je granatiranje, nestašica vode i struje. Dobili smo veliko pismo iz Komiže. Pročitali smo ga pet puta. A na kraju dana, dobili smo struju. Život je opet lijep.
04.03.1993.
Pao je snijeg. Sve je bijelo. Pišem starcima pismo. Alija Izetbegović govorio u Savjetu bezbjednosti UN o nepoštivanjima svih donijetih rezolucija. U Sarajevu mirnije.
-.-Izvor: www.marciagerardi.com-.-
Izvor: www.marciagerardi.com
05.03.1993.
Jutros smo ustali lijepo raspoloženi. Jak mraz, miran dan. Vode nema, ali sa strujom i plinom je u redu. Dolazili Enjo i Ilija. Četnici su kod aerodroma napali konvoj sa hranom iz Beograda, koji je organizovala Srpska pravoslavna crkva i humanitarno društvo "Dobrotvor". Svašta!
06.03.1993.
Ljuštimo grah. Sinoć sam od pivare dovukao 50 litara vode. Nemamo šećera. Kad se upale plinske ringle na šporetu, stan se dosta dobro ugrije. Papa u Vatikanu primio gradonačelnika Sarajeva Kreševljakovića. Operacija "Padobran" u istočnoj Bosni (dotur hrane avionima) traje već šesti dan. Protekle noći su dopremili 126 tona; šest paleta ove pomoći pronađeno je na području Srebrenice. Mi, naravno, ne možemo ni zamisliti kakva je to borba i snalaženje da se dođe do hrane.
07.03.1993.
Već dva dana je mirno? Počeo je dvanaesti mjesec ovog rata u Bosni. Jedan mi je poznanik rekao da je na moje ime, u kino “Partizan”, stigao paket. Odmah sam otišao po njega, sa kolicima, i dovukao ga kući. To je već četvrti paket iz Beograda. U njemu je bilo svega: konzervi, pašteta, gotovih jela, kafe, narezaka, sudžuke, mlijeka u prahu, pire krompira, glavica kiselog kupusa, luka, šećera - nevjerovatno! Napisali smo pismo u Beograd. Jedemo bombone. Ima i margarina “dobro jutro”!
08.03.1993.
Nakon sinoćnje obilne večere spavali smo divno. Osvanuo je Dan žena, hladan i siv. Nema šta da se pokloni, samo poljubac i želje da se rat brzo završi. Volio bih da se Stara osjeća dobro, da bude zdrava i sretna. Sandra da mi se udeblja i da bude stalno vesela. Za 8. mart spremili smo za Ferku i njenu sestru Vadu sitne poklone. Ručak: faširane šnicle (29. novembar gotova jela). Alija Izetbegović stigao u Sarajevo da se konsultuje sa Predsjedništvom RBiH u vezi s razgovorima u New Yorku.
Avioni su dopremili Srebrenici 45 tona hrane i 900 kg lijekova.
09.03.1993.
Jučer sam u Fondu sreo Velju Miloševića, popričao sa njim i rekao mu za Advanove pjesme. Obećao je da će pjesme pročitati na radiju. Struja je došla, pa otišla i, evo, sad je opet ima. Punimo akumulator i baterije. Za ručak je pire krompir sa goveđom konzervom.
Sve po pola: pola konzerve, pola kese pirea. Trenutno imamo hrane, ali je valja štediti. Vani je nula stepeni. Ne puca se. Na mjestu četničkog masakra u našoj ulici, postavljena je ploča na spomen ubijenim. Maloprije su nam Ferka i Adnan donijeli pismo od staraca. Lijepo pismo. Išao sam po vodu kod bivše komande, pa kod Nore i Bognera, pa sam se okupao. Ljepota je kad si čist.
10.03.1993.
Mirno je, ali to ne znači puno. I u mirnim danima, u prosjeku, gine četvoro, petoro ljudi. Izgleda da ćemo ipak dobiti paket preko Ibre Spahića. U Jevrejskoj opština sam se našao sa Ilijom, Čerešnješem i Dupanovićem. Onda je Dupanović došao kod mene na kafu. On je proglašen najboljim menadžerom u 1991. godini. Malo smo razgovarali o knjizi. Kaže da bi se rado uključio u projekat.
Onda su došli Bogneri, pa sam im pročitao pisma koja su dobili iz Komiže. Nora ništa ne razumije a Rudi, izgleda, kapira ali mrmlja nerazgovjetno. Elem, na kraju mi je Nora poželjela sretan put. Hvala joj. Sinoć, kad sam sa svijećom izlazio iz njihovog stana, Nora stoji na vratima, drži ih otvorenima (kao svjetlo je u stanu), i pita mene koji nosim svijeću, vidim li. A kod njih u stanu, mrkli mrak. Kad sam tek dolazio kod njih, Nora kaže Rudiju: “Vidi Rudi, došla struja!” Jadni starci.
Troje poginulih i četvoro ranjenih.
11.03.1993.
Vrijeme je lijepo. Osjeća se miris proljeća. Smrtno stradalo sedam, a ranjeno 37 građana.
12.03.1993.
Još jedan sunčan dan. Bio Enjo, pa se onda pojavio i Gojko. Pohvalio se da ga je Alija istaknuo kao najboljeg novinara. Gojko jeste naš najbolji politički komentator. Za ručak je bila sarma! Prejeli smo se. Navečer smo sjedili kod naših Galijatovića. Ekrem je za mene otvorio “Moskovskaju”, ponajbolju votku na svijetu.
13.03.1993.
Nemirno smo spavali. Pretrpan stomak. Bio sam kod Gojka, kad dođe Sandra pa mi kaže da su stigli Ilija, Enjo i Rade. Popeo sam se gore, iako mi je kod Gojka bilo zanimljivo jer je tu bio i Fahro Kulender, jako zanimljiv čovjek.
Gore, u stanu, tema je opet bila Muzej savremenih umjetnosti. Enjo je to ozbiljno pokrenuo, već sam sa njim išao u Skupštinu grada kod Spahe. Dobro to Enjo postavlja, samo nisam siguran da se puno da uraditi dok je Sarajevo konclogor. Palo je nekoliko teških granata, jedna u naš park, jedna u Titovu. U Sarajevu su poginule tri, a ranjeno je 39 osoba.
-.-PHOTO: STOCK-.-
PHOTO: STOCK
14.03.1993.
Uzeo sam sve brojeve Oslobođenja od ove godine od Gojka. Već sam počeo raditi svoj izbor tekstova, a moram pisati i hronologiju. Knjiga će teći do 6.aprila, dakle, okruglo godina dana. Dobili smo humanitarnu: 600 grama pirea, konzerva govedine i nekakav sok. U Sarajevu petoro poginulih, 27 ranjenih.
15.03.1993.
Sinoć, kod Ferke, Sandra je “otkrila” da su joj ruke žilave! Kaže da je to od nošenja vode iz podruma. Ta priča o žilavim rukama nije mogla završiti a da Adnan svima ne objavi kako on ima najžilavije ruke na svijetu. Bio sam u Fondu i tamo učestvovao u zanimljivom razgovoru sa Ilijom, Čerešnješom i Dupanovićem. Pričali smo o koncertnoj dvorani “Art temple”. Pred sam rat, Ilija, Nino Verber, Enjo i ja izradili smo program za tu koncertnu dvoranu koja je imala biti smještena u “Đuri Đakoviću”. Čak je i predsjednik Izetbegović podržao taj projekt.
Pozvali smo u Sarajevo jednog od vrhunskih svjetskih akustičara Gerharda Vebera i on je napravio i dostavio nam ekspertizu akustike velike dvorane. Onda su četnici počeli da ruše i, naravno, da se nije moglo graditi. Onda su u Fond došli Mirza Idrizović, Ademir Kenović i Nuno Arnautalić. Ademir se iskreno obradovao kad sam mu pokazao knjigu. Rekao je kako mu godi što su i tri njegova teksta dio knjige i čestitao na izuzetnom, kako reče, projektu. Dao sam Miri Purivatri knjigu da je odnese ocu.
16.03.1993.
Koliko ću još vremena pisati ovaj dnevnik? Trebam li prestati sa pisanjem kad se navrši godina od početka rata? Jer, kako stvari stoje, mir je još daleko. Opet je nula stepeni. Voda dođe u podrum. Struje nema. Bio je Rade i doveo nekog Vehbiju Karića. Taj bi, možda, otkupio neku sliku od nas. Opet razvaljuju. Opšta je opasnost. Opet je dolazio Rade, ovaj put sa Kemalom Montenom. Pitam Kemu, kako to da nije izašao iz Sarajeva do sada. A on meni: “Neće ovo još dugo”.
17.03.1993.
Jedno od najžešćih granatiranja Sarajeva od početka agresije. Granate ruše po cijelom gradu. Nakon više od tri mjeseca voda je stigla u slavine. Napunili smo kadu a Sandra ne prestaje da pere. Dolazili su Vehbija, Rade i stari Advanov prijatelj, Babo Tanović. Babo je Vehbijin savjetnik za kulturu. Nisam ni znao da je taj Vehbija bogat čovjek. Pitam se, kakvom li se privrednom granom bavi. Najavili su da će se vratiti u subotu, da se dogovorimo oko knjige i da, eventualno, pazare neku sliku koju bismo mi prodali.
Komisija EZ odlučila da se uspostave puni diplomatski odnosi sa RBiH.
18.03.1993.
Od ranog jutra granatiranje Sarajeva topovima svih kalibara. Eksplozije po cijelom gradu. Nije mi do pisanja. Alija Izetbegović u New Yorku obavijestio Vancea i Owena da neće nastaviti mirovne pregovore dok ne prestane agresija na BiH.
19.03.1993.
Granatiranje Sarajeva ne prestaje. U zadnja 24 sata u Sarajevu je poginulo 25, a ranjeno 76 lica.
Počeo naučni skup "Pola milenija Sarajeva"; u Narodnom pozorištu izvedena drama A. Muratbegovića "Majka"; održan koncert primadone Gertrude Munitić "Najljepše melodije svijeta".
20.03.1993.
Opet nas je, oko pola sedam, probudila strašna eksplozija. Kažem Sandri, došlo je proljeće. Jutros mi je Rade donio knjigu Nijaza Durakovića, tačnije njegov rukopis, da organiziram pripremu štampe. Možda bih mogao otvoriti biznis? Prihvatio sam samo zato što ću nekim ljudima omogućiti da malo zarade. Knjiga se zove “Prokletstvo Muslimana”. Dat ću je Novacima da je prekucaju.
-.-Izvor: photo.net-.-
Izvor: photo.net
21.03.1993.
Vani grmi, ruši se svijet. Niko ne zna šta sad ovo razaranje znači. Znamo za pravilo; dok traju pregovori, četnici su najkrvoločniji. Do današnjeg jutra, na svu sreću, niko iz naše zgrade nije smrtno stradao. Ranjeno je, ukupno, sedam stanara. Dolazio je Mladen Novak pa sam mu dao Durakovićev rukopis. Mladen je pesimista. Rekao sam mu da se mora više družiti sa Antom Mišićem. Navečer, na prvom katu, kod Galijatovića, ostali do 22 sata. Poginulo 12, a ranjena 83 lica.
22.03.1993.
Opet težak dan, veliko granatiranje u Sarajevu. Poginulo je 11, a ranjeno 96 Sarajlija. Ne znam za lastavice, ali muhe su stigle. To je nagovještaj toplijeg vremena. Prvi sam se put u životu obradovao da vidim muhu!
Reis-ul-ulema Selimoski uputio čestitke povodom sutrašnjeg Bajrama. U gradu još nema vode ni struje.
23.03.1993.
Sve je isto i što se tiče vode i struje, granatiranja i stradanja, četničkih srljanja i napada i hrabrosti branilaca. Samo je iz dana u dan sve veća napetost ljudi, trpljenje oskudice i općeg stanja u gradu, a sve je više razočaranja u Međunarodnu zajednicu. Snimili smo kasetu za starce, da vide malo domaće atmosfere. Bili smo kod Gojka i Melike, pa kod Galijatovića a poslije smo, nekako, svi završili u našem stanu.
24.03.1993.
Danas je Bajram. Mirno je. Prognozeri haosa danas su omanuli. Nemamo struje, ali zato imamo; ja 75, a Sandra 49 kila. Kad čitam pisma od staraca, dođe mi da plačem. Oni o Bosni pišu na način kako jedino i mogu. O njoj pišu kako misle, a misle kako je se sjećaju. Volim Bosnu. Mrtva je takva Bosna. Od ovakve Bosne sada se bježi.
Rusi onemogućili donošenje rezolucije o zabrani letova iznad Bosne. "Herkulesi" su padobranima spustili u Srebrenicu 33 tone hrane i 600 kg lijekova. U Sarajevu je troje ljudi poginulo, 20 ih je ranjeno.
25.03.1993.
Izetbegović u New Yorku potpisao cjelovit Vance-Owenov plan, a to je učinio i Boban sa delegacijom "Herceg-Bosne". Došla nam je voda u stan, pa opet punimo kadu, bačvu, flaše. Struje imamo. Navečer čestitali Bajram Hadžiomerovićima. Raifinu sestru muž ubio sjekirom dok je spavala.
26.03.1993.
Američki predsjednik Bill Clinton primio je u Bijeloj kući predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića i čestitao mu na potpisivanju Vance-Owenovog plana. Pao je snijeg. Ima ga pola metra i još pada. Zvao sam radio amatere u Kiseljak, pa su obećali da će nas spojiti sa Komižom za dva dana. Stigla je humanitarna. Sandra je povjerenik za humanitarnu u našoj zgradi. Bio je Vehbija Karić sa Radetom. Opet smo pričali o knjizi.
27.03.1993.
Ja mislim da je ovo prvi put od početka agresije, a da niko u Sarajevu nije poginuo. Mirno je. Snijeg ne prestaje. Dolazili su mi Škalceri i Zoran Jovanović. On je smršavio 30 kila i jedva sam ga prepoznao. Žena mu je u Zagrebu, a dijete na Braču. Upravo se vratio sa kopanja. U Zagrebu se Izetbegović sastao sa Tuđmanom. Potpisali su izjavu o daljoj najužoj saradnji između RBiH i Hrvatske.
28.03.1993.
Konvoj sa hranom stigao u Srebrenicu. Kazaljke su pomjerene za sat unaprijed. Drago nam je, a ne znamo zašto. Dobili smo debelo pismo iz Beograda. Javljaju o svojoj brizi, o tome koliko ih je obradovalo naše pismo i o dva paketa koja su poslali u januaru, a koji teže oko 70 kilograma. Bilo je to lijepo pismo, puno ljubavi i tuge. Nestalo nam je plina. Hvata me lagana prehlada. NATO je objelodanio da će u BiH biti upućeno 64.000 vojnika da obezbjeđuju mir.
29.03.1993.
Upravo su došli Škaca i Zoka. Malo smo sviruckali i prisjećali se starih, dobrih vremena. Primirje se poštuje. U Sarajevu obnovljen rad Srpskog kulturno prosvjetnog društva "Prosvjeta". Navečer, sjedimo Sandra i ja u hladnom stanu, gledamo se. Pitam je, hoće li mir uskoro. Ona odmahuje glavom.
30.03.1993.
Naložio sam peć, primirje traje. Samo ponegdje pucanje i poneka granata. Došla je voda, pa smo tankovali. Završio sam sa radom na knjizi. U Oslobođenju je izašla anketa. Poznati ljudi, ali i običan svijet, odgovarali su na pitanje: “Treba li onima koji su otišli iz Sarajeva omogućiti povratak”. Normalno, razni odgovori.
-.-PHOTO: EVSTAFIEV-.-
PHOTO: EVSTAFIEV
31.03.1993.
Uglavnom je mirno. Sandra se sprema da napravi uštipke. Išao sam sa Ilijom do Templa, sreli smo Fehima Spahu, malo porazgovarali. Fehim je fin gospodin. Sviđa mi se. Struje nemamo, ali Đido će nam dati kabel da možemo upaliti TV. Savjet bezbjednosti UN izglasao rezoluciju kojom se odobrava upotreba sile u zoni zabrane letova iznad RBiH.
U martu 1993. godine u odbrani Sarajeva poginula su 132 borca, a ranjeno je 189. To su podaci Štaba I korpusa Armije RBiH.
01.04.1993.
Dan šale. Nije nam do toga. Međunarodni sud u Hagu odlučio je da prihvati pokretanje procesa protiv Srbije i Crne Gore zbog genocida i etničkog čišćenja u BiH. U Sarajevu tri poginula i 13 ranjenih civila.
02.04.1993.
Nikako da uspostavimo telefonsku vezu sa Komižom. Pokušavao sam na sto načina, ali ne ide. Ipak, danas smo po prvi put dobili glas preko žice iz Komiže. Stari je nazvao radio amatere u Fojnicu i poručio da su dobili naše pismo i da su oni dobro. Švedski diplomata Torvald Stoltenberg zamijenio C.Vancea na dužnosti kopredsjednika mirovne konferencije u bivšoj SFRJ. Otopio se snijeg.
U gradu je stradalo troje, a 14 građana je ranjeno.
03.04.1993.
Gojko će pokušati da Advanove pjesme objavi u Oslobođenju. To bi Starom bilo drago. Knjigu završavam. Nema više. Opet granatiranje.
04.04.1993.
Godina dana pakla. Ostali smo čitavi. Puno ljudi nije bilo te sreće. Dobili smo pismo od staraca i pišemo odgovor. Veseli smo. Dan je lijep.
05.04.1993.
Dolaze topliji dani. Paketi sa hranom putuju prema nama. Voda često dođe u podrum. Možemo na kupanje potrošiti i više od 10 litara vode. Imamo, možda, najbolje sklonište u gradu. Imamo alternativne izvore energije, možemo na plin, ako ga nema - na struju, ako nje nema, ložimo našu peć. I kad nema hrane, uvijek je bilo prijatelja da priskoče. A kad ni prijatelji nemaju, svima nam je teško, pa šta se može. Ipak, bliži smo miru i slobodi u ovoj našoj napaćenoj Bosni. Predsjednik Predsjedništva A. Izetbegović uputio je predsjednicima država i vlada koje su priznale RBiH pismo i zamolio ih da pomognu kako bi se stravična razaranja Srebrenice zaustavila. U pismu je centralna rečenica: "Posljednji je čas da se spriječi najveća ljudska katastrofa poslije Drugog svjetskog rata."
LINK
Objavljeno: Čet, 18. 12. 2008. 16:08
ČETNICI SU NAJKRVOLOČNIJI DOK TRAJU PREGOVORI (6)
Četnici su najkrvoločniji dok traju pregovori (6)
PHOTO: EVSTAFIEV
Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunarodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...
Piše: Edo Hozić
01.02.1993.
Načeli smo još jedan zimski mjesec. Jučer smo se čuli sa tetkom Aidom i Dinkom. Dobro su. Bio je Enjo ali nismo radili engleski već svako svoj posao. On pismo Lagumdžiji, a ja “Ratnu hronologiju kulturnih zbivanja”. Ilija nam je donio Skertov odgovor - papira nema. Onda je dolazio Lapenda sa Tufikom Burnazovićem. Pričali smo o časopisu za kulturu i umjetnost koji bi trebao početi da se štampa. Bio je i Meho.
Francuski nosač aviona "Clemanso" sa još sedam ratnih brodova uplovio u Jadransko more. NATO, navodno, priprema planove za zabranu letova iznad BiH.
02.02.1993.
Povremeno imamo struje.
Knjiga „Biografija Sarajeva '92–'93” koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena – i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem su stvaranju učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović – imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina imaće priliku da u nekoliko nastavaka pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.
Tako možemo gledati strane vijesti, ove naše su očajne. Po prvi put, tako nam barem izgleda, Amerika ima namjeru da se ozbiljno uključi u ovu ludnicu.
A samo oni mogu ovdje napraviti reda. Adnan nam je donio šest piva u konzervi. Blaženi dar. Miris dunjaluka. Stvarno je moguće zaboraviti sve ljepote što ih daje mir. U posljednja 24 sata u Sarajevu je smrtno stradalo osam, a ranjena su 34 civilna lica. Objavljena je Deklaracija katoličkih svećenika u BiH u kojoj se apelira na uspostavu mira i povratak prognanih u svoje domove. Prije podne dolazio Lapenda i zamolio me da mu pomognem u sastavljanju nekakve zajedničke izjave HDZ-a i SDA. Prvo nisam htio, on navalio, pa smo sjeli i sročili jednu karticu teksta. Kao, pišem ja, zauzet je zajednički stav po mnogim pitanjima, sad smo složni, idemo dalje bez sukoba i tako to. Kad je Lapenda otišao, a Enjo došao, smijemo se svemu tome. Ali, bogami, nakon dva sata, u Dnevniku, čitaju oni zajedničku izjavu tih stranaka, sve onako kako sam ja napisao. Stvarno, ne znam kad će se ovaj haos zaustaviti.
03.02.1993.
Jutro je mrazno. Dani postaju duži i to nas veseli. Meho Zaimović donio grafike za knjigu. Sviđaju nam se. SAD ne pružaju očekivanu podršku Vance-Owenovom mirovnom planu. Dolazio i Admiral Mahić, pričao o tom novom časopisu, meni se sve manje sviđa ta ideja.
U Sarajevo je došao ministar vanjskih poslova Italije.
04.02.1993.
Sa Ilijom sam se dogovarao šta i kako da razgovaramo sa Delimustafićem oko štampanja knjige. Možda CENEX prihvati da bude sponzor knjige? Sigurno je da imaju para i mogućnosti.
Dolazio nam je moj drug Miroslav Škalceri. Nekad smo svirali zajedno i nisam ga vidio dugo. Kaže da je neko vrijeme bio u specijalcima, ali se onda ozlijedio, liječio i sad je nigdje. Kaže da će, kad ovo prođe, živjeti na Visu. Ilija nam je donio kilo šećera. Jako ga volimo. Adnan je završio prekucavanje tekstova za knjigu. Šverceri caruju na pijacama.
Na radiju informacija da Amerikanci pripremaju svoj mirovni plan za BiH.
05.02.1993.
Počeo je jedanaesti mjesec, tačnije, 306. dan rata. I danas će se na radiju čitati novine jer nema dovoljno papira za njihovo štampanje. Idem sa Enjom do Fonda. Za platu se mogu kupiti tri kutije šibica. U Fondu sam se našao i sa Mehom, bio je i Mahić. Kasnije došao Afan, malo listao “Hronologije”, nije zadovoljan, misli da sam propustio neke tekstove koji govore o njegovim izložbama. U New Yorku, novoj stanici BiH drame, H. Silajdžić saopštio Vanceu i Owenu da Vlada RBiH ne prihvaća njihov mirovni plan, jer legalizuje velikosrpsku agresiju. Sarajevo je bez struje.
06.02.1993.
U najnovijim BH Danima, Gavrilo Grahovac pominje ovu našu knjigu. Knjiga se mora brzo štampati, mora se prevesti na par svjetskih jezika, pa i na ruski, ta nam knjiga može biti odličan ambasador u cijelom svijetu. Ako nema papira u Sarajevu, knjiga mora vani. Ja znam da mogu do Delimustafića, ali osjećam da to nije pravi put. Gavrilo je već dobio kataloški broj za knjigu i najbolje bi bilo njemu prepustiti sve oko štampe.
Sarajevskim vatrogascima stigla oprema koju su im poklonili vatrogasci SAD.
07.02.1993.
Dan je nešto mirniji, ali i dalje se puca. Za ručak je bila riža sa grahom. Dolazio nam je Mladen Novak, pa Ferka. Ferka nam je, po običaju, donijela nešto: ovaj put četiri limuna. Sad Sandra od kore dva limuna, pravi džem. Ništa se ne baca. I toalet papir se odlaže u kese, tako već mjesecima, jer bi inače začepio cijevi, a one bi kasnije mogle popucati. Tako je od kako se Radovan popeo na brdo. U Sarajevu započela kulturna manifestacija "Sarajevska zima 93". Učestvuje više stranih i naših umjetnika. Tokom dana u gradu je poginuo jedan, a ranjeno je 17 građana.
08.02.1993.
Lijep dan, kao da je proljeće. Malo granatiranja. Nemamo struje. Sa “Hronologijom” sam stigao do oktobra. Kad sam kretao u Fond, na izlazu iz zgrade, na mene je pucao snajperista. Probušio je, tik do mene, haustorska vrata.
U Sarajevu tri poginula i 21 ranjeni.
-.-Izvor: cache.daylife.com-.-
Izvor: cache.daylife.com
09.02.1993.
Primirje. Sa Ilijom sam bio kod Gavrila u Svjetlosti. Gavrilo je odmah nazvao Fojnicu i dogovorio se sve u vezi štampe. Pao mi je kamen sa srca. Važno je da se ova knjiga objavi. Mene zarada nikada nije zanimala. Ako knjiga pomogne da se ovaj rat završi samo dva sata ranije, to će biti dovoljan honorar za mene, a nadam se i za sve ostale koji su radili na knjizi. Uvečer, došli Kija i Žiži. Nakratko bilo vode. Poginulo je 12, a ranjeno 50 Sarajlija.
10.02.1993.
Još traje “primirje”. Poginulo je šest građana, a 39 je ranjenih. Jeli smo graha za ručak, a Sandra je napravila odličan puding od mlijeka u prahu. Ako bi zbog štampanja knjige morali vani, a nećemo, u stanu bi ostali Halid i žena mu Vada. Kao da smo van vremena. Datumi nam ništa ne znače. Opet nema struje.
11.02.1993.
Večer je. Fijuče oko prozora. Sandra je na prvom katu kod Ferke. Od primirja u Sarajevu nema ništa. Smrtno je stradalo 10, a ranjeno 27 civilnih lica. Objavljena je zajednička naredba Štaba Armije RBiH i Glavnog stožera HVO da se spriječe dalji sukobi. Nadam se iskreno da u pisanje ovog saopštenja nije uključen Matija Lapenda. SAD su imenovale posebnog izaslanika za mirovne pregovore o BiH.
12.02.1993.
Prvi put od početka rata zaista smo razdragani. Clintonov govor, koji smo upravo čuli na radiju, kazuje da su Amerikanci rješeni da zaustave ovo zlo. Svakako nestvarno zvuče nama, koji smo izgubili svaku nadu, riječi da će vojno i kazneno biti nametnut mir. I da će se suditi ratnim zločincima. Tri humanitarne organizacije iz SAD pokrenule su pred Federalnim sudom u New Yorku krivični postupak protiv Radovana Karadžića.
13.02.1993.
Ulice su pune MUP-ovaca, ukinuta je vojna policija. Prvo što su uradili bilo je da poskidaju kablove preko kojih smo ilegalno dobijali struju. Pozdravljam. Ako će to pomoći da se strujom snabdijevamo po nekom redu.
14.02.1993.
Provjeravao sam spiskove na kojima su imena sretnika koji su dobili paket. Ništa. Paketi su često otvarani na srpskim punktovima. Uz sve šta rade, i konzerve kradu. Jučer sam se malo sporječkao sa Sandrom. Ona prigovara da sam uvijek optimista.
To me ljuti. Za boga miloga! Možda sam ponekad nerealan, ali u ovom nadrealnom to znači biti normalan! Zar se moglo zamisliti, na početku svega, da će svijet hladno gledati, sve ove mjeseca, kako se u srcu Evrope, provodi genocid. Zar se neko može hvaliti kao dobar prognozer. Kao, znao sam ja da će ovo ovako izgledati. Svako normalan je mislio da će se grad i djeca sa majkama, starci, ulice, bolnice, groblja, zoološki vrt, civilizacija, sve to morati zaštititi. Eto, nije. I šta sad? Moram li ostatak života provesti misleći da je humanizam umro u Sarajevu. Ne, bogami. Samo mislim da nismo imali sreće sa puno prozaičnijim stvarima. Miteranom, na primjer.
Papa ponovo apelovao za mir u BiH. SAD zvanično optužile Srbe za počinjena silovanja Muslimanki. Sarajevo je bez vode, struje i plina.
15.02.1993.
Granate padaju. Po Baščaršiji, oko Svjetlosti, Katedrale. Nestalo je plina. Opet ložimo peć. Sad ložimo parket. Sandra je napravila kandilo, ruke su joj masne, idem da je polijem.
16.02.1993.
Uhvatila nas je depresija. Isto je, sve isto, nimalo bolje. Najgore od svega je glad. Ili zima? Od gladi najviše umiru djeca i starci. Grad izgleda sablasno i ruševno. Od kada je Skupština grada odlučila da ne prihvatamo humanitarnu zbog solidarnosti sa ljudima u Goraždu, i onako gladni, sad smo i očajni. Znam, kad počne obračun, kad se zakotrlja rat, samo radikalnim potezima nešto se da postići. Bila nam je Ferka, malo plakala, svi smo potonuli. Stigla je vijest da je Alija Izetbegović dobio međunarodnu nagradu "Kralj Fejsal" za doprinos islamu.
17.02.1993.
Probudio nas je strahovit fijuk nečeg ogromnog. Tačno u 7 i 15. Šta je to bilo, ne znamo, ali do sada takav jeziv zvuk nismo čuli. Četnici su, između ostalog, granatirali Traumatološku kliniku i Velepekaru u Sarajevu. Bojimo se. Poginulo i ranjeno preko 50 ljudi.
18.02.1993.
Legli smo uz eksplozije i probudili se uz njih. Pao je snijeg. Ali došao je plin. Sinoć smo kod Ferke pojeli mirnodopsku večeru. Bili smo baš izgladnjeli. Da nije Galijatovića, ne znam kako bismo opstali. Gavrilo je razgovarao sa Jergovićem i kaže da su zaključili da bi bilo dobro produžiti knjigu za dva mjeseca i zaokružiti prvu godinu od početka rata. I sam sam već mislio o tome. Logično je. Uspostavljen je dotok plina u Sarajevo. U gradu je bilo sedam poginulih i 77 ranjenih građana.
-.-Izvor: saramistbixian.wordpress.com-.-
Izvor: saramistbixian.wordpress.com
19.02.1993.
Sarajevo ne prima hranu ali dobija redovitu porciju rušenja. I sad padaju granate. Čujemo kad je ispale, onda prođu tri do četiri sekunde, pa eksplozija. Uglavnom, odemo u kupatilo. Ili Sandra siđe do Ferke. Ali one tri-četiri sekunde, dok je granata u zraku, mi puni straha, mislimo da će baš ta pasti na naš balkon ili u jednu od soba. Ili će udariti u “Projekt”, pa ćemo izginuti od gelera. Puni smo straha. Bio je Ilija i donio nam dvije lijepe paštete. Malo mi je neprijatno jer, sigurno, ni on nema viška hrane. Ferka nam je sinoć opet dala hrane: kilo i po šećera, kilo brašna i konzervu gulaša. Nemamo riječi. U Sarajevu su poginula tri civilna lica, a ranjeno ih je 28.
20.02.1993.
Čitao sam danas dnevnik koji je moj djed Sabit pisao. Djed je bio trgovac u Kotor Varoši, viđen čovjek, moglo bi se reći, gazda. Bio je i vjećnik ZAVNOBiH-a, zasjedanja na kojem je naša zemlja Bosna i Hercegovina dobila svoje granice koje Srbi, danas, hoće da mjenjaju. Ponosan sam na to. U kući nema vode, struje, hrane. Malo je mirnije. Sarajevski dnevni list "Oslobođenje" proglašen u Londonu listom godine za 1992. godinu.
21.02.1993.
Granatiranja ne jenjavaju. U Sarajevu poginulo šest, a ranjeno 68 lica. U gradu je snijeg, nema vode ni struje. Temparatura je ispod nule.
22.02.1993.
Sandra je ostavila plinsku grijalicu upaljenu cijelu noć. Naružio sam je. Jasno da je zima, ali Radovanovi često isključe plin, pa ga nakon nekog vremena, opet puste. Pa, ili se udaviš u snu, ili ujutro kresneš šibicu da upališ plin i sve odleti u zrak. Ilija nam je donio pet konzervi. Toliko hrane nismo odavni vidjeli.
23.02.1993.
Osnovan sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše SFRJ. Imat će taj sud posla. Počeo je mjesec Ramazan. U gradu nastavljamo jedanaestomjesečni post. 18 ubijenih i 102 ranjena civila.
24.02.1993.
Noć, minus 20. Kad smo Adnan, Halid i ja bili kod Pivare, pala je granata oko 50 metara ispred nas. Spasila nas je Adnanova razvezana pertla na cipelama. Dok je on skinuo rukavice, zavezao pertlu, opet navukao rukavice, mi smo izgubili taman toliko vremena da stignemo na mjesto pada granate. Po danu, u Sarajevu je minus 14°C. Bolnice i još neki prioriteti dobili struju.
25.02.1993.
Dan sličan jučerašnjem. Poslije dužeg vremena u prodavnice je dopremljen kruh. Pojavila se i voda, ali nakratko. U Sarajevo je stigao i veliki konvoj francuskih humanista "Alzas-Sarajevo" sa značajnom količinom hrane i drugih potrepština za bolnice, humanitarne organizacije i građane. A. Izetbegović otputovao sa delegacijom RBiH na mirovne pregovore u New York.
26.02.1993.
Hladna, ledena noć. Stalno pada fini, suhi snijeg. Opet je bilo iznenadnog granatiranja grada. Čudno i žalosno: u New Yorku je Mile Akmadžić, potpredsjednik HDZ u BiH, zvanično predsjednik Vlade RBiH, u izjavi za štampu osporio pravo Aliji Izetbegoviću da govori u ime BiH, već samo da bude predstavnik Muslimana. Isto je rekao i za ministra Silajdžića.
27.02.1993.
Nestalo je plina. Sandra peče kruh kod Ferke. Ja se smrzavam i mislim na starce. Potpredsjednik SAD Al Gore primio je u Bijeloj kući A. Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva RBiH.
U zadnja 24 sata u Sarajevu je stradalo šest, a ranjeno 25 civila. Opet nestalo struje i vode, opet nestalo kruha.
28.02.1993.
Sinoćnji pakao neki su odsjedili u skloništu. Ne znamo kakav je to slučaj, ali čim Izetbegović ode iz zemlje, brđani počnu sa razvaljivanjem. Glad. Još šest dana i navršit će se dva mjeseca od kada nismo dobili humanitarnu. I onda, kao u nekom holivudskom božićnom filmu, pojavio se mali Edin i donio nam švicarskog sira, riblje filete i talijansku konzervu mesa.
Na području Sarajeva poginulo je 12, a ranjeno 36 građana. U februaru 1993. godine u odbrani Sarajeva poginulo je 146 branilaca, a ranjeno 191.
01.03.1993.
Još samo tri sedmice i eto nas u proljeću. Valjda će mart donijeti ono što februar nije. Sandra krpi moje čarape. Napravili smo svjetlo preko akumulatora. Uhvatila nas je želja da izađemo iz Sarajeva. Za ručak je Sandra napravila klepe. Fantastične su. Od Ferke je donijela pun tanjur suhih smokava i šljiva. Sad se sladimo. Ništa se ne zna, ali znamo da smo za jedan dan bliži miru. Grad nema struje ni vode. U prodavnice stigao hljeb.
02.03.1993.
Ništa bolje nego juče. U Sarajevu poginulo 10, a ranjeno 48 civila. Na današnji dan, prošle godine, desile su se prve barikade SDS-a u Sarajevu. Jutro, dok pijemo kafu, Sandra i ja razgovaramo o tome. Ode godina života i naravno da nam je zbog toga žao. Dobro smo uradili što smo ostali u Sarajevu, mada tome nije prethodila promišljena odluka. Ostali smo spontano. Ne iz gluposti. U stvari, nije nam na pamet moglo pasti da će krv poteći takvim intenzitetom. Posljepodne, stigla humanitarna! Gotovo dva mjeseca nismo je primili. Dobili smo po kilo brašna, po dvije male konzerve tunjevine i nekakve sapune. U Goražde je stigao UNPROFOR-ov konvoj sa hranom.
03.03.1993.
Užas koji traje u Istočnoj Bosni sve nas baca u očaj. Ima li pravde, ima li pomoći, ima li Boga? Kako je moguće da se tom narodu ne pomogne. U New Yorku traju razgovori Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića sa Matom Bobanom i Miletom Akmadžićem.
U Sarajevu je granatiranje, nestašica vode i struje. Dobili smo veliko pismo iz Komiže. Pročitali smo ga pet puta. A na kraju dana, dobili smo struju. Život je opet lijep.
04.03.1993.
Pao je snijeg. Sve je bijelo. Pišem starcima pismo. Alija Izetbegović govorio u Savjetu bezbjednosti UN o nepoštivanjima svih donijetih rezolucija. U Sarajevu mirnije.
-.-Izvor: www.marciagerardi.com-.-
Izvor: www.marciagerardi.com
05.03.1993.
Jutros smo ustali lijepo raspoloženi. Jak mraz, miran dan. Vode nema, ali sa strujom i plinom je u redu. Dolazili Enjo i Ilija. Četnici su kod aerodroma napali konvoj sa hranom iz Beograda, koji je organizovala Srpska pravoslavna crkva i humanitarno društvo "Dobrotvor". Svašta!
06.03.1993.
Ljuštimo grah. Sinoć sam od pivare dovukao 50 litara vode. Nemamo šećera. Kad se upale plinske ringle na šporetu, stan se dosta dobro ugrije. Papa u Vatikanu primio gradonačelnika Sarajeva Kreševljakovića. Operacija "Padobran" u istočnoj Bosni (dotur hrane avionima) traje već šesti dan. Protekle noći su dopremili 126 tona; šest paleta ove pomoći pronađeno je na području Srebrenice. Mi, naravno, ne možemo ni zamisliti kakva je to borba i snalaženje da se dođe do hrane.
07.03.1993.
Već dva dana je mirno? Počeo je dvanaesti mjesec ovog rata u Bosni. Jedan mi je poznanik rekao da je na moje ime, u kino “Partizan”, stigao paket. Odmah sam otišao po njega, sa kolicima, i dovukao ga kući. To je već četvrti paket iz Beograda. U njemu je bilo svega: konzervi, pašteta, gotovih jela, kafe, narezaka, sudžuke, mlijeka u prahu, pire krompira, glavica kiselog kupusa, luka, šećera - nevjerovatno! Napisali smo pismo u Beograd. Jedemo bombone. Ima i margarina “dobro jutro”!
08.03.1993.
Nakon sinoćnje obilne večere spavali smo divno. Osvanuo je Dan žena, hladan i siv. Nema šta da se pokloni, samo poljubac i želje da se rat brzo završi. Volio bih da se Stara osjeća dobro, da bude zdrava i sretna. Sandra da mi se udeblja i da bude stalno vesela. Za 8. mart spremili smo za Ferku i njenu sestru Vadu sitne poklone. Ručak: faširane šnicle (29. novembar gotova jela). Alija Izetbegović stigao u Sarajevo da se konsultuje sa Predsjedništvom RBiH u vezi s razgovorima u New Yorku.
Avioni su dopremili Srebrenici 45 tona hrane i 900 kg lijekova.
09.03.1993.
Jučer sam u Fondu sreo Velju Miloševića, popričao sa njim i rekao mu za Advanove pjesme. Obećao je da će pjesme pročitati na radiju. Struja je došla, pa otišla i, evo, sad je opet ima. Punimo akumulator i baterije. Za ručak je pire krompir sa goveđom konzervom.
Sve po pola: pola konzerve, pola kese pirea. Trenutno imamo hrane, ali je valja štediti. Vani je nula stepeni. Ne puca se. Na mjestu četničkog masakra u našoj ulici, postavljena je ploča na spomen ubijenim. Maloprije su nam Ferka i Adnan donijeli pismo od staraca. Lijepo pismo. Išao sam po vodu kod bivše komande, pa kod Nore i Bognera, pa sam se okupao. Ljepota je kad si čist.
10.03.1993.
Mirno je, ali to ne znači puno. I u mirnim danima, u prosjeku, gine četvoro, petoro ljudi. Izgleda da ćemo ipak dobiti paket preko Ibre Spahića. U Jevrejskoj opština sam se našao sa Ilijom, Čerešnješem i Dupanovićem. Onda je Dupanović došao kod mene na kafu. On je proglašen najboljim menadžerom u 1991. godini. Malo smo razgovarali o knjizi. Kaže da bi se rado uključio u projekat.
Onda su došli Bogneri, pa sam im pročitao pisma koja su dobili iz Komiže. Nora ništa ne razumije a Rudi, izgleda, kapira ali mrmlja nerazgovjetno. Elem, na kraju mi je Nora poželjela sretan put. Hvala joj. Sinoć, kad sam sa svijećom izlazio iz njihovog stana, Nora stoji na vratima, drži ih otvorenima (kao svjetlo je u stanu), i pita mene koji nosim svijeću, vidim li. A kod njih u stanu, mrkli mrak. Kad sam tek dolazio kod njih, Nora kaže Rudiju: “Vidi Rudi, došla struja!” Jadni starci.
Troje poginulih i četvoro ranjenih.
11.03.1993.
Vrijeme je lijepo. Osjeća se miris proljeća. Smrtno stradalo sedam, a ranjeno 37 građana.
12.03.1993.
Još jedan sunčan dan. Bio Enjo, pa se onda pojavio i Gojko. Pohvalio se da ga je Alija istaknuo kao najboljeg novinara. Gojko jeste naš najbolji politički komentator. Za ručak je bila sarma! Prejeli smo se. Navečer smo sjedili kod naših Galijatovića. Ekrem je za mene otvorio “Moskovskaju”, ponajbolju votku na svijetu.
13.03.1993.
Nemirno smo spavali. Pretrpan stomak. Bio sam kod Gojka, kad dođe Sandra pa mi kaže da su stigli Ilija, Enjo i Rade. Popeo sam se gore, iako mi je kod Gojka bilo zanimljivo jer je tu bio i Fahro Kulender, jako zanimljiv čovjek.
Gore, u stanu, tema je opet bila Muzej savremenih umjetnosti. Enjo je to ozbiljno pokrenuo, već sam sa njim išao u Skupštinu grada kod Spahe. Dobro to Enjo postavlja, samo nisam siguran da se puno da uraditi dok je Sarajevo konclogor. Palo je nekoliko teških granata, jedna u naš park, jedna u Titovu. U Sarajevu su poginule tri, a ranjeno je 39 osoba.
-.-PHOTO: STOCK-.-
PHOTO: STOCK
14.03.1993.
Uzeo sam sve brojeve Oslobođenja od ove godine od Gojka. Već sam počeo raditi svoj izbor tekstova, a moram pisati i hronologiju. Knjiga će teći do 6.aprila, dakle, okruglo godina dana. Dobili smo humanitarnu: 600 grama pirea, konzerva govedine i nekakav sok. U Sarajevu petoro poginulih, 27 ranjenih.
15.03.1993.
Sinoć, kod Ferke, Sandra je “otkrila” da su joj ruke žilave! Kaže da je to od nošenja vode iz podruma. Ta priča o žilavim rukama nije mogla završiti a da Adnan svima ne objavi kako on ima najžilavije ruke na svijetu. Bio sam u Fondu i tamo učestvovao u zanimljivom razgovoru sa Ilijom, Čerešnješom i Dupanovićem. Pričali smo o koncertnoj dvorani “Art temple”. Pred sam rat, Ilija, Nino Verber, Enjo i ja izradili smo program za tu koncertnu dvoranu koja je imala biti smještena u “Đuri Đakoviću”. Čak je i predsjednik Izetbegović podržao taj projekt.
Pozvali smo u Sarajevo jednog od vrhunskih svjetskih akustičara Gerharda Vebera i on je napravio i dostavio nam ekspertizu akustike velike dvorane. Onda su četnici počeli da ruše i, naravno, da se nije moglo graditi. Onda su u Fond došli Mirza Idrizović, Ademir Kenović i Nuno Arnautalić. Ademir se iskreno obradovao kad sam mu pokazao knjigu. Rekao je kako mu godi što su i tri njegova teksta dio knjige i čestitao na izuzetnom, kako reče, projektu. Dao sam Miri Purivatri knjigu da je odnese ocu.
16.03.1993.
Koliko ću još vremena pisati ovaj dnevnik? Trebam li prestati sa pisanjem kad se navrši godina od početka rata? Jer, kako stvari stoje, mir je još daleko. Opet je nula stepeni. Voda dođe u podrum. Struje nema. Bio je Rade i doveo nekog Vehbiju Karića. Taj bi, možda, otkupio neku sliku od nas. Opet razvaljuju. Opšta je opasnost. Opet je dolazio Rade, ovaj put sa Kemalom Montenom. Pitam Kemu, kako to da nije izašao iz Sarajeva do sada. A on meni: “Neće ovo još dugo”.
17.03.1993.
Jedno od najžešćih granatiranja Sarajeva od početka agresije. Granate ruše po cijelom gradu. Nakon više od tri mjeseca voda je stigla u slavine. Napunili smo kadu a Sandra ne prestaje da pere. Dolazili su Vehbija, Rade i stari Advanov prijatelj, Babo Tanović. Babo je Vehbijin savjetnik za kulturu. Nisam ni znao da je taj Vehbija bogat čovjek. Pitam se, kakvom li se privrednom granom bavi. Najavili su da će se vratiti u subotu, da se dogovorimo oko knjige i da, eventualno, pazare neku sliku koju bismo mi prodali.
Komisija EZ odlučila da se uspostave puni diplomatski odnosi sa RBiH.
18.03.1993.
Od ranog jutra granatiranje Sarajeva topovima svih kalibara. Eksplozije po cijelom gradu. Nije mi do pisanja. Alija Izetbegović u New Yorku obavijestio Vancea i Owena da neće nastaviti mirovne pregovore dok ne prestane agresija na BiH.
19.03.1993.
Granatiranje Sarajeva ne prestaje. U zadnja 24 sata u Sarajevu je poginulo 25, a ranjeno 76 lica.
Počeo naučni skup "Pola milenija Sarajeva"; u Narodnom pozorištu izvedena drama A. Muratbegovića "Majka"; održan koncert primadone Gertrude Munitić "Najljepše melodije svijeta".
20.03.1993.
Opet nas je, oko pola sedam, probudila strašna eksplozija. Kažem Sandri, došlo je proljeće. Jutros mi je Rade donio knjigu Nijaza Durakovića, tačnije njegov rukopis, da organiziram pripremu štampe. Možda bih mogao otvoriti biznis? Prihvatio sam samo zato što ću nekim ljudima omogućiti da malo zarade. Knjiga se zove “Prokletstvo Muslimana”. Dat ću je Novacima da je prekucaju.
-.-Izvor: photo.net-.-
Izvor: photo.net
21.03.1993.
Vani grmi, ruši se svijet. Niko ne zna šta sad ovo razaranje znači. Znamo za pravilo; dok traju pregovori, četnici su najkrvoločniji. Do današnjeg jutra, na svu sreću, niko iz naše zgrade nije smrtno stradao. Ranjeno je, ukupno, sedam stanara. Dolazio je Mladen Novak pa sam mu dao Durakovićev rukopis. Mladen je pesimista. Rekao sam mu da se mora više družiti sa Antom Mišićem. Navečer, na prvom katu, kod Galijatovića, ostali do 22 sata. Poginulo 12, a ranjena 83 lica.
22.03.1993.
Opet težak dan, veliko granatiranje u Sarajevu. Poginulo je 11, a ranjeno 96 Sarajlija. Ne znam za lastavice, ali muhe su stigle. To je nagovještaj toplijeg vremena. Prvi sam se put u životu obradovao da vidim muhu!
Reis-ul-ulema Selimoski uputio čestitke povodom sutrašnjeg Bajrama. U gradu još nema vode ni struje.
23.03.1993.
Sve je isto i što se tiče vode i struje, granatiranja i stradanja, četničkih srljanja i napada i hrabrosti branilaca. Samo je iz dana u dan sve veća napetost ljudi, trpljenje oskudice i općeg stanja u gradu, a sve je više razočaranja u Međunarodnu zajednicu. Snimili smo kasetu za starce, da vide malo domaće atmosfere. Bili smo kod Gojka i Melike, pa kod Galijatovića a poslije smo, nekako, svi završili u našem stanu.
24.03.1993.
Danas je Bajram. Mirno je. Prognozeri haosa danas su omanuli. Nemamo struje, ali zato imamo; ja 75, a Sandra 49 kila. Kad čitam pisma od staraca, dođe mi da plačem. Oni o Bosni pišu na način kako jedino i mogu. O njoj pišu kako misle, a misle kako je se sjećaju. Volim Bosnu. Mrtva je takva Bosna. Od ovakve Bosne sada se bježi.
Rusi onemogućili donošenje rezolucije o zabrani letova iznad Bosne. "Herkulesi" su padobranima spustili u Srebrenicu 33 tone hrane i 600 kg lijekova. U Sarajevu je troje ljudi poginulo, 20 ih je ranjeno.
25.03.1993.
Izetbegović u New Yorku potpisao cjelovit Vance-Owenov plan, a to je učinio i Boban sa delegacijom "Herceg-Bosne". Došla nam je voda u stan, pa opet punimo kadu, bačvu, flaše. Struje imamo. Navečer čestitali Bajram Hadžiomerovićima. Raifinu sestru muž ubio sjekirom dok je spavala.
26.03.1993.
Američki predsjednik Bill Clinton primio je u Bijeloj kući predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića i čestitao mu na potpisivanju Vance-Owenovog plana. Pao je snijeg. Ima ga pola metra i još pada. Zvao sam radio amatere u Kiseljak, pa su obećali da će nas spojiti sa Komižom za dva dana. Stigla je humanitarna. Sandra je povjerenik za humanitarnu u našoj zgradi. Bio je Vehbija Karić sa Radetom. Opet smo pričali o knjizi.
27.03.1993.
Ja mislim da je ovo prvi put od početka agresije, a da niko u Sarajevu nije poginuo. Mirno je. Snijeg ne prestaje. Dolazili su mi Škalceri i Zoran Jovanović. On je smršavio 30 kila i jedva sam ga prepoznao. Žena mu je u Zagrebu, a dijete na Braču. Upravo se vratio sa kopanja. U Zagrebu se Izetbegović sastao sa Tuđmanom. Potpisali su izjavu o daljoj najužoj saradnji između RBiH i Hrvatske.
28.03.1993.
Konvoj sa hranom stigao u Srebrenicu. Kazaljke su pomjerene za sat unaprijed. Drago nam je, a ne znamo zašto. Dobili smo debelo pismo iz Beograda. Javljaju o svojoj brizi, o tome koliko ih je obradovalo naše pismo i o dva paketa koja su poslali u januaru, a koji teže oko 70 kilograma. Bilo je to lijepo pismo, puno ljubavi i tuge. Nestalo nam je plina. Hvata me lagana prehlada. NATO je objelodanio da će u BiH biti upućeno 64.000 vojnika da obezbjeđuju mir.
29.03.1993.
Upravo su došli Škaca i Zoka. Malo smo sviruckali i prisjećali se starih, dobrih vremena. Primirje se poštuje. U Sarajevu obnovljen rad Srpskog kulturno prosvjetnog društva "Prosvjeta". Navečer, sjedimo Sandra i ja u hladnom stanu, gledamo se. Pitam je, hoće li mir uskoro. Ona odmahuje glavom.
30.03.1993.
Naložio sam peć, primirje traje. Samo ponegdje pucanje i poneka granata. Došla je voda, pa smo tankovali. Završio sam sa radom na knjizi. U Oslobođenju je izašla anketa. Poznati ljudi, ali i običan svijet, odgovarali su na pitanje: “Treba li onima koji su otišli iz Sarajeva omogućiti povratak”. Normalno, razni odgovori.
-.-PHOTO: EVSTAFIEV-.-
PHOTO: EVSTAFIEV
31.03.1993.
Uglavnom je mirno. Sandra se sprema da napravi uštipke. Išao sam sa Ilijom do Templa, sreli smo Fehima Spahu, malo porazgovarali. Fehim je fin gospodin. Sviđa mi se. Struje nemamo, ali Đido će nam dati kabel da možemo upaliti TV. Savjet bezbjednosti UN izglasao rezoluciju kojom se odobrava upotreba sile u zoni zabrane letova iznad RBiH.
U martu 1993. godine u odbrani Sarajeva poginula su 132 borca, a ranjeno je 189. To su podaci Štaba I korpusa Armije RBiH.
01.04.1993.
Dan šale. Nije nam do toga. Međunarodni sud u Hagu odlučio je da prihvati pokretanje procesa protiv Srbije i Crne Gore zbog genocida i etničkog čišćenja u BiH. U Sarajevu tri poginula i 13 ranjenih civila.
02.04.1993.
Nikako da uspostavimo telefonsku vezu sa Komižom. Pokušavao sam na sto načina, ali ne ide. Ipak, danas smo po prvi put dobili glas preko žice iz Komiže. Stari je nazvao radio amatere u Fojnicu i poručio da su dobili naše pismo i da su oni dobro. Švedski diplomata Torvald Stoltenberg zamijenio C.Vancea na dužnosti kopredsjednika mirovne konferencije u bivšoj SFRJ. Otopio se snijeg.
U gradu je stradalo troje, a 14 građana je ranjeno.
03.04.1993.
Gojko će pokušati da Advanove pjesme objavi u Oslobođenju. To bi Starom bilo drago. Knjigu završavam. Nema više. Opet granatiranje.
04.04.1993.
Godina dana pakla. Ostali smo čitavi. Puno ljudi nije bilo te sreće. Dobili smo pismo od staraca i pišemo odgovor. Veseli smo. Dan je lijep.
05.04.1993.
Dolaze topliji dani. Paketi sa hranom putuju prema nama. Voda često dođe u podrum. Možemo na kupanje potrošiti i više od 10 litara vode. Imamo, možda, najbolje sklonište u gradu. Imamo alternativne izvore energije, možemo na plin, ako ga nema - na struju, ako nje nema, ložimo našu peć. I kad nema hrane, uvijek je bilo prijatelja da priskoče. A kad ni prijatelji nemaju, svima nam je teško, pa šta se može. Ipak, bliži smo miru i slobodi u ovoj našoj napaćenoj Bosni. Predsjednik Predsjedništva A. Izetbegović uputio je predsjednicima država i vlada koje su priznale RBiH pismo i zamolio ih da pomognu kako bi se stravična razaranja Srebrenice zaustavila. U pismu je centralna rečenica: "Posljednji je čas da se spriječi najveća ljudska katastrofa poslije Drugog svjetskog rata."
LINK
#259
shivaja
-
- Members
- 1,828 posts
Posted 20 December 2008 - 08:37
GOSPOĐA ZVANA IRENA SENDLER
Nedavno je umrla 98 godišnja gospođa koja se zvala Irena Sendler.
Za vreme Drugog svetskog rata dobila je dozvolu za rad u Varšavskom getu kao vodoinstalater/stručnjak za odvode.
Iza svega je imala jedan skriveni motiv ...
Budući da je bila Nemica, znala je šta nacisti planiraju sa Jevrejima.
Irena je na dnu svoje torbe za alat koju je nosila, kradomice iznosila malu decu. Pozadi u svom automobilu imala je vreću od grubog platna za veću decu.
Imala je i psa koji je bio izvežban da laje kada bi je nemački vojnici puštali unutar i izvan geta.
Njegovo je lajanje prkrivalo plač dece. Vojnici, naravno, nisu ništa hteli psu.
Dok je tamo radila uspela je izvuči 2500 dece.
Ipak su ju uhvatili i slomili su joj obe ruke i noge i žestoko su ju pretukli.
Irena je sačuvala zapis s imenima sve dece koju je prokrijumčarila, držeći ga u staklenom peharu ispod drveta u svom dvorištu koje je kasnije izgorelo. Nakon rata pokušala je da pronađe bilo kog od roditelja koji su možda preživeli da ujedini porodice.
Većina ih je, na žalost, bila ugušena plinom, pa su deca kojima je pomogla smeštena po drugim porodicama ili su usvojena.
Prošle godine, Irena je nominovana za Nobelovu nagradu...
Nije ju dobila. Pobedio je Al Gore, načinivši film o globalnom otopljavanju.
Nedavno je umrla 98 godišnja gospođa koja se zvala Irena Sendler.
Za vreme Drugog svetskog rata dobila je dozvolu za rad u Varšavskom getu kao vodoinstalater/stručnjak za odvode.
Iza svega je imala jedan skriveni motiv ...
Budući da je bila Nemica, znala je šta nacisti planiraju sa Jevrejima.
Irena je na dnu svoje torbe za alat koju je nosila, kradomice iznosila malu decu. Pozadi u svom automobilu imala je vreću od grubog platna za veću decu.
Imala je i psa koji je bio izvežban da laje kada bi je nemački vojnici puštali unutar i izvan geta.
Njegovo je lajanje prkrivalo plač dece. Vojnici, naravno, nisu ništa hteli psu.
Dok je tamo radila uspela je izvuči 2500 dece.
Ipak su ju uhvatili i slomili su joj obe ruke i noge i žestoko su ju pretukli.
Irena je sačuvala zapis s imenima sve dece koju je prokrijumčarila, držeći ga u staklenom peharu ispod drveta u svom dvorištu koje je kasnije izgorelo. Nakon rata pokušala je da pronađe bilo kog od roditelja koji su možda preživeli da ujedini porodice.
Većina ih je, na žalost, bila ugušena plinom, pa su deca kojima je pomogla smeštena po drugim porodicama ili su usvojena.
Prošle godine, Irena je nominovana za Nobelovu nagradu...
Nije ju dobila. Pobedio je Al Gore, načinivši film o globalnom otopljavanju.
#260
shivaja
-
- Members
- 1,828 posts
Posted 22 December 2008 - 13:54
Nastavak suđenja za ubistvo braće Bitići
Objavljeno: Pon, 22. 12. 2008. 10:54
OČEKUJE SE SVEDOČENJE LEGIJE
Očekuje se svedočenje Legije
PHOTO: EPA/NENAD KOJADINOVIĆ
Suđenje dvojici optuženih za pomaganje u ubistvu braće Bitići u Petrovom Selu, 1999. godine, nastavlja se u ponedeljak pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu.
e-Novine
Kako je javila agencija Beta, kao svedoci trebalo bi da budu saslušani komandant nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorad Ulemek Legija i bivši komandant žandarmerije Goran Radosavljević Guri. Međutim, Guri je u begu već duže vreme. Radosavljević je u vreme kada su braća Bitići - Ili, Agron i Mehmet ubijeni bio komandant Nastavnog centra u Petrovom Selu, a više svedoka tokom postupka rekli su da su ga videli u objektu kampa gde su 9. jula 1999. godine braća Bitići ubijeni.
Ulemek je takođe prema rečima više svedoka jednom ili dva puta helikopterom dolazio u kamp gde su obuku za specijalne policijske jedinice vodili instruktori JSO.
Njihovo saslušanje bilo je prvobitno predviđeno za 24. novembar, ali je suđenje odloženo pošto se u sudu iz zdravstvenih razloga nije pojavio optuženi Sreten Popović.
Popovićev branilac advokat Božo Prelević obavestio je tada sudsko veće da je njegov klijent nekoliko dana pre zakazanog suđenja doživeo saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobio težu povredu glave. Za pomaganje u ubistvu trojice američkih državljana albanskog porekla pored Popovića optužen je i Miloš Stojanović.
Oni se terete se da su braću Bitići lišili prava na pravično suđenje tako što su ih predali nepoznatim pripadnicima MUP-a Srbije koji su ih 9. jula 1999. godine ubili pucajući im u potiljak. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su 2001. godine u masovnoj grobnici u Petrovom Selu. Ruke su im bile vezane žicom na leđima.
Optuženi pripadnici MUP-a Srbije Popović i Stojanović su na početku suđenja, 13. novembra 2006. godine, odbacili krivicu za učešće u ratnom zločinu. Oni se brane sa slobode.
-.--.-
link
Objavljeno: Pon, 22. 12. 2008. 10:54
OČEKUJE SE SVEDOČENJE LEGIJE
Očekuje se svedočenje Legije
PHOTO: EPA/NENAD KOJADINOVIĆ
Suđenje dvojici optuženih za pomaganje u ubistvu braće Bitići u Petrovom Selu, 1999. godine, nastavlja se u ponedeljak pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu.
e-Novine
Kako je javila agencija Beta, kao svedoci trebalo bi da budu saslušani komandant nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorad Ulemek Legija i bivši komandant žandarmerije Goran Radosavljević Guri. Međutim, Guri je u begu već duže vreme. Radosavljević je u vreme kada su braća Bitići - Ili, Agron i Mehmet ubijeni bio komandant Nastavnog centra u Petrovom Selu, a više svedoka tokom postupka rekli su da su ga videli u objektu kampa gde su 9. jula 1999. godine braća Bitići ubijeni.
Ulemek je takođe prema rečima više svedoka jednom ili dva puta helikopterom dolazio u kamp gde su obuku za specijalne policijske jedinice vodili instruktori JSO.
Njihovo saslušanje bilo je prvobitno predviđeno za 24. novembar, ali je suđenje odloženo pošto se u sudu iz zdravstvenih razloga nije pojavio optuženi Sreten Popović.
Popovićev branilac advokat Božo Prelević obavestio je tada sudsko veće da je njegov klijent nekoliko dana pre zakazanog suđenja doživeo saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobio težu povredu glave. Za pomaganje u ubistvu trojice američkih državljana albanskog porekla pored Popovića optužen je i Miloš Stojanović.
Oni se terete se da su braću Bitići lišili prava na pravično suđenje tako što su ih predali nepoznatim pripadnicima MUP-a Srbije koji su ih 9. jula 1999. godine ubili pucajući im u potiljak. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su 2001. godine u masovnoj grobnici u Petrovom Selu. Ruke su im bile vezane žicom na leđima.
Optuženi pripadnici MUP-a Srbije Popović i Stojanović su na početku suđenja, 13. novembra 2006. godine, odbacili krivicu za učešće u ratnom zločinu. Oni se brane sa slobode.
-.--.-
link
#261
shivaja
-
- Members
- 1,828 posts
Posted 22 December 2008 - 17:59
Presuda protiv Republike Srbije
Objavljeno: Pon, 22. 12. 2008. 15:29
ODŠTETA ZLOSTAVLJANIM ALBANCIMA
Odšteta zlostavljanim Albancima
PHOTO: ZABELA
Fond za humanitarno pravo najavio je žalbu zbog niske odštete dosuđene za mučenje i nečovečno postupanje
e-Novine
Fond za humanitarno pravo primio je presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu kojom je država Srbija obavezana da Albertu Nebihu iz Glogovca i Skenderu Isufiju iz Novog Čikatova, opština Glogovac, isplati po 185.000 dinara zbog odgovornosti za nezakonit pritvor u kojem su 1999. i 2000. godine proveli šest, odnosno 11 meseci, saopštio je Fond. Ova organizacija najavila je da će, „zbog neprimereno malog iznosa obeštećenja, u zakonskom roku uložiti žalbu Okružnom sudu u Beogradu"
„Kada su 26. marta 1999. godine srpske snage bezbednosti granatirale albansko selo Domanek opštini Glogovac, Albert Nebihu (17) je sa svojom porodicom izbegao u selo Štrubulov u istoj opštini. Pripadnici MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije opkolili su 28. maja 1999. ovo selo. U kuću u kojoj je boravio Albert Nebihu sa još 20 članova njegove šire porodice ušla su tri pripadnika VJ koji su naredili njemu, njegovom ocu i bratu od strica da pretresu kuću umesto njih. Za vreme pretresa, vojnici su ih udarali kundacima, posle čega su ih izveli na ulicu i naredili da stoje sa rukama podignutim u vis i licem okrenutim prema zidu. Postrojivši ih u kolonu, odveli su ih do sela Novo Čikatovo, odakle su ih kamionima prebacili u Glogovac, ističe se u saopštenju.
Uhapšeni Albanci su potom prebačeni u požarevački zatvor i sve vreme su bili zlostavljani, a u Požarevcu su morali da prođu kroz špalir stražara i policajaca, a batinanje je nastavljeno sve dok ih nisu rasporedili po sobama.
„U KPZ Požarevac zatvorenicima albanske nacionalnosti šetnje nisu bile dozvoljene, kao ni sedenje na krevetima, a kupanje im je bilo omogućeno samo jednom u dve nedelje. Tokom boravka u KPZ Požarevac, policija nije nijednom saslušala Alberta, niti mu je izdala rešenje o pritvoru ili optužnicu. Albert Nebihu je oslobođen 20. novembra 1999. godine. U martu 2005. godine konstatovan mu je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), kao posledica torture", navodi se u saopštenju.
Istog dana kada je uhapšen Albert Nebihu četiri pripadnika srpskih snaga bezbednosti su ušli i u kuću Skendera Isufija u selu Novo Čikatovo, u kojoj je bilo mnogo izbeglica iz okolnih sela. Izabravši 13 muškaraca, tukli su ih kundacima satima, a potom su ih odveli do reke Drenice gde su im naredili da uđu u vodu i da se valjaju po blatu, saopštava FHP.
„Policajci i vojnici su stalno pucali i pretili da će ih streljati. Nakon tri sata, sproveli su ih u Glogovac, gde su ih tukli metalnim šipkama i bejzbol palicama. Potom su im vojnici i policajci doneli jednu kofu da speru krv, posle čega su im naredili da tu vodu popiju. Sutradan su prozivali Albance po imenima i odvodili u jedan demolirani lokal gde su vršili ispitivanja. Četiri policijska inspektora ispitivali su Skendera Isufija o OVK. Ispitivali su ga ceo dan i sve vreme tokom ispitivanja su ga tukli. Kada bi se onesvestio, uveli bi ga u toalet lokala, da ga osveste i posle kraćeg vremena opet bi nastavili da ga ispituju i tuku. Nakon ispitivanja vratili su ga u isti lokal u kome je bio pre. Ujutro su zatvorene Albance autobusima prebacili u zatvor u Lipljanu, a tek posle petog dana zatvorski čuvari su im dozvolili da odu u toalet. Posle nekoliko dana su ih odvezli autobusima u KPZ Požarevac, gde je Skender boravio 14. aprila 2000. godine, kada je na osnovu rešenja Ministarstva pravde Srbije pušten na slobodu. Ni on nikada nije dobio nijedan dokument o zadržavanju ili pritvaranju, niti je protiv njega podignuta optužnica ili pokrenut bilo kakav postupak. Čak nikada nije bio ni saslušan. Od marta 2004. godine, leči se od post-traumatskog stresnog poremećaja", ističe se u saopštenju Fonda.
-.--.-
LINK
Objavljeno: Pon, 22. 12. 2008. 15:29
ODŠTETA ZLOSTAVLJANIM ALBANCIMA
Odšteta zlostavljanim Albancima
PHOTO: ZABELA
Fond za humanitarno pravo najavio je žalbu zbog niske odštete dosuđene za mučenje i nečovečno postupanje
e-Novine
Fond za humanitarno pravo primio je presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu kojom je država Srbija obavezana da Albertu Nebihu iz Glogovca i Skenderu Isufiju iz Novog Čikatova, opština Glogovac, isplati po 185.000 dinara zbog odgovornosti za nezakonit pritvor u kojem su 1999. i 2000. godine proveli šest, odnosno 11 meseci, saopštio je Fond. Ova organizacija najavila je da će, „zbog neprimereno malog iznosa obeštećenja, u zakonskom roku uložiti žalbu Okružnom sudu u Beogradu"
„Kada su 26. marta 1999. godine srpske snage bezbednosti granatirale albansko selo Domanek opštini Glogovac, Albert Nebihu (17) je sa svojom porodicom izbegao u selo Štrubulov u istoj opštini. Pripadnici MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije opkolili su 28. maja 1999. ovo selo. U kuću u kojoj je boravio Albert Nebihu sa još 20 članova njegove šire porodice ušla su tri pripadnika VJ koji su naredili njemu, njegovom ocu i bratu od strica da pretresu kuću umesto njih. Za vreme pretresa, vojnici su ih udarali kundacima, posle čega su ih izveli na ulicu i naredili da stoje sa rukama podignutim u vis i licem okrenutim prema zidu. Postrojivši ih u kolonu, odveli su ih do sela Novo Čikatovo, odakle su ih kamionima prebacili u Glogovac, ističe se u saopštenju.
Uhapšeni Albanci su potom prebačeni u požarevački zatvor i sve vreme su bili zlostavljani, a u Požarevcu su morali da prođu kroz špalir stražara i policajaca, a batinanje je nastavljeno sve dok ih nisu rasporedili po sobama.
„U KPZ Požarevac zatvorenicima albanske nacionalnosti šetnje nisu bile dozvoljene, kao ni sedenje na krevetima, a kupanje im je bilo omogućeno samo jednom u dve nedelje. Tokom boravka u KPZ Požarevac, policija nije nijednom saslušala Alberta, niti mu je izdala rešenje o pritvoru ili optužnicu. Albert Nebihu je oslobođen 20. novembra 1999. godine. U martu 2005. godine konstatovan mu je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), kao posledica torture", navodi se u saopštenju.
Istog dana kada je uhapšen Albert Nebihu četiri pripadnika srpskih snaga bezbednosti su ušli i u kuću Skendera Isufija u selu Novo Čikatovo, u kojoj je bilo mnogo izbeglica iz okolnih sela. Izabravši 13 muškaraca, tukli su ih kundacima satima, a potom su ih odveli do reke Drenice gde su im naredili da uđu u vodu i da se valjaju po blatu, saopštava FHP.
„Policajci i vojnici su stalno pucali i pretili da će ih streljati. Nakon tri sata, sproveli su ih u Glogovac, gde su ih tukli metalnim šipkama i bejzbol palicama. Potom su im vojnici i policajci doneli jednu kofu da speru krv, posle čega su im naredili da tu vodu popiju. Sutradan su prozivali Albance po imenima i odvodili u jedan demolirani lokal gde su vršili ispitivanja. Četiri policijska inspektora ispitivali su Skendera Isufija o OVK. Ispitivali su ga ceo dan i sve vreme tokom ispitivanja su ga tukli. Kada bi se onesvestio, uveli bi ga u toalet lokala, da ga osveste i posle kraćeg vremena opet bi nastavili da ga ispituju i tuku. Nakon ispitivanja vratili su ga u isti lokal u kome je bio pre. Ujutro su zatvorene Albance autobusima prebacili u zatvor u Lipljanu, a tek posle petog dana zatvorski čuvari su im dozvolili da odu u toalet. Posle nekoliko dana su ih odvezli autobusima u KPZ Požarevac, gde je Skender boravio 14. aprila 2000. godine, kada je na osnovu rešenja Ministarstva pravde Srbije pušten na slobodu. Ni on nikada nije dobio nijedan dokument o zadržavanju ili pritvaranju, niti je protiv njega podignuta optužnica ili pokrenut bilo kakav postupak. Čak nikada nije bio ni saslušan. Od marta 2004. godine, leči se od post-traumatskog stresnog poremećaja", ističe se u saopštenju Fonda.
-.--.-
LINK
#262
Sobchak
-
- Members
- 1,754 posts
Posted 22 December 2008 - 20:51
Postavljanje spomen-obilježja za 12 banjolučkih beba
Datum: 17.12.2008 18:30
Autor: Tanja Kovačević
Stradanje 12 banjolučkih beba zbog nedostatka kiseonika 1992. godine u Kliničkom centru Banja Luka, jedan je od najstravičnijih zločina u proteklom građanskom ratu, rekao je predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS Nedeljko Mitrović.
On je na jučerašnjoj konferenciji za novinare rekao da će spomen-obilježje za 12 stradalih beba biti postavljeno 22. decembra na platou ispred Muzeja savremene umjetnosti RS.
- Spomenik je izrađen od visoko kvalitetnog materijala, a izgrađene su i prilazne staze i ploče sa osvjetljenjem. Biće postavljena i legenda ispisana na srpskom i engleskom jeziku. Novac za spomenik obezbijedili su grad Banja Luka i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS - kazao je Mitrović.
Prema njegovim riječima, ovo spomen-obilježje će biti simbol mira i brige, te antiratna poruka, koja kaže da se svi nesporazumi trebaju rješavati dijalogom.
- Braća i sestre nastradale djece će otkriti spomenik, roditelji će položiti veliku suzu sa 12 bijelih ruža i jednom crvenom, koja je posvećena 13. bebi, Slađani Kobas, koja je preminula 14 godina kasnije. Tom prilikom biće emitovan desetominutni dokumentarni film, koji predstavlja trajno sjećanje na preminule bebe - dodao je Mitrović.
Autor idejnog rješenja skulpture "Život", koja je posvećena stradalim bebama Maja Milić - Aleksić objasnila je značenje ove skulpture.
- Spoljašnji dio skulpture tumači se kao zagrljaj, fetus i nešto nježno, a ujedno predstavlja znak pitanja zašto se sve to desilo. To je jedan krug koji je nasilno prekinut, a u njemu se nalazi 12 elemenata koji asociraju na bebe i predstavljaju srž života - kazala je Milić - Aleksić.
Tadašnji načelnik Odjeljenja za dječije bolesti banjolučkog Kliničkog centra Miloš Bajić istakao je da ovaj spomenik treba da bude opomena da se to nikad nikom ne dogodi.
- Veliku tugu, jad i nehumanost tada sam ponio na svojim plećima, jer je 12 beba sahranjeno u jednom danu, od kojih je samo jedna imala ime, a druge ga nisu uspjele ni dobiti. Znali smo kako da riješimo problem i spasimo djecu, ali nismo imali čime. Vapili smo za pomoći, ali oni koji su trebali da nas čuju, nisu to učinili - rekao je dr Bajić.
Kompozitor pjesme "Dvanaest zvjezdica" Momo Nikić istakao je da je ova pjesma nastala u jednom dahu, da je snimljena u skoro nemogućim uslovima i da će ostati istorijska uspomena na 12 banjolučkih beba.
Mijatović
Komandir eskadrile i pilot Darko Mijatović ispričao je novinarima kako je ratne 1992. godine, bilo teško letjeti helikopterom preko neprijateljskih snaga da bi iz Srbije donijeli boce sa kiseonikom u Banju Luku.
- Sletjevši na aerodrom u Batajnici vidio sam avion u koji su bile natovarene boce sa kiseonikom, koje su trebale banjolučke bebe, ali taj avion nije imao dozvolu da poleti - kazao je Mijatović.
Datum: 17.12.2008 18:30
Autor: Tanja Kovačević
Stradanje 12 banjolučkih beba zbog nedostatka kiseonika 1992. godine u Kliničkom centru Banja Luka, jedan je od najstravičnijih zločina u proteklom građanskom ratu, rekao je predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS Nedeljko Mitrović.
On je na jučerašnjoj konferenciji za novinare rekao da će spomen-obilježje za 12 stradalih beba biti postavljeno 22. decembra na platou ispred Muzeja savremene umjetnosti RS.
- Spomenik je izrađen od visoko kvalitetnog materijala, a izgrađene su i prilazne staze i ploče sa osvjetljenjem. Biće postavljena i legenda ispisana na srpskom i engleskom jeziku. Novac za spomenik obezbijedili su grad Banja Luka i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS - kazao je Mitrović.
Prema njegovim riječima, ovo spomen-obilježje će biti simbol mira i brige, te antiratna poruka, koja kaže da se svi nesporazumi trebaju rješavati dijalogom.
- Braća i sestre nastradale djece će otkriti spomenik, roditelji će položiti veliku suzu sa 12 bijelih ruža i jednom crvenom, koja je posvećena 13. bebi, Slađani Kobas, koja je preminula 14 godina kasnije. Tom prilikom biće emitovan desetominutni dokumentarni film, koji predstavlja trajno sjećanje na preminule bebe - dodao je Mitrović.
Autor idejnog rješenja skulpture "Život", koja je posvećena stradalim bebama Maja Milić - Aleksić objasnila je značenje ove skulpture.
- Spoljašnji dio skulpture tumači se kao zagrljaj, fetus i nešto nježno, a ujedno predstavlja znak pitanja zašto se sve to desilo. To je jedan krug koji je nasilno prekinut, a u njemu se nalazi 12 elemenata koji asociraju na bebe i predstavljaju srž života - kazala je Milić - Aleksić.
Tadašnji načelnik Odjeljenja za dječije bolesti banjolučkog Kliničkog centra Miloš Bajić istakao je da ovaj spomenik treba da bude opomena da se to nikad nikom ne dogodi.
- Veliku tugu, jad i nehumanost tada sam ponio na svojim plećima, jer je 12 beba sahranjeno u jednom danu, od kojih je samo jedna imala ime, a druge ga nisu uspjele ni dobiti. Znali smo kako da riješimo problem i spasimo djecu, ali nismo imali čime. Vapili smo za pomoći, ali oni koji su trebali da nas čuju, nisu to učinili - rekao je dr Bajić.
Kompozitor pjesme "Dvanaest zvjezdica" Momo Nikić istakao je da je ova pjesma nastala u jednom dahu, da je snimljena u skoro nemogućim uslovima i da će ostati istorijska uspomena na 12 banjolučkih beba.
Mijatović
Komandir eskadrile i pilot Darko Mijatović ispričao je novinarima kako je ratne 1992. godine, bilo teško letjeti helikopterom preko neprijateljskih snaga da bi iz Srbije donijeli boce sa kiseonikom u Banju Luku.
- Sletjevši na aerodrom u Batajnici vidio sam avion u koji su bile natovarene boce sa kiseonikom, koje su trebale banjolučke bebe, ali taj avion nije imao dozvolu da poleti - kazao je Mijatović.
#263
Anduril
-
- Members
- 5,593 posts
Posted 23 December 2008 - 01:09
Prepucavanja oko zlocina se nece tolerisati na ovom topiku. OgnjenD, zamolio bih te da sledeci put vise ne komentarises na ovom topiku na nacin na koji si to ucinio. Ovaj topik je pre svega posvecen zrtvama, bez obzira na naciju. Jos jedan pokusaj pokretanja nekakvog prepucavanja na ovom topiku ce rezultirati udaljavanjem sa foruma.
#264
outcast
-
- Banned
- 2,346 posts
Posted 23 December 2008 - 01:28
Prepucavanja oko zlocina se nece tolerisati na ovom topiku. OgnjenD, zamolio bih te da sledeci put vise ne komentarises na ovom topiku na nacin na koji si to ucinio. Ovaj topik je pre svega posvecen zrtvama, bez obzira na naciju. Jos jedan pokusaj pokretanja nekakvog prepucavanja na ovom topiku ce rezultirati udaljavanjem sa foruma.
Ja ne znam da li igde negde drugde postoji ovakva tema koja se ovako pazljivo cuva od relativizacije zlocina.
Svaka cast moderatorskom timu b92.
Ne znam kako ovo da kazem a da ne bude prozaicno: nekako sam ponosna na vas stav i istrajnost.
#265
Dzemo Braun
-
- Members
- 12 posts
Posted 27 December 2008 - 18:32
Miloševićevi Tenkovi oko Novog Pazara... (1993 god.)
#266
Amir
-
- Members
- 187 posts
Posted 08 January 2009 - 02:31
Potresno sretna priča Senide Mile
Zoran Glavonjić, Maja Nikolić
Te predratne 1991. godine Muhamedu Bečiroviću iz Kalesije činilo se da ima sve, obitelj, dvije prekrasne djevojčice, mir i sreću. Ništa više od toga nije želio. Međutim 1992. godine dolazi rat koji tu sreću odjednom zaustavlja. Srpska vojska odvodi njegovu suprugu Senadu i kćerke Sandu i Senidu. Šesnaest godina ni riječi o njima. Tek prošle godine - poziv iz Beograda i Muhamed saznaje da je njegova najmlađa kćerka pronađena i da je živa.
Odrasla djevojka Senida, odnosno Mila kako je dobila novo ime od svojih usvojitelja Živana i Živke Janković iz Beograda, posljednjih dana je u Kalesiji. Njezin susret s ocem za nju je bio trenutak neopisive boli, ali i sreće:
„To se ne može opisati. To je bilo jako teško i za mene i za njega i za sve koji su bili prisutni. Ne postoje reči. I drago mi je, i nije, i srećna sam i nisam. Taj prvi trenutak nije bio ovde, nego u Novom Sadu. Jako je bilo teško, prvo za mene, a onda za moje staratelje tamo, u Beogradu. Još uvek meni nije sve baš tako jasno. Ima mnogo pitanja, a nijedan odgovor nemam. Treba imati puno snage i s tim se izboriti.“
Zahvaljujući srpskom vojniku koji je ovu djevojku prije 16 godina pronašao u kolijevci, Senida Mila biva spašena:
„Meni su rekli da me on našao u ovoj kući, da me odveo kod njegove mame Ruže, da sam bila tamo dva meseca i da su me oni dali Centru za socijalni rad i Desa, mislim da je ona pravnica u tom Centru, me dala ženi po imenu Zdravka Elez i kod nje sam bila par meseci. Od nje sam otišla za Beograd.“
Sedamnaestogodišnja djevojka priča i kako je izgledao njen život sa njezinim udomiteljima. Živana i Živku Janković gotovo svakog dana su zvali ljudi iz Slovenije, Mađarske i Hrvatske, tvrdeći da su Senidini roditelji, što je ove ljude emotivno itekako potresalo. Senida Mila kaže:
„Oni nikada nisu pravili problem, ako se pojavi neko i dokaže da sam njihova, da idem s njima. Mi ti nećemo braniti, govorili su. Oni su izgubili dva sina, ja sam bila jedina. Jako su mi puno učinili i pomogli u životu. I dan-danas mi pomažu. Moja odluka da tražim svog oca bila je pre godinu dana. Sve je išlo preko Centra za socijalni rad u Beogradu.“
Danas se Senida Mila prvi put nakon šesnaest godina susrela sa svojom tetkom. Ovaj susret za sve je bio jako potresan:
„Ikako da ti pomognem? Ti si dio nas, tvoja je majka bila naša.“
Safet Šahmanović, tajnik Crvenog križa u Kalesiji, kaže da je ovo je prvi put u povijesti Crvenog križa BiH da se pronađe živa osoba:
„Imali smo slučajeva prepoznavanja dijelova garderobe u traženju nestalih osoba, ali ovakav slučaj nismo imali, da se poslije 16-17 godina nađe osoba, i to živa, zdrava. 26. decembra došao je njen otac i tražio da popuni upitnik za traženje majke, kako bi izvadio CIPS-ovu ličnu kartu i pasoš. Kontaktirao sam Crveni križ BiH, on je odnio u Zvornik obrazac i na osnovu toga dobio obrazac za praćenje slučaja od Međunarodnog Crvenog križa.“
Posljednjih dana Senida boravi kod svoje tetke u Kalesiji i bratića Damira Hasića, koji prepričava svoje trenutke sa sestričnom:
„Bilo nam je i puno teško, i drago.“
Živka i Živan Janković iz Beograda, dobri ljudi koji su usvojili Senidu Milu 1988. godine izgubili su dva sina u prometnoj nesreći.
Senida Mila se planira vratiti u Beograd. Ona smatra da je njezin život tamo, ali, naravno, ne želi izgubiti ni pravog oca. Naprotiv, s njim će dalje kroz život. Zajednički planiraju naći mamu Senadu i sestru Sandu:
„Pa, jako je lepo imati oko sebe porodicu. Ja sam odrasla u Beogradu sa dve osobe, a sad znam da oko mene ima puno ljudi koji me jako vole i koji su me tražili, i mene i moju sestru i moju mamu. Jako je lep osećaj znati da te neko voli i da možeš na njega da se osloniš u svakom trenutku.“
Životna priča dostojna filmskih scenrarija
Životna priča Senide Bećirović, dostojna najmaštovitijih holivudskih scenarija, mogla bi da ima potpuno srećan kraj ukoliko uskoro budu prevaziđene proceduralne barijere kako bi ona mogla da optutuje u Nemačku i konačno bude sa svojima. Misterija duga šesnaest godina rasvetljena je zaslugom Centra za socijalni rad Beograda, odeljenja Opštine Čukarica, koje je tražilo i na kraju i pronašlo njenu porodicu. Sa psihologom Miodragom Pavlovićem, iz Tima za decu bez roditeljskog staranja Centra za socijalni rad Opštine Čukarica, koji je sa saradnicima pokrenuo potragu za Senidinim roditeljima razgovarao je Zoran Glavonjić:
"Radi se o devojčici koja je 1992. godine pronađena na zgarištu u Bosni i Hercegovini na putu između Tuzle i Zvornika. Njen otac je otišao u školu, bio je profesor u Tuzli, a porodica od devet članova bila je kod kuće kada su podignute barikade. Tog dana on nije uspeo da se vrati kući, došlo je do napada srpskih snaga na to selo i svi su odvedeni. Svi ostali članovi porodice još uvek se vode kao nestali, a tu devojčicu je, navodno, neki vojnik, koji je kasnije poginuo, doneo u Šekoviće i predao nekoj ženi koja je čuvala jedno vreme, ali je zbog, verovatno, ekonomske situacije, ali i činjenice da se radi o muslimanskom detetu, što su svi znali, imala problema pa je dete preuzeo centar iz Lasenice."
Tada je Senida imala manje od godinu dana i niko nije znao ko je ona, priča za naš radio Miodrag Pavlović, psiholog Centra za socijalni rad beogradske opštine Čukarica. Kako kaže, žena koja je u Šekovićima prva prihvatila nepoznatu bebu zove se Petra, i kada je ovih dana ponovo čula za nju izrazila je želju da se vide, prvi put posle 16 godina. A tada, apel za pomoć nepoznatoj devojčici pojavio se u Večernjim novostima, i priča kakvu samo život može da izrežira se nastavlja:
"Javio se bračni par iz Beograda koji seo u kola i otišao tamo. Uzeli su dete preko Centra za socijalni rad, a 2002. godine obratili su se centru Čukarica za starateljstvo. Tada se mi uključujemo u priču, do tada nismo ni znali za postojanje deteta u Beogradu."
Bebu su prihvatili Živan i Živka Janković, koji su danas sedamdesetpetogodišnjaci, i podizali je pod imenom Mila Janković. Posle godina idile i lagodnog života, u danima njenog puberteta, hranitelji ipak odlučuju da je vrate Centru za socijalni rad:
"Bili su mnogo stari i nisu se snašli, doveli su je u centar i rekli nam da vidimo šta ćemo sa njom. Mi smo smestili dete u dom, ta porodica je bila dosta imućna, i ona je živela veoma ugodno. Takva situacija je za nju bila neodrživa i zato smo odlučili da pronađemo prirodnu porodicu."
U potrazi socijalnih radnika iz Beograda, koja je trajala više od dve godine, ispostavilo se da je Senidina tetka još 1993. bila na dobrom tragu kada je, videvši u novinama priču o sudbini bebe iz Bosne, pozvala njene hranitelje u Beogradu:
"Našla je njihov broj telefona i kontaktirala ih, ali su joj oni rekli da to nije dete koje ona traži i da više nema potrebe da zove."
Veliku pomoć beogradskim kolegama u mukotrpnoj potrazi pružio je Matija, socijalni radnik iz Šekovića, bez čijeg učešća bi sve možda ostalo bez rezultata. Posle opsežnog traganja i ključnog dokaza, DNK analize, ispostavlja se da je njen otac Muhamed Bećirović iz sela Capardi kod Kalesije u Bosni i Hercegovini, koji od 96. živi u Nemačkoj i oni se za prvomajske praznike 2008. prvi put posle 16 godina sreću u Beogradu, uz radost i veliki šok:
"Ali je to takođe i veliki benefit za nju iako će proći kroz krizu identiteta i kroz krizu upoznavanja sa svojim ocem. On je, na primer, čuvao slobodne dane za momenat kada ona bude mogla da dođe tamo, da kada završimo papirologiju može da bude sa njom, što je ona je jedva čekala - bila je spremna sutra da otputuje. Sa mnogim svojim srodnicima uspostavila je odličan odnos, brat od tetke koji živi u Nemačkoj sada je njen omiljen lik."
Ova priča mogla bi zaista da se završi na potpuno lep način, kaže Miodrag Pavlović, samo ukoliko budu porušene nepotrebne barijere:
"Srećan kraj priče će biti onog momenta kada uspemo, uprkos mnogim problemima sa kojima se suočavamo, jer da li ćemo odmah dobiti dokumenta ili će to trajati zaista zavisi od toga sa kime pričamo, da joj pre njenog punoletstva obezbedimo boravišnu vizu, odnosno spajanje sa porodicom u Nemačkoj. Ako u tome ne uspemo, onda se čitava priča produžava i ne možemo reći da smo došli do srećnog kraja."
http://www.slobodnae...le/1367129.html
Edited by Amir, 08 January 2009 - 02:39.
#267
Amir
-
- Members
- 187 posts
Posted 09 January 2009 - 19:11
Osam optuženih zbog Korićanskih stijena
SARAJEVO - Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv osam osoba za zločin protiv čovječnosti počinjen 21. avgusta 1992. godine na lokalitetu Korićanske stijene, na Vlašiću, gdje je ubijeno više od 200 ljudi, saopšteno je juče iz ovog tužilaštva.
Osam optuženih zbog Korićanskih stijena
Optuženi su Damir Ivanković, Zoran Babić, Gordan Đurić, Milorad Radaković, Milorad Škrbić, Ljubiša Četić, Dušan Janković i Željko Stojnić. Navodi se da su ovaj zločin počinili kao pripadnici Stanice javne bezbjednosti i Interventnog voda policije iz Prijedora.
"Janković je naređivao i organizirao, a ostali su sudjelovali i pomagali u sprovođenju konvoja, koji se sastojao od najmanje 16 autobusa, tegljača, kamiona i kamiona s prikolicom, u kojima se nalazilo preko 1.200 civila pretežno bošnjačke, ali i hrvatske narodnosti iz općine Prijedor", navodi se u optužnici.
Dodaje se da su od ljudi iz konvoja oduzimali novac, nakit i druge dragocjenosti.
Optuženi Ivanković, Babić, Četić, Đurić, Radaković, Škrbić, Stojnić i drugi pripadnici policije, među kojima i Darko Mrđa, izdvojili su iz konvoja više od 200 vojno sposobnih muškaraca, znajući da će biti ubijeni.
"Natjerali su ih da uđu u dva autobusa, a zatim ih sproveli do Korićanskih stijena na planini Vlašić, gdje su naredili muškarcima iz jednog autobusa da izađu na cestu, a potom ih sproveli do ivice ceste, iznad provalije, pa im naredili da kleknu na sami rub ceste prema provaliji. Potom su počeli pucati u njih iz automatskog naoružanja", navodi se u optužnici.
Tijela ubijenih padala su u provaliju, a neki su se i sami bacali s vrha litice. Nakon što su izveli muškarce i iz drugog autobusa, kako se navodi, optuženi su bacali ručne bombe i pucali na tijela ubijenih i ranjenih koji su iz provalije jaukali.
Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.
http://www.nezavisne...ih-stijena.html
SARAJEVO - Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv osam osoba za zločin protiv čovječnosti počinjen 21. avgusta 1992. godine na lokalitetu Korićanske stijene, na Vlašiću, gdje je ubijeno više od 200 ljudi, saopšteno je juče iz ovog tužilaštva.
Osam optuženih zbog Korićanskih stijena
Optuženi su Damir Ivanković, Zoran Babić, Gordan Đurić, Milorad Radaković, Milorad Škrbić, Ljubiša Četić, Dušan Janković i Željko Stojnić. Navodi se da su ovaj zločin počinili kao pripadnici Stanice javne bezbjednosti i Interventnog voda policije iz Prijedora.
"Janković je naređivao i organizirao, a ostali su sudjelovali i pomagali u sprovođenju konvoja, koji se sastojao od najmanje 16 autobusa, tegljača, kamiona i kamiona s prikolicom, u kojima se nalazilo preko 1.200 civila pretežno bošnjačke, ali i hrvatske narodnosti iz općine Prijedor", navodi se u optužnici.
Dodaje se da su od ljudi iz konvoja oduzimali novac, nakit i druge dragocjenosti.
Optuženi Ivanković, Babić, Četić, Đurić, Radaković, Škrbić, Stojnić i drugi pripadnici policije, među kojima i Darko Mrđa, izdvojili su iz konvoja više od 200 vojno sposobnih muškaraca, znajući da će biti ubijeni.
"Natjerali su ih da uđu u dva autobusa, a zatim ih sproveli do Korićanskih stijena na planini Vlašić, gdje su naredili muškarcima iz jednog autobusa da izađu na cestu, a potom ih sproveli do ivice ceste, iznad provalije, pa im naredili da kleknu na sami rub ceste prema provaliji. Potom su počeli pucati u njih iz automatskog naoružanja", navodi se u optužnici.
Tijela ubijenih padala su u provaliju, a neki su se i sami bacali s vrha litice. Nakon što su izveli muškarce i iz drugog autobusa, kako se navodi, optuženi su bacali ručne bombe i pucali na tijela ubijenih i ranjenih koji su iz provalije jaukali.
Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.
http://www.nezavisne...ih-stijena.html
#268
Kinik
-
- Members
- 43,426 posts
Posted 15 January 2009 - 22:32
...
http://www.dw-world....2-3198-xml-mrss
>> ... Evropa | 15.01.2009
11. jul - dan sećanja na Srebrenicu
Evropski parlament (EP) proglasio je 11. jul danom sećanja na genocid u Srebrenici gde su snage bosanskih Srba 1995. ubile oko 8.000 muslimanskih civila, a tu inicijativu je podržala i Evropska komisija
Tekst je usvojen sa 556 glasova za, devet protiv, dok su 22 poslanika EP bila uzdržana. EP je zatražio od 27 zemalja članica Evropske unije i od Evropske komisije da podrže tu odluku parlamenta. "Proglašenje 11. jula danom sećanja na genocid u Srebrenici trebalo bi da bude korak dalje ka pomirenju u BiH, ali i u regionu", ocenila je sinoć komesar za spoljne odnose Benita Ferero-Valdner koja je podržala tu inicijativu. Države zapadnog Balkana su pozvane da se pridruže tom obeležavanju. Evroposlanici su zatražili dodatne napore kako bi pred lice pravde bili izvedeni odgovorni za genocid u Srebrenici 1995.
Na predlog Udruženja majki
Rezolucija je doneta na predlog Udruženja majki Srebrenice i Žepe, koje su je, u prisustvu izvestioca EP za Balkan, Jelka Kacina, uručile potpredsednici Evropskog parlamenta, Dijani Volis, iz iz Političke grupe liberala i demokrata za Evropu (ALDE) Uručivanju predloga rezolucije u EP prisustvovao je i vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-ul-ulema dr. Mustafa Cerić.
Za žive i bolju budućnost
U obrazloženju predloga rezolucije slovenački poslanik u EP Jelko Kacin između ostalog je rekao: »Srebrenica je i zataškavanje zločina i uništavanje masovnih grobnica. Srebrenicu moramo ugraditi u naše zajedničko istorijsko pamćenje i u temelje proširenja EU na područje zapadnog Balkana. Ne smemo pristajati na diskriminatorne i isključive stereotipe o pojedinim narodima, boriti se moramo protiv kolektivne krivice. Odgovorni za genocid u Srebrenici moraju u Hag, na sud, u zatvor, mi moramo zajednički pomoći graditi i omogućiti evropsku budućnost za Srebrenicu, za tamošnje ljude i celu Bosnu i Hercegovinu. Posebno bih se zahvalio konferenciji predsednika, koja je jednoglasno podržala predlog da mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice zajedno, svake godine, pozovemo u EP, da bi izvan Srebrenice, bez pritisaka i stresova domaće sredine razmišljali, planirali i gradili zajedničku i lepšu budućnost za Srebrenicu i celu BiH. Ova Rezolucija nije namenjena prošlosti. Iako govori i o mrtvima namenjena je živima i njihovoj boljoj budućnosti“.
Bivši vojni lider bosanskih Srba Ratko Mladić koji je pred Haškim tribunalom optužen i za genocid u Srebrenici, i dalje je u bekstvu, dok je politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić uhapšen u julu 2008. i trenutno mu se sudi u Hagu.
Agencije ... <<
...
http://www.dw-world....2-3198-xml-mrss
>> ... Evropa | 15.01.2009
11. jul - dan sećanja na Srebrenicu
Evropski parlament (EP) proglasio je 11. jul danom sećanja na genocid u Srebrenici gde su snage bosanskih Srba 1995. ubile oko 8.000 muslimanskih civila, a tu inicijativu je podržala i Evropska komisija
Tekst je usvojen sa 556 glasova za, devet protiv, dok su 22 poslanika EP bila uzdržana. EP je zatražio od 27 zemalja članica Evropske unije i od Evropske komisije da podrže tu odluku parlamenta. "Proglašenje 11. jula danom sećanja na genocid u Srebrenici trebalo bi da bude korak dalje ka pomirenju u BiH, ali i u regionu", ocenila je sinoć komesar za spoljne odnose Benita Ferero-Valdner koja je podržala tu inicijativu. Države zapadnog Balkana su pozvane da se pridruže tom obeležavanju. Evroposlanici su zatražili dodatne napore kako bi pred lice pravde bili izvedeni odgovorni za genocid u Srebrenici 1995.
Na predlog Udruženja majki
Rezolucija je doneta na predlog Udruženja majki Srebrenice i Žepe, koje su je, u prisustvu izvestioca EP za Balkan, Jelka Kacina, uručile potpredsednici Evropskog parlamenta, Dijani Volis, iz iz Političke grupe liberala i demokrata za Evropu (ALDE) Uručivanju predloga rezolucije u EP prisustvovao je i vrhovni poglavar muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-ul-ulema dr. Mustafa Cerić.
Za žive i bolju budućnost
U obrazloženju predloga rezolucije slovenački poslanik u EP Jelko Kacin između ostalog je rekao: »Srebrenica je i zataškavanje zločina i uništavanje masovnih grobnica. Srebrenicu moramo ugraditi u naše zajedničko istorijsko pamćenje i u temelje proširenja EU na područje zapadnog Balkana. Ne smemo pristajati na diskriminatorne i isključive stereotipe o pojedinim narodima, boriti se moramo protiv kolektivne krivice. Odgovorni za genocid u Srebrenici moraju u Hag, na sud, u zatvor, mi moramo zajednički pomoći graditi i omogućiti evropsku budućnost za Srebrenicu, za tamošnje ljude i celu Bosnu i Hercegovinu. Posebno bih se zahvalio konferenciji predsednika, koja je jednoglasno podržala predlog da mlade Bošnjake i Srbe iz Srebrenice zajedno, svake godine, pozovemo u EP, da bi izvan Srebrenice, bez pritisaka i stresova domaće sredine razmišljali, planirali i gradili zajedničku i lepšu budućnost za Srebrenicu i celu BiH. Ova Rezolucija nije namenjena prošlosti. Iako govori i o mrtvima namenjena je živima i njihovoj boljoj budućnosti“.
Bivši vojni lider bosanskih Srba Ratko Mladić koji je pred Haškim tribunalom optužen i za genocid u Srebrenici, i dalje je u bekstvu, dok je politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić uhapšen u julu 2008. i trenutno mu se sudi u Hagu.
Agencije ... <<
...
#269
monahan
-
- Members
- 1,898 posts
Posted 17 January 2009 - 10:57
Koliko državu Srbiju koštaju optuženi pred Haškim tribunalom koji su se dobrovoljno predali i njihove porodice
Godišnje oko 200.000 evra pomoći optuženicima
Autor: Aleksandar Roknić
Beograd - Država Srbija je prošle godine izdvojila 17,9 miliona dinara, odnosno oko 200.000 evra kao pomoć haškim optuženicima i njihovim porodicama. Kako je za Danas objasnio Dušan Ignjatović, direktor Nacionalne kancelarije za saradnju sa Haškim tribunalom, pomoćse dodeljuje na osnovu odluke o uslovima za dodelu materijalne pomoći iz 2003.
- Prema toj odluci se haškim optuženicima daje po 200 evra mesečno za troškove boravka u pritvorskoj jedinici, dok članovi uže porodice za posete pritvorenicima imaju 18 avionskih karata godišnje do Amsterdama. Njima se daju po tri avionske karte do Holandije na svaka dva meseca i isplaćuju putni troškovi od 250 evra po putovanju - navodi Ignjatović....
link
Zasto drzava ovako ne pomaze i drugim zatvorenicima u Srbiji? Zar nije to diskriminacija?
Zar nisu zlocine pocinili individualci tako da je krivica iskljucivo individualna?
#270
pojedinac
-
- Members
- 2,127 posts
Posted 26 January 2009 - 13:11
Šokantna ispovjest: Silovao me vladika Kačavenda
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici...
24.01.2009. 08:44
Na hiljade je ispovijesti djevojaka i žena, Bošnjakinja koje su tokom agresije na BiH silovane i zlostavljane. Svaka od njih čini se stravičnijom od prethodne.
Ime i prezime djevojke, čije svjedočenje o zločinima na području dobojske općine je i sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe "Predinih vukova" kojem se trenutno sudi na Sudu BiH, nećemo otkriti, jer je ona na listi zaštićenih svjedoka koji su bili žrtve ovog zlikovca. U potresnoj ispovijesti, datoj i Udruženju "Žena - žrtva rata", djevojka koja je u vrijeme kada su se zločinci iživljavali na njoj imala tek 16 godina, spominje i ime vladike Vasilije Kačavende.
Ubistvo brata
Đavoljeg vladiku, koji je poznat iz vremena agresije kao sveštenik koji je redovno blagosiljao zločince prije njihovih krvavih pohoda, spominje također u svojim svjedočenjima na desetine silovanih žena i djevojaka sa područja dobojske općine.
- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom na području sela Grapska, općina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kući sa svojom porodicom - ocem, majkom, dvije sestre i bratom.
Radio Doboj
Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oči, prokrezav, starosne dobi oko 30-35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je sa Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je čekao Predrag Kujundžić, rekao mi je da sačekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me neko bude nešto pitao. Poslije dolazi sa čovjekom kojeg je zvao Kume. Poslije sam saznala da se taj čovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj.
Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta da pročitam. Uvode me u studio i naređuju mi da čitam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odričem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako ću da primim srpsku vjeru i novo ime koje će biti poslije objavljeno. Ja sam to morala pročitati...
Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kuću. Sjećam se samo da, idući iz Doboja, toj se kući dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžić i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, čmara.
Tada me odvoze autom na početak sela Čivčija, izbacili su me iz auta i otjerali da idem kući.
Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžić u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obući, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lančić sa krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo poslije toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji saglasni da njihova maloljetna kćerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžić. Nikada me više niko od četnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili "robe".
Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve.
Zatim, Predrag pita Vasilija: "Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša", a Vasilije odgovara: "Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada". Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.
Ostala trudna
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima ko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine.
Silovana djevojka, "svjedok 2" u slučaju "Kujundžić", završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon čega je uspjela, na svu sreću, izvršiti abortus, jer V. T. nije "htio ništa balijsko".
Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeći od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafić gdje se zaposlila, Uz pomoć radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu.
Danas živi u Njemačkoj, gdje je potražila pomoć psihijatra i od tada se nalazi na redovnom liječenju.
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici...
24.01.2009. 08:44
Na hiljade je ispovijesti djevojaka i žena, Bošnjakinja koje su tokom agresije na BiH silovane i zlostavljane. Svaka od njih čini se stravičnijom od prethodne.
Ime i prezime djevojke, čije svjedočenje o zločinima na području dobojske općine je i sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe "Predinih vukova" kojem se trenutno sudi na Sudu BiH, nećemo otkriti, jer je ona na listi zaštićenih svjedoka koji su bili žrtve ovog zlikovca. U potresnoj ispovijesti, datoj i Udruženju "Žena - žrtva rata", djevojka koja je u vrijeme kada su se zločinci iživljavali na njoj imala tek 16 godina, spominje i ime vladike Vasilije Kačavende.
Ubistvo brata
Đavoljeg vladiku, koji je poznat iz vremena agresije kao sveštenik koji je redovno blagosiljao zločince prije njihovih krvavih pohoda, spominje također u svojim svjedočenjima na desetine silovanih žena i djevojaka sa područja dobojske općine.
- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom na području sela Grapska, općina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kući sa svojom porodicom - ocem, majkom, dvije sestre i bratom.
Radio Doboj
Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oči, prokrezav, starosne dobi oko 30-35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je sa Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je čekao Predrag Kujundžić, rekao mi je da sačekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me neko bude nešto pitao. Poslije dolazi sa čovjekom kojeg je zvao Kume. Poslije sam saznala da se taj čovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj.
Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta da pročitam. Uvode me u studio i naređuju mi da čitam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odričem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako ću da primim srpsku vjeru i novo ime koje će biti poslije objavljeno. Ja sam to morala pročitati...
Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kuću. Sjećam se samo da, idući iz Doboja, toj se kući dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžić i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, čmara.
Tada me odvoze autom na početak sela Čivčija, izbacili su me iz auta i otjerali da idem kući.
Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžić u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obući, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lančić sa krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo poslije toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji saglasni da njihova maloljetna kćerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžić. Nikada me više niko od četnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili "robe".
Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve.
Zatim, Predrag pita Vasilija: "Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša", a Vasilije odgovara: "Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada". Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.
Ostala trudna
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima ko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine.
Silovana djevojka, "svjedok 2" u slučaju "Kujundžić", završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon čega je uspjela, na svu sreću, izvršiti abortus, jer V. T. nije "htio ništa balijsko".
Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeći od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafić gdje se zaposlila, Uz pomoć radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu.
Danas živi u Njemačkoj, gdje je potražila pomoć psihijatra i od tada se nalazi na redovnom liječenju.
